Vijenac 513

Naslovnica, O tome se govori

Ćirilica u Vukovaru kao političko pitanje

Dva profesora, dva jezika

Daniel Humsky

 

Za razliku od profesora Damjanovića, koji je želio poučiti javnost o važnosti dijela naše vlastite kulturne baštine, profesor Pupovac zapravo nastoji iskoristiti to neznanje. On je doslovce uzviknuo i to ljutito: „Ne igrajte se s vatrom!“.  Ima ljudi koji možda ne znaju što bi imalo značiti to igranje s vatrom. Ali ima ih, sasvim sigurno, koji jako dobro  znaju što im poručuje ona borbena poskočica: „Ja sam Srbin, živa vatra, ne bojim se ni sto Hrvata“

 

Isprva se kroz medije predstavljalo da se prijepor oko dvojezičnih (i dvopismenih) natpisa na pločama državnih i javnih ustanova u Vukovaru uglavnom svodi na tvrdokorno dosljedan pritisak predsjednika Vlade u racionalnom provođenju slova zakona s jedne strane, te jednako tako tvrdokoran, ali i emocionalan otpor Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, protkan s nešto kontroliranih prijetnji nasilnim skidanjem ploča, s druge strane. A onda se, što bi se reklo – ničim izazvana, pomalo počela uplitati i druga zainteresirana javnost, profesori, umjetnici, ali i tzv. javni intelektualci i analitičari.

Tako, prije neki dan, Večernji list objavio je opširan tekst o ćirilici kao jednom od pisama tropismene hrvatske baštine. Uz latinicu i glagoljicu u pojedinim hrvatskim područjima, primjerice u Poljicima, Dubrovniku ili na nekim otocima, neki su spomenici naše pismenosti pisani ćirilicom. Sugovornik je jedan od najboljih poznavatelja naše srednjovjekovne književne baštine akademik Stjepan Damjanović. Čitatelju se u članku sugerira, više komentarima nego riječima profesora Damjanovića, nekakav prijekor zbog nepoznavanja vlastite baštine. Čak se napominje i njegovo javno djelovanje, profesor je i potpredsjednik Matice hrvatske, naime. Pa kako sad odjednom da netko – eto – ima problema s ćiriličnim natpisima u Vukovaru. Stvoren je takav dojam – pristojnoga profesorskoga prijekora zbog slaba znanja o vlastitoj baštini. A koji se to profesor ne bi bunio protiv neznanja, pogotovu neznanja onoga čime se dotični profesor bavi. No, možda se može sporiti oko toga je li moguće znati sve i gdje je granica onoga što se treba i onoga što bi se mogli znati a ne zna se. Ne može međutim biti spora oko toga da neznanje nije sramota. Oni koji se u Vukovaru bune protiv ćiriličnih natpisa ne moraju znati o ćirilici ništa više od onoga što znaju. A očito je da oni o hrvatskoj ćiriličnoj baštini znaju malo ili ništa. Zar je to njihova krivica?! Ima toliko toga što svatko od nas ne zna, a neki drugi ljudi misle da bismo trebali znati. Recimo o biologiji, svemiru, atomima ili kvantnoj fizici, matematici. „Ne znam“, to je, kako bi rekao ugledni akademik Radoslav Katičić, drugi najbolji odgovor u znanosti, odmah nakon onoga: „Znam“. Željeti da ljudi znaju, poučavati od neznanja prema znanju – to je dugogodišnja djelatnost profesora Damjanovića i to se može razaznati i iz spomenutoga teksta koliko god se dade razaznati i nespretnost autora članka Denisa Derka da kroz autoritet svoga sugovornika prekori i aktere aktualnoga otpora ćirilici u Vukovaru.

 

 

 

 

Nešto drugo je sramotno, a dolazi također od jednoga profesora koji razumije jezik i njegova simbolička značenja. Kada su iz nekih drugih sredina, u kojima su već odavna mirno stajale, skinute  dvopismene i dvojezične ploče, ljutito se oglasio profesor Milorad Pupovac. Za razliku od filologa Damjanovića koji je želio poučiti o važnosti dijela naše vlastite kulturne baštine, lingvist Pupovac zapravo nastoji iskoristiti to isto neznanje. On je doslovce uzviknuo i to ljutito: „Ne igrajte se s vatrom!“.  Ima ljudi koji možda ne znaju što bi imalo značiti to igranje s vatrom. Ali ih ima, sasvim sigurno, koji jako dobro znaju što im poručuje ona borbena poskočica: „Ja sam Srbin, živa vatra, ne bojim se ni sto Hrvata“.

Ovo očito nije sretno vrijeme za miran suživot u nekim od sredina u kojima je značajnija zastupljenost srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Većina njih to zna i očito razumije da im ne treba pravo iz inata, pismenost koju čuva interventna policija. Time se proces pomirenja i suživota zapravo usporava, vraća natrag i otvaraju stare rane. Rat jest završio, ali onima koji su ostali bez svojih najmilijih, koji još traže više od 1600 nestalih, povrijeđeni su i žive u trajnom stanju osjetljiva tugovanja. Zato pametno poručuju načelnici nekih općina iz redova srpske zajednice – problem je u tvrdoglavosti Hrvatske Vlade. Prisila u ostvarivanju njihovih prava može nastojanja za očuvanjem njihova identiteta dovodi na crtu etničkih razdora. A to je odličan teren za etnobiznis i poduzetništvo ljutitoga zastupnika Pupovca. Njegov „organ“ prijepore o dvojezičnim natpisima čak proglašava ponavljanjem endehaške potpune zabrane ćirilice. Sramota je i nečasno iskorištavati nečije neznanje i zadrtost kako to radi profesor Pupovac. I opasno. Časno je i pošteno širiti znanje neuvjetovano nikakvim posebnim interesom (osim znanja samog) kako to čini profesor Damjanović.

Univerzijada bez U

Pitanje dvopismenosti i dvojezičnosti Vlada je isprva postavljala kao striktnu provedbu zakona. Doduše, dok je još trajalo zagrijavanje, neki viđeniji esdepeovci izjavljivali su da se radi o lošemu zakonu (kojega je, eto, donijela vaša, a ne naša Vlada) i ne bi to bilo tako da smo mi tada bili na vlasti. Premijer je išao tako daleko da je izjavljivao u Saboru kako su ćirilični natpisi u Vukovaru zapravo trijumf hrvatske države. Užas, kao da su pobjednici u svoj slavoluk urezali imena svoje žrtve ne samo svojim nego i njihovim pismom!

Ništa bolji nisu ni oni tzv. javni intelektualci koji se od prije koji tjedan okupljaju u TV-emisiji koja bi željela promicati zdravo društvo. Tako se i neki Vladimir Arsenijević, kako se moglo razaznati srpski kritičar svega i još koječega, također pozabavio problemom ćirilice u Vukovaru. Kaže, nije mu jasno kako ćirilica koja je kulturno dobro može biti problem. Istina, ćirilica kao kulturno dobro, kao filološka tradicija nije problem. Ako ga u tom pogledu ima, onda problem može biti samo taj da jedan dio svoje kulturne baštine možda ne poznajemo i ne poštujemo dovoljno. No, to nije naš jedini i najveći problem i jedino neznanje, imamo i gorih stvari koje nas prate kao kulturno zapuštenu zajednicu. Problem je, što bi kritičar morao znati, simbolička dimenzija pisma. Ćirilica, kao ni latinica ili bilo koje drugo pismo, uostalom, nije samo filološko pitanje. U okolnostima bremenitim lošim i bolnim uspomenama u teškoj stvarnosti, pismo prije poprima simboličku vrijednost i amblematsko značenje nego što budi svijest o nečijoj kulturi ili upućuje na poštivanje nečijega prava. Inače, kada ne bi bilo tako, onda bi npr. slovo U bilo tek tamo neko po redu slovo u abecednom nizu. Na kakvoj crnoj kapi djeluje kao simbol, a ne kao grafem, kao amblem, a ne samo kao kakav ukras. To nesretno U simbol je studentskih sportskih igara. Ta sveučilišna manifestacija svugdje u svijetu naziva se Univerzijada i svugdje i svaki puta joj je znak slovo U. Svaki put, osim 1987. kada je odigrana pod znakom slova Y. Moglo je naime biti krivo shvaćeno jer  Univerzijada se odigravala u Zagrebu. Bilo je pametno izbjeći možda nečiju neprimjerenu reakciju ili u najmanju ruku zluradost čaršijskih vic-mahera.

 

 


Lingvist Milorad Pupovac

 

 

 

Prije nekoliko godina u Beogradu nije ni razmotrena mogućnost nabavke novih tramvaja zagrebačkoga proizvođača. Prednji stakleni zaslon na tramvaju bio je naime dizajniran u obliku slova U, što je kod potencijalnih naručitelja izazvalo neugodne osjećaje. Kada bi znakovlje ili pismo imalo samo grafičku i komunikacijsku svrhu, onda nekoj nacionalnoj manjini ne bi ni predstavljalo posebnu vrijednost s kojom poistovjećuju svoj identitet i zbog kojih traže svoja prava.  Slovo i pismo je simbol. Da se u Vukovaru ne radi o otporu baštini nego o protivljenju simbolu strašnoga stradanja, čije rane još uvijek bole tolike, pokazuje i improvizirani natpis ostavljen na mjestu s kojega je skinuta jedna od ploča: vratite latinicu i biće sve u redu. Pisac je očito pod dobrim utjecajem srpskoga pravopisa i neupućen u onaj hrvatski, prema kojemu bi trebalo pisati bit će!

Znak svastike, kojega se nalazi i po spomenicima naše srednjevjekovne baštine, osobito na stećcima, promatran izvan toga konteksta drevnih istočnjačkih simbolizama, predstavlja znak zločina. Izvorno, u hinduizmu znak svastike predstavlja simbol pravoga puta i sreće, što nikako ne znači da bismo ga, takvog kakav je, mogli kome proslijediti esemesom umjesto onih smajlića koje šaljemo kao znak dobrih želja.

Povijesna i suvremena ćirilica

Dio stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih biliga, ukrašen je različitim natpisima. To pismo, donekle različito od klasične srpske ćirilice, kako god ga zvali (zapadna ćirilica, bosanica, hrvatska ćirilica itd.), u svojoj je osnovi ćirilično. Ne samo po stećcima, kojih ima mnogo i diljem hrvatskoga juga, tim je pismom ispisan i dio hrvatske kulturne baštine, dio našega identiteta. Činjenica je da danas ta ćirilica nije dovoljno zastupljena u suvremenom hrvatskom identitetu, kao što je činjenica da je to pismo jedno od tri pisama naše (naročito srednjovjekovne) povijesti. Upravo je na to upozorio i profesor Damjanović. Kao i nedavna Akademijina izložba hrvatskih ćirilskih djela. S time ne treba manipulirati.

Možda bi se ova prva epizoda mogla smatrati slučajnošću da na istome mjestu samo nekoliko dana kasnije nije ponovljena ista poruka. Gotovo kao kakvo čudo navodi se da je u Širokom Brijegu, uz samu cestu, mjesni umjetnik u kamenu isklesao velika ćirilična slova. Kao, eto, nikome ne smetaju, čak ni u Širokom Brijegu. A radi se o tome da su u Kočerinu, selu u zapadnoj Hercegovini, poznatom uglavnom po nadgrobnom kamenu vojnika Vignja Miloševića (iz 15. stoljeća) te crkvi s najvećim prikazom sv. Franje na svijetu, postavljeni uz cestu, u nekoliko skupina, veliki monoliti ćirilične azbuke. Zanimljivo i originalno. Poticaj je za podizanje tih spomenika davnoj pismenosti svojih predaka klesar je svakako našao u samom Vignjevu natpisu (koji se čuva u župnoj crkvi), a moguće i u tri stoljeća starijoj i jednako slavnoj Humačkoj ploči koja se nalazi u nekoliko kilometara udaljenom samostanu na Humcu kod Ljubuškog. Treba pohvaliti ljude koji dižu spomenike svojoj (zaboravljenoj) prošlosti. Ali novinar Zdenko Jurilj, potpisan ispod te pohvale neobičnosti, možda i nesvjesno, zapravo je pokudio vukovarski otpor jednome od simbola njihova stradanja. I prezime mu ukazuje da je i sam iz tih krajeva pa onda sigurno zna da se spomenici srednjovjekovnom pismu (bosanici, zapadnoj ili hrvatskoj ćirilici) nalaze u Kočerinu koji doduše jest dijelom širokobriješke općine, ali je od samoga Širokoga Brijega udaljen pet ili šest kilometara. No, za priču bi slabo zvučalo da je ćirilica u Kočerinu, a mnogo bolje da je u Širokom Brijegu. Jer Široki Brijeg  nije samo mjesto nego je simbol. Također nemoguće je ne vidjeti da usred toga istoga Širokoga Brijega stoji veliki natpis potpore Vukovarcima i podrška otporu suvremenoj ćirilici u Vukovaru. Ta nepomirljivost vidi se i na nizu prometnih putokaza, pa i onima između Kočerina i Širokoga Brijega, na kojima su ćirilični natpisi mjesta, kako je to uobičajeno u BiH, jednostavno zamrčeni.

Ako na ćirilicu na državnim i gradskim ustanovama u Vukovaru treba gledati kao na jedno staro hrvatsko pismo, kako to pišu neke novine, onda je pitanje – zbog čega se  Srbi u Vukovaru ne bi latinicu prihvatili kao svoje pismo. Ako je ćirilica, barem malo, koliko god o tome malo i nedovoljno znali, jedno od tri hrvatska pisma  (uz glagoljicu i latinicu), onda je i latinica srpsko pismo, čak i mnogo više nego nama ćirilica u odnosu na glagoljicu i latinicu. Hrvatska ćirilica mnogo je manje vidljiva i zastupljena nego latinica u Srba. Kako bi onda u Vukovaru na tablama i latinica mogla biti srpsko pismo?! S jedne strane negoduje se zbog razdvojenih života, različitih školskih programa i odjeljenja. A s druge se, po sili zakona, tvrdoglavo ustrajava na instalaciji prava kroz podjele putem pisama i jezika.  

Vukovaru neće pomoći manipulacije već istina. Jedan profesor marljivo pokušava istraživati tu istinu i podijeliti je s javnošću. Drugi  pokušava manipulirati i činjenicama i neznanjem. Novine pak u svemu traže i nalaze senzaciju. Gotovo da bi i dva više dva predstavljali kao senzacionalan rezultat, a ne kao on što jest – zbroj jednostavnih brojčanih činjenica. Istinu zamagljuju, izbjegavaju. Za početak, u ime smirenijeg života u Vukovaru, mogli bi reći kakve su sudbine i gdje su posmrtni ostaci još više od 1600 ljudi nestalih u agresiji. A ta agresija umarširala je u razoreni, pobijeni, odvedeni i istjerani Vukovar pod istim tim ćiriličnim pismom, k tomu još na crnoj podlozi. A državni pregovarači mogli bi reći kakva je budućnost tog istoga Vukovara koji je za Hrvatsku podnio tolike materijalne i ljudske žrtve. Zauzvrat zaslužuje barem malo razumijevanja i poštovanja.

Vijenac 513

513 - 31. listopada 2013. | Arhiva

Klikni za povratak