Predstava čiji je glavni junak jezik

U Histrionskom domu u Zagrebu 15. studenoga dogodila se predstava naslovljena Bunjevački blues iliti Saga o svitu koji nestaje prema tekstovima Tomislava Žigmanova, a u režiji Vlatka Dulića.

Kulturološki okvir predstave počiva na činjenici da želi prikazati sudbinu vojvođanskih Hrvata, prije svega Hrvata Bunjevaca, i njihovo nestajanje i odumiranje s identitetske karte. Umjetnički voditelj Histriona Zlatko Vitez za redatelja predstave izabrao je legendarnoga hrvatskoga i histrionskoga glumca Vlatka Dulića, inače bačkoga Hrvata, koji najbolje zna i može osjetiti puls sudbine vojvođanskih Hrvata, kojima pripada i autor Tomislav Žigmanov, književnik i sveučilišni nastavnik, jedan od najistaknutijih predstavnika Hrvata u Vojvodini. Naslov je predstave sinteza autorovih knjiga Bunjevački blues, pjesničke zbirke, i prozne knjige Prid svitom – saga o svitu koji nestaje, koja je temeljna potka Vlatku Duliću za scensko uprizorenje. Ta se prozna knjiga, naime, u stručnoj javnosti prepoznata kao romaneskna postmoderna slagalica, sastoji od jedanaest proznih većih cjelina, tj. od deset monoloških proza i jedne dijaloške, a nit je poveznica tematizacija govora o tradiciji, zaustavljanje duha „jednog gotovo potonulog kulturnog dobra koje se prepoznaje u kronotopu oko Subotice, Čikerije, Tavankuta, Mirgeša, Lemeša, Bikova, Sombora“. 

Vlatko Dulić i Nina Erak-Svrtan / Snimio Tomislav Šmider

Dramaturško-redateljska koncepcija predstave izvrsno slijedi književni predložak, ulogama Lozike (Nina Erak-Svrtan) i Tome (Vlatko Dulić), bračnoga para, koji međusobno razgovaraju i pripovijedaju, u besanim očima, čekajući župnika, o sudbinama poznanika im Hrvata, povezujući monološke uloge i individualne sudbine Vece i Mande (Ivana Buljan-Legati), Eme i Janje (Vesna Tominac-Matačić i Suzana Nikolić), Vranje i Sive (Davor Svedružić i Boris Svrtan), Mije i Ente (Goran Grgić i Dražen Kühn).

Scenografija Ivana Balaževća, s paravanima s istaknutim a razlomljenim prikazima dijelova domaćega ognjišta bunjevačkih hrvatskih obitelji, prikazuje razlomljene zidove tuge nestajanja nacionalnog identiteta, istodobno omogućujući sintezu epskoga teatra i tužnoga kabareta.

Svjesno ili nesvjesno, ova sjajna predstava slijedi strukturu bluesa i kao glazbenog oblika: vokalno-instrumentalne egzistencijalne uloge imaju bračni par i solisti glumci, koji podcrtavaju „plave note“, i strukturu od dvanaest taktova, koji se ponavljaju u scenski vidljivim i nevidljivim figurama vlastitosti. Struktura bluesa naglašena je i monolozima i dijalozima o sudbinama ljudi s hrvatskih salaša, u zajednici bunjevačkih Hrvata, s jekom na usporedbu s afroameričkim zajednicama u SAD-u, a podlogom u dubokim Žigmanovljevim tekstovima zasnovanima na događajima u ruralnim zajednicama, adekvatima radnim i žetvenim pjesmama s plantaža pamuka, i s korijenima u duhovnoj glazbi i himnama koje se rasprostiru na usporedne osjećaje titrave duhovnosti u ovoj predstavi. Kao i u bluesu, predstava je utemeljena na obrascu poziv – odgovor, poziv bračnoga para osobi koja je umrla, i njezin odgovor – pričanje vlastite sudbine.

U predstavi se izdvaja sedam monoloških priča. Jedini je njezin nedostatak što nedostaje ona osma, koju su trebale ispričati Vesna Tominac-Matačić i Suzana Nikolić, kako bi zaokružile dvojnost uloga, spajanje priča u parove i ljudi u dvostruke polove. Poput dalekih kuća na vojvođanskim salašima pred gledatelje izviru kuće bitka bunjevačkih Hrvata: ona siromašnoga i bogatoga Vranje i Sive, nesretnoga neženje, u kontrapunktnom izvođenju duboka bol – plemenita ljubav prema majci, ona duboke momačke boli i nade u vedrinu oronule kuće Mije i Ente u izvedbi što pokazuje suzdržano-duhovitu introvertnost, sjajnoga Dražena Kühna (Gorana Grgića nismo gledali). Briljantne uloge ostvaruje Ivana Buljan-Legati: u prvom, bijelom, osamljeničkom monologu prikazujući posvećenost Bogu, a u drugom, crnom, tugu i ljutnju zbog (ne)mogućega života bogatašice u zajedničkoj kući sa siromašnima. Okvir i duh predstave stalno čvrsto održavaju Vlatko Dulić, kao Tome, duboko tužan, arhetipski sadržajan, egzistencijalno dubok i melankoličan do najcrnje boli, i Nina Erak-Svrtan kao Tomina žena Lozika, koja tešku priču o sudbinama ljudi koji su umrli, priču o mrtvima a živima, donosi maestralnom glumačkom kreacijom, kontrapunktirajući tragediju životnom vedrinom, osmijehom i sjetom.

Uspjeli kostimi Elvire Ulip šarmantna su i pogođena replika na nošnje, odjeću i odjela bunjevačkih Hrvata. Čini se da je glavni junak ove predstave jezik. U trenutku kad u hrvatskim predstavama slušamo nerazgovijetne riječi ili ne možemo čuti glumce nakon četvrtoga reda gledališta, ovdje smo svjedoci briljantne dikcije i, prije svega zahvaljujući Vlatku Duliću, koji je najviše radio s glumcima na ostvarenju govora i jezika, izvrsnom, patinastom, otegnutom, privlačnom i slojevitom govoru bunjevačkih Hrvata, koji podjednako može izraziti sve nijanse tragedije i duboke radosti života, koji se ne da unatoč svim nedaćama, unatoč sudbini života s Tuđim, unatoč teškom financijskom i egzistencijalnom stanju. Upravo jezik, onaj hrvatski bunjevački varoški i onaj hrvatski bunjevački ruralni, oba sjajno svladana u scenskom govoru i glumi Ivane Buljan-Legati, pokreće cijelu predstavu, strukturira karaktere i tipove i predočuje cijelu dramu bunjevačkih Hrvata.