Vijenac 514

Naslovnica, Razgovor

Ante Nazor, povjesničar

Hrvatska ne drži do svoje prošlosti

Razgovarao Vedran Obućina

Aktualni događaji pokazuju da uvjeti za postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru još nisu sazreli / Pogrešno je aktualne prosvjede u Vukovaru proglašavati ugrožavanjem prava nacionalnih manjina jer su ona uglavnom ostvarena u cijeloj Hrvatskoj / Tijekom okupacije Vukovar je pretvoren u etnički „čist“, srpski grad / Jesu li se oni koji su 1991. napadali grad i tvrdili „ovo je Srbija“ promijenili barem toliko da prihvaćaju činjenicu da se Vukovar nalazi u Republici Hrvatskoj? Ili su tek primorani na život u Hrvatskoj? / Iritira što oni koji su napadali i razorili Vukovar za rat u Hrvatskoj i početak sukoba u Vukovaru okrivljuju Hrvate / Prema hrvatskim komesarima, Hrvati bi se morali ispričati zato što su im 1991. dio domovine zaposjele srpske snage, uz pomoć JNA, i zato što su u agresiji na Hrvatsku sudjelovale i četničke postrojbe 

Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata (HMDCDR), plodan je hrvatski povjesničar. Njegova znanstvena djela tematiziraju hrvatsku vojnu povijest, a među njima ističu se knjige Počeci suvremene hrvatske države, Oluja pobjede i Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih. Nazor je sudjelovao u Domovinskom ratu kao dragovoljac na istočnoslavonskom bojištu, a već tada postaje djelatnikom Hrvatskoga vojnog učilišta, gdje je predavao vojnu povijest do 2005. Nastankom HMDCDR-a Hrvatska je dobila prvi arhiv sa zadaćom prikupljanja, sređivanja, čuvanja te stručnoga i znanstvenoga istraživanja i publiciranja građe iz Domovinskoga rata. U povodu godišnjice sjećanja na Vukovar razgovaramo s Antom Nazorom o brojnim pitanjima u vezi s Vukovarom danas i jučer, kao i o odnosu prema Domovinskom ratu danas u Hrvatskoj.

Vukovar ne prestaje puniti naslovnice novina. Jesu li nedavni događaji od Vukovara danas stvorili „grad slučaj“?

Ne mislim da je Vukovar „grad slučaj“, niti je primjereno o Vukovaru govoriti na taj način. Događaji iz 1991. Vukovar su duboko urezali u memoriju hrvatskoga naroda kao Grad heroj, zapravo grad heroja iz Domovinskog rata. No s obzirom na ono što bi Vukovar trebao biti Hrvatskoj, ako se uzme u obzir da je obrana Vukovara u temelju stvaranja suvremene hrvatske države i njezine pobjede u Domovinskom ratu, pretvaranje grada koji je simbol obrane Hrvatske od srpske agresije 1991. u „grad slučaj“ značilo bi da Hrvatska nimalo ne drži do svoje nedavne prošlosti.

Može li se govoriti o političkoj manipulaciji koja stoji iza razbijanja ćiriličnih natpisa?

Nemam uvid u organizacijsko djelovanje po tom pitanju, ali vjerujem da se o tome ne može govoriti. U svakom slučaju, pitanjem Vukovara nitko ne bi smio manipulirati radi probitaka neke stranke ili skupine građana. Sve što se u Vukovaru radi mogu poduprijeti samo ako je u interesu njegovih građana i Hrvatske. Vjerujem da tako razmišlja većina ljudi u Hrvatskoj i da svoj odgovor na pitanje „je li preuranjeno postavljati ćirilične natpise u Vukovaru“ temelji prije svega na reakciji samih Vukovaraca i sjećanju na žrtve u tom gradu.

 

 

 

 

 

Je li preuranjeno postavljati ćirilične natpise u Vukovaru?

Aktualni događaji pokazuju da uvjeti za to još nisu sazreli, ali i da u Vukovaru problem nije ćirilica kao pismo. Nije ni toliko važno što ja ili bilo tko iz Zagreba ili drugih mjesta u Hrvatskoj misli o tom pitanju, koliko je važno što o tome misle izravni sudionici događaja u Vukovaru 1991, jer su ti događaji, uz spoznaju da se osobe koje su 1991. napadale na Vukovar ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, temelj današnjih problema. Rat je gotov, ali njegove posljedice još traju. Posebice ih osjećaju izravno stradali i obitelji koje još traže svoje najmilije. U tom kontekstu pogrešno je aktualne prosvjede u Vukovaru zbog postavljanja ćiriličnih natpisa proglašavati ugrožavanjem prava nacionalnih manjina, kako to neki čine, jer su ona uglavnom ostvarena u cijeloj Hrvatskoj i nitko ozbiljan ne dovodi ih u pitanje. Problema s pločama s natpisima na ćirilici nije bilo na drugim područjima Hrvatske, sve dok se nisu počele postavljati u Vukovaru.

I sami kažete, Vukovar se nekada nazivao gradom herojem. Je li se danas izgubio pijetet prema Vukovaru?

Nije. Iznimno tragična nedavna prošlost i velikosrpska agresija koja je Vukovar gotovo sravnila sa zemljom i ostavila brojne žrtve – i hrvatske i srpske, teška svakodnevica, uz gospodarske probleme opterećena i sudbinom nekoliko stotina stanovnika i branitelja grada kojih tijela još nisu pronađena ni dostojno pokopana te neizvjesna budućnost, u kojoj će žrtve i dalje tražiti pravdu, razlozi su zbog kojih je Vukovar posebno važno i osjetljivo područje Hrvatske te zbog kojih su građani Hrvatske iznimno osjetljivi na događaje u Vukovaru. Zato ne razumijem kako je moguće da nakon svega što se dogodilo u Vukovaru netko ne razumije što je taj grad bio Hrvatskoj 1991. i što je on Hrvatskoj danas.

Što je Vukovar Hrvatskoj?

Svoje mišljenje i moguća rješenja aktualnoga problema u Vukovaru javno su iznijeli mudri i učeni ljudi. Čovjek s iskustvom provođenja procesa mirne reintegracije zaključio je da je Vukovar zakon iznad svih zakona, što znači da se prigodom donošenja i provođenja zakona u obzir morala uzeti posebnost Vukovara. Mlada spisateljica, prognana 1991. upravo iz Vukovara, kojoj se ne može pripisati stranačka ostrašćenost, zaključila je da ploče u Vukovaru nisu stradale zbog ćirilice, nego zbog nagomilane dvadesetogodišnje traume. Poznati znanstvenik, demograf koji živi u Vukovaru i dobro poznaje njegovu svakodnevicu, argumentirano je objasnio što su prava, ali i što su obveze nacionalne manjine.

Želite li reći da manjine samo zahtijevaju ostvarivanje prava, a da ne izvršavaju obveze?

Želim reći da to govore oni koji žive u Vukovaru, pa to ima posebnu težinu. Hrvatsko-srpski odnosi u Vukovaru opterećeni su, ponajprije, činjenicom da žrtve ne osjećaju da se agresor iskreno pokajao za počinjene zločine i da im je uzvratio na pruženu ruku. Broj osoba nestalih na vukovarskom području, koje preživjeli članovi obitelji još traže, govori jasnije od svega. Sjećanje na dane opsade i srpsku okupaciju Vukovara Vukovarci teško mogu potisnuti. Ožiljci od tortura kroz koje su prošli i poniženja koje su pretrpjeli u srpskoj agresiji još nisu zarasli. Sukladno tomu, žrtve ne mogu razumjeti da se ploče na ćirilici postavljaju u gradu u kojem one još traže svoje najmilije, ubijene, između ostaloga, i zato da bi u njemu bila samo ćirilica. Posebice iritira to što oni koji su napadali i razorili Vukovar za rat u Hrvatskoj i početak sukoba u Vukovaru okrivljuju Hrvate. A čak se i u Srbiji, u dijelu društva otvoreno govori da je za rat i početak agresije na Hrvatsku 1991. odgovorna velikosrpska politika. Istodobno, predstavnici Srba u Hrvatskoj prijete i predbacuju vukovarskim braniteljima da aktualnim događajima vraćaju Hrvatsku u 1991, a ne žele vidjeti da je za mnoge obitelji u Vukovaru vrijeme stalo 1991. i da će stajati sve dok preživjeli tragaju za nestalima, a žrtve za pravdom. Oni ne žele vidjeti ni da ideje iz 1991. u nekim selima u okolici Vukovara nisu nestale s mirnom reintegracijom. To što se o tom problemu ne govori u „glavnim“ medijima ne znači da on ne postoji.

Kako tumačite stajališta srpske strane o ćiriličnim natpisima?

O mržnji s kojom su srpske snage 1991. napadale Vukovar svjedoči podatak da je u Vukovaru razrušeno ili oštećeno više od 90 posto građevina. Tijekom okupacije grad je pretvoren u etnički „čist“, srpski grad. Netrpeljivost srpske vlasti u okupiranom Vukovaru prema Hrvatima, hrvatskim nazivima i osobama iz hrvatske povijesti, čak i prema hrvatskim pjesnicima kojima su, očigledno je, „presudili“ zbog hrvatskog jezika i pisma, očituje se i u „Rešenju o promeni imena ulica i trgova“, koje je 16. srpnja 1992. donio „Izvršni savet Opštine Vukovar“. Ponajviše u odluci da se ulica u hrvatskom narodu omiljena političara i vođe Stjepana Radića, koji je kao hrvatski zastupnik ubijen 1928. u „Narodnoj skupštini” u Beogradu, preimenuje u ulicu njegova ubojice, srpskoga zastupnika Puniše Račića. Takva mržnja „pobednika“ i „oslobodilaca“ u okupiranom Vukovaru prema svemu što je hrvatsko te činjenica da je uspješna provedba procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, od 1995. do 1998, prije svega rezultat tadašnjeg odnosa snaga na bojnom polju (odnosno nemoći Srbije da vojno zaustavi reintegraciju toga područja u ustavno-pravni sustav RH), nameće pitanje jesu li se oni koji su 1991. napadali grad i tvrdili „ovo je Srbija“ promijenili barem toliko da prihvaćaju činjenicu da se Vukovar nalazi u Republici Hrvatskoj? Ili su tek primorani na život u Hrvatskoj? Odgovor na to pitanje i odnos prema žrtvama presudan je za budućnost zajedničkoga života Hrvata i Srba u Vukovaru, a ne postojeći zakoni i postoci (33 posto ili 50 posto). O njemu ovisi i konačna odluka o statusu ćirilice u gradu čiji stanovnici još tragaju za stotinama svojih najmilijih, nestalih u srpskoj agresiji. Uz ostalo, upravo tolik broj osoba čija sudbina nije poznata ni petnaestak godina nakon „mirne reintegracije“ pokazuje da taj proces još nije završio.

Stoga je trebalo predvidjeti da oni koji su u srpskoj agresiji izgubili svoje najmilije, mladost, dijelove tijela i zdravlje te imovinu, rutinsku provedbu odluke o postavljanju ploča s ćiriličnim natpisima u Vukovaru mogu doživjeti kao i spomenuto „Rešenje o promeni imena ulica i trgova“ u okupiranom Vukovaru.

Vlada uporno tvrdi da se zakon mora poštivati…

Gledajući iz Zagreba, odluka o bezuvjetnoj primjeni zakona može se činiti kao jedino, iako nije i jednostavno rješenje. Tehnički gledano, ono je svakako u europskom duhu, kao što su u europskom duhu i zakoni koji posebna prava nacionalnim manjinama predviđaju tamo gdje je njihov udio u strukturi stanovništva veći od 50 posto, kako je to bilo i u Hrvatskoj. S obzirom na postojeće stanje u Vukovaru, u kojem se svi pozivaju na zakon, možda bi izlaz za sve bio u odluci da o tome odluči narod, na referendumu, što je također način na koji države u civiliziranoj Europi rješavaju svoje probleme. Ali ne na referendumu „protiv ćirilice“ (uz tako formulirano pitanja referendum je iz civilizacijskih razloga osuđen na propast), nego na referendumu u kojem će predložena promjena Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama biti u skladu sa sadržajem zakona o nacionalnim manjinama u većini država Europske Unije. Pa kako je u Europi, neka bude i u Hrvatskoj.

Čini se da je referendum jedino rješenje u ovom trenutku za Vukovar.

Nažalost, i nakon toga ostat će nepovjerenje na onim područjima gdje su otvorena pitanja, prije svega pitanje nestalih osoba u Domovinskom ratu, koje u ovom trenutku najviše opterećuje međuljudske odnose u Hrvatskom Podunavlju i koje je temelj za izgradnju zajedničkog života. Ostat će i strahovi među Srbima i Hrvatima, potencirani događajima iz prošlosti, koji opterećuju svakodnevicu i koji se uvijek mogu iskoristiti kao okidač za nove sukobe. Ti strahovi mogu nestati samo odlučnim i cjelovitim suočavanjem s prošlošću i, naravno, prihvaćanjem činjenice da je Hrvatsko Podunavlje dio Republike Hrvatske i da će to zauvijek ostati. Srbi će uvijek isticati strah od ponavljanja progona iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, iako se hrvatsko društvo u najvećoj mjeri suočilo s tamnim stranicama svoje povijesti, što je razvidno i u sadržaju samoga Ustava RH, kao i u sadržaju udžbenika iz povijesti u školama i u izjavama većine relevantnih subjekata javnoga života. Nasuprot tomu, Hrvati će isticati zabrinutost od nastavka velikosrpske politike, što traje od 19. stoljeća.

Je li velikosrpska politika ikad prestala biti dominantnom ideologijom Srba?

Treba upozoriti da se, neovisno o tome koliko je neka negativna politika dominantna, ne smije generalizirati i poistovjećivati je s cijelim narodom. O tome svjedoče i pripadnici srpskoga naroda koji su 1990-ih Hrvatsku branili kao svoju domovinu. No, s obzirom na kontinuitet velikosrpske politike i političko nasljeđe u današnjoj Srbiji, može li se zaključiti da je velikosrpska politika na ovom prostoru poražena 1995. godine?

Zbog znakovitosti za problematiku o kojoj govorimo podsjetit ću na izvore o pokretu simboličkog naziva „Srbi na okup“ iz 1939. i 1940, dakle iz razdoblja kad NDH još nije bila proglašena ni uspostavljena. Pod snažnim utjecajem tadašnjih vojnih krugova i Srpske pravoslavne crkve, taj se pokret razvio sa svrhom stvaranja srpske „Krajine“ (!) kao posebne teritorijalne oblasti, koja bi okupila sve Srbe u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni i pripojila se „srpskom dijelu“ države. Djelovala je od studenoga i prosinca 1939, osobito u Kninu i Vukovaru, kao odgovor velikosrpskih krugova na sporazum Cvetković–Maček i stvaranje Banovine Hrvatske, koja je prema njihovu mišljenju obuhvatila srpski teritorij (isti onaj na kojem će 1990. Srbi u Hrvatskoj proglasiti „SAO Krajinu“). Skupljanje potpisa u Kninu za odcjepljenje od Hrvatske i pripajanje Vrbaskoj banovini počelo je već potkraj 1939. Istodobno, prema „opširnom izvješću vukovarskoga poglavarstva gradske policije“, najviše „ekstremne psihoze stvarali su upravni obori srpskih crkvenih općina“ u Vukovaru, Trpinji, Negoslavcima, Boboti, Gabošu i Mikluševcu – sve općine Vukovarskoga kotara, zatim u Dalju, Bijelom Brdu i Erdutu u Osječkom kotaru. Uglavnom se zahtijevalo „odcjepljenje od Hrvatske“ (hrvatskog dijela tadašnje države). U tu svrhu šireni su brojni letci s natpisom „Braćo Srbi na okup“.

Za navedena sela u Slavoniji, mi koji nismo podrijetlom s toga područja i nije nas put vodio kroz njih prvi smo put čuli početkom 1990-ih. Zbog istih razloga kao i 1940. S obzirom na taj kontinuitet i ignoriranje događaja iz 1990-ih, imamo li razloga biti zabrinuti da će i naša djeca toponime u istočnoj Slavoniji opet upoznavati na temelju policijskih izvješća o barikadama u naseljima čije stanovništvo tvrdi da je to Srbija? Želio bih da nemamo, no na to pitanje najbolje mogu odgovoriti oni koji žive tamo.

Zbog čega hrvatskim medijskim prostorom ne vladaju činjenice o Vukovaru?

Cjelovitiji uvid u povijesne izvore pokazuje da je tijekom Domovinskog rata i nakon njega u hrvatski medijski prostor ubačena golema količina dezinformacija, odnosno poluinformacija, te selektivno prikazanih podataka ili prizora. Njih su, svjesno ili nesvjesno, prihvatili ljudi koji se često pojavljuju u medijima u Hrvatskoj i, zanemarujući kontekst vremena, hrvatsku javnost dezinformiraju o događajima ili osobama iz Domovinskog rata. To se odnosi i na prikaz događaja u Vukovaru i oko njega u ljeto i jesen 1991, koji izazivaju posebnu pozornost, ali i posebne osjećaje u hrvatskoj javnosti. Bitka za Vukovar, zbog svoje simbolike, idealna je meta za sve koji stvaranje suvremene hrvatske države i obranu Hrvatske od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu žele prikazati kao „zločinački pothvat“, a tadašnje demokratski izabrano vodstvo Republike Hrvatske kao nesposobno i neosjetljivo na žrtvu svoga naroda, pa čak i kao izdajničko.

Na koga točno mislite?

Prije svega, moram reći da se percepcija hrvatske javnosti o Domovinskom ratu temelji uglavnom na izjavama ljudi koji su u svojim medijskim istupima potpuno zanemarili metodologiju povijesne znanosti. Da nije tragično, s obzirom na posljedice koje imaju po hrvatsko društvo, bilo bi smiješno slušati argumentaciju pojedinaca, primjerice „mladog i talentiranog“ kazališnog redatelja, kada govori o „agresiji Hrvatske na BiH“, ili raznih intelektualaca-sveznadara, političara, publicista, čelnika pojedinih nevladinih udruga i drugih „objektivnih analitičara“, kada nas uvjeravaju da je cijeli rat, pa tako i podjela BiH, dogovorena u Karađorđevu u ožujku 1991, da je Oluja bila zločinačka operacija... Izjave tih moralnih vertikala i savjesti hrvatskog društva, kako im laskaju neinformirani novinari, navode na zaključak da su svi zajedno u rukama imali toliko dokumenata koliko može stati u jednu arhivsku kutiju standardnih promjera. Ali, eto, o Domovinskom ratu upravo takvi u glavnim medijima govore najviše i najčešće. Sama činjenica da postoje znatne razlike u prikazu pojedinih događaja iz Domovinskog rata, pa i Domovinskog rata u cjelini, između znanstvenika koji se tom problematikom bave dulje vrijeme i osoba koje toj problematici ne prilaze na znanstveni način, traži odgovor na pitanje zašto su ti posljednji medijima zanimljiviji?

Kao povjesničar, kako komentirate tvrdnje o navodnoj „prodaji Vukovara“?

U traženju istine, komu je zaista stalo do nje, treba duboko zaroniti među povijesne izvore i uzeti u obzir načelo cjelovitosti, a ne zaključivati na temelju pojedinih fragmenata, k tomu još upitne vjerodostojnosti. A činjenica je da sadržaj povijesnih izvora, cjelovito prikazan, navodi na sasvim drukčiji zaključak od onoga koji nam se sugerira u dijelu medija. Dakle, hrvatsko vodstvo i predsjednik Tuđman nisu „žrtvovali Vukovar radi međunarodnog priznanja“, niti su ravnodušno promatrali svakodnevne događaje, a kamoli da je Vukovar „izdan“ ili “prodan“ (i vojno i civilno vodstvo RH ulagalo je znatne napore za obranu Vukovara, bilo je i nekoliko pokušaja proboja za deblokadu grada, a ne može se ignorirati ni stanje na ostalim bojištima). Pojedinci su čak izjavili da bi se Vukovar obranio „samo da je predsjednik Tuđman dopustio da se neutraliziraju četiri neprijateljska tenka u Marincima“ (!?). Na istoj je razini izjava da je Hrvatska vojska već početkom 1992. mogla za tri dana ući u Banju Luku (!?), ali da – naravno – opet Tuđman to nije dopustio, jer je želio podijeliti Bosnu, trgovati s Mladićem itd., itd. Treba li ovakve izjave uopće komentirati?

To ne znači da hrvatsko vodstvo i predsjednik Tuđman nisu griješili ili da nisu imali neke krive procjene i poteze, ali optužiti ih za izdaju ili za nebrigu o Vukovaru i žrtvovanje ljudi nakon svega što pokazuju izvori o Domovinskom ratu, najblaže rečeno, nije korektno.

Uvijek oko obljetnice Vukovara nekako u sjeni ostaje stradanje u Škabrnji. Ima li za Hrvatsku Škabrnja manju simboličnu moć?

Da, činjenica je da je 18. studenoga glavna pozornost medija usmjerena prema Vukovaru, tako da komemoracija žrtvama Škabrnje dobiva manji prostor. Iako, 18. studenoga 1991. nije okupiran cijeli Vukovar, u Borovu Naselju borbe su vođene i sljedećega dana, pa i 20. studenoga ujutro. Naravno, 18. studenoga zaživio je u hrvatskom narodu kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i pitanje je bi li imalo smisla sada to mijenjati, iako bi 19. ili 20. studenoga možda bili primjereniji datumi (uostalom, žrtve na Ovčari ubijene su 20. studenoga). No sredina studenoga 1991. nije tragična samo za hrvatski narod u Slavoniji i Dalmaciji, jer su tada okupirani Saborsko, a potom i Slunj (također nakon dugotrajne opsade), čije je stanovništvo poubijano ili protjerano. Saborsko je sravnjeno sa zemljom do neprepoznatljivosti. Želim naglasiti da to što je zbog razmjera uništavanja te stradanja branitelja i civila Vukovar postao simbol hrvatske obrane od srpske agresije 1991. ne umanjuje značenje i žrtvu ostalih naselja u Hrvatskoj te njihovih stanovnika i branitelja koji su 1991. pružili odlučan otpor agresoru. Jednako kao Vukovar, i Ovčara je tijekom vremena postala simbol sjećanja na 145 masovnih i više od 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata.

U svome radu HMDCDR izdao je nebrojeno mnoštvo dokumenata tzv. Republike Srpske Krajine. Kako ste došli do njih?

Da, u svome radu naš je Centar dosad objavio četrnaest knjiga dokumenata „RSK“, polovica od njih dokumenti su vojnoga, a polovica civilnoga podrijetla. Ti dokumenti, koji su zaplijenjeni u vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja, od iznimne su važnosti za razumijevanje događaja na početku 1990-ih, posebice ciljeva i tijeka srpske agresije na Hrvatsku. Njihov sadržaj jasno pokazuje tko je odgovoran za rat u Hrvatskoj, tko je naoružavao pobunjene Srbe (primjerice, koliko je oružja JNA 1991. podijelila pobunjenim Srbima u istočnoj Slavoniji, Lici, Gorskom kotaru…), tko je odgovoran za to što se pitanje povratka zaposjednutih dijelova Republike Hrvatske moralo rješavati vojnim putem, kao i tko je odgovoran za egzodus srpskoga stanovništva iz Hrvatske u Domovinskom ratu. Naravno, prikupljeni dokumenti poslužili su obranama hrvatskih časnika u procesima na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, kao što je i naš Centar, zahvaljujući radu tih obrana i prikupljenom materijalu u tim procesima, nadopunio svoje gradivo.

Vaša je arhiva bila od velike pomoći i u organizaciji obrane hrvatskih časnika u Haagu.

Ne znam je li prilikom procesa hrvatskim generalima sud u Haagu razmatrao naše istraživanje, no to i nije važno. Važno je da je sud uvažio argumente obrane, iste one argumente koje smo mi na temelju rada obrane hrvatskih generala i na temelju rezultata istraživanja, ne samo našega Centra nego i drugih hrvatskih povjesničara, naveli u knjizi Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih. Tu je knjigu naš Centar izdao odmah nakon prvostupanjske presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, a njezin smo sadržaj, onako „misionarski“, od predavanja po školama do izlaganja na promocijama i raznim tribinama, prezentirali diljem Hrvatske. Drugostupanjska presuda samo je potvrdila da je kritičko stajalište prema onakvoj prvostupanjskoj presudi prije svega bilo pitanje odnosa prema činjenicama, ali i pitanje samopoštovanja, jer prihvaćanje onakvih objašnjenja u prvostupanjskoj presudi ne bi bilo „suočavanje s prošlošću“, nego pomirba s nepravdom! Sve to pokazuje koliko su u krivu svi koji traže da se „zvanična historija o ratovima u SFRJ“ temelji na haškim presudama te koliko bi tako pisana povijest bila površna i neprecizna.

Nikada neću zaboraviti 16. studenoga 2012. i ono razdragano mnoštvo s tisućama hrvatskih zastava na središnjem trgu glavnoga grada Hrvatske i svih Hrvata, koje je nakon niza godina poniženja civilizirano slavilo pobjedu činjenica (a napokon i pravde). Cijela Hrvatska, zapravo većina Hrvata, plakala je od sreće, takvo zajedništvo nije se osjetilo još od vremena Domovinskog rata.

Tom presudom Hrvatska je napokon obranjena…

Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču od životne je važnosti za same generale, a u političkom smislu od goleme je važnosti za Hrvatsku. Ona je moralna satisfakcija generalima i njihovim obiteljima za sve ono što su pretrpjeli ovih godina, kada su bili žrtve nepravde. No ona ne mijenja sliku povijesti, kako se navodilo u medijima, jer povijest se ne piše na temelju sudskih presuda, nego na temelju cjelovitog uvida u izvore. Bez obzira na sudsku presudu, a uz suosjećanje s obiteljima žrtava, posebice nevino ubijenih hrvatskih i srpskih civila, činjenica je da spomenuti generali nisu zločinci, činjenica je da Knin nije ni prekomjerno ni neselektivno granatiran i činjenica je da Hrvatska Olujom nije provela „udruženi zločinački pothvat“, odnosno da nije odgovorna za odlazak srpskoga stanovništva iz Hrvatske. Za to, kao i za nužnost pokretanja oslobodilačke vojno-redarstvene operacije kao jedinog mogućeg rješenja problema okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, u kojoj su, nažalost, neizbježne i civilne žrtve, odgovorna je isključivo politika srpskog vodstva.

Prošlo je gotovo godinu dana od presude i završetka razdoblja u Hrvatskoj u kojem su se uz pomoć raznih poluinformacija i netočnih podataka teze haških tužitelja o Oluji pokušale prikazati kao konačna istina. Nije problem pogledati što se sve tada govorilo i pisalo. Mnogi „glasnogovornici“ haškoga tužiteljstva u Hrvatskoj, kojemu cilj nije bila istina, nego opravdanje unaprijed zadana zaključka, danas se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, kao da nikoga nisu nepravedno prozvali, i ne samo prozvali, nego i osudili. Nažalost, „muke po Haagu“ za Hrvatsku nisu završile. Prvostupanjska presuda kojom su šestorica Hrvata osuđena za događaje u BiH 1990-ih većim dijelom ignorirala je dokumente i činjenice, kao što ih je ignorirala i prvostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču. Preostaje nada da će drugostupanjska presuda uzeti u obzir izvore koji jasno pokazuju da Hrvatska nije počinila agresiju na BiH, odnosno da je pravo pitanje što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom da nije bilo Hrvatske i Hrvata.

Kako ocjenjujete obrazovanje o Domovinskom ratu u osnovnim i srednjim školama?

Prema ocjeni nekih komesara da je sadržaj teme o Domovinskom ratu u jednom od udžbenika povijesti koji je rađen u suradnji s našim Centrom kroatocentričan, što god to značilo, i prema kritici da se u njemu „neizravno spominju okupatori i četnici“, čini se da nisam baš najpodobnija osoba za komentar njihova sadržaja. Prema njihovim multiperspektivnim pogledima na povijest, Hrvati bi se morali ispričati zato što su im 1991. dio domovine zaposjele srpske snage, dakle dio Srba, uz pomoć JNA, i zato što su u agresiji na Hrvatsku sudjelovale i četničke postrojbe. Jer u duhu „tranzicijske pravde“ i ciljeva „regionalne komisije“ događaje i agresore ne bi trebalo nazivati pravim imenom. Ni danas mi nije jasno zašto sam onu bezazlenu kolonu raspjevanih i razdraganih momaka s mrtvačkom lubanjom na crnoj zastavi, koja je 20. studenoga 1991. po Vukovaru tražila salate, nazvao četnicima. Kažu da je to uznemirilo tamo nekog vojvodu, pa sam sav potresen zbog toga. Nadam se da mi to neće uzeti za zlo, kad već jesu naši „komesari“. No on bi morao znati da se zbog toga ne treba uznemirivati, jer u Hrvatskoj uvijek ima onih koji će napisati da dijelove njezina teritorija 1991. nisu okupirale srpske snage, nego su ti dijelovi samo „stavljeni pod kontrolu protivničkih snaga“. To što i dokumenti UN-a govore o srpskoj okupaciji Hrvatske i što srpski dokumenti svjedoče da su četnici i njihove vojvode sijale zlo po Hrvatskoj početkom 1990-ih, sve to nije važno. Važno je samo da su hrvatski udžbenici za povijest prošli provjeru srbijanskoga ministra! Sad svi možemo odahnuti...

U novom prijedlogu građanskog odgoja predviđa se da nema govora o Domovinskom ratu i domoljublju.

Ne znam ništa o novom prijedlogu građanskog odgoja pa ne mogu ni govoriti o kvaliteti predloženoga programa. Možda to nekomu nije važno, no Domovinski rat u temelju je suvremene neovisne Republike Hrvatske, a upravo je domoljublje omogućilo Hrvatima da tijekom povijesti očuvaju državotvornu nit i da danas imaju vlastitu državu.

Jesu li građanin i domoljub pojmovi koji se isključuju?

Domoljublje i čovjekoljublje, odnosno ljubav prema svome domu i vlastitoj obitelji, prema svojim sugrađanima i domovini, a ne mržnja prema neprijatelju, zaslužni su za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije 1991. i za onakav otpor koji su vukovarski branitelji pružili nadmoćnijem agresoru. Već sam jednom rekao da je njihovu ljubav prema prijateljima, gradu i domovini prepoznao i na sebi svojstven način opisao Siniša Glavašević u Priči o ljubavi, koju često citiram. Završna rečenica te priče možda je najbolja poruka svima koji podcjenjuju važnost ljubavi, odnosno čovjekoljublja i domoljublja: „Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“

Vijenac 514

514 - 14. studenoga 2013. | Arhiva

Klikni za povratak