Vijenac 512

Kazalište

Tennessee Williams, Tramvaj zvan Žudnja, INK – GK Pula, red. Dražen Ferenčina

Uzroci i posljedice žudnje

Andrija Tunjić

Drama Tramvaj zvan Žudnja nije samo najznačajniji i nenadmašeni kazališno književni uspjeh Tennessee Williamsa, nego je aktualan i suvremen komad, a njegov autor moderan pisac.  Zato je publika snažnim pljeskom nagradila autore predstave Tramvaj zvan Žudnja nakon odgledane premijerne izvedbe 4. listopada u Istarskom narodnom kazalištu – Gradsko kazalište Pula, u dramaturškoj obradi i režiji Dražena Ferenčine. 

Osim što je dobra predstava razlog takvoj reakciji publike je između ostaloga i što se Williams u toj, kao i svim svojim dramama, bavi ljudskom psihom, odnosno protagonistima slabih živaca u čijim se reakcijama prepoznaje neuroza našega doba; strah od stvarnosti ispunjene grubošću preživljavanja i sve veća depresija u kojoj živimo. Dakle, „nezadovoljstvo životom, osjetljivost i krhkost žena, okrutnost muškaraca, nerazumijevanje muškaraca i žena, potisnuta homoseksualnost, neprihvaćanje različitosti”, kako u kazališnoj knjižici piše redatelj. Sve ono što u našem dobu osjetljivu čovjekovu biću jest ili se čini uzrocima zbog kojih često ne razumije život koji živi i sebe u tom životu.

 

 

 

Agon drame je sukob između Stanleyja i Blanche. Osiromašena južnjačka aristokratkinja Blanche DuBois dolazi u posjetu mlađoj sestri Stelli, udanoj za radnika, poljskog emigranta Stanleyja Kowalskog. Blanche je bila udana i jako zaljubljena u mladoga siromašnog pjesnika koji se ubio kada je otkrila njegovu prikrivenu homoseksualnost. Šok otkrića u njoj je razorio vjeru u novu ljubav i novi brak. Zato je nastavila živjeti u malom gradiću kao učiteljica, kao žena slobodna morala imala je brojne veze s muškarcima, a zbog afere s nepunoljetnim učenikom, otpusta iz škole i nedostatka novca posjećuje mlađu sestru. Upoznavši sestrina muža Blanche ne može shvatiti što Stella nalazi u prostaku Stanleyju i pokušava je odvojiti od njega. Time drama o dobru, zlu i žrtvi – koja zbog mrtve prošlosti prepoznaje samo ružnost sadašnjosti koja vodi u „samo ludilo” – postaje i socijalna drama.

No sukob Stanleya i Blanche ne proizilazi iz činjenice da su predstavnici različitih socijalnih klasa, nego zbog različitosti njihovih unutarnjih svjetova. Svijet u kojem živi Stanley realnost je koju ne prihvaća prljava čistoća Blanche, koja je, kako sama za sebe veli, „ljepota duše, bogatstvo duha, plemenitost srca”, i koja živi od mašte, iluzije i duhovnosti. U životu je jedino održava žudnja za izgubljenom mladošću, nježnošću i ljubavlju. Ne treba joj stvarnost nego iluzija. Zato, kako kaže, „ne govori istinu”, nego „ono što bi trebalo biti istina”. Sukob kulminira odvođenjem Blanche u nepoznato. Liječnik prije nego je odvedu bolničarki kaže da joj ne navlači luđačku košulju, što znači da to gdje je odvode može biti i sanatorij.

Williamsova drama prožeta je simbolima koji izviru „iz panoptikum kompleksa i dubokih želja podsvijesti” i nisu „samo nosilac poetskog smisla već vrlo važan činilac tragičnog ritma njegove radnje”. Imajući to na umu redatelj je prostor predstave realizirao vertikalno, na tri  razine, (scenograf Igor Vasiljev) koje simbolično izdvajaju i naglašavaju dramsku radnju. Dno stana okruženo vodom ukazuje na mjesto drame, New Orleans, postaje mjesto Stanliyeva silovanje Blanche i kupaonica u kojoj Blanche žudi izmaštani život te biva zrcalo u kojem se ogleda i umnaža realni svijet koji Blanche ne prihvaća. Na katu se odvija Stanleyev i Stellin realni život, a na vrhu je zahod, mjesto prljavštine koja će se sliti na dno, u vodu koja okružuje kuću. 

Ferenčina je u Williamsovu svijetu identificirao probleme suvremena čovjeka. Osobito je rastvorio one slojeve drame koji otkrivaju probleme i neurozu suvremena čovjeka koji je postao zarobljenik ludila koje sam kreira, a koje je posljedica vremena, kako redatelj pojašnjava, „koje putem tržišta osigurava potrebnu količinu ljubavi  proporcionalno platežnoj moći”. U kojem ima mjesta „samo za Stanleyja Kowalskog, ali ne i za Blanche”.

Zato drama Blanche ne prestaje njezinim odvođenjem u bolnicu, odnosno ludnicu, ili u neki još nepoznati sanatorij u kojem vegetiraju samo potrošači neuroleptika nego i potrošači nekih vitaminskih tableta, među ostatke nečega kakvi ćemo biti.  Glumački točno i nadahnuto glumi je Helena Minić. Odjevena u elegantne haljine prošlosti i profinjenih manira nudi tragiku Blanche koja miješa snove i stvarnost života, koja će je odvesti u ludilo.    

Glumački veoma dobrim i uvjerljivim ostvarenjima slijede je: Petar Ćiritović, koji realistično glumi beskrupuloznog Stanleya, Davor Svedružić, koji u mekušcu Michu pronalazi odlučnost i povrijeđenost i Lana Gojak, čija je Stella sazdana od straha i nade, zaljubljenosti i pristajanja na život koji joj nudi muž. Ritam njihove glumačke suigre dobro prate Šandor Slacki (Pablo Gonzales),  Filip Lugarić (Mladić), Rade Radolović (Liječnik) i Gordana Matana (Bolničarka).

Kvaliteti svega pridonose kostimi Marite Ćopo, glazba Igora Karlića, inventivna rasvjeta Denija Šesnića i scenski pokret Rajka Pavlića.

Vijenac 512

512 - 17. listopada 2013. | Arhiva

Klikni za povratak