Vijenac 510

Naslovnica, Tema

Reportaža

Europa u Morlakiji

Andrija Tunjić

Dok me fra Stojan barkom vozi na obalu, poučno mi, fratarski, veli da je jedan fratar kada su ga pitali čega se najviše sjeća s Visovca odgovorio: Gladi! Bilo je to 1945, kada su partizani odnosili sve. Shvativši da bi mogao ostati bez ičega, gvardijan ih je molio da mu ne uzmu kravu nego junicu, jer ima dva stara i bolesna fratra koji ne jedu ništa do mlijeka. Čuvši to uzeli su i kravu i junicu.
„Ja sam uzeo samo djelić ljepote“, rekao sam mu na rastanku

Od Zagreba do Sinja daleko je gotovo kao od Zagreba do Beča, ali na ta dva puta malo je toga sličnoga. Sve možda i nije različito, ali je drukčije. Putovanje u Beč slijedi zalazak sunca, a put u Sinj ide ususret njegovu izlasku. Putovi za Beč dobro su asfaltirani i široki, a za Sinj uski i neravni. Do Beča je sve dotjerano i naizgled pitomo – Europa, rekli bi naši novopečeni Europljani – a na putu do Sinja, u koji putujem okolo preko Visovca i Drniša, malo je toga uređenoga. Osobito je nedotjeran krajolik koji svoju ljepotu crpe iz divljine, gdje niču i cvjetaju nepokošene livade poviše kojih ne lete zračne jedrilice, nego leptiri i bijeli oblaci.

 

 


„Jaki mirisi kadulje i smilja sve mi više otvaraju oči pa bolje vidim bistrinu visine iz koje se spušta Tinov 'žarki ilinštak' Morlakije kojoj hrlim”

 

 Iz zagrebačke ljetne vreline, iz europskog usiljenog reda, žurim u pastoralu i divlji krajolik Korduna, Like i Morlakije. I autu se žuri sve dok ne uđe u prostore u kojima se na sve strane još vide tragovi nedavne velikosrpske agresije; od Karlovca poslije mosta na Mrežnici i Korani na fasadama kuća nezacijeljene rane od granata i metaka, umirući ostaci ranjenih stabala i mnoštvo toga što se nataložilo u ratnim uspomenama. U zaborav ih ne potiskuje ni žubor slapova slunjskih Rastoka, ni svježina Plitvica, ni od Krbavskog polja miris juga. Od Udbine do Gračaca na vjetru lelujaju, čas trzajući se čas nježno povijajući, bijeli cvjetići stolisnika i plavi vodopije, koja modrinom najavljuje boju dalmatinskoga neba.

Što se više približavam jugu, u zraku jače vrije vrelina srpanjskoga dana. Intenzivni mirisi kadulje i smilja na trenutke mi više otvaraju oči pa bolje vidim bistrinu visine iz koje se spušta Tinov „žarki ilinštak“ Morlakije kojoj hrlim. O Morlakiji je Ivan Aralica ispisao brojne stranice knjiga u kojima je opisao njezine ljude; njihove navike, ustrajnost, hrabrost, a najviše odlučnost da je nikada ne zaborave jer se upamćene gange, rere i ojkalice nude kao glas tuge njezine dubine. 

 

 


Franjevački samostan usred Visovačkog jezera

 

Morlakija je nadahnuće i njezinu autentičnu pjesniku Petru Gudelju, kao i mnogima koji su tuda prolazili, a nisu si umjeli objasniti njezine ljude i običaje. Među njima je, piše Gudelj, i Alberto Fortis; talijanski opat, svećenik, znanstvenik i zaljubljenik u naše krajeve, ljude i običaje. U knjizi Put u Imotu piše Gudelj da je Fortis u knjizi Put po Dalmaciji, objavljenoj 1744, to i opisao.

 

 


Sinj – samostan i svetište Čudotvorne Gospe Sinjske

 

O Fortisovoj knjizi Gudelj pak piše: „Objavi je u pravi čas kada se u Europi rađanjem velikoga duhovnog pokreta, nazvanog romantizam, počelo buditi zanimanje za narode koji žive arhajskim, civilizacijom nenačetim (neiskvarenim) načinom života, za njihove jezike, pjesme, legende. Fortis je jedan takav narod našao u samoj Europi, u Dalmaciji, točnije: u njezinoj unutrašnjosti, iza stjenovitih dinarskih planina, između Zrmanje i Neretve. To su Morlaci (vlasi, crni vlasi, stanovnici kopnene Dalmacije obiju vjera, gorštaci) ratnici i stočari, siromašni i ponositi, priprosti i plemeniti, hrabri i osjećajni.“

Barbarizam realizma

Prije nego što se cesta počne spuštati prema Kninu skrećem prema Kijevu, gdje proljetos iz Manastira Krka nije stigao zov romantizma nego barbarskog realizma, zov velikosrpstva, a s njim međunacionalni sukob srednjoškolaca i sjećanje na Domovinski rat koji je nagrdio krajolik i harmoniju života ljudi obiju vjera te mitske Morlakije.

Kada je postalo razvidno da taj incident nije bio djelo hrvatskih već srpskih šovinista, o tome su mediji i političari naglo zašutjeli, to više nije bila vijest i politički problem. O tome se i dalje sustavno šuti jer političari i titoisti misle da će tako nestati uzroci rata, mržnja i strah, i da će zaborav riješiti sve probleme fikcionalne, bratsko-jedinstvujušće jugoprošlosti. Prošlosti zbog koje imamo konfliktnu sadašnjost, a zbog koje su mjesta kroz koja prolazim pusta, u kojima se u zadnjem vrelom srpanjskom danu i pokoji stanovnik čini kao zaostala sjena.

Ne idem u Kistanje da me netko ne bi proglasio zluradim svjedokom moguće demonstracije srbovanja, nego skrećem prema Oklaju, ulazim u tu visoku ravnicu na koju se s lijeve strane naslanja Promina. Između gustih krošanja svako malo iskoči neki uređeni vinograd, pokaže se obnovljena kuća i iz sjene iskoči koje ljudsko lice. Čini se da tu unatoč svemu ima onih koji planiraju život i budućnost.

U središtu Oklaja pitam djevojčicu kako do Visovca, ona odgovara da pitam nekoga drugoga, tko je domaći. Ispred kafića mladić kaže neka idem glavnom cestom pa će me putokazi dovesti do „otoka fratara“. I dalje uz put pogledavam vrtove u kojima se rumene rajčice i virkaju grozdovi već zrela grožđa. Kozjak se sa sjevera prostro uz Prominu, naviruje se u nju i bdije nad njom i njezinom ratom izmučenom dušom, što je izvanredno opisao Aralica u Životu sa sjenama, toj ne samo autobiografiji nego i studiji o mentalitetu tamošnjih „kršćana i rišćana“, Hrvata i Srba.

Što se više približavam Visovcu, pripeka je jača i ravnica miljevačkoga platoa sve se više priljubljuje zemlji, kao da želi biti što bliža dubini studene Krke, koja se probija između gudura i s jugozapada obrubljuje visoravan. S ruba visoravni vidi se Visovac i jezero u čijoj sredini buja zelena oaza iz koje proviruje franjevački samostan. Na koju god stranu svrnem pogled, on se vraća otoku koji plače i čuva modrozelena voda Visovačkoga jezera. S obale mnoštvo turista i vjernika svako malo čamcima plovi prema otoku ili se vraća s njega.

Dok čamac poslan po mene i sa mnom lagano siječe valiće Visovačkog jezera, fotografiram „otok samostan“ obrubljen visokim jablanima. Fra Stojan me dočekuje široka osmijeha i kao da mi čita misli veli: „Jablani su u Domovinskom ratu samostan spasili od srpskih granata.“

Sablja Vuka Mandušića

Fra Stojan, rodom iz Hercegovine, zaredio se kao odrastao čovjek, onda položio francuski jezik u Bruxellesu, današnjoj našoj prijestolnici, i otišao u misije u Afriku, na granicu Konga i Ruande, gdje je preživio građanski rat između Tutsija i Hutua. Nakon trinaest godina misionarstva vratio se na Visovac, gdje je jedan od odgajatelja novaka.

Samostan je sagrađen na stijeni oko koje su fratri stoljećima nasipali kamen, dovlačili zemlju i gradili. Fratri su došli na Visovac 1445. Prije njih tu i na kopnu u okolici živjeli su eremiti, augustinci. Od 1568. na Visovcu je bio novicijat Bosnae Argentinae, Bosne Srebrene, koja se protezala od Karpata do Jadrana sve do 1735, kada je ustanovljena franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja u Splitu.

Potkraj 16. stoljeća fratri su uzmaknuli pred Turcima, a 1610, kada ih je vratio zamjenik biskupa Bosne fra Stjepan Skopljanin, Osmanlije su ga zaklali. Legenda kaže da je tada s brevijarom u ruci hodao po vodi i pao kod samostana, gdje je zakopan. Šezdeset godina poslije Mehmed IV. je 10. ožujka 1672. fermanom fratrima vratio zemlju i pravo na izlov ribe u jezeru.

Prije nego uđemo u muzej gdje će mi pokazati ferman fra Stojan kaže da je u okolici Roškoga slapa u mjestu Kamičak rođen Juraj Utješinović, prvi hrvatski kardinal s kardinalstvom u Rumunjskoj i Mađarskoj. Iz okolice je Visovca, iz Rupa, i Vuk Mandušić, koji je spasio Šibenik da ne padne u turske ruke. Njegova sablja nalazi se u visovačkom muzeju. To je isti Vuk Mandušić kojega je P. P. Njegoš opjevao u Gorskom vijencu kao Crnogorca.

Osim fermana i Mandušićeve sablje u muzeju se nalaze još mnogi dokumenti, slike, knjige, crkveno ruho, fotografije. Ezopove basne najstarija su knjiga, inkunabula od nacionalne vrijednosti, tiskana u Bresci 1487, tiskar i ilustrator bio je hrvatski tiskar Dobrić Dobričević iz Lastova. Tu je i priručnik crkvenog pjevanja za visovački novicijat, tiskan u Veneciji 1566, Časoslov rimski na slovinskom, tj. hrvatskom jeziku, fra Rafaela Livakovića, tiskan u Rimu na bosančici ili hrvatskoj ćirilici 1648. Muzej posjeduje i minijaturnu knjigu 3,5 mm x 3,5 mm, u kojoj je Očenaš ispisan na sedam jezika, tiskana je u Gutenbergovu muzeju u Mainzu u povodu 500. godišnjice Gutenbergove tiskare. Tu je i Visovačka ljekaruša iz 1717. Ali i recept visovačke travarice, koji se čuva kao tajna.

U muzeju se nalaze i: ophodni križ iz 14. stoljeća, gotički kalež iz 15/16. stoljeća, obredna slika Gospe Visovačke nepoznatoga majstora iz 1576, slika Svetog Franje Asiškog iz 17. stoljeća, slika Bogorodice s djetetom na prijestolju Jurja Ćulinovića, s kraja 15. stoljeća. Bogorodica doji Isusa.

„Htjelo se pokazati da je Isus i čovjek“, kaže fra Stojan.

Uništena skulptura Ivana Meštrovića

Tada nam se pridružio i gvardijan Mate Gverić pa smo skupa ušli u sobu gdje se nalazi skupna fotografija fratara koje su potkraj Drugoga svjetskog rata ubili partizani; hercegovačkih 66 i 44 iz provincije Presvetog Otkupitelja. Na drugom zidu vise i fotografije sorenih katoličkih sakralnih objekta, koje je minirala agresorska srpska vojska, fotografija razrušena Meštrovićeva groba u Otavicama, ostaci orgulja Gospe od rožarija iz Drniša…

Gvardijan me zatim odveo u crkvu i pokazao oltarnu sliku Gospe od anđela, koju su bježeći pred Turcima bosanski prognanici donijeli iz Kraljeve Sutjeske, a slavi se 2. kolovoza. Nakon razgledanja crkve i klaustra poveo me u lapidarij i pokazao dio kamena na kojem stoji samostan. Ali i ostaci Meštrovićeve Naše Gospe, koju su u Drugom svjetskom ratu uništili četnici u Biskupiji kod Knina. Posjet sam završio u kripti u kojoj je pokopano 160 fratara, prvi je ukopan 1727, a posljednji 2010.

Dok me fra Stojan barkom vozi na obalu, poučno mi, fratarski, veli da je jedan fratar kada su ga pitali čega se najviše sjeća s Visovca odgovorio: Gladi! Bilo je to 1945, kada su partizani odnosili sve. Shvativši da bi mogao ostati bez ičega, gvardijan ih je molio da mu ne uzmu kravu nego junicu, jer ima dva stara i bolesna fratra koji ne jedu ništa do mlijeka. Čuvši to uzeli su i kravu i junicu.

„Ja sam uzeo samo djelić ljepote“, rekao sam mu na rastanku.

 

 

 
Oltar Čudotvorne Gospe Sinjske

 

Od Visovca dok se vozim prema Drnišu žureći u Sinj mislim o tome kako su tim putom prije nekoliko stoljeća putovali na konju i pješice fra Ivan Peko, graditelj Jakov Grabovac, fra Filip Grabovac, koji je prvi opjevao poraz Turaka pod Sinjem u djelu Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti hrvatskoga, knjiga je tiskana u Mlecima 1747.

Ulaz u Drniš zaklanja zastor praha tvornice gipsa, poput magle vrtloži se ponad još pokojega zelenoga grma. Ne zaustavljam se u Drnišu. Uz južni obrub Petrova polja, a ispod Svilaje nižu se sela drniške ravnice i prije nego ću napustiti polje iskrsne putokaz Čavoglave. U Čavoglavama će za koji dan, na Dan domovinske zahvalnosti, doći više namjernika nego u Knin, službeno mjesto proslave. Tako je već godinama.

Hoće li i ove godine u ime „pravde i pravednosti“, kako govori sadašnji hrvatski predsjednik, naši javni mediji ignorirati tu činjenicu jer se tu, kako oni izvještavaju, sastaju ognjištari, ekstremni desničari i oni koji ne žele dobro Hrvatskoj? Dosad još nikada nisu, a malo je vjerojatno da će i ovaj put, javnosti govoriti kako se tu druže baš oni koji su Hrvatsku obranili od velikosrpske agresije, čiji idejni sljedbenici još ne dolaze u Knin na obilježavanje Dana pobjede. Vjerojatno nikada i neće doći.

Sinj i njegova Gospa

Sjećanje na Domovinski rat vraća me u davnu prošlost, kada je većina žitelja tih krajeva, te Morlakije, tu našla novi zavičaj nakon što su iz Bosne morali pobjeći od turskoga zla. I tada su vladali neki koji su prekrajali istinu, ali je nisu mogli zauvijek izbrisati. Nisu im dale Gospe; visovačka Gospa od anđela i Majka od Milosti – Gospa Sinjska, koja se slavi 15. kolovoza. Vjerojatno zato i nije čudno da su obje najštovanije hrvatske i morlačke Gospe iz Bosne; visovačka iz Kraljeve Sutjeske, a Majka od Milosti iz Rame. Nije slučajno ni da su i danas kada smo u Europskoj Uniji Visovac i Sinj mjesta zavjetovanja tim zaštitnicama Hrvata.

Dan je na izmaku, a prije mraka moram biti u sinjskom franjevačkom samostanu, tamo me očekuje fra Mirko Marić, nekada misionar u Njemačkoj i gvardijan samostana, a sada bibliotekar samostanske knjižnice i kustos muzeja. Predsjednik je i Ogranka Matice hrvatske, koji ima 150 članova i tiska brojne vrijedne knjige. Jedna od njih je i monografija Sinj i njegova Gospa, koju je napisao baš on.

Knjižnica broji, piše fra Mirko, oko 80.000 knjiga na mnogim svjetskim jezicima, a u muzeju su pohranjeni brojni vrijedni eksponati; venecijansko srebro i zlato, artefakti iz kamenog doba, grčke, rimske, kršćanske i drugih kultura. Svetište posjeduje i gotički kalež iz 1402, donesen iz Bosne, iz Rame 1686, a iz bliže nam prošlosti prostore samostana i Svetišta krase sakralne skulpture i slike. Malo koji cijenjeni umjetnik tu nema svoje mjesto.

Autor piše da povijest Sinj prvi put spominje 21. studenog 1345. kao utvrdu na uzvisini visokoj 438 metara iznad staroga rimskog naselja Osinium ispod koje se nalazio grad Cetina, Cetingrad, vlasništvo cetinskih knezova, od kojih je najpoznatiji Nelipić. Povijest bilježi da je Ivan II. Nelipić bio prvi kršćanin koji je na svom posjedu ispod Sinja sagradio samostan franjevcima koji s crkvom Svete Marije postaje duhovno i kulturno središte Cetinske krajine.

Prvi upadi Turaka dogodili su se 1436, a 1536. Sinj pada u turske ruke i oni će njime vladati do 1686. Sljedeće 1687. tu je donesena slika Majke od Milosti. Donijeli su je franjevci zajedno s prognanicima iz Bosne. Bježeći od Turaka skloniše se tu naselivši tako Dalmatinsku zagoru i Cetinsku krajinu. Sinj s Gospom i Cetina hranili su živote novih stanovnika.

Cetina im je bila i veza sa starim zavičajem, s Bosnom. Napajala se vodama livanjskoga, duvanjskog, kupreškog i glamočkog kraja pa njezino hidrografsko područje i danas obuhvaća 3700 četvornih kilometara površine. Rijeka je duga 105 km, od izvora do ušća u Jadran kod Omiša spušta se s visine od 385 metara. Što Cetina znači žiteljima Cetinske krajine, najbolje je izrazio pjesnik Josip Pupačić stihom „Oj Cetino mjesto moje drago“.

Sinj i Cetinska krajina duboko su povezani s čudotvornom sinjskom Gospom. Alka, Gospa i Franjevački samostan mjesta su oko kojih se živi i malotko iz Sinja ne zna kako najbrže doći do njih. I meni su rekli kako brzo stići. Auto sam parkirao u ulici do samostana. Lagano sam zakoračio na kamenom obloženi trg koji s tri strane okružuju Crkva, Svetište i samostan. Kada sam stao ispred bijelog mramornog kipa Gospe, skulptora Josipa Marinovića, nazvao sam fra Mirka.

„Pa gdje si zaboga?“

„Tu sam, pred Gospom.“

„Odmah dolazim.“

Pozdravljamo se pred kipom u miru samostanske tišine. Dok gledam skulpturu i prije nego sam išta rekao on veli:

„Vjernici se zaustavljaju i mole pred njom. Znači da je doživljavaju svetom. Godišnje ih tu prođe više od dvjesto tisuća, samo za Veliku Gospu više od sto tisuća.“

„I tako godinama?“

„Oduvijek s velikom pobožnošću. Prvih godina kada su franjevci s Gospom došli u Sinj nisu imali gdje biti pa su otišli u Split, odakle su organizirali gradnju crkve i samostana. Turska mošeja na današnjem groblju sv. Frane postala je crkva sv. Frane, a uz crkvu je sagrađen mali samostan i kada je to bilo gotovo 1692. iz Splita su se vratili s Gospom.“

Fra Mirko piše da je Majku od Milosti, bez znanja ikoga i pješačeći noću prečicama, iz Splita donio fra Ante Pletikosić. Tek kada je stigao u selo Radošić javio je fratrima, koji tada okupiše obližnji puk te u procesiji s molitvom i pjesmom Gospu dopratiše do crkvice Sv. Frane. Kako je bila mala, fratri odluče sagraditi prostraniju pa upute pismo mletačkoj vlasti, a dužd im je 1697. dopustio gradnju veće. Gradnja bi odmah bila počela da Mustaj-paša Daltaban u listopadu 1698. ne prijeđe Cetinu, osvoji obližnji Čitluk i Sultanovića kulu u kojoj su fratri stanovali i pružali otpor dok im se nije zapalio barut u kuli i usmrtio sedam fratara. Preživio je samo fra Pavo Vučković, kojeg su Turci zarobili i odveli u uzništvo u Bagdad, gdje je ostao do 1703, kada se vraća. Gradnja nove crkve započela je 1705, a završena 3. studenog 1712, za što je graditelj Andrija Ruspini dobio 14.000 dukata. Uz crkvu izgrađeno je i šesnaest samostanskih soba, grobnica za redovnike i veliki oltar.

Gospino čudo, Alka i ganga do Bruxellesa

Koliko-toliko normalno živjelo se nešto dulje od dvije godine, a onda je stari samostan pod Tvrđavom izgorio „ujutro na mlado lito u zdravo Mariju“ 1715, kako je zapisao fra Petar Filipović. Ali s tom nesrećom došla je još veća.

Na Tri kralja, 6. siječnja, iz Livna u Sinj stigao je glas da se Turci pripremaju za rat protiv Mlečana, a 2. ožujka mletački namjesnik u Zadru, Angelo Emo, javio je fratrima u Sinj da će Turci sa 60.000 vojnika udariti na Prolog i Sinj. Prestalo je uređivanje crkve i samostana te su počele pripreme za rat.

Na Prologu 23. srpnja 1715. triput je opalio mali top, prangija, što je bio znak da su turska vojska i turski vojvoda, bosanski begler-beg Šeik Mehmed-paša, poturica Ćelić, krenuli iz Livna. Čuvši pucanj prangije fra Pavo Vučković s još šestoricom fratara uzme sliku Majke od Milosti, stavi je u sanduk i s njom se skloni u Tvrđavu u kojoj se nalazila posada od 700 branitelja.

Nakon što su osvojili Vrliku i Otok na Cetini, Turci se utabore pod Sinjem, 8. kolovoza zapale novu crkvu pod Kamičkom i jurnu u opći juriš na Tvrđavu, koju su danomice tukli topovima do 14. kolovoza. Za sve vrijeme opsade vjernici su se molili pred Gospinom slikom i Gospa je dala, piše fra Mirko, „takvu hrabrost braniteljima da se viteški braniše i obraniše“. Legenda kaže da su Turci vidjeli kako noću zidine obilazi žena u bijelom.

Ujutro 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe, Turaka nije bilo pod Sinjem. Zato će ta godina, koja je loše počela, ostati zauvijek upisana u povijest Sinja i Cetinske krajine. Od tada će se čudotvornost Sinjske Gospe slaviti do današnjega dana i od tada će se u slavu te pobjede trčati Sinjska alka, viteška igra koja će podsjećati na junaštvo branitelja.

Ove godine trčala se 298. put, a 295. put u Sinju jer se triput trčala izvan Sinja; u Dubrovniku, Zagrebu i Beogradu. Tri dana trajalo je nadmetanje alkara; prvi dan natječu se za baru, drugi za čoju, a treći za alku. U ta tri dana Sinj i Cetinska krajina žive u posebnom raspoloženju, slavi staro i mlado. Ulice i trgovi puni su domaćih i gostiju, sve odiše sjećanjem na davnu prošlost. Ali i sve se nada boljoj budućnosti u Uniji.

Sa Sinjem se rastajem dok se službeno proglašava ovogodišnji pobjednik Alke, Ante Zorica. Putujem dalje na istok do Ciste Velike, gdje završava Cetinska krajina, ali ne i Morlakija. Ona se ne može završiti i nestati, ona se nastavlja na Imotsku krajinu. Dokaz je i sedmi Festival gange, rere, bećarca i tradicionalnih glazbala i igara, koji se uz bukaru održava u Cisti. Morlakija čuva svoje običaje i tradiciju, čuva svoju prošlost.

Čuvaju je i tamošnji stećci, mramori, kuće vikovične. Jer je stećak „kuća mrtvih“, piše Gudelj, zato je „iskresan u obliku kuće i od besmrtna, vikovična materijala, kamena“. Zato su „stećkom sljemenjakom kao kućom vikovičnom na najsvetiji način spojeni nebo-otac i majka-zemlja... Uronjen u nebo, uzdignut k oblacima i gromovima, k Suncu, na udaru vjetrova, sletište i uzletište ptica, pčela i drugih krilatih stvorova, sljemenjak je nebeski, kao što je raka zemaljski dio groba-stećka.“

Da je Morlakija starija i od stećka u Cisti, dokazuje arheološka iskopina Crkvine, starokršćanska nekropola u čijim su temeljima nađeni ostaci čak pet starokršćanskih crkava. U njezinim temeljima sigurno je i ganga. Dok napuštam Cistu, odzvanja njezin iskon. Odjekuje Cista:

   Gango moja, gangala te lola,

   pivali te do briselskih dvora.

Vijenac 510

510 - 19. rujna 2013.

Klikni za povratak