Vijenac 510

Naslovnica, Razgovor

Branko Šömen, novinar i književnik

Hrvatski slobodni zidari duboko su utjecali na našu kulturu i povijest

Razgovarao Vedran Obućina

 

Slobodno zidarstvo filozofski je i religijski sustav koji nastoji odgovoriti na tri pitanja oko kojih se kreću sve religije i sve filozofije: Što sam? Odakle dolazim? Kamo idem? / Ideja o modernoj Europi nastala je u europskim ložama / Danas aktivno u Hrvatskoj djeluje dvanaest slobodnozidarskih loža u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu, Splitu / Mnogi su vatikanski prelati slobodni zidari / U brojnim prorežimskim jugoslavenskim vladama sudjelovali su i beogradski slobodni zidari / Nekoliko hrvatskih slobodnih zidara iz inozemstva bilo je pozvano u izvršna tijela nove komunističke vlade, ali su uskoro svi dali ostavke i vratili se svojim zanimanjima / Slobodni zidari nemaju negativan odnos prema religiji jer i oni vjeruju u Velikog graditelja svih svjetova, vole svoju domovinu, kao slobodni ljudi grade hram sveopće ljubavi do čovjeka / U najnovije vrijeme u lože dolaze najviše mladi ljudi razočarani u političke sustave i stranke i loš sustav obrazovanja, kao i zbog  ekonomskih problema i pesimistične bezizlaznosti

 

Nedavno je iz tiska je izašla knjiga Branka Šömena Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj: I. Mudrost, kao prva od tri planirane knjige koje tematiziraju povijest i odlike slobodnoga zidarstva u našoj zemlji. Tim povodom razgovaramo s autorom knjige, poznatim scenaristom, ali i nekadašnjim novinarom Mladine i Radija Slovenije. Slobodno je zidarstvo i dalje kontroverzna tema i u Hrvatskoj i u svijetu. Publicistika i filmovi bruje o slobodnim zidarima te daju sliku iznimnoga tajnog društva, povezana s političkim i društvenim kretanjima u povijesti. „Istinu“ o slobodnom zidarstvu tražili su mnogi, no upitno je koliko se danas možemo povezivati s mislima slobodnih zidara prije dva stoljeća, kao i kako odgovoriti na nedoumice oko prirode i ideje slobodnog zidarstva.

Budući da se malo toga zna o slobodnom zidarstvu, a mnogi imaju izrazito pozitivna ili izrazito negativna stajališta o njemu, Vijenac je odlučio neke odgovore potražiti u razgovoru s Brankom Šömenom.

 

 

 

 

 Gospodine Šömen, monumentalno djelo od više od devetsto stranica daje dojam da ste duboko ušli u problematiku slobodnoga zidarstva. S obzirom na to, kako biste opisali hrvatsko slobodno zidarstvo?

Ima bezbroj tvrdnji i definicija što je bilo slobodno zidarstvo u prošlosti i što ono znači u današnjim društvenim previranjima. Otkada su četiri londonske lože 1717. utemeljile svoju Veliku ložu pa do danas zabilježeno je više od pola milijuna knjižnih naslova i referencija o tome što jest i što nije slobodno zidarstvo. Katolička je crkva od početka imala negativno mišljenje o slobodnom zidarstvu, a poslije su različiti politički sustavi uništavali slobodnozidarske lože; fašisti i nacisti ubijali su ih u koncentracijskim logorima; komunisti selektivno zatvarali nakon Drugoga svjetskog rata. Slobodno je zidarstvo u Hrvata brzo našlo članove, zagovornike i duhovne vođe. Već 1742. u prvoj bečkoj loži Tri kanona (počela) bio je starješina biskup Josip Franjo Sigismund Gondola (Gundulić), ravnatelj teološkog fakulteta na bečkom sveučilištu. Među prvim članovima bečke lože bio je grof i general Kazimir Drašković iz Trakošćana. Jedan od njegovih sinova Ivan grof Drašković (1740–1787) utemeljio je prvu ložu u jugoistočnoj Europi, u Glini 1759. Po tadašnjoj Hrvatskoj i Ugarskoj organizirao je brojne lože, okupio ih u Veliku ložu reformiranog slobodnog zidarstva provincije Slobode i zauzimao se za bratsku ljubav među ljudima. U njegovim ložama nisu bili samo plemići i časnici nego i obični ljudi, građani, svećenici, učitelji, glazbenici, sluge. Ivan Drašković sastavio je svoju, Draškovićevu opservanciju, u kojoj, među ostalim, tvrdi: „Svaki slobodni zidar nikada ne smije zaboraviti interes svoje zemlje, unapređivati njeno opće stanje i nastojati da pravda uvijek pobijedi.“ Lože nisu ostavile veći trag u društvenim strukturama, ali prenijele su zamisao o slobodnom zidarstvu u 19, 20. i 21. stoljeće.

Što se tada zbiva?

Nakon što je 1795. slobodno zidarstvo zabranjeno u Habsburškoj Monarhiji, lože su se ponovno pojavile na kraju 19. stoljeća. Loža Hrvatska vila bila je prva moderna loža, u kojoj je bio ritual na hrvatskom jeziku (1892). Poslije Prvoga svjetskog rata nastala je matica, velika loža, Ljubav bližnjega. Šest mjeseci poslije u Zagrebu je održana izvanredna skupština svih loža u  Srbiji i Hrvatskoj (u Sloveniji nije tada bilo nijedne lože!), koja je proglasila veliku ložu Srba, Hrvata i Slovenaca Jugoslavija sa sjedištem u Beogradu. Hrvatska velika loža je nestala. Sedam godina poslije u Zagrebu je utemeljena loža Prometej (1926), koja nije radila pod zaštitom velike lože Jugoslavija. Članovi te lože donijeli su deklaraciju kako ne postoji nacionalno pa tako ni jugoslavensko slobodno zidarstvo, već samo slobodno zidarstvo u pojedinim državama. Sukob se produbio kada su hrvatski slobodni zidari shvatili da su beogradska braća počela usmjeravati svoj rad kroz politiku, dok su hrvatska braća vidjela smisao i vrijednost svoga rada u humanističkom odnosu prema čovječanstvu. Velika loža Jugoslavija suspendirala je ložu Prometej pa su tako zagrebački slobodni zidari utemeljili iregularnu simboličku veliku ložu Libertas.

Čini se da su odnosi između hrvatskih i srpskih slobodnih zidara pratili situaciju koja se odvijala i u povijesnom svijetu?

Moglo bi se tako reći. Nesporazumi, politički i ideološki, rasli su sve do početka Drugoga svjetskog rata, kada je dio srbijanskih slobodnih zidara otišao s kraljevskom vladom u London, nekoliko slobodnih zidara pridružilo se Draži Mihajloviću na Ravnoj Gori, slobodni zidar Moša Pijade  „robovao“ je i drugovao s Titom, dok su zagrebački slobodni zidari na jesen 1941. završili u ustaškom logoru Stara Gradiška. Gotovo pedeset godina poslije nastala je u Beču deputacijska loža Illyria, u kojoj su počeli raditi prvi hrvatski i slovenski slobodni zidari. Konačno, 8. studenog 1997, Hrvati su treći put, ali ovaj put za stalno, dobili svoju veliku ložu: svjetlo u nju donijela su austrijska braća. Danas aktivno djeluje u Hrvatskoj dvanaest slobodnozidarskih loža u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu, Splitu. U njima radi oko 350 slobodnozidarske braće različitih narodnosti, svjetonazora i vjeroispovijedi.

Koliko vam je pri pisanju knjige bilo teško otkriti vjerodostojne izvore za povijest slobodnog zidarstva? Može li se reći da je ova knjiga napisana na temelju najizvornijih tumačenja povijesti slobodnoga zidarstva u Hrvatskoj i Europi?

Za osnovu sam imao dva slobodnozidarska stupa: knjigu Masoni u Hrvata Ivana Mužića (1983) i knjigu Masoni u Jugoslaviji (1764–1999) Zorana D. Nenezića. Prošao sam kroz ta dva stupa i zaputio se u traženje svega onoga što su oba poznavatelja povijesti i ideologije slobodnoga zidarstva već skupila i predstavila kao svoj autorski pogled. Novinarsko, publicističko pa i literarno traženje ključnih dilema slobodnog zidarstva u Srednjoj Europi bilo je kao izlet u nepoznato: a samo putovanje već je cilj. Prvo sam tragao po domaćim slobodnozidarskim glasilima, u Šestaru i Glasniku i beogradskom Neimaru. Tragao sam za podacima o radu loža, o njihovim crtežima, o sukobima i pojedinim dobrotvornim akcijama. Pregledao sam glasila stranih velikih loža; češku, slovačku, poljsku, mađarsku i rusku slobodnozidarsku literaturu, arhiv velike lože Austrije, susretao sam se s povjesničarima, koji su pretraživali slobodnozidarske arhive u Parizu i Moskvi.

Što možete izdvojiti iz te mase podataka?

Mnogo toga. Recimo, u prvoj knjizi Mudrost među intelektualcima iz Dubrovniku otkrio sam iznimno zanimljivu osobu, to je Tomo (Bassegli) Basiljević (1756–1806). Bio je glavni predstavnik prosvjetiteljstva u svom gradu, rano je otišao na studij prava u Bern, putovao po Europi: u Njemačkoj ga je primio Frederik II. Veliki (slobodni zidar), u Austriji je bio u audijenciji kod cara Josipa II. i postao zet Ignaza von Borna, starješine jedne od najutjecajnijih bečkih loža. Basiljević je pisao na francuskom jeziku, njegovi spisi otkrivaju za ono vrijeme radikalne misli, produhovljena razmišljanja pod naslovom Florilegium. Poznat je njegov podulji esej Misli o Francuskoj revoluciji u Dubrovniku. U njemu se obraća neimenovanom muškarcu pa ga između ostalog pita: „Stavite ruku na srce, gospodine, i recite mi, vi sami kao poštenjak, vjerujete li da je naša vlada (ostavimo za časak po strani vlade u preostalom dijelu Europe), dobra, pravedna i razumna? Od čega potječe, dakle, sve zlo koje od nje proizlazi, ako ne od lošeg državnog uređenja, od nasljedne aristokracije, po kojemu vlastela može stvarati nesreću svojih podanika? Nije li poželjno da se stvari promijene do te mjere da vlastela bude prisiljena bolje upravljati svojom zemljom?“ U istom tekstu, kada govori o poštenim ljudima, dodao je kako priznaje da sam pripada u tu vrstu ljudi. Ali nigdje podatka da bi bio slobodni zidar. Tek prije nekoliko tjedana, kada sam dobio u ruke knjigu znanca Güntera K. Kodeka, bečkog profesora povijesti, našao sam podatak da je  Basiljević  bio primljen u savez slobodnih zidara u Baselu, da je postao majstor u bečkoj loži Zur Wahren Eintracht 1785. Tako je postalo njegovo pisanje logično, a društvena angažiranost neupitna. U tadašnjim ložama, a napose u onoj koju je vodio Ignaz von Born, poznatoj kao slobodnozidarska akademija, braća su govorila, analizirala stanje pojedinca u društvu, predstavljala javnosti vjerovanje u Velikog graditelja svih svjetova, a osobito u sebe kao čovjeka na dobru glasu. Traženje takvih ljudi, slobodnih zidara pa i drugih, bio je istraživački posao koji se, nadam se, isplatio jer je obogatio spoznaju o samozatajnim ljudima velikih ideja i ideala.

Mnogi će se iznenaditi što se među hrvatske slobodne zidare ubrajaju članovi obitelji Drašković, Jelačić-Bužimski, biskupi Galjuf i Vrhovac, odličnici poput Špire Brusine, Ante Tresića Pavičića, Andrije Ljudevita Adamića, Ivana Meštrovića, Vladimira Preloga, Branka Šenoe, Grge Novaka, Ante Pavelića (zubara) i mnogih drugih. Otkrijte nam čemu takva iznenađenja i zašto se njihovo pripadanje slobodnom zidarstvu smatra nečim tajnovitim?

Spomenuta imena samo su djelić hrvatske političke, kulturološke i ideološke povijesti. Za treću knjigu Ljepota prikupili smo imena više od 1850 Hrvata, koji su bili članovi različitih domaćih i stranih  loža. Svi su oni živjeli dvojni život: profani za javnost i slobodnozidarski za sebe. Engleski intelektualac W. L. Wilmshurst tvrdi „da je slobodno zidarstvo u stvari jedan filozofski i religijski sustav izražen u dramatskom ritualu. To je sustav koji nastoji odgovoriti na tri velika pitanja, koja se tako neumoljivo nameću svakom misaonom čovjeku, a oko kojih se kreću sve  religije i sve filozofije: Što sam? Odakle dolazim? Kamo idem?“ Na ta su pitanja pokušavali odgovoriti i spomenuti slobodni zidari. Htjeli su promijeniti svijet, a time i sebe. Andrija Ljudevit Adamić, poznat po poslovnom duhu i veliki lokalpatriot, nije pomagao izgraditi samo riječko kazalište, nego je bio pobudnik izgradnje žitnog puta (Lujzinska cesta) prema nacrtu poznatoga graditelja i generala Filipa Vukasovića, također slobodnoga zidara. Kao istinoljubiv mladić pokazao je osobitu poduzetnost otišavši u Beč samu caru Josipu II. s nakanom da obrani oklevetanu čast roditelja – u čemu je uspio. Slikar Branko Šenoa se, zajedno s publicistom i novinarom Josipom Horvatom, družio s tadašnjom uspješnom spisateljicom Marijom Jurić Zagorkom i tako je uveo u povijest, rituale i problematiku hrvatskoga slobodnog zidara. Rezultat je toga djelo Republikanci, za koje bismo mogli reći da je prvi hrvatski slobodnozidarski roman.

Koja je povezanost Katoličke crkve i slobodnog zidarstva?

Katolička crkva od početka je izrazito beskompromisno, deklarativno tretirala članstvo u tajnim organizacijama, a posebno u slobodnom zidarstvu, kao nespojivo s njezinom dogmom. Brojni dokumenti ilustriraju njezin negativni odnos prema (ne)vjernicima koji su ušli u slobodnozidarske lože. Već je Klement XII. 1738. u svojoj buli In eminenti osudio slobodno zidarstvo kao vjersku sektu. Papa Benedikt XIV. izjavio je da slobodno zidarstvo ugrožava čistoću religije. Više svećenstvo dobilo je u ruke još nekoliko papinskih enciklika. Papa Pio IX. objavio je čak osam enciklika protiv slobodnog zidarstva – od kojih je posebno oštra bila bula Humanum genus, koju je 1884. potpisao Leon XIII. U njoj između ostalog piše: „Tko uđe u slobodnozidarsku sektu ili u druga slična udruženja koja su protiv Crkve ili postojećih vlada, bit će ekskomuniciran…“

Papa Ivan Pavao II. korigirao je 1983. stari Kodeks kanonskog prava pa tako u njemu nema više kazni isključenja iz Crkve zbog pripadnosti masoneriji. Kongregacija za nauk vjere objavila je iste godine Deklaraciju o slobodnozidarskim društvima. U njoj predlažu kako nijedna strana ne bi više gajila negativnih stajališta, da bi u međusobnim odnosima širili duh trpeljivosti. To ne znači da je Crkva promijenila svoj pogled na slobodno zidarstvo. Poljski se papa na putovanjima družio s mnogim slobodnim zidarima, tako s grčkim patrijarhom Atenagorastem, a 1971. posjetio je židovsku ložu B´nai B´rit u New Yorku. Mnogi su vatikanski prelati slobodni zidari. Talijanski publicist Claudio Rendina u knjizi Grijesi Vatikana objavio je popis navodnih slobodnih zidara u Vatikanu i nabrojio 112 imena! Slobodni zidari poslije 1990. uglavnom nisu u verbalnim sukobima s Katoličkom crkvom te su tako u pojedinim europskim državama uspješno uspostavili međusobno poštivanje i toleranciju. Slobodno zidarstvo samo po sebi nije nikakva religija pa tako ne konkurira ni jednoj drugoj religiji ili vjeri. Slobodni zidari nemaju negativan odnos prema religiji jer i oni vjeruju u Velikog graditelja svih svjetova, vole svoju domovinu, kao slobodni ljudi grade hram sveopće ljubavi do čovjeka.

A što je s biskupima Galjufom i Vrhovcem? Gdje je njihovo mjesto u crkvenoj doktrini i utjecaj u slobodnozidarskoj povijesti?

U vrijeme prosvjetiteljstva mnogi su učeni ljudi, a među njima i crkveni dostojanstvenici, našli u slobodnozidarskim ložama odgovore na brojna vjerska pitanja, moralne dileme. Pod utjecajem Francuske revolucije, enciklopedista, različitih reformi Marije Terezije i Josipa II, a posebno razmišljanja kako pomoći svom ljudstvu, unosili su prosvjetiteljsko svjetlo u mrak svoga vremena. Popis hrvatskih crkvenih dostojanstvenika nije skroman: u domaćim i stranim ložama surađivalo je četrdeset i pet svećenika. Od toga bili su slobodni zidari vladika Platon Atanacković, ljubljanski biskup Michael Brigido, grkokatolički biskup Silvestar Bubanović, zagrebački biskup Josip pl. Galjuf, paderbornski biskup Franjo Gundulić, kotorski biskup Marko Gregorina, skadarski biskup Danijel pl. Mitterpacher, Franjo Szpleny, Maksimilijan Vrhovac, ali i drugi kanonici, opati, župnici. Njihov utjecaj na društvo bio je velik, za sobom su ostavili tragove u modernim idejama, kulturi i graditeljstvu.

Što se konkretno može reći o Galjufu i Vrhovcu?

O Josipu pl. Galjufu zna se da je bio tvrd katolik, vrijedan i blag pastir svoga stada, mirna i skromna karaktera: podupirao je plemićki konvikt u Zagrebu, dao sagraditi zgradu za nemoćne svećenike u Novoj Vesi. Godine 1774. uspio je u nastojanju da se ne ukinu hodočašća u Mariju Bistricu. Godine 1778. bio je starješina lože Prudentia u Zagrebu s tajnim imenom Ebiscius u povijesnoj zgradi u Vlaškoj ulici, koja i danas stoji i čeka  obnovu.

Maksimilijan Vrhovac bio je jedna od najistaknutijih osoba pretpreporodne Hrvatske, poznat po golemu znanju, raznolikoj djelatnosti, neiscrpnoj energiji. Osnovao je tiskaru, otvorio knjižnicu, zauzimao se za jedinstveni narodni jezik, bio je preteča, oslonac hrvatskom ilirizmu, iza kojeg je stao slobodoumni Janko Drašković, slobodni zidar. U Republikancima Zagorka mu je postavila povijesni, literarni spomenik, jer u zbilji ga nije dobio ni u Zagrebu ni u rodnom Karlovcu. Bio je zamjenik starješine, a poslije govornik u loži Prudentia s tajnim imenom Publicola. Njegov Dnevnik (prvi je dio spaljen) govori o vremenu u kojem je biskup djelovao. Zapisivao je pedantno korespondenciju, s kojim je ljudima bio na sjednicama Sabora, na večerama, s kim je sve kartao i družio se – bila su to 133 slobodna zidara! Taj podatak dovoljno je uvjerljiv dokaz kako je biskup živio i utjecao na tadašnji javni, ali još više na samozatajni slobodnozidarski život.

Mnogi će predbacivati da su hrvatski slobodni zidari bili projugoslavenski orijentirani. Je li to istina?

Za razmišljanje i za odgovor na to pitanje potrebno bi bilo više vremena i više prostora. Jedan od ključeva za otvaranje problema glede oblikovanja prve Jugoslavije bio je Jugoslavenski odbor, sastavljen od pedesetak ljudi, koji su bili već prije početka Prvoga svjetskog rata u inozemstvu. Dvadeset i četiri člana bila su slobodni zidari iz Hrvatske i Srbije. Zajedno su predstavljali jugoslavensku ideju jer su postojale tendencije da se poslije rata dio hrvatskog ozemlja, Dalmacija i Istra, pripoje Italiji. Slobodni zidari osporavali su takozvani Londonski sporazum, upozoravali da političari s Balkana moraju biti jedinstveni pri traženju svoje države, za stvaranje šire zajednice europskih država. Naime, ideja o modernoj Europi nastala je u europskim ložama. Kako su beogradski slobodni zidari posumnjali u tu ideju francuskog političara A. Brianda, u korisnost stvaranja europske zajednice, članovi lože Maksimilijan Vrhovac odgovorili su im 1930. u Šestaru: „Kada je u pitanju stvaranje jedne europske zajednice, koja bi trebala osigurati definitivan i trajan mir među europskim narodima; dakle, da ostvari nešto, za čim treba težiti svaki dobri slobodni zidar, potrebno je također uvjerenje u korist takve zajednice. A do toga uvjerenja lako je doći masonima, ako se točno drže svojih slobodnozidarskih ideala. Iza toga dužnost masona bila bi da se na tome ne zadrže, već da to svoje uvjerenje šire, koliko mogu, oko sebe i u profanom životu, i da, ako i koliko dođu u priliku, i svojim radom pridonesu ostvarenju te zajednice.“ Hrvatski slobodni zidari imali su u ono doba čvrsti stav i viziju što je korisno za pojedinca i državu. Kao većina ljudi i oni su se razočarali nad kraljevskom politikom i doktrinom vodećih političkih stranaka.

Je li bilo slobodnih zidara koji su podupirali autoritarne i totalitarne režime (npr. u Kraljevini Jugoslaviji, u NDH, u SFRJ)?

U brojnim prorežimskim jugoslavenskim vladama sudjelovali su i beogradski slobodni zidari. Naime, u ložama se ne priča ni o politici ni o vjeri. Svaki slobodni zidar ima pravo da u profanom životu radi po svom moralnom, političkom uvjerenju. Nitko u loži nema pravo pozvati brata na odgovornost za njegovu profanu aktivnost. Osim ako ne prekrši slobodnozidarsku Konstituciju. U NDH su slobodni zidari bili pozatvarani. Kada su izašli iz Stare Gradiške, na proljeće 1942, njih četrdeset, morali su potpisati izjavu da o tome što su doživjeli u logoru neće nikome pričati, da će se povući iz javnih službi i postati nevidljivi. Nekolicina hrvatskih slobodnih zidara za vrijeme rata radila je na nižim administrativnim mjestima, poslije rata otišli su u emigraciju i nikad se nisu vratili. Jedan dio otišao je u partizane, poslije rata u Izrael. U novoj Jugoslaviji slobodno zidarstvo nije bilo obnovljeno. Nekoliko slobodnih zidara, koji su bili u inozemstvu, uglavnom u Londonu, bilo je pozvano u izvršna tijela nove komunističke vlade, ali su uskoro, jedan po jedan, dali ostavke i vratili se svojim zanimanjima, u odvjetničke pisarnice, na fakultete, u bolnice, knjižare.

I obične nevladine udruge imaju službene tajne. Pa ipak za slobodne zidare tvrdi se da su zaista tajno društvo. Kako vi gledate na opću javnu sliku slobodnog zidarstva?

Na ta i slična pitanja odgovarali su eminentni slobodni zidari, od Lessinga preko Goethea i Fichtea do Ludwika Hassa. „Naši ideali nisu svrha, nego sredstvo da čovječanstvu osvane ljepša i bolja budućnost“, zapisao je u brošuri O reformi slobodnog zidarstva starješina lože Ljubav bližnjega Davorin Trstenjak 1912.

Slobodno zidarstvo za razliku od drugih tajnih društava ima korijene u srednjovjekovnim graditeljskim radionicama. Dogovarali su se na posebnim obredima, iza zatvorenih vrata. Znakovi, simboli – a priznavali su tri glavna simbola: Bibliju (danas su u domaćim ložama i Talmud i Kuran), Kutomjer i Šestar – i rituali imali su, uz ostalo, i važnu psihološku funkciju jer su davali članovima lože osjećaj osobne važnosti – ne na temelju osobnih zasluga ili uspjeha, već na osnovi inicijacije koja ih uzdiže nad profane.

Danas slobodni zidari uče i od Hirama, graditelja Salomonova hrama, od simbola istočnih mitologija, od Hermesa Trismegista do dionizijskih misterija, od esena do eleuzijskih tajni, od hereze bogumila i katara do templara, kabalista i iluminatora, od majstora Eckarta, Paracelsusa i Komenskoga. Sve je to potpuno neistražen, nekodificiran slijed ezoteričnih tajni i društava, u kojima se među ostalim učila i arkanska disciplina, disciplina šutnje, što je potvrdio i slobodni zidar nobelovac Ivo Andrić u sažetoj pjesničkoj rečenici: „U šutnji je sigurnost!“

Zašto ste se latili pisanja ovako velika djela? Postoji li neki poseban motiv zbog kojega ste krenuli u tako opsežan rad?

Pisanje bilo kojega teksta, osobito romana ili studije, počinje kao rijeka: najprije nekoliko kapljica izvorne ideje, onda optimistični pjesnički potočić dok čovjek ne padne u nabujalu rijeku koja ga nosi prema moru, prema nestanku.

Najprije sam koncipirao knjigu Molčeče, nevidno bratstvo (2002), knjigu o slobodnom zidarstvu u Sloveniji. Uzgred sam skupljao građu za slobodnozidarsku čitanku s naslovom Amenkamen (2001). S njom sam htio sebe i prijatelje pozvati na putovanje u vrtlog tajnosti slobodnoga zidarstva. Skupio sam tekstove slobodnih zidara, pjesme i aforizme i sve to uobličio u knjigu, koja je bila brzo rasprodana jer je na ljubazan, miran način uvela čitatelja do praga slobodnozidarskoga hrama. Tada sam kao post scriptum zapisao u knjigu: „Čovjek je oduvijek hodao malen pod zvijezdama. Bojao se sebe i prirode, savladavao svoj strah radom i vjerom i pokoravao okolinu vatrom, motikom i oružjem. Od bespravnog sužnja postao je uporan radnik, od marljivog majstora postao je mudrac. Otvarao je škole tajnih inicijacija da bi sagradio piramide: templari su s Istoka donijeli u Europu mjerila za zidanje katedrala; programirao je svemirske brodove, i još uvijek ostao što je bio: nesiguran i tvrdoglavo radoznao malen čovjek pod zvijezdama.“ Slobodno zidarstvo samo je jedna od ponuđenih mogućnosti da čovjek u bratskom lancu ne ostane ni sam ni malen. U lože su ulazili i još dolaze samo pozvani ljudi na dobru glasu, osjećajni i daroviti kao jednaki među jednakima, ali bolji od drugih, drukčiji od drugih.

Listajući knjige, časopise i dokumentaciju o zidarstvu, a osobito u susretima sa stranim intelektualcima, koji su priznali da su slobodni zidari, nastali su zapisi i volja da zapišem sve ono što su drugi poznavatelji slobodnoga zidarstva u nas preskočili ili ispustili. Bilo je tu svakakvih tekstova: većina neobrazovanih novinara pravila se „važnima“ s diletantsko-(ne)promišljenim napadima na nešto o čemu nisu imali pojma. Time nisu pokazali samo svoje neznanje nego su negativno utjecali na mišljenja neinformiranog čitatelja, pravili iz slobodnog zidarstva vanjskog i unutrašnjeg državnog neprijatelja. To je bio još jedan motiv za ozbiljno skupljanje građe za povijest hrvatskoga slobodnog zidarstva. Izvor ideje nastao je prije dvadeset godina. Mudrost je doživjela promociju, ove zime izaći će drugi dio knjige s naslovom Snaga. Sljedeće godine treća knjiga Ljepota. To je biografija svih mrtvih hrvatskih slobodnih zidara, koji su ušli u domaće i strane lože do početka Drugoga svjetskog rata. Sve tri knjige čine zaokruženu cjelinu i postavljaju slobodno zidarstvo u vrijeme i prostor, koje je službena povijest Hrvatske ignorirala jer je imala premalo podataka što su sve pojedini slobodni zidari učinili za blagostanje i dobrobit domovine.

Koliko je slobodno zidarstvo razvijeno danas u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje?

Između dva rata bilo je u bivšoj Jugoslaviji oko 2500 slobodnih zidara, od toga 500 u Hrvatskoj. Nakon 1990, kada su se pojavili u Hrvatskoj prvi slobodni zidari, razvoj bratske organizacije rastao je polako, promišljeno i uspješno. Velika loža Hrvatska cijenjena je u svijetu, jer ju je priznala Ujedinjena velika loža Engleske (majka svih loža), uz još 127 velikih loža po svijetu. Pored „plave“ lože s trima stupnjevima (učenik, pomoćnik i majstor) rade na hrvatskom još Škotski obred i Royal Arch (Kraljevski svod) te neki drugi popratni redovi. Lože po svijetu povezane su u bratski lanac, sudjeluju na kongresima, simpozijima (u Hrvatskoj u Trakošćanu) i šire bratsku ljubav. Najnoviji podaci tvrde da je na svijetu pet i pol milijuna slobodnih zidara i da njihov broj u pojedinim ložama stalno raste. U najnovije vrijeme u lože dolazi najviše mladih ljudi razočaranih političkim sustavom i strankama u svojim zemljama, lošim sustavom školovanja, moralnim devijacijama pojedinih svećenika, ali nažalost i zbog obitelji koje su zaboravile na trpeljive poduke o etici, ispravnostima života i na kraju i zbog ekonomskih problema i pesimistične bezizlaznosti. Danas je osnovna zadaća slobodnih zidara u svijetu pa tako i kod nas stvoriti red iz kaosa (Ordo ab Chao).

Na kraju, što je bit slobodnoga zidarstva?

Odgovora na to pitanje nema. Njega treba potražiti u sebi. To je sva filozofija, istina. Veliki majstor velike lože Libertas Veljko Tomić zapisao je 1930. u Šestaru: „Mi kao masoni ne tražimo istine ni u Budhi ni u Schopenhaueru, ni u Bibliji ni u Kanta, nego u sebi. A ono što tražimo u čovjeku, to je bog. Tko pak ne vjeruje u boga u čovjeku, taj nema u sebi što da traži. Tko u sebi ne nađe boga, neće ga uopće naći. Za masone nema istine drugdje nego u nama. Spoznaja vlastite duše najviša je spoznaja. Čovjek je čovjeku uopće velika tajna, a najveća je tajna svatko za sebe.“

Vijenac 510

510 - 19. rujna 2013. | Arhiva

Klikni za povratak