Vijenac 510

Književnost, Naslovnica

Klasik u prijevodu: Gustave Flaubert, Bouvard i Pécuchet / Rječnik uvriježenih ideja, prev. Bosiljka Brlečić

Čitam, dakle postojim

Sanja Ivić

 

Flaubertova nedovršena romaneskna pustolovina prvi je put prevedena na hrvatski jezik. Skladne, mirne rečenice koje dočaravaju jednostavnost Flaubertova jezika, bez rogobatnih kovanica ili besmislenih vratolomija u glagolskim vremenima, karakteristike su, uz brojne bilješke i objašnjenja, ovoga prevoditeljskog pothvata


„Započet ću pisati o nečemu što me zaokuplja već godinama.... Riječ je o dva čovjeka koji prepisuju neku vrstu farsične enciklopedije.... Ali, treba biti stvarno lud ili trostruko frenetičan za pisanje slične knjige…“ Tim riječima Gustave Flaubert 1872. najavljuje pisanje svog novog djela. Ipak, proći će još pune dvije godine do prvih rečenica romana pod naslovom Bouvard et Pécuchet. U te dvije godine Flaubert čita goleme količine enciklopedija, priručnika, povijesnih prikaza, znanstvenih radova, filozofskih rasprava, romana, pripovijedaka, religijskih traktata, pjesama, novina... Prvog kolovoza 1874. zapisuje: „Kako je vladala vrućina od trideset tri stupnja, bulevar Bourdon bijaše posve pust.“ I time započinje Flaubertova posljednja romaneskna pustolovina. Svom prijatelju, velikom ruskom piscu I. S. Turgenjevu, piše: „Kojeg li samo straha u meni! Kakvog li uzbuđenja! Čini mi se da sam započeo jednu veliku plovidbu prema nepoznatim krajevima, plovidbu s koje se neću vratiti.“ Proročanske riječi.

 

 


Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2012.

 

 Zagonetni roman

U svibnju 1880. Flaubert umire nakon izljeva krvi u mozak, ostavivši roman nedovršenim, uz nekoliko skica mogućeg završetka. Flaubert je tako čitateljima ostavio svojevrsnu zagonetku, ne samo zbog nedovršenog djela nego i zbog sama karaktera romana koji izmiče krutoj kategorizaciji ne samo unutar vlastitog opusa nego i unutar zapadnoeuropske romaneskne tradicije. Naime, susret dvojice činovnika pisara, na klupi jednog pariškog šetališta, ni po čemu ne slijedi obrasce tradicionalnoga realističkog romana. Ni Bouvard, ni Pécuchet nisu ni po čemu različiti od milijuna svojih sunarodnjaka; oni nisu ni lijepi, ni mladi, ni herojski nadahnuti, ni cinično oholi, ukratko: oni su najprosječniji predstavnici ljudskog roda koji monotono žive svoj život, sve do slučajnoga susreta na klupi, kada se prepoznaju i postaju nerazdruživi suputnici koji se ravnopravno nadopunjavaju, nešto poput „lonca i poklopca“. Bouvard je viši, Pécuchet niži, Bouvard puši lulu, Pécuchet žvače duhan, jedan nosi platneno odijelo s prslukom i šešir, drugi redengot i kapu sa štitnikom; njih su dvojica zapravo zajednički supstrat prosječnosti koje se međusobno nadopunjavaju, a jedini je prevratnički događaj nasljedstvo koje dobiva Bouvard nakon smrti svoga strica (odnosno oca, kako će se naknadno saznati), čime im je omogućen bijeg od ubitačno dosadne svakodnevnice i odlazak na selo u nizini rijeke Orne. Tada postaju vlasnici seoskoga gospodarstva, koje sustavno upropaštavaju bizarnim pothvatima što graniče ne samo s glupošću nego i s ludošću, da bi na kraju, nakon bezbrojnih peripetija, prodali imanje i živjeli od male rente. Roman se prekida u trenu kada se pripremaju održati predavanje u kojem bi izložili svoje ideje odraslim žiteljima.

Reklo bi se, ništa naročito... Da, na prvi pogled, ta najkraće ispričana fabula i nije osobito zanimljiva, no i to je varka. Varka, jer se fabula romana Bouvard i Pécuchet ne može tek tako prepričati, a još manje sažeti u nekoliko rečenica. Taj roman naprosto se mora čitati. I to od početka do kraja, bez preskakanja, bez virkanja u iduća poglavlja u nadi da će se naići na neki važan događaj koji će promijeniti sve, jer takvih događaja jednostavno nema. I dok u Flaubertovim drugim romanima uvijek dolazimo do klimaksa, do vrhunca intrige, kada se kao u drami sve strmoglavljuje u ponor uz katarzu glavnih junaka, ovdje niti ima vrhunaca, niti katarze: sve nekako teče poput rijeke koja vijuga krajolikom, pa tako i Bouvard i Pécuchet grade najrazličitije splavi kojim se probijaju po toj rijeci, pa ako i pretrpe pokoji brodolom, posljedice nisu ni katarzične ni sudbonosne. Oni do posljednje stranice romana ostaju vjerni svojoj dubokoj ljudskoj znatiželji, ostaju žedni znanja, ostaju uvjereni u moć djelovanja na druge ljude. Flaubert je pišući o svojim likovima rekao: „Bouvard i Pecuchet me toliko zaokupljuju da sam postao njih dvojica. Njihova glupost je i moja glupost i žudim za njom.“ Istina, njih dvojica nisu baš jako pametni, moglo bi se reći da su priglupi, Flaubert im ni u jednom trenutku ne laska, ali su entuzijasti znanja i za svaku stvar o kojoj ne znaju dovoljno naručuju gomile knjiga i priručnika: od voćarstva, medicine, poljodjelstva, vrtlarstva, filozofije, religije, poezije, povijesti do putopisa, kartografije, astronomije, politike, odgoja... I tako mi zajedno s njima čitamo fantastičnu količinu članaka, komentara, ogleda o najrazličitijim ljudskim znanjima, mislima, eksperimentima, nadama, poput neke razbarušene enciklopedije koja nas istovremeno i zadivljuje i pomalo plaši... No naši gutači znanja ne staju na teoriji, oni sve što saznaju žele i primijeniti u praksi, pa se tako bave raznim djelatnostima, od vrtlarenja do medicine i iscjeliteljstva dodirom, uz, u početku, uspješne rezultate, no na kraju se sve pretvara u neuspjeh. Neuspjeh s podsmijehom, rekao bi Flaubert, jer su svi neobrazovani, dakle, prosječni ljudi, osuđeni na neuspjeh, jer im u svakom primanju i primjenjivanju novih znanja nedostaje metode, ali taj podsmijeh nije okrutan, on je nježan i pun razumijevanja.

 

 


Gustave Flaubert započinje svoju posljednju romanesknu pustolovinu 1874. godine

 

 

 

Rječnik i glupost

Njihova je glupost razmjerna njihovoj upornosti, tako da ih razumijemo i shvaćamo, čak i pomalo žalimo, i često im se smijemo. Uostalom, Flaubert je i namjeravao napisati ironičan roman. Pitanje je samo na koga i na što se ta ironija odnosi? Sasvim sigurno ne samo na Bouvarda i Pécucheta. Ona zahvaća i sav njihov svijet sazdan od ljudskih mediokriteta koji vladaju, isto kao i svijet znanja u koji oni uskaču bez razmišljanja, taj virtualni ocean činjenica, pretpostavki, dogmi i dilema koje su prezentirane u golemim količinama. Moglo bi se reći da bi današnji Bouvardi i Pécucheti umjesto naručivanja knjiga i priručnika suvereno surfali internetom skupljajući sva moguća znanja na isto tako površan način i primjenjujući ih isto tako neuspješno kao i prije više od sto godina. Time zagonetka Flaubertova romana ne postaje manja. Ona ostaje i do danas neriješena, kao i sam kraj romana, koji nam sugerira sam pisac, u redovito citiranim skicama zadnja dva poglavlja, u kojima se Bouvard i Pécuchet marljivo pripremaju za prepisivanje: „Izrada stola s dvostrukim pultom.... Kupovanje registra i pribora za pisanje, sandaraka, noževa za brisanje, itd. Prihvaćaju se posla.“ Opće je prihvaćena činjenica da se njih dvojica prihvaćaju prepisivanja Rječnika uvriježenih ideja, koji se nalazi uz svako izdanje romana. O tom rječniku Flaubert piše u nekoliko navrata i na kraju ga uklapa u svoj posljednji roman. Glavni dio građe tog rječnika sačinjava zbirka gluposti, raznih budalastih citata i priglupih misli koje je Flaubert desetljećima pronalazio, skupljao i smišljao, sve pod glavnim motom Vox populi, vox Dei. U izdanju Matice hrvatske iz 2012, prvom prijevodu te knjige na hrvatski jezik, prevoditeljice Bosiljke Brlečić, glavne urednice Romane Horvat, priređivačice i autorice pogovora Cvijete Pavlović, dan je vrlo točan opis karaktera sama rječnika: „Rječnik uvriježenih ideja je afirmacija iluzija i mali ironički priručnik kako zavarati druge vlastitim navodnim obuhvatnim znanjem, to je priručnik mondene konverzacije i primjerenog ponašanja.“ Natuknice su ne samo duhovite, one su i danas strašno točne.

Evo nekoliko primjera: „ ARHITEKTI – Uvijek zaborave stubište u kućama; BANKARI – Svi su bogati, lihvari i gulikože; CHATEAUBRIAND – Poznat prije svega po bifteku koji nosi njegovo ime; DIPLOMA – Znak učenosti. Ne dokazuje ništa; FILOZOFIJA – Uvijek joj se podsmjehivati; GOTIKA – Graditeljski stil koji potiče na religioznost više od ostalih; GRAMATIČARI – Svi su cjepidlake; HIPOTEKA – Zahtijevati „reformu hipotekarnog sustava“, vrlo šik; ISKORIJENITI – Taj glagol se rabi samo za hereze i kurje oči; JAJE –polazište za filozofsku raspravu o postanku bića; KNJIGA – Kakva god bila, uvijek je preduga! MATURA – Grmjeti protiv nje! MINISTAR – Posljednja riječ ljudske slave; MISLITI – Tegobno. Stvari koje vas na to prisiljavaju uglavnom su zaboravljene; NAOBRAZBA – Stvoriti dojam da ste je stekli mnogo. Narodu nije potrebna da bi zarađivao za život; NAPREDAK – uvijek pogrešno shvaćen i prenagljen; NOVAC – Uzrok svega zla. Ministri ga nazivaju primanja, bilježnici naknada, činovnici dohodak, liječnici nagrada, posluga plaća. Ne donosi sreću; ORKESTAR – Slika društva. Svatko radi svoj dio (odrađuje svoju dionicu) i postoji jedan vođa (dirigent); POEZIJA – Posve je beskorisna. Izašla iz mode; POLICIJA – Uvijek je u krivu; PRAVDA – Nikad se ne uznemiravati zbog nje. RADNIK – Uvijek pošten, kad ne diže pobune; REPUBLIKANCI – Svi republikanci nisu lopovi, ali su svi lopovi republikanci; SPONTANI NASTANAK – Socijalistička ideja; TAJNI FONDOVI – Neprocjenjivi iznosi kojima ministri kupuju savjesti; TISKOVINA – Mora se vjerovati svemu što je tiskano. Vidjeti tiskano svoje ime! Neki počine zločine samo zbog toga; UVOZ – Crv koji nagriza trgovinu; ŽIRAFA – Pristojna riječ kojom se služimo da neku ženu ne bismo nazvali devom; ŽIVI JEZICI – Nevolje Francuske potječu od toga što ih ne znamo dovoljno.“

Prevoditeljski pothvat

Od ironije do sarkazma i natrag, Flaubert se poigrava s čitateljima i u rječniku, iza kojeg se pomalja jednako golema erudicija kao i u samu romanu koji mu prethodi. No Flaubert, vrhunski stilist i zagovornik jednostavnosti, ne razmeće se znanjem, njemu je razmetanje jednako nedostatku ukusa. I zbog toga je prevoditi Flauberta veliki izazov. U prvom redu zato što se prenosi u drugi jezik pisac koji je bez pogovora jedan od najvećih stilista francuskoga jezika, a da pritom nema ni jedne jedine suvišne riječi, epiteta, ukrasa, ponavljanja, a zatim i zbog činjenice da se prevodi djelo (prvi put!?! – o toj kulturološkoj sramoti nema se što reći) pisca koji je odavno postao klasik i neizostavan u svim popisima lektire, dakle pisca kojeg bi trebalo redovito čitati, i samim time trebalo bi stalno usavršavati prijevode. No budući da ovaj prijevod knjige Bouvard et Pécuchet nema prethodnika, prevoditeljica Bosiljka Brlečić imala je donekle lakšu zadaću, uz napomenu da mi doista imamo veliku sreću s prevoditeljima, ta samo s francuskog su prevodili, između ostalih, i Tin Ujević i Jure Kaštelan, Ivan Kušan, Vladimir Gerić... Čitajući ovaj prijevod, osim zadovoljstva u tekstu, moram priznati da zapravo nisam gotovo nikada osjetila da je riječ o prijevodu. Skladne, mirne rečenice, koje u najvećoj mjeri nastoje dočarati jednostavnost Flaubertova jezika, bez ikakvih rogobatnih kovanica, ili potpuno besmislenih vratolomija u glagolskim vremenima, karakteristike su ovog prevoditeljskog pothvata, uz brojne napomene i objašnjenja; pothvata koji nas stalno mami šapćući tiho, ali uporno: treba samo čitati... i čitati... i uvijek... čitati....

Vijenac 510

510 - 19. rujna 2013.

Klikni za povratak