Vijenac 514

Društvo, Naslovnica

Problem ćirilice u Vukovaru

Kako simptomi postaju dijagnoza

Ivo Rendić-Miočević

Naši postkomunistički liberalni demijurzi, koji misle da su novi graditelji svijeta, podsjećaju na liječnike koji bi bez dijagnoze bolesnicima propisali lijek. Oni očigledne simptome poput „ustašonostalgije“, „nacionalizma“, „otpora multikulturalizmu“, „govora mržnje“ „homofobije“, koji su znakovi društvene patologije u postkomunističkoj Hrvatskoj, odmah proglašavaju dijagnozom, pri čemu uzroci simptoma više nisu važni

Što znači otpor prema uvođenju ćirilice u Vukovaru? Je li tu riječ o nacionalizmu i nepoštivanju multikulturalizma ili se, pak, radi o socijalnoj bolesti, o narušavanju zdravlja stanovništva, o čemu bi prema Ustavu trebalo voditi računa. Ustav RH naime definira zaštitu ljudskih prava i sloboda, a u Zajedničkim odredbama u čl. 16 piše: „Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.” Pokušajmo objasniti što se zapravo događa u Vukovaru. Radi razumijevanja problematike valja uzeti u obzir u povijesnoj znanosti zanemarenu patologiju stoljetnih transkulturnih prijenosa, koju su pratili generacijski prijenosi negativnih emocija i ratnih trauma u dugom trajanju na području jugoistoka Europe. Osim toga u narodu su manipulatori oživljavali mitske odabrane traume (poput Kosovskoga mita) kojima se poticala instrumentalizirana agresija. Danas se u svijetu punom ratova proučava posttraumatski stresni poremećaj kao ekstremna reakcija na težak stres. U hrvatskoj historiografiji ta važna tema još nije otvorena. Naša povijesna znanost, nažalost, ne uvažava saznanja suvremenih znanosti, a posebno biološke psihologije, koja je ustanovila da je ponašanje pojedinca genetski uvjetovano razvojem živčanog sustava ovisno o njegovoj interakciji s okolinom odnosno iskustvom (John Pinel). Stoga, odbijajući interdisciplinarnost, povijest je ograničena u svojim objašnjenjima, što otvara mogućnost političkih manipulacija.

 

 


Razorena Ulica Nikole Tesle u Vukovaru

 

 

 

Sindrom Kraljevića Marka

Posebno je važno upoznavanje sociobioloških činilaca za razumijevanje ponašanja stanovnika planinskog područja Ilirika (stara Dalmacija). Ti su činioci djelovali od najstarijih vremena (i prije dolaska Srba i Hrvata koji su se pomiješali sa starosjediocima) do modernog vremena. Genetsko nasljeđe u brdskom dijelu Ilirika u nepromijenjenoj okolini stabilno se održavalo do najnovijeg doba. Strahovi, traume, generacijski prijenosi emocija i drugi činioci utjecali su na stvaranje posebne dinarske ideologije koja ima svoje dugo trajanje od predilirskih i ilirskih vremena, a svoj je izraz našla u narodnoj epskoj poeziji iz osmanskih vremena. Na temelju patrijarhalne ideologije izražene jasno u surovim motivima epske poezije moguće je definirati jedan sindrom slikovito nazvan sindromom Kraljevića Marka.

Ovaj sindrom, koji je općeljudski (a ne isključivo hrvatski i srpski) te stoga vrlo poučan,  iskazuje se u „nasilju svakidašnjice“ (R. Kordić), a glavni su mu simptomi projekcije, kastracijski strah, paranoja, narcizam, eksternalizacija agresije i negativne emocije poput mržnje koje se prenose s naraštaja na naraštaj. Ovim simptomima valja dodati i traumatsku neurozu koja je posljedica raznolikih konfliktnih situacija koje subjekt doživljava kao ugrožavanje života. Takve su situacije bile toliko česte na području Ilirika (ratovi, četovanja itd.), te je moguće pretpostaviti da su postojale traumatske neuroze u stanovnika tog područja. Psihotraume i emocije  (mržnja, osveta, krivnja) prenosile su se u dugome trajanju. Na duševni života pojedinaca uvijek su  utjecale socijalne i kulturne sastavnice njegova društva i postajale su dijelom tog života. Taj utjecaj je ponajviše nesvjestan, a kako se preko nasljeđivanja roditeljskog superega prenosi na djecu, on postaje nosilac tradicije i vrednovanja (Erich Fromm).

Valja napomenuti da mit o Kraljeviću Marku, koji su prihvatili Srbi i Hrvati kao simbol borbe za slobodu, ima dublje korijene od onih iz osmanlijskoga doba. Ima autora, poput M. Zaninovića, koji smatraju da je epika iz toga doba daleki odjek epike koja je postojala u ilirskih naroda, koji su kao dio mediteranskoga svijeta slavili snagu svojih junaka. Nažalost ta prastara epika nije očuvana. Pa i sam Kraljević Marko odraz je stare pretkršćanske mitologije, a već ga je Natko Nodilo povezao s božanskim Jarilom, što potvrđuju i nova istraživanja Radoslava Katičića. Prema tome opravdano je ustvrditi da Kraljević Marko nije samo simbol nasilja iz osmanlijskoga doba, nego njegov lik svjedoči o generacijskome prijenosu emocija, ali i potvrđuje kontinuitet patologije transkulturnih prijenosa iz pradavnih vremena.

Narcizam malih razlika

Mitološka svijest i odabrane traume u srpskom narodu stvarali su temelje za genocidna ponašanja, posebno kada je srpski „Pijemont“ iskazao svoje pravo osvajačko lice u 19. stoljeću. Ideja da su srpske zemlje ondje gdje su srpski manastiri uz mitsko obnavljanje ideje o nemanjićkoj državi u zapadnom smjeru – gdje je nikada nije bilo – pokrenuli su u Srba i ugroženih Hrvata, da upotrijebimo frojdovski pojam, „narcizam malih razlika“, odnosno želju da se bude drukčiji od drugih. Prema Sigmundu Freudu minorne razlike kod sličnih naroda čine osnovu za njihove međusobne neprijateljske osjećaje. Etnopsihologija nam može objasniti da su iskustva iz daleke i bliske prošlosti, realna i iracionalna, izazivala strahovite patološke reakcije. Uzrok stresa, prema etnopsihologu Georgeu Devereauxu, u samu je subjektu, ali posljednja kap dolazi izvana. Prema istom autoru, čovjek je kao biće uvjetovan društveno-kulturnom sredinom i maksimalno reagira na pojedine podražaje, koji su objektivno neznatni, a ponekad su samo iluzije. Stoga i neznatan naboj, prethodno društveno ojačan, može izazvati snažnu reakciju jer jedan element upućuje na cijelu strukturu. Bijes zbog isticanja nekog simbola može biti dovoljan da pokrene masu protiv cijele „opasne“ strukture.

 

 

 

 

Sitne razlike dobra su podloga narcizmu malih razlika, koji u Srba i Hrvata odavno postoji. Tako su primjerice pravoslavci, a posebno pravoslavno svećenstvo, protiveći se u 18. stoljeću unijaćenju, odbacivali u potpunosti latinicu (M. Kostić). Latinica je dakako simbol različitosti susjeda katolika koji žele ostvariti uniju. Pravoslavci i katolici davali su jedni drugima podrugljive nazive i rugali se vanjskim znakovima onoga drugoga. Etnografi navode da su katolici pravoslavne nazivali rišćanima i ‘rkačima, a šantavi krst i koka su tri prsta kojima se krste. Pravoslavac je katolika nazivao Šokac i Bunjevac, dok mu je način krštenja lopata. Osim toga među pravoslavcima u Bukovici u 19. stoljeću širilo se vjerovanje da se oni, za razliku od katolika, ne vukodlače jer ih pop prelijeva posvećenim uljem. Ćirilica je protežirana već u Austro-Ugarskoj, a posebno u Kraljevini Jugoslaviji poslije 1918, što je u „Hrvatskoj na mučilištu“ poticalo narcizam malih razlika. Konačno je u NDH 1941. zabranjena ćirilica. No tema jezične politike sa stajališta narcizma malih razlika do danas nije znanstveno uključena u tumačenje geneze NDH. Uoči Drugoga svjetskog rata ojačani su već prije stvoreni uvjeti za uzajamnu netrpeljivost, koja je u patrijarhalnom društvu samo korak prema destruiranju vanjske „protivničke“ grupe. Narcizam malih razlika pritom je odigrao važnu ulogu. Destruiranje koje se konačno dogodilo 1941. (ustaše i četnici) utemeljeno je u destruktivnim projekcijama paranoidnog sadržaja (moraju se braniti jer će biti mučeni, uništeni, kanibalistički masakrirani...). Destruiranje se još jednom ostvarilo u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku potkraj 20. stoljeća. Više autora koristilo se pojmom narcizma malih razlika u objašnjenju novijih sukoba raznih sličnih naroda (npr. Hutu – Tutsi, Tamili – Sinhalezi). Dakako, sukob Srba i Hrvata u vrijeme raspada Jugoslavije njima je vrlo zanimljiv.

Dinarski okvir komunizma

Iz ovoga vidimo da tragovi prošlosti žive i u najnovijim zbivanjima. Komunisti su, pak, smatrali da stvaraju novi svijet pa su te tragove ignorirali. Josip Broz nastojao je bez oslonca na prošlost graditi taj svijet, ali je njezine ostatke u obliku „dinarske“ sastavnice (npr. „slobodarski“ hajdučki mit) vješto uklapao u svoju i uopće u komunističku karizmu. Ostaci dinarsko-hajdučke ratničke ideologije popraćene iskonskim sindromom Kraljevića Marka preneseni su u razdoblje komunizma i opstojali su u suživotu s komunističko-boljševičkom ideologijom. Taj su suživot podupirali mnogi bliski Titovi suradnici, dinarci. Stoga je balast prošlih vremena u obliku dinarske sastavnice bio teško opterećenje za komunistički režim. Na kraju se pokazalo da su komunisti podcijenili snagu tradicije, koja se prenosila naraštajima. Ta će tradicija sa svojom mitologijom biti važan činilac u rušenju jugoslavenskoga komunizma. Sve je to pogodovalo pritajenom održavanju negativnih energenata, koji su se razbuktali pri raspadu Jugoslavija. Slom komunizma ipak nije značio i kraj komunizma. Nastao je postkomunistički šok i kaos u hrvatskome društvu, koje je potpuno opustjelo na svim područjima.

 

 


Aktualno vodstvo Srba u Hrvatskoj nikada nije jasno priznalo odgovornost Srba za događaje u Hrvatskoj na kraju 20. stoljeća

 

 

Patologija prijenosa nije zaustavljena rušenjem komunizma i pobjedom liberalizma i demokracije. Dinarska sastavnica i velikosrpske pretenzije (kojima se odupire „druga“ Srbija od S. Markovića do danas) još se iskazuju kao kulturne konstante. Negativni kulturni prijenosi duga trajanja prenijeli su iz komunizma u kvaziliberalizam najgore ljudske poroke kao što su pohlepa, korupcija, nemoralnost, klijentelizam, prijevara. Ti naslijeđeni poroci otvaraju mogućnost da na svim područjima hrvatskoga društva nesposobni ali podobni kadrovi manipulacijama potisnu sposobne. Sadašnju političku elitu u Hrvatskoj stvorilo je opće postkomunističko društveno stanje, pa se ne može očekivati da će ona, koja između ostaloga temelji svoj legitimitet na komunističkome antifašizmu, biti sposobna mijenjati društvo koje ju je stvorilo. Ona čak to i ne želi jer joj je najvažnije održavanje svoje dominacije.

Naši postkomunistički liberalni demijurzi, koji misle da su novi graditelji svijeta, podsjećaju na liječnike koji bi bez dijagnoze bolesnicima propisali lijek. Oni očigledne simptome poput „ustašonostalgije“, „nacionalizma“, „otpora multikulturalizmu“, „govora mržnje“ „homofobije“, koji su znakovi društvene patologije u postkomunističkoj Hrvatskoj, odmah proglašavaju dijagnozom. No dijagnoza je prepoznavanje bolesti, pa i psihijatrijske, na temelju njezine povijesti (anamneze). U tom proglašavanju simptoma dijagnozom u potpunosti se zanemaruju korijeni simptoma. Upravo bi upoznavanje tih korijena moglo, na temelju svojevrsne „povijesti bolesti“, uspostaviti dijagnozu potrebnu za ozdravljenje društva. Otpor prema uvođenju ćirilice u Vukovaru zapravo je jak simptom i znak društvene patologije kojoj su podložni ljudi koji su ne tako davno doživjeli teške stresove izazvane strahovitim razaranjima i zločinima te su podložni posttraumatskome stresnom poremećaju. No simptomi se prikrivaju optužbama za nacionalizam i za protivljenje tobožnjoj multikulturalnosti te se tako pretvaraju u dijagnozu, pri čemu korijeni simptoma više nisu važni. Bez anamneze utemeljene na interdisciplinarnosti i uspostavljanja dijagnoze bez upletanja politike problem ćirilice u Vukovaru nije moguće riješiti.

Velikosrpska ideja među mladim Srbima

Uz Hrvate u Vukovaru žive Srbi koji su poslije krvavih događaja devedesetih i poraza ideje o velikoj Srbiji također u teškom psihičkom stanju. Doživjevši težak šok zbog poraza i uzaludnih žrtava njihovo je mentalno zdravlje narušeno i podložni su posttraumatskome stresnom poremećaju. No oni ne traže izlaz iz takva stanja, nego nastavljaju s transkulturnim prijenosom patološkoga značenja održavajući i dalje pogubnu ideju o velikoj Srbiji. Oni nastavljaju s prijenosom negativnih emocija na nove naraštaje. Sve je to potpuno razvidno kada znamo da šovinističke ispade („Ovo je Srbija!“) predvode mladi koji su devedesetih bili djeca ili se još nisu ni rodili. Netko ih je očito poučio da nije bilo velikosrpske agresije, nego se dogodio građanski rat u kojem su stradali srpski nacionalni interesi. Projekt multikulturalizma u Vukovaru, ali i Hrvatskoj (pa ni u svijetu) ne uspijeva. Za pristaše multikulturalizma izazov i predmet svakoga dijaloga nije potraga za istinom, nego samo međusobno priznanje (Alain Finkielkraut). Irving Kristol smatra da je multikulturalizam prihvaćen iz očaja. Tako on poučno navodi da se problemi mladih crnaca u SAD ne stvaraju u školama, niti one imaju za njih lijek. Oni su problem doma i okoline, a pretvaraju se u prosvjetni problem. Hrvatske prosvjetne vlasti naivno misle da će probleme riješiti ispraznim razgovorima s mladima u kojima je Istina nepoželjan gost i uvođenjem u škole ideološkoga predmeta građanskoga odgoja.

 

 

 


Šovinističke ispade danas predvode mladi koji su devedesetih bili djeca ili se još nisu ni rodili

 

 

 

Aktualno vodstvo Srba u Hrvatskoj nikada nije jasno priznalo odgovornost Srba za događaje u Hrvatskoj na kraju 20. stoljeća, premda ih na to potiče „druga“ Srbija. Sonja Biserko smatra da srpska elita u Hrvatskoj nije sposobna za samoanalizu. Ta je elita ili pod pritiskom ili je nesposobna za uvid u odgovornost vođa Srba u Hrvatskoj. Biserko misli da je još snažna ovisnost prema Beogradu osobito u hrvatskih Srba koji žive u Srbiji. Tim je ljudima teško prihvatiti vlastitu odgovornost za devedesete. Istina je da su oni žrtve obiju strana, ali istina je i da imaju vlastitu odgovornost koju bi morali osvijestiti. Zato, smatra Sonja Biserko, nedostaje hrabra elita u Hrvatskoj koja bi imala snage ukazati na odgovornost Beograda, ali i na vlastitu odgovornost. Ipak, i dalje se održava teza da su Srbi bez grijeha i da su uvijek bili žrtve. Nema priznanja velikosrpske agresije, što bi omogućilo put prema pomirenju i narodnu katarzu. Dakako, nepriznavanje agresije ima praktične razloge jer bi moglo utjecati na prihvaćanje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid, što bi rezultiralo isplatom ratne odštete. Vodstvo hrvatskih Srba zapravo štiti drugu državu od mogućih reparacija na štetu države u kojoj živi. Hrvatska u raznim oblicima pobunjenim Srbima plaća reparacije, iako njih po definiciji treba nadoknaditi poražena strana. To su nadoknade za ubijene civile, obnova domova i vjerskih objekata te srušenih spomenika i dr. Goleme štete koje je počinio agresor i nadoknada Hrvatima ne spominju se. Vodstvo Srba u Hrvatskoj ne ispituje vlastitu savjest niti se kaje za počinjene zločine, a uzor bi im trebao biti ratni zločinac Milan Babić, koji je u Haagu pokajnički izjavio: „Molim braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem svoj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kom sam i sam učestvovao“ (Identitet, lipanj 2002, str. 14–15). Nažalost, Babić je sebi oduzeo život i nije mogao svoje kajanje proširiti u svom narodu.

 

 


Sonja Biserko – glas „druge Srbije“ koji se rijetko sluša

 

 

 

Sadašnje duševno stanje Srba u Vukovaru (i ne samo u Vukovaru) i njihovo ponašanje izaziva stresove u Hrvata, pa nezadovoljstvo izražavaju otporom prema ćirilici kao simbolu zla koje ih je zadesilo u velikosrpskoj agresiji. Narcizam malih razlika očigledan je. Simptomi kao znakovi patološkoga stanja jasni su, ali se oni pretvaraju u sramotnu „dijagnozu“ koja je lišena bilo kakve anamneze: „Ovo je povratak NDH Ante Pavelića u kojoj je ukinuta ćirilica“ (Novosti – samostalni srpski tjednik, koji izlazi u Hrvatskoj). Konačno se u Hrvatskoj ipak čuo glas razuma i otrežnjenja. Ministrica Milanka Opačić u jednom je intervjuu izjavila da su Vukovarci prisiljeni živjeti s onima koji su im radili o glavi i koji znaju gdje su grobnice, ali ne žele reći (Večernji list, 23. listopada 2013). Nadajmo se da će ovakvih glasova biti sve više u interesu srpskoga naroda. Valja napomenuti da Srbima institucionalno nitko u Hrvatskoj nije zabranio ćirilicu, a Vukovar je samo posebna priča.

 

 

Uz Hrvate u Vukovaru žive Srbi koji su poslije poraza ideje o velikoj Srbiji u teškom psihičkom stanju. Doživjevši težak šok zbog poraza i uzaludnih žrtava njihovo je mentalno zdravlje narušeno i podložni su posttraumatskome stresnom poremećaju. No oni ne traže izlaz iz takva stanja, nego nastavljaju s kulturnim prijenosom patološkoga značenja održavajući i dalje pogubnu ideju o velikoj Srbiji

 

 Protiv hrvatskoga jezika

Hrvatima se, što se tiče jezične politike, naprotiv događa jezično nasilje vladajućih na mnogim područjima. Na primjer hrvatski lik šport ministar Željko Jovanović na početku mandata naglo je ukinuo, iako za jezična pitanja nije mjerodavan pa je njegovo ministarstvo nazvano Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Zamjena lika šport likom sport ima jasno ideološko obilježje. Nasilno ukidanje potencijalnih sastavnica narcizma malih razlika ne isključuje ih automatski iz narodne memorije te ne dokida mogućnost pojave te vrste narcizma, nego samo dodatno razbuktava nezadovoljstvo. Štoviše, ministar je samovoljno ukinuo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ovdje je očigledno riječ o ideološkom preveniranju „kroatocentričnosti“, „rehabilitacije ustaštva“, „antisrpstva“, „antijugoslavenstva“ i „antikomunizma“ svih onih koji bi mogli nastupati s pozicija kritike današnje vlasti i obrane hrvatskih nacionalnih interesa. Uza sve to vraćanje hrvatskih termina u škole označava se kao povratak ustaštvu. Riječju, Hrvatima se oduzima demokratsko pravo da u svojoj državi rehabilitiraju svoj jezik. Srbima u Hrvatskoj takve se stvari ne događaju. Također je poučna reforma nastave povijesti u Hrvatskoj, koja se usmjerava prema neutralnom pojmovniku u kojem nema mjesta pojmovima kao što su velikosrpstvo, četništvo, agresor, okupacija, Domovinski rat, branitelj, oslobođenje i dr. Beogradska politička elita kojoj je predsjednik države za vrijeme „građanskoga rata“ bio četnički vojvoda izražava veliko zadovoljstvo takvom hrvatskom reformom nastave povijesti. Očevidno je da mnogi hrvatski političari pristaju da se Ovčara, rudnik Tomašica kod Prijedora, Srebrenica i drugi srpski genocidni markeri „građanskoga rata“ radi pomirenja prešute. Te političare valja opomenuti da se prešućeno poslije može ponoviti, a danas energenata za ponavljanje ima napretek.

Ako je istinita ovdje postavljena teza da je u Vukovaru narušeno psihičko zdravlje stanovnika, a uzroci su dobro poznati, Ministarstvo zdravlja treba hitno intervenirati pozivajući se na Ustav. Ministar bi kao liječnik trebao razlikovati simptome i dijagnozu te objasniti Vladi o čemu je zapravo u Vukovaru, ali i šire u Hrvatskoj, riječ. Pitanje je samo hoće li mu biti važnija stranačka stega ili zaštita mentalnoga zdravlja hrvatskih građana, kako Hrvata tako i Srba, kao i pripadnika ostalih nacionalnih manjina. Neka se ministar sjeti da je položio Hipokratovu zakletvu kojom se između ostaloga obvezao da ni pod prijetnjom neće dopustiti da se iskoriste njegova medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. On je to obećao svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast. Na početku ovoga članka spomenuti čl. 16 Ustava Ministra opominje da se slobode i prava mogu ograničiti da bi se zaštitilo zdravlje stanovništva. Prijedlozi rješenja već postoje: moratorij na uvođenje ćirilice, proglašenje Vukovara gradom posebnoga pijeteta, revizija popisa stanovništva, a političari ih trebaju pomno razmotriti i postupiti prema Ustavu RH. Političari, ali i udruge civilnoga društva koje se predstavljaju kao veliki borci za ljudska prava, u Vukovaru polažu ispit vjerodostojnosti. Svi su oni dužni štititi slobode i prava vukovarskih Hrvata barem onoliko uporno koliko vladajući zalažući se za prava manjinske grupe drukčije seksualne orijentacije pokušavaju mimo Ustava RH nedemokratski srušiti narodni referendum o ustavnom definiranju braka kao zajednice muškarca i žene.

Vijenac 514

514 - 14. studenoga 2013. | Arhiva

Klikni za povratak