Vijenac 508

Književnost

Reportaža: Blaise Cendrars i francuska Legija stranaca

O književnicima i legionarima

Tomica Bajsić

 

 

Velikom reformatoru pjesničkog modernizma, pustolovu i neumornu putniku, Švicarcu Blaiseu Cendrarsu nedavno je pripalo mjesto u Francuskoj kući slavnih. Pionir pjesničke avangarde i dobrovoljac Legije stranaca, u kojoj je izgubio ruku, jedan je od simbola legendarne vojne jedinice u kojoj je služilo i mnogo hrvatskih časnika

 

Na jednom grobu vojničkoga groblja na dalekom otoku Svete Margarete može se pročitati natpis tintanom olovkom: „Ovdje leži neki stranac.“ Taj epitaf zapisao je švicarski pjesnik i pisac, naturalizirani Francuz, Blaise Cendrars (1887–1961), jedinstvena mješavina knjiškoga crva i pustolova, koji je svoje pismo gradio po najnevjerojatnijim kutovima svijeta.

 

 


Blaise Cendrars negdje na bojišnici u Prvome svjetskom ratu

 

 

 

Kako nedavno javlja francuski dnevni list Le Monde, sto godina nakon što je 1913. objavljena Cendrarsova poema Transsibirska proza ili mala Jeanne od Francuske, za koju je autor rekao da je tužna priča pisana u svjetlu dana, Blaiseu Cendrarsu pripalo je mjesto u Francuskoj kući slavnih. U Gallimardovoj Bibliothèque de la Pléiade, kamo ulaze samo rijetki i probrani stupovi književnosti na francuskom jeziku, i gdje je do prije deset-dvadeset godina Cendrarsova prisutnost bila nezamisliva, bit će, između ostalog, iznova objavljene i četiri hibridne biografsko-fikcionalne prozne knjige tog nezaobilaznog svjedoka i pripovjedača prošlog stoljeća: Začuđeni čovjek, Otkinuta ruka, Bourlinguer i Parceliranje neba, od kojih nijedna nije dosad objavljena u Hrvatskoj.

„Neiscrpna je njegova snaga“, piše suvremeni grčki pjesnik i prevoditelj Yannis Livadas o Blaiseu Cendrarsu, „to pjesništvo je snažno, puno života, uvijek moderno i provokativno. Ako je Rimbaud bio istinski osnivač i pokretač duha novog pjesništva, Cendrars (nedvojbeno predvodnik pjesničkog modernizma) bio je njegov veliki reformator koji mu je podario sasvim novu strukturu. Vjerovao je da životno iskustvo tvori izvor pjesničke objektivnosti. ‘Cendrars me naučio da poeziju moraš živjeti prije no što je počneš pisati’, rekao je Philippe Soupault. Modernist u punom smislu riječi (osobito u životu), Cendrars je bio veliki pionir pjesničke avangarde, a njegovo djelo jedinstveno je čak i među najvećim pjesnicima našeg vremena.“

Iskonski čovjek od svijeta, pustolov i neumorni putnik, od kada je u sedamnaestoj godini napustio dom – tvrdio je kako je bacanje novčića odlučilo hoće li na istok ili zapad – i otputovao Transsibirskom željeznicom kroz kaos Ruske revolucije sve do Pekinga, pa New Yorka u vrijeme velike bijede, i kasnije obalama Afrike sve do Južne Amerike i Amazone, Cendrars je, iako odan prijatelj, veseljak otvoren najraznovrsnijim kulturama i najzačudnijim ljudskim sudbinama, istovremeno uvijek bio i stranac društvu u kojem prevladava skučenost obzora i gdje je autentično iskustvo prisiljeno povući se pred silom spektakla pa umjesto originalnosti vlada nametnuta imitacija.

Bilo je i pisaca koji su željeli slijediti Cendrarsov moto da „jezik nije nešto mrtvo, zamrznuto, nego je u pokretu, u trku, primajući se uvijek za život i stvarnost“. John dos Passos zvao je Cendrarsa Homerom Transsibirske željeznice, a Henry Miller pisao je kako čitati Cendrarsa znači „stupiti u novi svemir“. Američka rokerica Patti Smith ispjevala je pjesmu: Blaise Cendrars nije mrtav. Na poleđini američkog izdanja Začuđenog čovjeka navode i da je Cendrars, autor tridesetak knjiga, jedini veliki modernistički pisac koji je za vrijeme Prvoga svjetskog rata izgubio ruku u Legiji stranaca.

U Parizu družio se s Modiglianijem, Apollinaireom, Picassom, Legerom, Chagallom. Trećega rujna 1914, prijavivši se dobrovoljno u Prvu regimentu Legije stranaca, odlazi na bojište kod Frise, Herbécourta; slijede Carency, Souchez, le Bois de la Vache, La Crête de Vimy, Champagne, Navarin. Dana 28. rujna 1915. prigodom napada kod Navarina šrapnel mu otkida desnu ruku. Oporavlja se u Parizu i ponovno počinje pisati lijevom rukom. Sljedeće godine dobiva i francusko državljanstvo, jer legionari mogu dobiti državljanstvo nakon tri godina službe, ali i ranije, ako su, poput Cendrarsa, prolili krv za Francusku.

Vojska buntovnika

Francusku legiju stranaca osnovao je 10. ožujka 1831. kralj Louis Philippe. Nakon srpanjske revolucije 1830. (o kojoj govori znamenito djelo Victora Hugoa Jadnici) strancima je zabranjeno pristupati Francuskoj vojsci, a zemlja je bila puna buntovnika iz propalih revolucija diljem Europe, vojnika iz raspuštenih regimenti, emigranata iz francuskih kolonija; raznih odmetnika i subverzivnih elemenata koje je kralj želio maknuti s ulica i preusmjeriti u borbu protiv neprijatelja Francuske, kojih nije nedostajalo, prije svega zbog kolonijalne ekspanzije u Africi.

Alžir, Sidi Bel-Abbès, sljedećih će 130 godina biti dom Legije, a bit će angažirana na više ratišta u svijetu od bilo koje vojske: Alžir, Maroko, Sahara, Dahomey, Senegal, Sudan, Madagaskar, Španjolska, Meksiko, Krim, Dardanele, francusko-pruski rat, oba svjetska rata, Indokina, Čad, Zaljevski rat, danas Afganistan... U pustinjama Sjeverne Afrike iskovana je tradicija Legije da nema predaje, a s vremenom legionari će postati jedni od najpoštovanijih vojnika.

Jedina žena pripadnica Legije stranaca bila je Britanka Susan Travers, vozačica ambulantnih kola koja je vozila časnika saniteta Legije stranaca u Drugom svjetskom ratu u sjevernoj Africi i potom generala Koeniga, pokazujući se neustrašivom kada je Legija stranaca branila Bir Hakim od Rommelovih tenkova, za što je i odlikovana. Služila je i u Vijetnamu i Prvom indokineskom ratu. Napisala je i autobiografiju, a dano joj je i istaknuto mjesto na izložbi osobnih povijesti iz Legije stranaca održanoj prije dvije godine u Vojnoj bolnici Val-de-Grâce u Parizu.

Osim Cendrarsa, koji je također zastupljen na izložbi, a koji u nizu knjiga spominje iskustva u Legiji, za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Legiji stranaca borio se i američki pjesnik Alan Seeger, autor glasovite pjesme Imam rendez-vous sa smrću, koji je poginuo u borbi kod Belloy-en-Santerrea 4. srpnja 1916.

Na izložbu u Vojnoj bolnici osobno je došao i engleski pustolov Simon Murray, koji se nakon službe u Legiji stranaca dao u posao s investicijskim fondovima u Južnoj Aziji i postao milijunaš, a trenutno je predsjedavajući naftne kompanije Gulf Keystone. Murray je nositelj francuskog odličja Legije časti, a odlikovala ga je i engleska kraljica. O ratnom iskustvu s Legijom napisao je dvije knjige i asistirao pri dokumentarnom filmu, a u dobi od 63 godine postao je najstariji čovjek koji je stigao sam do Južnoga pola.

Glavni moto legije, koja je poznata po esprit de corpsu, zajedništvu među različitima, jest Legia patria nostra, tako da legionari govore da i kada iz nje izađu Legija ostaje u njima. Legijom su prošli emigranti, revolucionari, svjetski pustolovi, bjelogardijski časnici, politički egzilanti, mnogi vojnici rasutih vojski poput Njemačke ili Španjolske, liječnici, atletičari, pjesnici, glazbenici, ljudi iz stotinjak zemalja koji su iz raznih razloga željeli započeti novi život, pa i bjegunci od zakona, kojima je Legija jamčila anonimnost. Bilo je tu i prinčeva: danski princ Aage bio je potomak francuskoga kralja osnivača Legije, a gruzijski princ Dimitr Amilakhvari, koji je u Francusku izbjegao od boljševičkoga progona, dogurao je do zapovjednika brigade. Tijekom bitke kod Bir Hakima u Drugom svjetskom ratu zapisao je gorko da oni kao stranci imaju samo jedan način potvrditi Francuskoj svoju zahvalnost – smrću. Poginuo je kod El Alameina, gdje je zajedno s legionarima kojima je zapovijedao bio nagrađen najvišim počastima i general De Gaulle odlikova ga je za junaštvo.

Globalna su previranja tradicionalno punila Legiju dobrovoljcima: poslije Drugoga svjetskog rata Mađarima iz ustanka 1956, Česima iz 1968. i, masovno, Poljacima tijekom 1980-ih. Uvijek je u Legiju pristizalo i dosta Hrvata i ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Poslije Zaljevskoga rata Francuska legija stranaca priključuje se međunarodnim mirovnim misijama pod okriljem UN-a, sudjelujući u intervencijama u kriznim svjetskim žarištima, a tako i u sklopu mirovne misije tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Danas je nezaposlenost jedan od glavnih razloga pristupanja Legiji. Vojnici su većinom iz europskih, afričkih i latinoameričkih zemalja, svaki je četvrti Francuz, a dosje svakoga novaka provjerava se putem Interpola.

Otkinuta ruka

Kada sam (kao bivši pripadnik Bojne Frankopan), u sklopu delegacije Udruge Bojne Frankopan predvođene bivšim legionarom i ratnim zapovjednikom postrojbe, umirovljenim brigadirom HV-a, Brunom Zoricom Zuluom (koji je u Legiji proveo više od osamnaest godina) u proljeće ove godine bio u francuskom gradiću Aubagneu, sadašnjem sjedištu Legije stranaca, očekivao sam u muzeju naći otkinutu ruku ili barem voštanu repliku ruke Blaisea Cendrarsa, na čiju sam izvanrednu Transsibirsku prozu prvi put slučajno naletio u neuglednom antikvarijatu u starom dijelu Rio de Janeira i čiju sam zatim gotovo cjelokupnu poeziju preveo potkraj 90-ih, no umjesto Cendrarsove među raznim povijesnim suvenirima i znamenitostima tamo se nalazila drvena ruka satnika Danjoua, heroja najvažnije proslave Legije stranaca, koja se obilježava i u svim prekomorskim bazama, obljetnice bitke Camerone, koja se dogodila u Meksiku.

Tamo je 30. travnja prije 150 godina 62 legionara i tri časnika, predvođenih satnikom Danjuom (koji je ruku izgubio u bitci na Krimu pa je nosio drvenu protezu), zbijenih u hacijendu Camerone, odolijevalo punih jedanaest sati navali dvije tisuće meksičkih vojnika, spašavajući tako prolazak konvoja u čijoj su bili pratnji, a koji je prenosio tri milijuna franaka, materijal i streljivo za Francusku vojsku koja je u to vrijeme opsjedala meksički grad Pueblu. Tvrdoglavo su se odbijali predati sve dok ih u stroju nije ostalo samo petorica, a oni su, nakon što im je ponestalo streljiva, hrane i vode, i nakon što ih je okružio požar, ispalili zadnji plotun i izletjeli s bajunetama. Trojica su preživjela juriš jer je meksički časnik obuzdao svoje vojnike i prihvatio zahtjeve legionara da im ostave oružje i dopuste pobrinuti se za svoje ranjene, rekavši da je ljudima poput njih nemoguće išta odbiti. Za to vrijeme konvoj je stigao na odredište, i tako su legionari ispunili misiju, a ruka satnika Danjoua svake se godine svečano iznosi na pistu prilikom ceremonije obljetnice bitke.

Hrvatski legionari

Udruzi Bojne Frankopan upućene su pozivnice iz Francuske legije zato što je Bojna bila ustrojena 1991. kao specijalna postrojba GSHV-a (slično kao i Bojna Zrinski) od zapovjednika većinom proizišlih iz Legije stranaca i instruktora legionara, Hrvata i stranaca, i hrvatskih dragovoljaca s raznih ratišta u Hrvatskoj. U Aubagneu velikodušno nas je primio prvi dočasnik Legije stranaca, major Ivan Roso, i smjestio u jednoj od baza Legije. U jednom od domova veterana koji vodi umirovljeni pukovnik Legije stranaca, Zlatko Sabljić, posjetili smo i prvog zapovjednika Bojne Frankopan, umirovljenog adjutant-chefa, Iliju Tota, koji za vrijeme živopisne proslave Cameronea – gdje ima jela od Polinezije do Andaluzije, a glazbe i plesa od salse do polke – vodi jedan roštilj.

Hrvatska je vojska nastajala od jedva naoružanih dragovoljačkih skupina s mnogo srca, ali bez borbenog iskustva i vještine improvizacije potrebne kada si suočen s višestruko brojnijim, oklopno-mehaniziranim protivnikom kojem je na raspolaganju bio neiscrpni izvor tenkova, topovskih bitnica, protupješačkih mina, raketnih bacača, topovnjača i aviona, tako da su mnogi od ljudi pristiglih iz Legije stranaca svojim ratnim iskustvom iznimno pridonijeli obrani Hrvatske: od Ante Gotovine, Ante Rose, pokojnih Ante Luketića i Alda Lučeva, pa Ilije Tota, Brune Zorice, Miljenka Šimičevića Slave, Stanka Kreše, Miljenka Filipovića, do Jože Kamenara, Pere Vincetića, Damira Bartolića i mnogih drugih. A svoj doprinos obrani, zajedno s hrvatskim braniteljima, dalo je i 545 stranaca, dragovoljaca iz 37 zemalja, od kojih je 79 ljudi poginulo, a 89 ih je ranjeno.

Oružane snage RH nedavno su sudjelovale s Francuskom vojskom u vojnom mimohodu u Parizu, kojim Francuska obilježava nacionalni praznik. Mi smo nakon toliko godina čekanja pristupili Europskoj Uniji, osnovanoj i kako više ne bi nikada bilo ratnih razaranja koja su potresala prošlo stoljeće. Možemo se nadati i da će Hrvatska i sve zemlje unutar sada uzburkane Unije iznaći put prema punoj slobodi čovjeka, društvenoj jednakosti i istinskoj demokraciji, onome čemu smo se i mi nadali još 1991. suočeni s agresijom, a samo djelomično doživjeli do danas.

Djeca rođena devedesetih sada su punoljetna, u ranim dvadesetima, u istim godinama u kojima je tada bila i većina dragovoljaca u ratu, u kojem bez obzira što je bio obrambeni i oslobodilački, kada i preživiš, dobiješ ožiljke na tijelu, u životu, u duši. U borbi izgubiš prijatelja, otkine ti se ono najbliže, a tada nepovratno nestane i dio tebe. To je naša otkinuta ruka.

Iako u godinama rane mladosti, koraci su nam bili usko vezani za sudbinu drugih ljudi, balansirali smo na oštrici između života i smrti. U ekstremnim okolnostima koje nosi kaos rata trebalo je dati sve od sebe kako bi se ostalo čovjekom koji prije svega pomaže drugima, onima u životnoj potrebi.

Vijenac 508

508 - 5. rujna 2013.

Klikni za povratak