Vijenac 508

Naslovnica, Tema

Povijest Hrvata Matice hrvatske: Hrvatske zemlje u 18. stoljeću

Otkrivanje hrvatskoga prosvjetiteljstva

Željko Holjevac

 

 

Povijest Hrvata u sedam knjiga Matice hrvatske prvi je opsežniji projekt te vrste u hrvatskoj povijesti nakon Povijesti Hrvata koju je prije jednog stoljeća autorski potpisao Vjekoslav Klaić. Projekt počiva na suvremenim spoznajnim, koncepcijskim i metodološkim domašajima hrvatske historiografije i na razini je sličnih projekata u historiografijama ostalih europskih naroda

 

Nedavno je u izdanju Matice hrvatske objavljena prva od planiranih sedam knjiga o povijesti Hrvata pod naslovom U potrazi za mirom i blagostanjem. Riječ je o petoj knjizi opsega 553 tiskane stranice, posvećenoj hrvatskim zemljama u 18. stoljeću, koju je uredila povjesničarka Lovorka Čoralić, znanstvena savjetnica Odjela za novovjekovnu povijest Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu. Objavljivanje te knjige prvo je postignuće u okviru dugoročnog projekta izdavanja opsežne sinteze povijesti hrvatskoga naroda u više knjiga. Projekt je pokrenut prije nekoliko godina u Matici hrvatskoj, koja se može pohvaliti dugom tradicijom objavljivanja sličnih pregleda hrvatske povijesti.

U skladu sa svojom temeljnom zadaćom još od osnutka 1842. pod ilirskim i početka djelovanja 1874. pod hrvatskim imenom, Matica hrvatska objavljuje znanstvene, poučne i zabavne knjige te tako pridonosi širenju hrvatske znanosti i kulture. Treba podsjetiti da je upravo u izdanju Matice hrvatske 1879. tiskan prvi znanstveno utemeljen pregled hrvatske povijesti pod naslovom Poviest hrvatska iz pera Tadije Smičiklasa. Stotinjak godina poslije Nakladni zavod Matice hrvatske objavio je pretisak Povijesti Hrvata u pet knjiga iz pera Smičiklasova suvremenika Vjekoslava Klaića, prvi put objavljen na koncu 19. i početku 20. stoljeća. Bila su to stožerna pionirska djela kojima su u vrijeme oblikovanja moderne povijesne znanosti u Europi položeni temelji znanstvenom istraživanju i tumačenju hrvatske povijesti. Ujedno su to bila djela koja su duboko utjecala na klasičnu predodžbu hrvatskoga naroda o vlastitoj prošlosti.

 

 
Car Josip II. na portretu Antona von Marona

 

 

Od tada do danas pojavilo se u okviru profesionalne historiografije više cjelovitih pregleda hrvatske povijesti ili zapaženih povijesti pojedinih razdoblja, ali su tek u posljednjem desetljeću ili čitavo stoljeće nakon pionirskoga pothvata Vjekoslava Klaića poduzeti konkretni koraci prema onome što različiti europski narodi, npr. susjedni Mađari, već odavno imaju i to u raznim izdanjima: tiskano je prvih nekoliko sinteza hrvatske povijesti u nekoliko knjiga, npr. Povijest Hrvata u tri knjige u izdanju Školske knjige, Hrvatska i Europa u četiri knjige u izdanju HAZU i još nedovršeni pregled pojedinih razdoblja hrvatske povijesti u knjigama koje izdaje Leykam International. Treba spomenuti da je svojedobno u Zavodu za hrvatsku povijest pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bila u planu izrada sinteze povijesti hrvatskoga naroda u osam knjiga, ali taj projekt nije realiziran. I to je dosad uglavnom bilo sve.

Projekt izdavanja sinteze o povijesti Hrvata u sedam knjiga u Matici hrvatskoj prvi je opsežniji projekt te vrste u hrvatskoj povijesti nakon Povijesti Hrvata koju je prije jednog stoljeća autorski potpisao Vjekoslav Klaić. Projekt počiva na suvremenim spoznajnim, koncepcijskim i metodološkim domašajima hrvatske historiografije i u skladu je s razinom na kojoj suvremena znanstvena dostignuća, kriteriji i polazišta dolaze do izražaja pri sličnim projektima u historiografijama ostalih europskih naroda. Predviđeno je da se u sedam opsežnih knjiga, na temelju studioznog uvida skupine autora u najvažnije arhivsko gradivo i temeljnu literaturu, što detaljnije obradi povijest hrvatskoga naroda u rasponu od najstarijih vremena do naših dana. Zamišljeno je da prve četiri knjige obuhvate hrvatsku povijest po razdobljima od antike do 18. stoljeća, a svaka od posljednje tri knjige po jedno od preostala tri stoljeća. Koncepcijski je riješeno da svaka knjiga ima tri osnovna dijela: opći pregled hrvatske povijesti, prošlost hrvatskih povijesno-geografskih regija i međunarodni kontekst koji je utjecao na hrvatsku povijest. Težište je stavljeno na današnji teritorij Republike Hrvatske, ali su u mjeri potrebnoj za razumijevanje hrvatske prošlosti uzeta u obzir i područja koja su nekada pripadala hrvatskom prostoru ili su nastanjena i hrvatskim stanovništvom.

Stoljeće znanja i lepršavosti

Prema tim načelima nastala je najprije knjiga o hrvatskim zemljama u 18. stoljeću, koja je sada pred čitateljima. Ona sadrži opći pregled temeljnih razvojnih sastavnica u tome stoljeću (pregled političkih zbivanja, političke ustanove, demografska gibanja, gradovi, plemstvo, selo i seljaštvo, gospodarstvo, vojska, Crkva i vjerske prilike, intelektualni razvoj, pravo i svakodnevlje), regionalnu povijest prema temeljnim razvojnim sastavnicama i područnim posebnostima (sjeverna i središnja Hrvatska, istočna Hrvatska, zapadna Hrvatska – Gorski kotar, Lika, Krbava i Primorje, zapadna Hrvatska – Istra, Rijeka i Kvarner, hrvatski jug – Dalmacija, hrvatski jug – Dubrovačka Republika i Boka kotorska te Bosna i Hercegovina) i hrvatske zemlje u 18. stoljeću u međunarodnom kontekstu (Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Sveta Stolica, zapadna Europa, slavenski svijet i Osmansko Carstvo). Knjiga je sadržajna, pregledna, dobro ilustrirana, kartirana i opremljena tablicama. Na kraju je kazalo osobnih imena, kazalo zemljopisnih pojmova i popis suradnika u knjizi.

Naslov knjige U potrazi za mirom i blagostanjem sažima dvije osnovne značajke koje prožimaju hrvatsku povijest u 18. stoljeću. Prvo, nakon uzmaka Osmanlija iz Slavonije, Like i Dalmacije potkraj 17. stoljeća Hrvatska je, nakon što je osmanskim osvajanjima u 16. stoljeću bila svedena na „ostatke ostataka“, simbolički i stvarno „oživjela“, kako je tada ocijenio Pavao Ritter Vitezović iz Senja, doduše u obliku današnje „potkove“. Tada je došlo i do određivanja suvremene granice između hrvatskih krajeva i susjedne Bosne i Hercegovine, a Osmansko je Carstvo dobilo Neum i Sutorinu. Drugo, nakon više od dvije stotine godine gotovo stalna ratovanja s Osmanlijama, hrvatske su zemlje u 18. stoljeću ušle u razdoblje materijalne i duhovne obnove, pri čemu su reforme austrijskoga prosvijećenog apsolutizma znatno utjecale na dalji razvoj i napredak hrvatskih zemalja u sklopu Habsburške Monarhije. Za to vrijeme Dalmacija i Istra životarile su pod mletačkom, a Hrvati i drugi žitelji u Bosni i Hercegovini pod osmanskom upravom. Dubrovačka Republika živjela je u posljednjem stoljeću svoje samostalnosti. Dubrovački isusovac Josip Ruđer Bošković, ugledan hrvatski znanstvenik, bio je poznat i priznat širom tadašnje Europe.

Osamnaesto je stoljeće bilo doba sjaja europskih monarhija, doba lepršavosti i rafiniranosti kasnog baroka i rokokoa, ali i doba svakodnevnog suočavanja većine ljudi sa siromaštvom i nesigurnošću. Plemeniti su ljudi na različite načine služili svojim vladarima, vojske su postajale sve veće i sve profesionalnije, državni su troškovi znatno porasli, mnoge tradicije bile su uvelike ojačane, a podložnost najširih slojeva redefinirana. U zapadnoj je Europi pod utjecajem istraživačkih putovanja i otkrića koja su širila ljudske vidike došlo tijekom ranoga novoga vijeka do postupnoga raspadanja klasičnog feudalizma i zaživljavanja kolonatskih (zakupničkih) odnosa u agraru. U istočnoj je Europi istodobno procesom refeudalizacije obnovljena i učvršćena srednjovjekovna ovisnost seljaka o feudalcima, tzv. drugo kmetstvo. Istodobno je usavršavanjem parnog stroja u Velikoj Britaniji počeo industrijski razvoj. U skladu s tim u Velikoj je Britaniji oblikovano učenje o slobodnoj konkurenciji i zakonu ponude i potražnje kao najvažnijem regulatoru tržišnih odnosa. Ipak je većina ljudi toga doba još živjela na selu i bavila se poljoprivredom. Društvo je još bilo pretežno feudalno. U Francuskoj je čak oblikovano učenje o zemlji kao izvoru i temelju bogatstva – fiziokratizam. Francuska je ujedno bila žarište novih ideja koje su promicali Voltaire, Montesquieu, Rousseau i drugi učeni ljudi. Oni su se zauzimali za prosvjećivanje kao oblik usavršavanja ljudskog roda. Oblikovale su se prosvijećene ideje o razumnom društvu i državi. „Razum mora biti naš najviši sudac i vodič u svemu“, a „oni koji vladaju trebaju se odnositi prema svojim podanicima kao očevi prema djeci“, tvrdili su učeni ljudi. Pored toga što se znanje sve više nametalo kao promicatelj napretka, osamnaesto je stoljeće u znatnoj mjeri obilježila i potraga za srećom kao i kult užitka.

 

 
Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

 

 Vodeće europske zemlje u 18. stoljeću bile su Velika Britanija i Francuska. Prva je bila primjer parlamentarne, a druga apsolutne monarhije. Pruska i Rusija postale su u 18. stoljeću nove europske sile. Poljska je istodobno podijeljena između svojih susjeda. U Habsburškoj Monarhiji, Pruskoj i Rusiji vladari su provodili reforme kojima su nastojali uskladiti unutarnji razvoj u svojim zemljama s izazovima i potrebama novoga vremena. Istodobno je u razvoju Osmanskog Carstva došlo do zastoja i pojavili su se znakovi njegova propadanja. Velike europske sile širile su prekomorske posjede i često međusobno ratovale za dinastičke baštine i nove europske ravnoteže. Sedmogodišnji rat, najveći rat u 18. stoljeću, imao je gotovo sva obilježja oružanog sukoba svjetskih razmjera jer se u isto vrijeme vodio čak na četiri kontinenta – u Europi, Sjevernoj Americi, južnoj Aziji i zapadnoj Africi. Jedan od razloga čestih ratova bila je i gospodarska politika europskih država, koja se u to vrijeme zasnivala na što manjem uvozu i što većem izvozu. Istodobno je procvjetala atlantska trgovina: manufakturi proizvodi iz Europe razmjenjivali su se ili prodavali za kolonijalne sirovine iz Sjeverne i Južne Amerike, a trgovalo se i crnim robovima podrijetlom iz Afrike. Poslije zatopljenja u srednjem i zahladnjenja u ranom novom vijeku došlo je u 18. stoljeću do uravnoteženja klime i početka demografskoga zamaha povećavanjem rodnosti i smanjivanjem smrtnosti. Mnoge tendencije s europskim predznakom sve su više prožimale i ostatak svijeta. U drugoj polovici 18. stoljeća otkriven je novi kontinent – Australija. Istodobno je u Sjevernoj Americi nastala nova država – Sjedinjene Američke Države, u kojoj su najprije oživotvorene mnoge slobodarske zamisli europskog prosvjetiteljstva.

Razvoj hrvatskih zemalja

Još na početku 18. stoljeća, izražavajući političku posebnost Hrvatskoga Kraljevstva, staleški je Hrvatski sabor donio Hrvatsku pragmatičku sankciju ili odluku da se, ako bi habsburška dinastija izumrla u muškoj lozi, vladarsko pravo može prenijeti i na žensku osobu, a to je bilo i u interesu vladara Karla VI, koji nije imao muških potomaka. Zauzvrat je vladar potvrdio hrvatska prava i povlastice. „Mi smo doduše, kako zakoni vele, strane Ugarskoj pridružene, ali joj nijesmo podanici. Nekada smo imali svoje rođene kraljeve, a ne ugarske. Nije nas pak Ugrima podala nikakva sila, nikakvo ropstvo, nego smo se sami od svoje dobre volje pokorili i to ne kraljevstvu nego kralju njihovu. Njihova uopće kralja priznajemo još sada, dok bude gospodar austrijski (…)”, naglasili su hrvatski staleži u spomenici koju su 1712. predali Karlu VI. kao objašnjenje Hrvatske pragmatičke sankcije. Poslije je i Ugarski sabor prihvatio nasljedno pravo ženske loze Habsburgovaca, a isti je vladar priznao nedjeljivost i posebnost zemalja ugarske krune, među koje su se ubrajale i hrvatske zemlje u sklopu Habsburške Monarhije. Poslije velikog rata za oslobođenje od osmanske vladavine potkraj 17. stoljeća i velikih teritorijalnih promjena zabilježeni su i u hrvatskim zemljama prvi pokušaji osuvremenjivanja. Pojavile su se nove ratarske kulture (kukuruz i krumpir), gradile se moderne ceste (od Karlovca prema Rijeci i Senju) i uređivale plovne rijeke (Drava, Sava i Kupa). Jačala je trgovina, a razvijao se i obrt. Otvarale su se manufakture, luke i brodogradilišta. Proglašena je sloboda plovidbe Jadranskim morem, a Rijeka je proglašena slobodnom lukom, u kojoj se bez naplate carine mogla uvoziti i izvoziti roba. Prosvijećene reforme Marije Terezije i Josipa II. znatno su utjecale na dalji razvoj hrvatskih zemalja u sklopu Habsburške Monarhije. U civilnoj ili banskoj Hrvatskoj i Slavoniji uređeni su odnosi između seljaka i zemaljskih gospodara, slavonske županije obnovljene su i podvrgnute Ugarskoj, a Vojna krajina preustrojena je u habsburšku vojarnu i podijeljena na pukovnije. Marija Terezija, prva i posljednja žena na habsburškom prijestolju, izdala je poslije posljednje velike bune kmetova u Križevačkoj županiji i krajišnika u Varaždinskom generalatu 1755. privremeni slavonski urbar za civilnu Slavoniju, a poslije i urbar za civilnu Hrvatsku od Drave do mora. Urbari su knjige u kojima su propisane sve obveze seljaka prema državi i feudalnoj gospodi. Ako su feudalci tražili od seljaka više nego što je urbarom bilo utvrđeno, bilo je to protuzakonito. Habsburgovci su nastojali zaštititi seljake od samovolje feudalaca, ali to nisu činili kako bi ukinuli feudalno iskorištavanje nego stoga što su i sami nametali seljacima velike poreze, potrebne za podmirenje povećanih troškova apsolutističke države, a trebali su seljake i za brojne ratove koje su vodili u Europi. Stoga su urbarijalne regulacije i porezne reforme u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji bile u skladu s gospodarskim i osobito fiskalnim interesima bečkog dvora u hrvatskim zemljama. Istodobno su mnogi hrvatski posjedi bili u rukama stranaca, a gospodarstvo pod utjecajem francuskog fiziokratizma.

Trenkovi panduri

U ratovima koje je bečki dvor u to vrijeme vodio u Europi sudjelovali su i mnogi Hrvati kao habsburški vojnici. Na europskim bojištima pročuli su se osobito Trenkovi panduri iz Slavonije. „Otkako su ljudi u ratovima vidjeli različite zemlje i dali se na čitanje različitih knjiga, obrazovanost se od nekoliko godina povećala, no običaji i ćudorednost vrlo su pali“, zabilježio je u svojim uspomenama grof Adam Oršić. Nakon što je još 1723. osnovan Banski stol kao središnji sud, od 1767. do 1779. djelovalo je Hrvatsko kraljevsko vijeće u Varaždinu kao prva modernija hrvatska vlada, pri čemu su Hrvatski sabor i županijske skupštine od političkog uporišta prerasli u politički problem. Rijeka je 1776. vraćena civilnoj Hrvatskoj i ustrojena je Severinska županija. Sve življa trgovina žitom odvijala se od sredine 18. stoljeća Dunavom, Savom i Kupom do Karlovca, a otuda Karolinskom i Jozefinskom cestom u Rijeku i Senj, odnosno Savom do Ljubljane pa dalje makadamskom cestom u Trst. Magnati, velikaši, armalisti, jednoselci i drugi plemići u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji, kao i časnici u Vojnoj krajini, našli su se u 18. stoljeću između tradicionalnih vrijednosti i novih perspektiva. „Namesto oružja sidro cinu nosi / Koji sidra nima kot za Boga prosi“, pjevao je Mateša (Matija) Antun Kuhačević iz Senja. U doba Marije Terezije osnovana je u okrilju Katoličke crkve u Hrvatskoj grkokatolička Križevačka biskupija. Istodobno su na vjerski život puka utjecali stari crkveni redovi (benediktinci, augustinci, pavlini, franjevci, kapucini, dominikanci i isusovci), a pojavili su se i neki novi, npr. pijaristi, oratorijanci i uršulinke. Osamnaesto je stoljeće bilo doba osmorice papa, a hrvatske zemlje na razmeđu različitih civilizacija i velikih imperija bile su za Svetu Stolicu vrata prema Istoku.

Posebno su važne reforme upravnog i školskog sustava koje je provodila Marija Terezija kako bi podigla opću razinu obrazovanja. U nižim se razredima nastava odvijala na narodnom jeziku, a u višim na njemačkom. Prinos razvoju hrvatskoga školstva i kulture dao je i gospodarski stručnjak i pravnik Nikola Škrlec. Širenjem javnog odgoja i obrazovanja položeni su ujedno temelji kultiviranju narodnog jezika i rasvjetljavanju nacionalne povijesti, iako je službeni jezik u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji bio latinski, u Vojnoj krajini njemački, a u Istri i Dalmaciji talijanski. Reformski zahvati i pokušaji modernizacije nisu zaobišli ni pravni sustav: u Varaždinu je 1769. osnovan Političko-kameralni studij za školovanje državnih činovnika, što je bio pokušaj profesionalizacije javne službe. Car reformator Josip II. raspustio je većinu katoličkih crkvenih redova, ukinuo većinu samostana osim onih koji su se bavili dobrotvornim i nastavnim radom i 1781. propisao vjersku snošljivost. Katolička crkva zadržala je prednost u društvu, ali su pripadnici ostalih vjera, prije svega protestanti i Židovi, mogli slobodno obavljati obrede i osnivati svoje vjerske organizacije. Josip II. je 1785. donio i odredbu o ukidanju osobne ovisnosti seljaka o feudalcima u Ugarskoj i Hrvatskoj. Seljaci su i dalje bili kmetovi na vlastelinstvima, ali su mogli napustiti feudalca i zemlju. Istodobno vladar je nastojao centralizacijom i uvođenjem njemačkog jezika kao službenog u upravi i školstvu povezati raznolike habsburške zemlje, a ukidanjem županija i stvaranjem okružja, npr. ukidanjem Severinske županije i stvaranjem Ugarskog primorja, pokušao je ustrojiti jedinstvenu apsolutističku državu prema francuskom modelu iz doba kralja Louisa XIV. Suočen s porazom u novom ratu s Osmanlijama i političkim otporom plemstva u Ugarskoj i Hrvatskoj kao pridruženim zemljama u sklopu Habsburške Monarhije, Josip II. uoči svoje smrti 1790. povukao je gotovo sve reforme, osim odredbi o vjerskoj snošljivosti i osobnoj slobodi seljaka. Poslije toga u zapadnim dijelovima Habsburške Monarhije, npr. u austrijskim pokrajinama i Češkoj, prevladali su kolonatski ili zakupnički odnosi u agraru, dok su u Ugarskoj i Banskoj Hrvatskoj kao zemljama ugarske krune i dalje postojale tri skupine seljaka vezanih za vlastelinsku alodijalnu i rustikalnu zemlju: sesijski (selišni) seljaci ili kmetovi s kućom, okućnicom i udjelom u rustikalnoj zemlji, željari ili želiri s kućom i okućnicom i tzv. ukućani ili hižničari u kućnoj ili obiteljskoj zadruzi s prvima ili drugima.

Nove snage europskoga duha i kulture sa žarištem u Francuskoj, tada najutjecajnijoj zemlji na europskom kontinentu, dopirale su i u hrvatske krajeve. Najistaknutiji predstavnik hrvatske prosvjetiteljske književnosti bio je Matija Antun Relković, pisac djela Satir iliti divji čovik. Boreći se protiv zaostalosti, praznovjerja, predrasuda i „turskih skula“, tj. loših običaja, Relković se zauzeo za gospodarski i društveni napredak rodne Slavonije. Adam Baltazar Krčelić napisao je Annuae sive historia, hrvatsku kroniku od 1748. do 1767. godine, a Andrija Kačić Miošić tiskao u Veneciji Razgovor ugodni naroda slovinskoga, kroniku događaja u prozi i stihovima od Aleksandra Velikog do početka 18. stoljeća. Lepoglavski pavlin Ivan Belostenec sastavio je latinsko-hrvatski (kajkavski) rječnik Gazophylacium. Važan prinos glazbenoj kulturi dali su Luka Sorkočević iz Dubrovnika i Julije Bajamonti iz Splita, a likovnim umjetnostima Ivan Ranger iz Tirola, Francesco Robba iz Italije i Tripo Kokolja iz Boke kotorske. U Zagrebu je otvorena Kraljevska akademija znanosti i pokrenute su prve novine na latinskom i njemačkom jeziku. Istodobno je u hrvatskim zemljama cvjetalo barokno graditeljstvo. Unutrašnjost mnogih crkava, dvoraca, palača i ljetnikovaca urešena je bogatim umjetničkim demokracijama. Europski je rokoko stvorio poseban način odijevanja. Muškarci su nosili svilene frakove i svilene čarape, kratke hlače i niske ciple s vrpcom, a na glavi trorogi šešir. Žene su bile odjevene u široke haljine – krinoline. Steznici su se nosili od najranije mladosti, a nosile su se i vlasulje. U hrvatskim zemljama oponašali su se strani uzori. „Oko godine 1770. počela se po Hrvatskoj širiti pogubna raskoš“, pribilježio je u svojim uspomenama grof Adam Oršić. Hrvatska je našla mjesto u engleskoj putopisnoj literaturi, mnogi Hrvati studirali su na talijanskim sveučilištima, a Francuska revolucija 1789. odjeknula je i u hrvatskim zemljama. Istodobno su se širile i ideje kulturne suradnje i uzajamnosti među Slavenima ili kulturno slavenofilstvo. To je posebno dolazilo do izražaja u hrvatsko-poljskim i hrvatsko-ruskim vezama.

Svakodnevni život većine ljudi u 18. stoljeću bio je obilježen siromaštvom i nesigurnošću. Dok su vladari i plemići živjeli u raskošnim dvorcima, seoske kuće bile su sirotinjske kolibe ili čak zemunice. Gradovi u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji bili su ili slobodni kraljevski gradovi ili povlaštena trgovišta, a u Vojnoj krajini postojale su vojne općine ili komuniteti. Prehrana je bila prilično jednolična. Malobrojne dobrostojeće obitelji cijenile su meso, začine i pića. Mnogobrojna sirotinja pretežno se hranila kruhom i kašama, npr. projom (kaša od prosa) i palentom (kaša od kukuruza). Zdravstvene i higijenske prilike bile su loše. Ljudi su se rijetko kupali. Epidemije su bile česte. Životni vijek bio je nešto kraći nego danas. Žene su rađale više djece, ali je smrtnost djece bila znatna. Nepismenost i neukost bili su vrlo rašireni. Većina Hrvata nije tada znala ni čitati ni pisati.

Poslije vojničkog i političkog sloma jozefinizma Hrvatski je sabor 1790. zaključio da će hrvatsko-slavonske županije djelovati po nalozima Ugarskog namjesničkog vijeća „dok se ne pridobiju oni dijelovi Hrvatske, koje sada drži Turčin i Mlečanin, i dok se ne nađe na okupu toliki broj županija, da budu mogle uzdržavati jednu političku oblast“. Ugarski je sabor prihvatio taj zaključak, ali je odbio vremenski rok naznačen u njemu pa je približavanje Ugarskoj završilo u realnoj uniji s moćnim prekodravskim susjedom. Iako su se civilna Hrvatska i Slavonija, suočene s jozefinskim centralizmom i apsolutizmom, voljom Hrvatskoga sabora potkraj 18. stoljeća čvršće povezale s Ugarskom, hrvatsko je plemstvo i dalje ustrajavalo na hrvatskoj političkoj posebnosti unutar zemalja ugarske krune, koje su još Ugarskom pragmatičkom sankcijom bile definirane kao nedjeljiva i nerazdruživa cjelina unutar isto tako nedjeljive i nerazdružive Habsburške Monarhije. „Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone“, izjavio je 1790. hrvatski ban Ivan Erdödy u Ugarskom saboru.

Razvoj sjevera, nazadovanje juga

Osamnaesto stoljeće, doba velikih promjena na hrvatskom sjeveru, bilo je doba kontinuiteta i sporijega razvoja na hrvatskome jugu. Istra, Rijeka i Kvarner, podijeljeni između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike, suočavali su se s depopulacijom i gospodarskim nazadovanjem, a bilo je i gladi i pojava razbojništva. Grimani, mletački providur u Dalmaciji, pripremio je 1756. zakonsku odredbu po kojoj sva zemlja u unutrašnjosti Dalmacije potpada isključivo pod državno vlasništvo, a seljaci postaju nasljedni korisnici državne zemlje. Težeći prije miru nego ratu, Mletačka Republika usmjeravala je gospodarstvo i utjecala na školstvo, kulturu i umjetnost u Dalmaciji i Istri, a stanovništvo je cirkuliralo između dviju jadranskih obala. Neutralnost i diplomacija obilježavali su dubrovačku vanjsku politiku u vremenu u kojem je premještanje trgovačkih putova iz Sredozemlja na Atlantski ocean poslije otkrića Amerike slabilo dubrovačko pomorstvo i trgovinu. Dubrovačka vlastela dijelila se na staru i novu, grad je proživljavao umjetnički i kulturni razvoj u duhu baroka, a osjećali su se i francuski utjecaji. Duž hrvatskog istočnog Jadrana rasporedile su se vojne postrojbe od istarskih cernida i hrvatskog konjaništva do dubrovačkih barabanata. Ratni pothvati, pomorstvo i trgovina bili su čimbenici prosperiteta i bokeljskih općina, a barok je bio zlatno doba bokeljske umjetnosti. Među hrvatskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlašću djelovali su franjevci provincije Bosne Srebrene. Oni su bili jedini katolički dušobrižnici kojima su osmanske vlasti dopuštale pastoralno djelovanje u Bosni i Hercegovini. Franjevci su se bavili i kulturno-prosvjetnim radom pa su franjevački samostani bili važna žarišta kulture i prosvjete. Najveći hrvatski i jedan od najpoznatijih svjetskih matematičara i fizičara 18. stoljeća bio je dubrovački isusovac Josip Ruđer Bošković. Istaknuo se filozofskim promišljanjima, a boravio je i u Engleskoj. Njegova knjiga Teorija prirodne filozofije iz 1759. na latinskom jeziku smatra se jednim od temeljnih djela suvremene znanosti o atomima.

Izneseni lapidarni presjek hrvatske povijesti u 18. stoljeću može poslužiti kao uvod u čitanje knjige U potrazi za mirom i blagostanjem. Iako određena bitnim značajkama sinteze, ona je i djelomično neovisna o njima. U knjizi će potencijalni čitatelj pored niza poznatih činjenica i procesa u hrvatskim zemljama u 18. stoljeću pronaći i pregršt manje poznatih ili čak potpuno nepoznatih pojedinosti. Posebno se to odnosi na regionalnu povijest: pregledi povijesti pojedinih hrvatskih krajeva rijetki su ili gotovo jedini takvi prikazi koji se odnose na 18. stoljeće. No i u općem pregledu hrvatske povijesti ima ovdje mnogo više istraživački „svježih“ obavijesti o različitim temama nego što bi se to od jedne sinteze na prvi pogled moglo očekivati. Istodobno obrađen međunarodni kontekst omogućuje komunikativno povezivanje temeljnih razvojnih sastavnica hrvatske povijesti i hrvatskih regija s ključnim fenomenima europske povijesti 18. stoljeća. U nadi da će uskoro ugledati svjetlo dana i ostale planirane knjige o povijesti Hrvata u izdanju Matice hrvatske, knjigu U potrazi za mirom i blagostanjem preporučujemo čitateljima koji žele steći, obnoviti ili produbiti znanje o hrvatskim zemljama i krajevima u 18. stoljeću.

Vijenac 508

508 - 5. rujna 2013.

Klikni za povratak