Vijenac 518

Književnost

Sjećanje, imaginacija i identitet

Krešimir Bagić

POGLED IZ DUBRAVE

Naslov pete pjesničke knjige Miroslava Mićanovića Jedini posao kao da nam poručuje: što god autor govorio i pisao, on ne može umaknuti poeziji pa je napokon došlo vrijeme da to jasno i prizna. Pjesnikov jedini posao je govoriti, s vjerom da je to uzvišeni čin sudjelovanja i djelovanja, sa željom da se nešto stvori, obnovi ili spasi, da ljudi ne bi zaboravili čemu služe riječi i da se riječi ne bi stvrdnule kao kamen i zašutjele

 

Nakon punih petnaest godina Miroslav Mićanović objavio je knjigu pjesama, i to naslova Jedini posao (vizije, fantazije, utopije). Zanemare li se naime ponovljena izdanja i prijevodi, prethodna mu je zbirka Zib iz 1998. Da nisam dvaput provjerio, ne bih povjerovao u taj podatak. Gotovo mi se nemogućim čini da se tako dugo stihom nije oglasio autor kojega se ponajprije doživljava pjesnikom, koji je prisutan na književnoj sceni i koji je u zadnjih deset godina objavio pet knjiga – Trajekt, Zapadni kolodvor, Jednosmjerna ulica, Dani i Vrt s 1001 žaruljom. Iskustvo me uči da osjećaj ponekad vara, ali i to da rijetko vara do kraja.

Detalj, jezik i drama

U prilog djelomičnoj pouzdanosti tog osjećaja svjedoči i priroda tekstova u spomenutih pet knjiga. Miroslav Mićanović ispisuje zapravo svojevrsne križance između kratke priče i pjesme – pričopjesme, lirizirane eseje, glose, usputne bilješke i sl. Ti su zapisi istodobno izrazito narativni i figurativni, neprestance obećavaju priču, a ona nerijetko već nakon početka sklizne u ritmičko istraživanje opsesivne slike, emocije ili misli. U mnogim tekstovima čitatelj će lako uočiti prožimanje proznog i poetskog diskurza. Dapače i sam autor gdjegdje rado naglasi hermafroditsku prirodu svoga pisanja. Primjerice u knjizi Trajekt tekst Tko govori, tko piše tiska dvaput – prvi put u proznom, a drugi put u poetskom slogu. Isto čini i u Danima s tekstom Pas Ivana Rogića Nehajeva. Žanrovsko preispisivanje nedvojbeno sugerira prepletanje dvaju diskurzivnih modusa, ali i potencijalno mijenjanje napisanog s promjenom formalnog obrasca, jer – kao što su nas učili – ponavljanje nikad nije ponavljanje istoga.

 


Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2013.

 

U prozi Miroslav Mićanović ponaša se kao pjesnik, misli kao pjesnik i piše kao pjesnik. Svijet te proze je fragmentaran, zagonetan i slojevit, prizori se iz trenutka u trenutak mijenjaju pred očima promatrača, detalj je uvijek u središtu pozornosti. Sam je autor u jednom novinskom razgovoru podcrtao tu fascinaciju detaljem: „Uvijek vjera u fragment, uvijek gubitak cjeline. Nadam se da moji tekstovi mogu živjeti s tim i sa mnom.“ Mićanović je pisac koji nastoji zaustaviti, shvatiti i opisati malu razliku, ono što većina neće opaziti niti će kod toga zastati. Oko te male razlike vrti se priča, pršte emocije, jezik se grana i uvlači u sebe, nerijetko započinje drama. Iskustvo detalja prati s jedne strane iznimna imaginacija koja učas može narativizirati bilo što, a s druge kružna retorika koja uključuje postupke ponavljanja, nabrajanja, gomilanja, nedoslovnog udvajanja – ta je kružnost gdjekad uočljiva na razini rečenice, a gdjekad je kompozicijsko uporište teksta. K tome Mićanovićev postupak pisanja počesto pretpostavlja opisivanje, prepisivanje kakva prizora ili slike. Dok to čini, njegov subjekt tumači taj prizor, uvlači ga u svoju optiku i sintaksu, provlači kroz svoju misaonu i emocionalnu mrežu, opskrbljuje nizom trenutačnih i često neočekivanih asocijacija te se fokusirani prizor odmiče od sebe, fantastizira, bježi i obećava priču, pjesmu, što se već dogodi. Kritičari uporno upozoravaju na Mićanovićevo doživljavanje „svijeta kao teksta“ te na karakter njegove literarne senzibilnosti. Tvrtko Vuković je, pišući o poeziji, ustvrdio da „Miroslava Mićanovića u najvećoj mjeri zanima raspodjela uloga u kakvoj diskurzivnoj formaciji, bilo da je riječ o obitelji ili književnosti, te razlamanje tijela različitim dnevnim ritmovima i konceptima istine.“ Jagna Pogačnik je pak, pišući o prozi, kazala gotovo isto: ta proza predstavlja svog autora kao „suptilnog promatrača i zapisivača nevidljivog kalendara u kojem se prizori svakodnevice transformiraju u tekst, kao ‘jedinu mogućnost za djelovanje’”. Ukratko, čitajući Mićanovićevu prozu, čovjek se može pitati gdje počinje a gdje prestaje poezija, počinje li uopće, prestaje li uopće. Naravno o takvim stvarima uvijek odlučuje onaj koji se pita, ali i snosi odgovornost za donijetu odluku.

Slavonija koja nestaje

Naslov pete pjesničke knjige Miroslava Mićanovića Jedini posao kao da nam usput poručuje: Da, što god moj autor govorio i pisao, on ne može umaknuti poeziji pa je napokon došlo vrijeme da to jasno i prizna. Knjiga donosi 51 pjesmu raspoređenu u šest ciklusa: Kuće na prodaju, Bijelo, Ljeto, Slava osamljenosti, Dječak u gostionici i Svlačionica. Riječ je zapravo o rukopisu koji oživljava izgubljeni zavičaj i propituje prirodu sjećanja, o arheologiji jednog djetinjstva u kojemu su važne uloge imali ljudi, događaji, prizori, emocije i riječi. Središte Mićanovićeva lirskog svijeta je Gunja – ona je metafora Slavonije kakva je postojala sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Slavonije koja sve više nestaje. Iako bi se možda mogla očekivati pohvala zavičaju, Mićanovićeva je Gunja predočena kao mjesto iz kojega su neki oduvijek pokušavali bježati te koje karakteriziraju „očaj ravnice, seoska prašina i radnički znoj“. Zbirka počinje pjesmom Muškarci, a ona distihom koji se nekoliko puta ponavlja kroz tekst:

 

     Mrtvim muškarcima koji prelaze cestu

     ugašene su u ustima cigarete i riječi.

Lirski subjekt tako odmah iskoračuje iz prostora doslovnosti, provjerljivosti i nagovještava iskustvo s kojim će se moći komunicirati domišljanjem i stalnim kretanjem u neizvjesnim smjerovima. U sljedećim tekstovima ti će se mrtvi muškarci vratiti svojim poslovima, strastima i navikama: jedan će popravljati kuću, drugi će s užasom ustanoviti da u njegovoj kovačkoj radionici netko „noću puše u mijeh / raspiruje vatru, lupa i / pravi potkove za konje“, treći će se osloniti na žičanu dvorišnu ogradu i promatrati prolaznike, četvrti će u uobičajeno vrijeme krenuti prema gostionici... Vraćajući ih na njihove negdašnje pozicije lirski protagonist gradi svoju prošlost, sastavlja egzistencijalni mozaik kojim ponajprije osmišljava trenutak u kojemu govori i legitimira svoju prisutnost u tom trenutku.

U pjesmi Kuće na prodaju, po kojoj je naslovljen uvodni ciklus, protagonist se vraća u Gunju – opisuje izgled tih kuća, zaviruje iza njihovih ograda i zidova kaneći pokazati kako je s njihovim vlasnicima nepovratno otišao i jedan svijet, njegovi običaji, njegova energija i tipični znakovi:

 

    Može se opisati jednostavno

    kuća na prodaju u Gunji

    dvije tisuće i trinaeste godine:

    prostrana i očuvana,

    s dvorištem i vrtom, zelenom travom

    i niskim voćkama, s ljetnom kuhinjom,

    dobrim alatima i pouzdanim komšijama,

    s udobnom drvenom klupom ispred nje,

    da se može vidjeti svijet koji prolazi

    (i koji odlazi).

Tih je kuća svakim danom sve više, prazne su i sve trošnije, malo tko u njih ulazi i brine o njima, a kada tko i navrati najčešće je to jedan od onih mrtvih muškaraca:

 

    Jedino nije oglašeno

    da je njezin umrli vlasnik obilazi

    i nadalje, brine o njoj i popravlja je,

    kad je vrijeme za to, kad se to

    već nekako može.

Mićanovićev protagonist napučuje svoju Gunju „vizijama, fantazijama, utopijama“ te izrađuje osobni katalog likova, događaja, situacija i stvari koji su na bitan način postali dijelom njegova identiteta. U tom su katologu mjesto između ostalog zaslužili: Josef Metzger, Joso Mrkonjić, Antal Rab, kovač Mihajlo Kovač, Zecara, gluhonijemi Đurica, mehaničar Đuro Stanić, gostioničar Marko Peić, Amalija Mila Czigler, Olga Sudić, obitelj Bibijanski pa Bogutovci, Mazalovići, Sudići, Pešići, Šokčevići, potom dobošar koji bubnjanjem privlači pažnju, čita važne vijesti i refrenski ponavlja Smrt bandi o tome se radi, Ciganin koji vodi medvjeda i tjera ga da pleše, Ciganke koje vade mrtve kokoši iz zemlje dok njihovi muževi kupuju željezo ili piju, dječak pod krevetom s Playboyem u rukama, potom svijetlozeleni kredenac zaboravljen u podrumu, kanta svinjske masti, prašina s kojom se bore kravlji repovi, dolazak šinobusa u pustu željezničku stanicu, seosko nogometno igralište tik uz kukuruze, krvavi okršaj mladića pumpama za bicikle, večernji kreket žaba, lastavice koje nadlijeću nadstrešnicu prije nego počnu graditi gnijezdo, napokon rijeka s mostom, virovima, siva i mutna, moćna rijeka po kojoj su ponekad plutali leševi životinja. Portretirajući pobrojane likove, oživljujući događaje, mistificirajući predmete i senzacije Mićanovićev subjekt oblikuje imaginarni zavičaj, Gunju kakve nikad nije bilo i kakvom je oduvijek netko pokušava zamisliti. Iako su ključne riječi knjige samoća, strah, uzbuđenje, san, praznina i smrt, ona djeluje privlačno i enigmatično, iz nje isijava autentična Slavonija, na površini šutljiva, ravna i pitoma, a ispod površine sve ključa od neizgovorenih riječi i osjećaja. Usudio bih se kazati da je u zbirci Jedini posao autorov unikatni stil, koji ujedinjuje strast prema naraciji i bogatu asocijativnost, nemogućnost zatvaranja otpočete priče i zarazna ponavljanja pojedinih izraza i stihova dospio do svoje punine, do točke u kojoj su se riječi i stvari definitivno susrele i počele zajednički djelovati.

Govoriti, govoriti

Budući da se govor pjesničkog subjekta zbirke barem načelno zasniva na sjećanju, iznova se otvaraju pitanja o njegovoj prirodi i učincima, o odnosima pamćenja i zaborava te o obilježjima identiteta onoga koji se predaje pasatističkoj aktivnosti. Mićanovićev je subjekt svjestan fragmentarnosti i varavosti sjećanja:

 

    Sto godina poslije,

    na semaforu, pamćenje stiže

    s letećim lišćem,

    kao alergija. (Alergija)

 

Onaj koji se sjeća gradi svoj identitet tako što se okreće prošlosti. Kako mu ta prošlost više nije iskustveno dostupna, treba ju diskurzivno obnoviti, jer o onome što se ne može upamtiti treba govoriti. A govor o vlastitoj prošlosti, kako tvrdi Sidonie Smith, započinje amnezijom: subjekt istodobno i jest i nije tema, on govori i ne govori o sebi, ista sjećanja – ovisno o kontekstu – mogu prizvati krajnje različite pripovijesti o identitetu. Subjekt zbirke Jedini posao nekolicinu zapamćenih slika i prizora pretvara u zastupnike svoje ideje zavičaja uporno radeći na svojoj prošlosti i sadašnjosti te na amneziji koja čovjeka može posve osloboditi:

 

    Jedino što mu, daleko poslije,

    preostaje, jest u smrznutu

    bijelu masu masti staviti znak

    žalosti, kajanja, ili što se već

    može upisati kad se hoda po

    onome čega već odavna nema

    i čega neće biti. (Bijelo)

Mićanovićev govornik osvještava prirodu svoga govora, dapače ističe da govori iz nedostatka, u trenutku u kojemu je nemoguće prizvati izgled nekad poznatih lica, predmeta ili prizora. Na raspolaganju mu stoje samo riječi kojima pokušava nekako nadomjestiti ili zamijeniti ono što je izgubljeno. Čini se da je na stanovit način i dobro što su naša sjećanja nepouzdana i selektivna, što nas nukaju da se snalazimo, domišljamo, da ih dopunjujemo radom imaginacije, prilagođujemo trenutku, situaciji ili sugovorniku. Apsolutno bi pamćenje tek bila prava nevolja. O tome krasno govori Borgesova priča Funes pamtilac. Njezin glavni lik Ireneo Funes bio je naime „preteča nadljudi, razbarušeni lokalni Zaratustra“ koji je pamtio doslovce sve: „Poznavao je oblike južnih oblaka u svitanje tridesetog travnja tisuću osamsto osamdeset i druge i mogao ih u sjećanju porediti s prugama knjige uvezane u polukožu na španjolski način, koju je samo jednom pogledao, i s pjenušavim brazdama što ih je veslo ostavljalo u rijeci Río Negro uoči pobune u Querbrachu. Ta sjećanja nisu bila jednostavna; svaka je slika bila povezana s mišićnim, toplinskim itd., osjetima. Mogao je obnoviti svaki san, svaki polusan.“ Međutim sam je Funes svome sugovorniku u jednom trenutku kazao: „Moje je pamćenje, gospodine, kao kakvo smetište.“ On naime nije uspijevao uopćavati i razmišljati – njegov su svijet činile samo neposredne pojedinosti. Ili, da još malo citiram Borgesa: „Ne samo što je teško shvaćao da opći simbol pas uključuje mnogobrojne jedinke različite veličine i različita lika; smetalo mu je što pas u tri i četrnaest (viđen postrance) ima isti naziv kao i pas u tri i četvrt (viđen sučelice).“ Nesavršenost naše memorije, sugerira Borgesova pripovjedna parabola, potaknula nas je da oko sebe ne vidimo samo razlike nego i sličnosti te da se među tim sličnostima neke mogu zanemariti.

Kada je Miroslav Mićanović knjigu pjesama odlučio nasloviti Jedini posao, on je među ostalim čitatelju poručio: pjesnikov jedini posao je govoriti, govoriti s vjerom da je to uzvišeni čin sudjelovanja i djelovanja, sa željom da se nešto stvori, obnovi ili spasi, govoriti da ljudi ne bi zaboravili čemu služe riječi i da se riječi ne bi stvrdnule kao kamen i zašutjele, govoriti da bi se upoznalo sebe i one oko nas, da bi se našao razlog svemu što se događa i ne događa, govoriti da bi trenuci šutnje mogli imati osobitu snagu i učinak. Kada pjesnik govori, u njegov glas i rečenice prodiru vidljivo i nevidljivo, dogođeno i zamišljeno, prizor i njegova sjena, glasovi i rečenice koji kruže oko njega i za koje se više sa sigurnošću ne može reći pripadaju li pjesniku ili kojemu drugom ljudskom stvoru.

Pisanje i svjedočenje dvije su neizvjesnosti koje – kad se susretnu – višestruko uvećavaju prostor mogućeg i prostor nemogućeg. Budući da sam ovaj prikaz otvorio napomenom o Mićanovićevu lirizmu u prozi, prethodnu ću tvrdnju osnažiti podsjećanjem na njegov prozni tekst Priča. Iza tog naslova krije se storija o pripovjedačevu obećanju ocu da će mu posvetiti priču. Međutim ne uspijeva ju napisati a tema teksta koji čitamo sve više postaje priča o toj nemoći. Mićanović time podcrtava da pisac nije gospodar onoga što čini, da je velik jaz između namjere i teksta, da nam izvjesnost neprestano izmiče. No sama mogućnost postojanja te izvjesnosti pridaje smisao svakom pisanju i govorenju.

Vijenac 518

518 - 9. siječnja 2014.

Klikni za povratak