Naša politika o arhitekturi nema pojma

Akademik Boris Magaš (1930), dugogodišnji profesor teorije arhitekture na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu, autor je kapitalnih ostvarenja suvremene hrvatske arhitekture poput poljudskog stadiona u Splitu, hotelskih kompleksa Solaris kod Šibenika i Haludova na Krku, dječjeg vrtića na zagrebačkom Mihaljevcu, Muzeja oslobođenja u Sarajevu, novih crkava u Rijeci i Zagrebu... Laureat je brojnih nagrada te najviših strukovnih i društvenih priznanja, danas je tajnik Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a. Povod za ovaj razgovor Magaševa je nedavno objavljena knjiga Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu, u kojoj sintetizira svoja teorijska promišljanja i osobno iskustvo vrhunskoga projektanta tijekom gotovo šest desetljeća kreativnog djelovanja. Na marginama razgovora Magaš se prisjeća nekih biografskih prijelomnica, dotiče se stanja u današnjoj hrvatskoj arhitekturi i društvu te u Akademiji.

Snimio Alen Žunić

Vaša nova knjiga nastala je na temelju predavanja iz Teorije arhitekture što ste ih držali na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu 1983–2000, no izdana je tek prošle godine. Što se događalo u međuvremenu?

Knjiga je, zapravo, već bila napisana kada sam od prof. Mohorovičića preuzeo Katedru teorije arhitekture, ali onda sam još dvije godine sukcesivno bio dotjerivao tematiku koju bih za sljedeći tjedan bio pripremao za predavanje. Pisao sam sva svoja izlaganja (što je danas rijetkost), pa iako nisu bila savršeno oblikovana, tema je uvijek bila konceptualno čvrsto postavljena. Kad sam 2000. godine okončao profesuru, materijal je postojao, ali nitko od izdavača nije htio preuzeti realizaciju jer je to zbog opsega građe i brojnih ilustracija bilo enormno skupo. Knjiga je čekala i tek se unatrag pet godina u Školskoj knjizi na njoj počelo ozbiljno raditi. Možda je to i dobro jer je dobila na zrelosti, a bitne stvari nisu nikad mijenjane, dodavano je samo ono što je novo vrijeme donijelo. Pola knjige posvećeno je promišljanjima koja formiraju odnos prema arhitekturi, zapravo knjiga ima najprije misli, nakon toga ima praksu, ili stvarno saznanje. Bez obiju komponenti nije moguće biti dobar arhitekt. Ne znam za velika arhitekta koji nije imao teorijske osnove. Ipak, osobno nikada nisam imao namjeru biti teoretičar, ja to ni sada nisam... ali ja o svakome svom detalju na arhitekturi točno znam zašto je tamo gdje jest. To znam zato jer imam teorijsku osnovu.

Svjetskom literaturom danas vladaju uglavnom nove „američke“ teorije arhitekture, koliko ih uspijevate pratiti?

Danas ima mnogo knjiga koje se bave teorijom arhitekture, ali osobno ne znam ni jednu koja bi, kao moja, na zaokruženi način obradila problematiku arhitekture – jer obično se uzima tek jedna popularna tema ili priča. Ja sam pak oblikovao svojevrsnu povijest teorije arhitekture o onim temama koje smatram relevantnim u sadašnjem trenutku. Stoga je ta knjiga ipak moj subjektivni stav – stav arhitekta koji djeluje – i premda nastojim biti maksimalno objektivan, u tekstu je vidljiva refleksija vlastitih pogleda i vlastitoga stvaralačkog iskustva.

Jesu li potrebni hrvatski prijevodi teorijskih bestselera poput Framptona, koji se dogodio pred dvadesetak godina, a tek se nedavno pojavio Zevi? Prije pola stoljeća bilo je normalno imati prijevode Gropiusa, Loosa, Richardsa...

Činjenica je da je hrvatska teorija arhitekture odavno pratila inozemnu teorijsku scenu, pa kada uzmete tekstove naših klasika, arhitekata koji su se više bavili praksom – poput Kovačića ili Šena – vidjet ćete da su ti ljudi bili apsolutno informirani o svjetskim zbivanjima. Mi smo bili dosta ažurni s aktualnim stvarima, recimo Framptona smo imali kada je on bio globalna tema, no vrijeme ga je pregazilo, a mi danas novoga Framptona nemamo. I pitanje je da li je potreban jer arhitekti danas ne čitaju, to je činjenica, a na koji su način arhitekti danas eruditi i jesu li, to ne bih znao reći.

Koja je za vas ključna arhitektonska knjiga?

Recite tko je od naših arhitekata pročitao Albertija? Ma, nema ga, nitko nema pojma što je Alberti rekao, što je napisao (a to je baš tema moje knjige). Što se tiče hrvatske literature o arhitekturi, tu smo jako, jako slabi. Imamo mnoštvo faktografskih djela, ali interpretativnih priča o arhitekturi ne – mislim da smo tu posve siromašni. Ne mogu izlučiti neku knjigu, uvijek sam bio jako kritičan. Sve sam negirao, ja sam već kao student bio jako težak, svima sam „solio pamet“.

Novije generacije nisu imale prigodu slušati vaša iznimno posjećena predavanja ili ona akademika Mohorovičića, kojega ste naslijedili na Katedri teorije. Što je bila vaša nastavnička misija, kakva ste znanja željeli prenijeti studentima?

Ne učiti ih da slijede, nego da stvaraju vlastito shvaćanje, vlastiti pogled na arhitekturu! Slične je teme imao i Mohorovičić, iako je isprva djelovao u vremenu socrealizma koje je diktirao neka pravila ponašanja i riječi koje ste „smjeli“ ili niste smjeli koristiti. Ipak, Mohorovičić je, na neki način, bio druga tipologija – on nije bio konkretan jer nije bio praktičar, nije stvarao vlastitu arhitekturu. Ja ne inzistiram da netko slijedi ono što sam ja napisao jer to je osobno shvaćanje i proživljeno iskustvo arhitekture.

Vaša disertacija Analiza dominacije intelektualnog ili senzibilnog faktora u procesu arhitektonskog stvaralaštva (1977) jedan je od prvih „arhitektonskih“ doktorata kod nas uopće. Koju ste tezu u tom radu postavili, jeste li disertaciju namjeravali objaviti?

Nisam je namjeravao publicirati, iako tu temu i danas smatram kapitalnom za razvoj arhitekture. Ona ima svoje faze, spiralno gibanje, da ostanemo u dijalektičkom shvaćanju svijeta. Zato ja ne govorim racionalno i emotivno, već intelektualno i senzibilno – jer racionalno je mišljeno i u korijenu ne mora biti kreativno, može biti tek slaganje konstrukcije, a intelektualno jest kreativno. Emocije su nekontrolirane, ali postoji senzibilitet prema obliku, prema stvaranju prostora, prema nekim elementima, i to je opet kreativna komponenta ljudskosti. Ako gledate muzej u Sarajevu, on je čista igra apstrakcije koja je dobra, koja je vječna. Ako nakon toga gledate Solaris, vidjet ćete temu Mondriana koji je ušao u krajolik dalmatinskih gromača. Kad sam sa slobodnim formama krenuo u Haludovo, nisam još znao za postmodernu, samo sam tražio sljedeći korak puta koji je u mojoj disertaciji na neki način naznačen. Nakon toga dolazi splitski stadion kao zrelost jednog vremena, koji je formom čist i jasan, a prostorno je nastojao biti kvalitetan. Na koncu zagrebačka mi je crkva dala mogućnost izraza u nešto slobodnijim oblicima, iako ne onako slobodnim kako bih ja htio. Vidio sam na licima mojih kolega da nisu razumjeli o čemu je tu riječ... Ono što se danas događa, to je posljednja faza onoga što sam tražio u svom doktoratu.

Što znači kritika u arhitekturi, što je važno za dobra kritičara?

Premala smo nacija da bismo imali kvalitetnu kritiku. Osnovni je problem u našim natječajima da ako želite napraviti dobar žiri, ne znate koga ćete zvati da u natječaju sudjeluje, a onda ne znate tko uopće ostaje da bi o tome suvislo pisao. Kritika je sigurno poželjna, ali za kritičara uvjet je kompetentna ličnost koja shvaća bit arhitekture. Pasinovićka je nažalost otišla, ona je arhitekturu gledala arhitektonski. Nažalost, naši povjesničari umjetnosti, osim rijetkih iznimki, o suvremenoj arhitekturi nemaju pojma. Oni arhitekturu gledaju kao slikovnicu, pa kada čitate neke njihove tekstove, nerijetko se sledite. Ni kritike, ni promatranja, ni razmatranja, ni teorije...

Vratimo se na početke vaše karijere. Od 1956. asistent ste profesora Turine na projektiranju, kako to da ste 1961. prešli u jedan „drugi svijet“, kod Mohorovičića na Katedru teorije?

Ja sam nakon prvih položenih ispita postao suradnik prof. Mohorovičiću. Ali na fakultet sam došao stjecajem okolnosti. Turina je, naime, za asistenta bio izabrao jednog svog suradnika nedostatnih kvalifikacija pa je Vijeće fakulteta odbilo to imenovanje. Mohorovičić mu je onda sugerirao da uzme mene i tako sam postao Turinin asistent. Nakon nekoliko godina trebalo se otvoriti još jedno mjesto na projektiranju pa je i kolega Vodička došao na katedru, ali da bi mu se oslobodilo mjesto, ja sam „otišao“ Mohorovičiću, a zapravo sam ostao raditi kod Turine i ništa se nije promijenilo. Jasno, time što sam postao asistent i na teoriji nužno sam razvijao i jači angažman na tom području, što je mnogo kasnije dovelo i do nasljeđivanja katedre.

Kakav je bio vaš odnos s prof. Turinom, što ste naučili od njega, po čemu se isticao?

Jako sam mnogo od njega naučio. Turina je bio vrlo zanimljiva ličnost. Previše sam mu bio blizak, posebice pri koncu njegova života. Kada je on iz Irana, gdje je bio službeno, meni donio gumbe za košulju, onda je to za Turinu bila enormna stvar, on je bio specifičan čovjek. No početak nije bio lak. Kada sam mu se prvi put došao predstaviti, nije me ljubazno primio jer sam mu bio „nametnut“. Dao mi je nacrte bolnice Majka i dijete i rekao da mu napravim ulaznu perspektivu. Negdje popodne je došao, pogledao crtež i rekao: Pa to je dobro!, a ja sam mu odgovorio: Pa što ste mislili?! Tako je izgledao početak. On je imao privatnih problema, ne malih, nije mu bilo lako živjeti, ali je bio specifičan karakter i nedvojbeni talent. Šteta da je tako naglo otišao.

Pamtite li i druge svoje profesore?

Mi smo na fakultetu imali tri kapitalna profesora: Turinu, Kauzlarića i Albinija. Da se slikovito izrazim – Turina je bio Le Corbusier, Kauzlarić F. L. Wright, a Albini je bio Bauhaus. Dakle, tri ključna izvora iz kojih crpiš znanje i mislim da smo bili jako sretna generacija. Imali smo i Mohu kojega se moglo pitati sve vezano za teoriju, uvijek je znao dati adekvatan odgovor na postavljeno pitanje, uz to što je izvrsno igrao stolni nogomet, nitko ga nije mogao u tome pobijediti. Imao sam sreće u svojoj edukaciji i nastavničkom odgoju!

Zašto ste onda kao perspektivan asistent napustili rad na fakultetu i otišli u projektni biro?

Postoje neke situacije unutar fakulteta koje nisu sretne, postoje nesporazumi, a i Mohorovičić i Turina imali su neke svoje privatne probleme, pa ako ste se u trenutku vlastite krize sukobili s krizom vašeg voditelja onda je neminovno dolazilo do narušavanja razumijevanja. Ja sam tada već deset godina bio asistent i trebao sam habilitirati, ići korak dalje, no sve je stajalo, nikoga nije bilo briga što je sa mnom. I dogodilo se da me je šef biroa Interinženjering pozvao da napravim projekt za Solaris, pa sam odlučio otići. Tek kada od knjige krenete u praksu, shvatite što je beton, što je drvo kad ga profilirate, tada ste profitirali.

Sjećate li se nekog od svojih studenata tko je već tijekom studija pokazivao izraziti talent, a poslije se afirmirao kao vrstan arhitekt?

Rijetko je koja godina bila do kraja drvena, u svakoj je generaciji bilo ljudi koji su kvalitetni. Imate i tzv. rodne godine s tri do pet izvrsnih studenata koji su znali postavljati pitanja. I tada je bilo jako lijepo raditi. Npr. Mića i Nino Filipović pokazali su se kao kvalitetni ljudi i kvalitetni studenti. Ja čak nisam vjerovao da Mića sama radi pa sam cijeloj godini dao zadatak da nešto na brzinu skicira da vidim što će Mića napraviti, i napravila je stvarno briljantno pa sam nadalje mogao biti siguran u njezin talent. Onda recimo Dinko Kovačić, specifičan Dalmoš (danas akademik!), u vrijeme studija imao je posebnu filozofiju, misleni proces prije kreiranja, uvijek je stvarao razloge zašto nešto na ovaj ili onaj način radi.

Koji je vaš prvi natječaj, je li rad polučio kakvo priznanje?

Bila je to stolica za Jadransku plovidbu. Tadašnji asistent Milić koji je radio taj natječaj dao mi je (kao studentu-demonstratoru) da narišem stolac. Meni njegov fotelj nije bio dovoljno dobar i ja sam napravio svoju varijantu, a on je to prihvatio, bili smo drugi na natječaju.

Iako se u vašem opusu Muzej oslobođenja u Sarajevu iz 1958. (realizacija 1963) rjeđe ističe, riječ je zaista o vrhunskoj arhitekturi svoga doba. Gdje se izgubio taj objekt?

S Mohorovičićem sam bio na Krku, snimali smo neke stvari, poslije sjedili na plaži, odjedanput mi je došla ideja, pitam ima li tko papira, nema, ali imali smo toalet-papira i ja sam na njemu u trenutku skicirao muzej u Sarajevu za netom raspisan natječaj. Vi ne znate kada će se inspiracija pojaviti, ona dolazi iz nutrine svijesti, ona je čista kao suza. Poslije sam pozvao Šmidihena i Horvata da napravimo taj natječaj i osvojili smo ga. Činjenica da nisam radio na interijeru i da nisam sudjelovao u daljim realizacijama detalja djelomično je razlog zašto ga ja više ne spominjem. Više ga pamtim kao apstraktnu fazu svoje arhitekture. U temi rata od kojeg duboko u sebi nosim ožiljke nastojao sam biti objektivan. U obitelji sam imao i partizane i ustaše – i to i jedne i druge na najvišim položajima. Osobno smatram da i židovsko dijete ima pravo plakati nad izgubljenima, kao i dijete nekoga nevinog ubijenog na Križnom putu. Ja sam Sarajevo shvatio kao memorijal nevinima, svima koji su živote izgubili u situacijama na koje uglavnom nisu mogli utjecati.

Za hotelski kompleks Solaris iz 1968. pišete da je vaša samo prva faza?

Imate hotele Juru, Niku, Ivana, imate Andriju, ali moji su samo Jure i Niko. Ivana sam počeo raditi, no tada sam ušao u konflikt s upravom Interinženjeringa i dao sam momentalni otkaz.

Htjeli su utjecati na vaš projekt?

Ne, radilo se o privatnim stvarima, nisu mi željeli osigurati neki životni prostor, a imao sam ženu i dijete, živio sam kao podstanar, što jednostavno nije bilo u redu. Onda sam i to prelomio i otišao u Rijeku.

Autor ste i antologijskoga hotelskog sklopa Haludovo iz 1970, koji je danas nažalost zapušten i opustošen, ruski su investitori prije nekoliko godina započeli i s njegovim rušenjem. Što napraviti kada arhitekt ne može zaštititi vlastito djelo od nestanka?

Realnost života je realnost života. Haludovo je nekada zazvonilo u Malinskoj prije svega arhitekturom. Može li danas Malinska kao lokacija ponovno zazvoniti? Mislim da ne može. I tada je trebalo napraviti nešto što je zaista „arhitektonski vrisak“, jer ljudi su dolazili u Haludovo upravo zbog Haludova. Ta je arhitektura rana anticipacija postmoderne, prije negoli što smo za nju uopće čuli. Je li moguća obnova? Teško. Haludovo je projektirano kao B i C kategorija, a već gotov hotel prerađivali smo u A i B kategoriju. Ne možete od male sobe ili kupaonice napraviti veliku, tu pomoći nema. Danas je to ruina koja nosi određeni sentiment, dokument je jednog vremena...

U vrtiću na Mihaljevcu 1975. zamislili ste brojne inovativne detalje, neki i nisu izvedeni... Smatrate li se detaljistom ili projektantom većega mjerila?

Ne, nisam arhitekt detaljist. Slovenska je škola za razliku od naše radila mnogo više na detaljima, kod nas je jedino Kauzlarić bio usmjeren detaljima. Mihaljevac je faza, nažalost zatajila je u realizaciji. Vrtić još nije bio gotov, a već je dobio Borbinu nagradu (najviša nagrada za arhitekturu u bivšoj državi), i odmah je uslijedio napad. Jedna naša novinarka (koja i danas piše) to je politički napala kao nagradu promašaju i onda je financiranje prekinuto, tako da interijerskog detaljiranja uopće nije bilo. Taj je objekt za mene ostao tek zanimljiv koncept.

Projektirali ste sakralnu arhitekturu (Kostrena, Vrapče, Sv. Nikola u Rijeci, Bl. Augustin Kažotić u Zagrebu). Kako biste pristupili temi nove zagrebačke sinagoge koja se najavljuje, ili zadatku džamije koju je Rijeka upravo dobila?

Ja sam odgajan u katoličkom duhu i to nosim u sebi. Danas studiram i budizam, konfucijanizam, sve ono što duhovnost ljudskosti prezentira u svojim različitim karakterima. Nažalost, dugo smo živjeli u vremenu socijalizma, negacije duhovnoga, a čovjek je duhovno biće. Shvaćanje duhovnoga sastavni je dio postojanja i ljudskosti. I zato mi nije problem raditi crkvu, jednostavno tražim spiritualnost prostora. Židovsku komponentu imamo pa je tu tema sinagoge moguća, no islamsku duhovnost ne poznajem. Ja mogu formalno interpretirati džamiju, ona nema prostorno velikih zahvata, ali to ne nosim u sebi, tako da teško mogu odgovoriti što bi se dogodilo, kad bi se to dogodilo...

U jednom ste intervjuu spomenuli kako vam je neostvarena želja projektirati zagrebački neboder?

Nosim temu nebodera još od davnih mladenačkih vremena i taj vertikalizam neka je moja priča. Tražio sam oblikovne elemente koji bi razložnost nebodera uvjerljivo dokumentirali, jer ako radiš neboder, onda ne radiš tek saće od stanova koje ima sto katova. Činjenica da je stan recimo na pedesetom, a ne na prvom katu, znači da on ima drukčiji odnos prema vanjskom prostoru, da ima druge elemente kojima želi komunicirati, ako ne možete komunicirati sa susjedom, možete s prostorom, vizurama i lokalitetom.

U kojoj biste znamenitoj zagrebačkoj kući voljeli živjeti?

Nisam nikada o tome razmišljao. Ja bih htio stanovati u kući koju bih sam napravio (iako se to stjecajem okolnosti nije dogodilo), mislim da se ne bih osjećao dobro u „tuđem“ stanu. Povratno ću vas pitati: i vi ste arhitekt, kojeg biste arhitekta pozvali da vam napravi kuću?

Je li vas ikada privlačila tema urbanizma, biste li voljeli projektirati u većemu mjerilu na razini grada?

Za vrijeme studija bio sam demonstrator upravo na urbanizmu, no nikada se u poslu time nisam ozbiljnije bavio. Danas mislim da bih mogao ući u tu problematiku. Treba misliti grad sa svim njegovim parametrima, svaki grad ima dušu, genius loci, svoj karakter. Južni dio Zagreba nema prostora gdje bih ja želio sjediti i uživati, a stari Zagreb ima. Prema tome nešto nije u redu. Mi nosimo razne talente u sebi, ne trebaju svi raditi sve, nije isto imati osjećaj za detalj, imati talent za arhitektonski prostor i imati talent za mjerilo grada.

Vaš opus nikada nije izlagan, nemate svoje monografije... Izbjegavate li to iz nekog razloga, kada bi se takav iskorak mogao očekivati?

Nikada! Meni to ne treba, ja cijeli život samo radim svoj posao. Kao dobitnik Velike nagrade Zagrebačkog salona stekao sam pravo realizacije izložbe. Ja sam to odbio. Jednostavno nemam potrebe za tim, a i ništa mi nije dovoljno dobro da pokažem javnosti, jer onoga trenutka kada je djelo napravljeno, već ga je vrijeme prešlo.

U filmu o Normanu Fosteru arhitekt govori o svojoj prvoj „ljubavi“ – da postane pilot. Jednom prilikom i vi ste kao mogući drugi izbor istaknuli medicinu i glumu. Biste li se danas predomislili u izboru struke?

Glumu više ne bih spominjao, dosta sam glumio dok sam bio sasvim mlad, ali sigurno bih bio dobar liječnik. U meni je postojala dilema, ne baš velika, ali je postojala. No kad znaš da matematiku nikada nisi trebao učiti, da relativno kvalitetno rišeš i da si znao likovno interpretirati svaku temu, onda je arhitektura bila logičan izbor. Ali, svejedno, ja bih bio i dobar liječnik! Samo danas kada mi se ruke tresu i kada znam da liječnički posao više ne bih mogao raditi, a arhitekturu još mogu, sretan sam što sam odabrao kako sam odabrao.

Što mislite o sustavu dodjele strukovnih i društvenih nagrada za arhitekturu?

Mislim da ih ima previše, da su se razvodnile i da gube na vrijednosti. Trebalo bi imati jednu nagradu, kao nekada kada je postojao samo Viktor Kovačić. Danas od starijih ljudi više nema arhitekta koji nije dobio nagradu Vladimir Nazor za životno djelo i onda je pitanje što ta nagrada uopće znači.

Kako vidite stanje u hrvatskoj arhitekturi danas?

Arhitektonska praksa opterećena je nezrelošću struke, a naša politika o arhitekturi pojma nema, a nema ni interesa da nešto sazna. Vi danas nemate od strane vlasti apostrofirane istaknute ljude ni u jednom području kulturnog djelovanja. Engleska pak financira izložbu svoja tri najbolja arhitekta velikim sredstvima, i time zvoni po svijetu, legitimira se arhitekturom. Kod nas je arhitekt danas anonimus, a nekad je bilo normalno da pri otvaranju teatra upravo arhitekt preda ključeve gradonačelniku.

Jesu li u Hrvatskoj potrebne nove arhitektonske škole (očekuju se studiji u Rijeci i Osijeku)?

Bauhaus je bio vrhunska škola, no nije dao ni jednog velikog učenika. Najveći pak arhitekti 20. stoljeća uopće nisu imali formalno obrazovanje, poput F. L. Wrighta, Le Corbusiera, Miesa, Anda... Jedno je zanat graditeljstva i građenja, što treba naučiti, a drugo je Arhitektura. Mi bismo zapravo trebali imati graditeljske fakultete koji podučavaju arhitekturu tijekom građenja, a onda bismo trebali imati jednu školu visokog ranga gdje bi se brusili samo najbolji talenti. Danas se to umnaža, vidim da se titulom sveučilišnog profesora „umjetnika“ kite neki dečki koji su jučer diplomirali, a danas već predaju u Splitu ili negdje drugdje.

Ipak, što biste od nove hrvatske arhitekture 21. stoljeća istaknuli kao relevantan autorski domet?

U hrvatskoj arhitekturi? Ne znam što bi se moglo posebno istaknuti. Ima tek solidnih stvari gdje „kimaš glavom“. Radije ne bih... Nije se dogodila neka tema koja zvoni prijelomno.

Ako biste za europsku antologiju arhitekture trebali predložiti po jednu povijesnu i modernu zgradu iz Hrvatske, što bi bio vaš izbor?

Povijesnih bi se moglo naći dosta, no ako bih ja birao, ne bi to bila „popularna“ arhitektura iz monografija. Vjerojatno bih tražio pritajene vrijednosti kao što je Kuća dva sveca u Poreču, možda ne baš doslovno taj primjer. Spomenuli ste Planićevu Okruglu kuću, ona je dobra, ona je štos, ali što je ona donijela arhitekturi, to je veliko pitanje.

U nedavnoj zbirci intervjua s ponajboljim hrvatskim arhitektima kojoj ste pisali predgovor, kao ključni naši autori 20. stoljeća uvjerljivo odskaču Vitić, Turina, Šegvić, Dragomanović, Planić, Denzler... Nijedan od njih nije postao akademik, kako to tumačite?

Odgovorit ću kao akademik, dapače tajnik sam razreda. Akademija je kreativna, ali je i znanstvena. Biti akademik znači moći komunicirati na svjetskom rangu, počevši od znanja jezika pa nadalje. Ja sam spajajući znanost i likovnu kreativnost čini se dosegnuo neki očekivani stupanj. Vitić je bio vrhunski talent, ali bez znanstvene komponente. Kad se bira u Akademiju, onda se bira osoba koja je i svojim ponašanjem i svojim znanjem dostojna titule akademika, jako se pazi da bude u „rangu“, da je netko. Vitić je bio lepršav, pozitivna i draga ličnost, ali bi možda „razjurio“ Akademiju. A neki ljudi nikada neće postati akademici jer ne komuniciraju adekvatno i nisu bliski stavovima postojećih akademika. To je tako.

Planirate li kakav novi projekt ili knjigu? 

Kad me prije nekoliko mjeseci neki novinar pitao bi li radije šetao s unucima ili projektirao stadion, ja sam rekao: šetao bih s unucima. To su neke nove filozofije moga života... tijelo je otišlo, 83 su mi godine, ali mozak je mlad i zahvaljujem Bogu što mi je to omogućio. Kad ste mladi, imate ambicije, imate budućnost, ali razmišljam i o onome što je Šibl rekao: sadašnjost je grozna, budućnosti nemam, prošlosti se stidim. Ja bih za sebe kazao tek – napravio sam koliko sam mogao...