Vijenac 515

Naslovnica, O tome se govori

Referendum o braku

Novi vođe šutljive većine

Ljubomir Antić

Referendum o braku, koji je pokrenula udruga U ime obitelji, zaokupio je pozornost javnosti kao malo koji događaj u Hrvatskoj nakon osamostaljenja. S obzirom na dijametralno suprotna mišljenja o referendumskom pitanju, može li se reći da je taj događaj podijelio naciju? Ne. On je samo očitovao političku i svjetonazorsku podjelu koja postoji u našoj zemlji od osamostaljenja, koje je samo pogodovalo da podjela ispliva na površinu. Naime, osamostaljivanje, srećom, nije značilo i osamljivanje Hrvatske, nego njezino integriranje u zajednicu naroda, koja je već bila zahvaćena podjelom kao globalnom pojavom. Zašto „srećom“? Da smo se osamili, podjela bi ionako prodrla u našu osamu, samo u mnogo dramatičnijem obliku, u kojem bi slučaju bilo mnogo teže kontrolirati sukobe koji su u ovom slučaju neizbježni.

O čemu je riječ? Ljudska povijest je tijek, evolucija koja se odvija u nejednakom ritmu. Zbog toga se povijesno vrijeme ponekad „zgusne“. To je stanje u kojem se traže odgovori: kako dalje? Svijet upravo živi takvo vrijeme u kojem se postavljaju pitanja i traže odgovori. Koji su relevantni odgovori koji se zasad nameću na ono „kako dalje“? Jedan je: ići dalje, ne osvrćući se na tečevine povijesti, a u radikalnom obliku i protiv njih. Drugi je: ići naprijed, uvažavajući tečevine koje su izdržale kritiku povijesti i koje se doživljavaju kao „trajne“ vrijednosti.

Zagovornici prvog odgovora relativiziraju sve ono što se do jučer smatralo vrijednostima, doživljavaju život kao eksperiment, avanturu u nekom utopijskom društvu, ne vodeći računa o cijeni koju je čovječanstvo znalo platiti za mnoge povijesne utopije.

Zagovornici drugog odgovora daju prednost realizmu nad relativizmom, evolucio­niz­mu nad konstruktivizmom te dostojan­stve­nom mijenjanju, a ne vulgarnom razaranju.

Posve je uobičajeno da između ta dva pristupa životu postoji napetost, a u nekim određenim situacijama i sukob. Tako je i u ovom našem referendumskom slučaju. Njega pojačava činjenica što se u svezi s referendumom dogodilo nešto novo na našoj javnoj sceni, a što zabrinjava one „protiv“.

Koje je to novo iskustvo? Najprije što je već pri prikupljanju potpisa dokazano da šutljiva većina nije neka nedokaziva, nego utvrdiva činjenica, koje se najviše boje aktivisti nove utopije, jer čine izrazitu manjinu. I drugo, ne manje važno, što su šutljivu većinu naveli da progovori novi ljudi. Novi ne samo kao neistrošeni u javnom djelovanju, nego po novom habitusu, s obzirom na svjetonazor koji zastupaju. Dosad su, naime, potvrđene tradicijske vrijednosti kod nas javno zastupali stariji, uglavnom slabo obrazovani, nesuvremeni i u komunikaciji užasno nespretni ljudi, koji su mnogo više kompromitirali nego afirmirali ideje koje su branili, pa je s njima bilo lako izaći na kraj.

No u referendumskom slučaju stvar se stubokom promijenila. Njega su stvorili mahom mladi ljudi, koji s utopistima dijele mnoge vrijednosti, ukuse pa i životne stilove. To su urbane (u boljem smislu te riječi) osobe, koje znaju komunicirati, govore i misle jezikom ovog vremena (a znaju i engleski). Žive u ovom, a ne prošlom vremenu, kojim se služe, ali mu ne služe.

Razbudivši šutljivu većinu, mladi ljudi iz udruga U ime obitelji, Vigilare, Hrasta i njima slični, imaju sve uvjete da postanu vodeća snaga u oblikovanju javnoga mnijenja u Hrvatskoj. Pod uvjetom da se čuvaju ambicioznih starih gubitnika, koji će im se nametati kao savjetnici.

 

Vijenac 515

515 - 28. studenoga 2013.

Klikni za povratak