Vijenac 516 - 517

Kolumne

I goja i obilja

Nives Opačić


Spavkaj, mali Božiću, u miru i goju! I hvala ti što si me doveo do još jedne semantičke zanimljivosti, do još jednog obilja. Do jedne od mojih životnih radosti

 

Evo nam i mjeseca prosinca. Onoga koji treba prosinuti kad prođe zimski solsticij (oko 21. prosinca), kratkodnevica, vrijeme najkraćih dana u godini. Po gradovima već je „prosinuo“ – počele su treperiti sjajne zvjezdice po prodavaonicama, već bezglasno „zvone“ električna zvona klateći se razapeta preko prometnijih ulica, već se izlozi prisjećaju svojih tradicionalnih prosinačkih stanara – Djeda Mraza (u katoličkoj Hrvatskoj, dakako, Djeda Božićnjaka u istoj kokakolinskoj opremi), sanjki, sobova, šarenih lijepo zamotanih darova, čarapa, što u anglosaksonskom svijetu vise po kaminima, a u koje se sve više i kod nas trpaju darovi, jer amerikanizacija ne mora ni pokucati na vrata, ona su joj kod nas stalno širom otvorena, mi je primamo bez imalo otpora i uvodimo je ne samo u javnu sferu nego i u sve pore kućnoga života, premda nas na to nitko nije prisilio. Mi smo ionako poznati po tome da i radimo i hrlimo ususret kojekakvoj zlatnoj teladi, a domaće tradicije zaboravljamo brže nego ikada dosad. Ni razdoblje „crnoga“ socijalizma nije ih nagrizalo ovoliko koliko ih je već nagrizao i zgurao u ropotarnicu (povijesti) naš vrli novi globalno dezorijentirani svijet u zadnjih dvadesetak godina. Apsurdno, jer dok bez ikakvih brana primamo sve i sva sa svih strana, u isto vrijeme puna su nam usta otkrivanja „starih“ navada, koje i nisu tako stare, samo smo možda – primamljeni čarima i zamkama konzumerizma – prebrzo previdjeli njihov tihi odlazak, zapravo gospodsko povlačenje pred agresijom drugih, stranih, običaja, koju ne da nismo ničim spriječili nego je i sami zdušno podupiremo. Ne treba mukotrpno tragati za primjerima. O tome govore raznorazne proslave irskoga sveca, svetoga Patrika (što se kod nas pretvara u praznik piva), pa Halloween, predvečerje Svih svetih, uz koji u tako bogobojaznoj zemlji kakva je Hrvatska sve češće provire tako nekršćanske vještice, no komercijala zadovoljno trlja ruke, ustoličili smo još jedan „blagdan“ – zasad još samo na razini osvijetljene bundeve, no sva je prilika da ćemo se vrlo brzo početi i mi maskirati, jer takav je adet u naprednom zapadnjačkom krugu, kojemu Hrvatska, dakako, oduvijek pripada. Da smo svoje običaje više poštovali, ne bismo ih sada morali „oživljavati“. I slavili bismo Božiće kao i dosad, bez papirnatih šarenih kruna na glavama.

A u tom naprednom zapadnjačkom krugu često više ni glavni prosinački blagdan, Božić, ne zovu tako, Božić. Jer su oni „političku korektnost“ doveli do apsurda. Zašto se Božić u tom vrlom naprednom svijetu sve manje i zove Božić? Zato što ima i onih koje bi to eventualno moglo i povrijediti. Kako onda čestitati svima, da vuk bude sit a koza cijela? Kao Season’s Greetings. Da to ne prodire i k nama, ne bih se na to ni osvrtala. No prodire – u obliku: sretni ti blagdani. Valjda su time, zbog naše poslovične ekonomičnosti i nerastrošnosti, obuhvaćeni i Božić i Nova godina. A i sam prosinac sve više postaje mjesec darivanja.

Ipak, stare izreke još se možda i najdulje drže, pa kad želimo reći da čega, a osobito hrane, ima u izobilju, kažemo da je ima kao za / na Božić. Božić, taj blagdan Isusova rođenja – veseo, obiteljski, dječji i vječno djetinji, ta poveznica s precima, sa sjećanjima na vlastito djetinjstvo – uvijek je obilovao finim jestvinama, poznatim mirisima, pa svaka obitelj, osim po tradicionalnim jelima i kolačima (orehnjača, makovnjača, vanili-kiflice, šape, kuglice), pamti Božiće i po nekima specifičnima. U mojoj obitelji to su bili i Francekovi kolači. Ne, i da smo htjeli, nismo mogli biti toliko „državotvorni“ da kolače nazovemo po Franji Tuđmanu. Zvali smo ih po mojem djedu i tati, koji su se zvali Franjo.

Jela je bilo raznovrsnih. Od 15. stoljeća za razna jela rabi se imenica jestvina, jer je to bilo sve što se može jesti. Ako je ikada jela moralo biti u izobilju, onda je to bilo za Božić. Glagol jesti potječe od ie. korijena ed-, jesti, što je prvotno značilo gristi (lit. ĕsti, jesti, grč. édō, jedem, lat. edere, jesti, engl. eat, stvnjem. ezzan, njem. essen, jesti). Domaćici je, naravno, drago ako su gosti ješni (dobra apetita), premda im neće postavljati ješku da grizu. Od 17. stoljeća, poglavito u Dubrovniku, za jelo se upotrebljavala i imenica ješa. Ipak, ni domaćicama koje se rado hvale svojim kulinarskim umijećem neće biti drago da joj u goste dođu izješe, što će na kajkavskom reći požderuhi. Zanimljivo je kako se nakon jela (u slovenskom se jelo kaže jed) mogu javiti vrlo oprečni osjećaji – zadovoljstva i sitosti, ali i težak jad, a sve je iz istoga korijena: prasl. *ĕdъ. U hrvatskom je jed samo osjećaj ogorčenosti, pa i pakosti, otrov, žuč (jediti se, ljutiti se), kao što jad uključuje bol i brigu, otrov i bijes, doslovno: osjećaj koji ždere, izjeda. Smatra se da pretičak svega – jela, emocija, uzrujavanja, bojazni, brige, straha, nagomilanih iznevjerenih nada i razočaranja – može čovjeka izjedati i izgrizati, pa nije čudo što se i poseban postupak obrađivanja podloge uz pomoć tvari koja nagriza, „jede“ kiselinom, zove jetkanje (od njem. ätzen, izjedati; Ätzer, jetkač, bakrorezac). Naravno, u arealu germanizama u razgovornom hrvatskom, kaže se i ecati, ecanje, ecer, a od nekoga vremena u križaljkama je (naučila sam to samo iz toga izvora) glagol ecati dobio i značenje štucati.

Kako su zavodljivi ti etimološki puteljci! Od jela i jedenja (a sve pod cimetno-vanilijinim starinskim mirisima davnih Božića) dospjela sam do bakropisa. No ubrzo ću rog obilja (posudu u obliku roga punu voća i cvijeća, blagostanja, bogatstva) opet vratiti u božićne okrive, u okvire obilja, barem jednom u godini. Zanimljivo je i sámo to obilje. Praslavenski *ob(v)ilъ prvotno je bio pridjev i značio je izdašan, moćan, silan. Sadrži prefiks ob- i izvedenicu iz ie. baze *uei-, biti jak, moćan (lat. vis, sila, moć). No u češkom jeziku obili znači žito, a pridjev obilný žitni. U češkom kolokvijalnom govoru obili pak znači život. Sada je jasna veza između obilja, izobilja, života, bogatstva, blagostanja. Sve je to osiguravalo žito, hrana za cijelu godinu i za cijelu družinu. Upravo je ono pružalo i osjećaj mira, spokoja, blagodati. Nije slučajno da na češkom hojný znači obilan, obilat, bogat, no hojiti znači i liječiti, zacjeljivati: doslovno, vratiti opet u mir i spokoj, u život. To su ta dubinska, danas već nevidljiva, značenja, kojih se želim prisjetiti ovoga Božića. U miru i goju, kako se govorilo u Dubrovniku još u 12. stoljeću. Goj je ovdje sinonim za mir, pojačava ga, preterit je glagola žiti = ono što je živjelo. U riječima goj, gojiti, gojan danas se izgubila veza s tim izvorom. Gojiti, iz ie. baze *geiH-, prvotno je značilo prouzročiti da što živi, omogućiti življenje. I pridjev živ, prasl. *živъ, lat. vivus, grč. bios, život, potječe od korijena geiH-, živjeti. Danas se uz glagol gojiti vezuju samo značenja toviti, rasti. No jedno moje davno nerazumijevanje upravo se sada razriješilo. Naime, u pjesmi Vrbniče nad morem stih „U tebi se goje po izbor djevojke“ shvaćala sam kao valjda i svi drugi, premda mi smisao nikada nije „štimao“. Bilo mi je čudno zašto bi se pjevalo o debljanju i tustoći. Sada znam što se od starine u toj pjesmi pjevalo – u tebi žive (pa onda i rastu) po izbor djevojke.

Goj i gaj zvuče vrlo blisko. Imaju li i kakve dublje veze? Imaju. Jer je i prasl. *gajь izveden iz gojiti, gajiti. A prvotno značenje gaja bilo je „uzgojena ili zaštićena šuma“, tj. šuma u koju je zabranjen ulaz. Za to govori i razvoj značenja gajiti u češ. hájit, čuvati, braniti lov ili pristup. Ako se zna da je i prasl. *žirъ prvotno ono što se jede, gdje se uživa hrana, živež (od prasl. *žiti, živjeti, užiti), kao što je i pirъ ono što se, gdje se pije (od prasl. *piti), uviđamo koliko je bilo važno čuvati ona mjesta na kojima su ljudi uzgajali hranu. Jer hrana daje energiju za život.

Kao i svih prijašnjih godina, spavkaj, mali Božiću, u miru i goju! I hvala ti što si me doveo do još jedne semantičke zanimljivosti. Do jedne od mojih životnih radosti.   

Vijenac 516 - 517

516 - 517 - 12. prosinca 2013.

Klikni za povratak