Vijenac 512

Kazalište

CJ Johnson, Njuške, red. Matko Raguž, teatar Exit

Neodoljiv pasji život

Igor Tretinjak

 

Dok uzrečica pasji život sve više prodire u krizom duha i džepa pritisnute ljudske egzistencije, nova premijera teatra Exit usmjerila se prema njezinu izvoru – psu. Preusmjeravanjem pažnje s dvonožnih njuški na četveronožna njuškala, Enes Vejzović, Filip Križan i Janko Rakoš rasprostrli su scenom slojevitost briga i problema stvarnoga pasjeg života, zrcalno ih ponudivši gledateljima kroz preslike ljudi što nas okružuju. Predstavom su tako prošetali četveronožni nasilnici i ljepotice, siromasi i slučajni bogataši te patnici u ljubavnim i životnim pogreškama. Vođeni redateljskom rukom Matka Raguža, ti četveronožni junaci na sceni su dobili vrlo dopadljivo, komično i tragikomično, razigrano i rasplesano scensko ruho.

 

 

 

 

Tekst CJ Johnsona, prilagođen našim prostorima i prilikama, niz je monologa pasa raznih pasmina i psećega statusa. U prvom licu upoznajemo, između ostalih, hiperaktivnoga Jacka Russella, kojemu su na pameti tek hrana i seks, ostarjeloga mješanca koji je ostao bez gazde, hrvatskog ovčara što život promišlja kroz ovce, opakog dečka, pardon pitbula, iz Dubrave i njegovu ljubav čivavu – šminkericu i ljubiteljicu žutila. Predstavom se nižu psi što osvajaju svojim tragičnim i tragikomičnim pričama i ljudski slojevitim problemima, počesto upravo uzrokovanim dvonožnim gazdama. Pseće sudbine opravdavaju početnu uzrečicu o teškom pasjem životu, otvarajući u gledatelju brojna pitanja o najboljem čovjekovu prijatelju (kojemu čovjek počesto ne uzvraća istom mjerom). Suprotno mučnoj sudbini, čine to uglavnom vrlo duhovito, pojačavajući time povremene zaoštrene obrate u ozbiljnost, kad smijeh zamijeni gotovo mučna tišina. Jedan od takvih je i rap-pjesma najnižih predstavnika pseće vrste, zatvorenika koji u šinteraju čekaju na eutanaziju. Dok oni repaju: „Tko zakon prekrši / kod šintera završi / život mu se skrši“, videozidom (Vice Rossini) nižu se snimke stvarnih pasa koji odbrojavaju posljednje dane iza rešetaka, čekajući na eutanaziju.

Opasnost od možebitne izvedbene monotonije nizanja monologa Matko Raguž izbjegao je maksimalno razigravši predstavu. Zaokružio ju je vrlo zgodnom i duhovitom koreografijom (Ksenija Zec), monologe razdvajajući i spajajući zabavnom psećom modnom revijom i songovima te prepletanjem i povezivanjem priča i pasa. Važan element komada je glazba Willema Miličevića koja je dinamizirala ritam, nudeći izvođačima odličnu podlogu za ples i pjesmu.

Ključ predstave leži u odličnom trojcu Vejzović–Križan–Rakoš, koji je nevjerojatnom lakoćom, duhovitošću i šarmom navlačio glumačke maske raznih psećih karaktera, brzinski prelazeći iz jedne u drugu priču, prilagođujući im se pokretom, mimikom, gestom, glasom i energijom. Filip Križan je u svoj repertoar uključio razigrane i pomalo bedaste pse, „lakonogo“ skačući, plešući i osvajajući scenu. Vrlo uvjerljivo oblikovao je izgladnjeloga trkaćeg hrta, kojemu je na pameti samo uhvatiti zeca (uz stari dobri uzvik – „Zec, gadiš mi se!“) ili pak auditivno vrlo simpatična Sherlocka iz bigl-brigade. I Janko Rakoš iznimno je uvjerljivo oblikovao svoje pse, gotovo do savršenstva uhvativši tužan pogled rotvajlera koji se oprašta od vlastitog života. Također, odlično je spajao duhovitost izvedbe s tugom sudbine likova, stvarajući pred gledateljem tragikomičnost u svoj njezinoj punini. Enes Vejzović preuzeo je na sebe krupne pse, karakterom i scenskom izvedbom poprativši njihovu tromost te počesto tužan izraz lica iza kojeg se skriva jednaka takva sudbina. Odličan je bio kao ostarjeli siromah kojega ne muči besperspektivnost, već tragično završen ljubavni trokut, a vrlo duhovit kao čistokrvni hrt koji zarađuje kao „žigolo“ – seksajući se za 3000 eura po minuti. Osim monološke uvjerljivosti, izvođači su bili međusobno vrlo uigrani (tek su u plesnim dijelovima bili pomalo neusklađeni), držeći visok ritam tijekom cijele predstave, ne dopustivši gledatelju ni najmanji predah.

U oblikovanju pasa izvođačima je mnogo pomogla kostimografkinja Marita Ćopo, karaktere i vizualne posebnosti junaka sugestivno naznačivši kapama s velikim ušima, dugim perikama ili krznenim kaputom. 

Zaključimo kako su Njuške još jedna uspjela i punokrvna egzitovska predstava koja će, sigurni smo, dugo živjeti i bogatiti brojne gledatelje zrncima pseće i životne mudrosti te odličnom glumačkom (su)igrom.

Vijenac 512

512 - 17. listopada 2013. | Arhiva

Klikni za povratak