Vijenac 518

Književnost, Naslovnica

Inozemna kroatistika: Reinhard Lauer, Miroslav Krleža – hrvatski klasik

Krleža iz Njemačke gledan

Krešimir Nemec

Za razliku od nas u Hrvatskoj, profesor Lauer nema, a i ne može imati, nikakvih inhibicija ni predrasuda kad piše o Krleži. Domaća kroatistika ni danas, trideset godina nakon Krležine smrti, ne može sagledati njegovo značenje i važnost za hrvatsku književnost i za čitavu našu kulturu. Čini se da je za nas u Hrvatskoj Krleža postao veličina koja opterećuje: ne znamo što bismo s njom


 

Bacimo li pogled na njemački original knjige Reinharda Lauera, točnije na austrijsko izdanje koje je objavio Wieser Verlag (Klagenfurt, 2011), odmah nam upada u oči njezin naslov: Wer ist Miroslav K.? (Tko je Miroslav K.?). Na naslovnici je poznata Krležina slika sa šeširom koji mu skriva čelo, glava mu je u poluprofilu, sjena pada na pola lica i sve skupa djeluje nekako zagonetno. Pa i upitnik u naslovu knjige pojačava tajanstvenost. Naslov i naslovnica podsjećaju me pomalo na Kafkin Proces, samo što glavni junak nije Jozef K. nego Miroslav K. Naslov i oprema knjige upućuju na tajanstvenu potragu za nepoznatom osobom, za lice s tjeralice, kao u nekom trileru.

No s obzirom na situaciju s recepcijom Miroslava Krleže na njemačkom govornom području, odmah moram istaknuti da se ugledni njemački slavist (ili možda njegov urednik) s naslovom knjige vrlo vješto poigrao jer je svjestan da: a) piše o piscu iz Hrvatske, hrvatskom klasiku, koji u Njemačkoj nije osobito poznat, odnosno za njega se zna samo u užim slavističkim i ekskluzivnim književnim krugovima, b) samo prezime Krleža Nijemci vrlo teško izgovaraju, zbog slogotvornoga r, pa autor monografije namjerno ostavlja u naslovu samo ime.

 


Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

 

 

Ako pak pogledamo naslovnicu hrvatskoga prijevoda, onda možemo reći da je ona potpuna suprotnost njemačkoj verziji: vedra je, u lijepim toplim bojama, s Dobrovićevim portretom Krleže u srednjim godinama, ali i s promijenjenim naslovom: Miroslav Krleža – hrvatski klasik. Promjena je logična jer nama u Hrvatskoj ne treba tumačiti tko je Miroslav Krleža, a osim toga mi sasvim normalno i svakodnevno izgovaramo prezime Krleža. Ono što nam, eventualno, netko sa strane treba reći jest da je Krleža zaista hrvatski klasik.

Krleža – opsesivna tema

Htio bih posebno naglasiti činjenicu da je knjiga Reinharda Lauera ponajprije namijenjena njemačkom tržištu. Njezina je intencija: dati potencijalno zainteresiranom njemačkom čitatelju osnovne informacije o opusu njima slabo poznata pisca Miroslava Krleže, informirati ga o njegovoj veličini i značenju i zatim ga, kroz biografsku, kronološki organiziranu priču, navesti da pročita i neka Krležina djela kao nedvojbenu umjetničku vrijednost. Krleža je, doduše, dugo prisutan na njemačkom književnom tržištu. Tiskali su ga brojni pa i veliki izdavači poput Suhrkampa, Fischera ili Athenäuma. Prevodili su ga pouzdani prevoditelji, spomenimo Inu Jun Broda ili Mila Dora. Ali o nekoj širokoj recepciji Krleže u Njemačkoj nema, nažalost, ni govora.

Inače, za manje upućene treba napomenuti da je Krležin opus jedno od opsesivnih tematskih uporišta Lauerova znanstvenog rada, njegove opsežne kroatistike. Djelima Miroslava Krleže posvetio je velik broj studija, a i osobno se angažirao na boljoj i kvalitetnijoj recepciji našega pisca na njemačkome govornom području. Lauer je 1983. organizirao i zapaženu znanstvenu konferenciju o Miroslavu Krleži na svome matičnom Sveučilištu u Göttingenu. U knjizi Studije i rasprave, koju je objavila Matica hrvatska 2002, Lauer je Miroslavu Krleži posvetio najviše prostora. Dakako, njemački slavist najčešće tumači Krležu u onoj najpoželjnijoj, poredbenoj vizuri pa ga zanima odnos Krleža – Thomas Mann, Krleža i Rilke, Krležini prijevodi njemačke lirike, Krležini eseji o njemačkoj književnosti, a osobito su dragocjeni Lauerovi uvidi u veze između Krleže i njemačkoga ekspresionizma.

Postavlja se pitanje zašto je nama u Hrvatskoj zanimljiv i dragocjen Lauerov pogled na Krležu?

Zanimljiv nam je ponajprije zato jer je to pogled „izvana“, ili „sa strane“, što znači da je objektivan i uravnotežen. Za razliku od nas u Hrvatskoj, profesor Lauer nema, a i ne može imati, nikakvih inhibicija ni predrasuda kad piše o Krleži. Domaća kroatistika ni danas, trideset godina nakon Krležine smrti, ne može sagledati njegovo značenje i važnost za hrvatsku književnost i za čitavu našu kulturu. Čini se da je za nas u Hrvatskoj Krleža postao veličina koja opterećuje: ne znamo što bismo s njom.

Nadalje, čini se kao da je o Krleži u nas moguće govoriti samo u ekstremima, u rasponu od apologetike do negacije: postoje samo krležofili i krležofobi, sredine nema. Kad se piše o Krleži, ravnodušnih nema. Stanko Lasić bio je u pravu kad je u Krležologiji napisao da se analizom tekstova o Krleži ulazi u „tragikomičnu arenu“ u kojoj je i najsmireniji analitički glas izrečen povišenim tonom jer „svatko od svog ekskluzivnog stava pravi ‘kapelicu’, nabrušeni senzibiliteti vode nevjerojatnim nesporazumima“.

Književnost kao bojište

Zašto je to tako? Prvo, sâm je Krleža književnost shvaćao kao arenu, bojište na kojem se suprotstavljaju mišljenja i stajališta, a ne kao poligon za laganu literarnu vježbu, mirni rad i dokonu zabavu. Bio je polemički duh, volio je sučeljavanja, privlačio je protivnike i stvarao je protivnike, i to na svim ideološkim polovima: polemizirao je s hrvatskim klerikalnim i nacionalističkim krugovima, s predstavnicima liberalne inteligencije, ali isto tako i s istim žarom i sa svojim ideološkim drugovima na književnoj ljevici.

Drugo: Krleža je bio ključni pisac i intelektualac s formativnim utjecajem za brojne pojedince pa i čitave naraštaje. On za hrvatsku kulturu nikada nije bio „samo“ pisac nego je ispunjavao i golem izvanliterarni prostor. S malo pretjerivanja moglo bi se reći da je to ponekad bio prostor cjelokupne hrvatske kulture. Gotovo pola stoljeća bio je ne samo neporecivi književni arbitar nego i važan akter u svim važnijim kulturnim, društvenim, ideološkim i političkim događanjima u nas. Kritičkim tekstovima, utjecajem, položajem i moći znatno je utjecao na oblikovanje hrvatskoga kanona u 20. stoljeću. Njegova se riječ slušala, često i uzimala kao pravorijek, a njegovi estetski sudovi (nerijetko vrlo dvojbeni) disciplinirano prihvaćali, često bez ikakve sumnje ili kritičkoga odmaka.

 

 


Naslovnica austrijskog  izdanja

 

 

Zato nam je u diskursu o Krleži nužan kritički odmak, a nalazimo ga u radovima Reinharda Lauera. To je poznati paradoks koji bismo mogli artikulirati ovako: iz daljine se (često) bolje vidi. Jer kad pripadnici jedne kulture sa znanjem, razumijevanjem i uvažavanjem promatraju i proučavaju neku drugu, tuđu (dakle, ne „svoju“) kulturu, doista su u poziciji da mnoge stvari bolje vide, a time ih i objektivnije interpretiraju. Stranac (u ovom slučaju vrhunski njemački slavist) nije opterećen mitovima druge kulture koju proučava, ne robuje uvriježenim stajalištima te sredine o nekim problemima, a nije ni osobno ili afektivno vezan za neke prosudbe i mišljenja. To je onaj dobro poznat dijalektički odnos između alteriteta (drugosti) i identiteta (istosti).

Svakoj je kulturi potreban takav pogled izvana, iz veće ili manje daljine. Za male narode, kao što je hrvatski, takva je potreba još izraženija. Profesor Lauer osvjedočeni je prijatelj hrvatske književnosti i kulture pa su nam tim više njegovi pogledi i sudovi dragocjeni. Osim toga, on ima iza sebe velik slavistički i kroatistički opus koji ga legitimira kao vrsna stručnjaka – uvijek objektivna i dobronamjerna – koji na hrvatsku kulturu ne gleda iz one karakteristične pozicije iz koje pripadnici velikoga naroda često gledaju na malu kulturu, a to je ona pomalo pokroviteljska pozicija (Nijemci bi rekli pogled von oben). Nikada nema toga pokroviteljskog, superiornog držanja u Lauerovim studijama i zato su njegova stajališta često mogla poslužiti i kao svojevrsni korektiv hrvatskoj književnoj historiografiji.

U tekstu O našoj inteligenciji (1927) Krleža je dao sljedeći naputak budućim istraživačima: „A bude li tko pisao o nama kao takvima, on treba da piše mrko, okrutno i neumoljivo.“ Ta je rečenica tipično krležijansko pretjerivanje s radikaliziranim stavom. No treba reći da Lauer ne piše o Krleži mrko, ni okrutno ni neumoljivo. On piše baš kako bi trebalo: objektivno, s distancom, s mjerom i razumijevanjem. Stoga treba uvažiti Lauerov sud kad piše da je Krleža bio pravi Europljanin koji je suvereno govorio glavne europske jezike (njemački, francuski, talijanski, ruski i mađarski), treba uvažiti Lauerov sud kad kaže da je Krleža napisao „veličanstvene eseje“ o Rilkeu, Proustu, Karlu Krausu. Lauer piše da je Krležino „europsko znanje bilo potpunije od znanja većine njegovih suvremenika“, da je „išao je ukorak s vremenom“ i da nije postojao „nijedan drugi um koji se isticao takvom nezamislivom načitanošću kao Krleža“. Kada pak piše o Krležinu djelovanju između 1928 i 1938, s krunom u Baladama Petrice Kerempuha, Lauer efektno poentira: „Takvo koncentrirano i široko književno majstorstvo, kakvo Krleža pokazuje u tim godinama, nije mi poznato ni u hrvatskoj ni u drugim literaturama.“

Estetika prije ideologije

Pišući o kriterijima koje neki pisac treba zadovoljiti da bismo ga proglasili klasikom, Lauer na prvom mjestu ističe svestranost i žanrovsku univerzalnost, tj. podjednako uspješno izražavanje unutar svih književnih vrsta, zatim tematsku raznovrsnost (raspon tema od „intimnih“ do „javnih“), ovladavanje različitim stilovima i formama, stvaralačku otvorenost i prema tradiciji i prema novome te jezičnu inovativnost. Baš sva nabrojana načela ispunjava djelo Miroslava Krleže. Tražeći među suvremenicima u Europi nekoga tko bi našem piscu bio posebno blizak, i po umjetničkom autoritetu i po „pripovjedačkoj neukrotivosti“, autor monografije drži da bi to mogao biti Bertolt Brecht. Uz žanrovski raspon, stil i umjetničke namjere, povezuje ih i lijevi politički angažman.

Ono što mi u Hrvatskoj pišući o Krleži obično prenaglašavamo, Lauer stavlja u drugi plan: ideologiju i politiku. Nije da toga nema u njegovoj knjizi: autor otvoreno govori o Krležinoj fascinaciji Lenjinom, o „školi lijeve književnosti“, o druženju s Titom, o odnosu prema crkvi, o političkom aktivizmu, ali sve to jasno odvaja od onoga što je primarno, a to je književna proizvodnja i njezine estetske kvalitete.

Važno nam je kad nam netko drugi, izvan Hrvatske, posvjedoči o Krležinoj veličini, važno nam je da nam netko drugi, izvan Hrvatske, kaže da je Krleža istinski klasik. U slučaju Reinharda Lauera takav sud ima i dodatnu težinu jer je posrijedi znanstvenik koji ima široke i respektabilne uvide u barem dvije velike kulture, kao što su njemačka ili ruska, ali i u kulture drugih, nama susjednih slavenskih naroda.

U svome klasičnom eseju Što je klasik? T. S. Eliot napisao je da klasik nastaje kao kruna, vrhunac neke književne tradicije. Klasik izražava sveobuhvatnost unutar vlastitoga jezika. Jezik u stvaranju klasika postiže zrelost kao svjestan dio tradicije i mi kad čitamo klasika možemo uskliknuti: Ovo ostvaruje genij jezika. Knjiga Rein­harda Lauera upravo primjenjuje Eliotovu klasičnu mjeru i odnos prema tradiciji kao fundamentalni kriterij. Zato kad nam i vrhunski strani slavist kaže da je Krleža klasik, kad ga uspoređuje s najvećim imenima svjetske književnosti, onda treba odagnati našu poslovičnu sumnju i treba mu vjerovati.

Vijenac 518

518 - 9. siječnja 2014.

Klikni za povratak