Vijenac 508

Književnost

DOBA INTERTEKSTUALNE KNJIŽEVNOSTI: BORIS PERIĆ, POVRATAK FILIPA LATINOVIĆA

Krleža kao predložak i inspiracija

Strahimir Primorac


 

 

Naslovom svoga novog romana – Povratak Filipa Latinovića – Boris Perić ponovno, nakon D’Annunzieva koda (2007), podsjeća čitatelja da živimo u doba intertekstualne književnosti i da je on, kao pisac, dijete svoga vremena. Njegov naslov prepoznajemo kao citat, a to je znak da Perićev tekst uspostavlja stanovitu relaciju prema nekom već postojećem tekstu, u ovom slučaju prema reprezentativnom Krležinu romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932). Perićev roman treba čitati i razumjeti upravo u njegovu suodnosu s Krležinim djelom.

 

 

 

Latinovicz iz Krležina prototeksta postaje kod Perića Latinović. Mijenjajući krajnji digrafem (cz) u prezimenu glavnog junaka – dvoslov koji su generacije čitatelja doživljavale kao posebno markiran detalj, koji je simbolizirao cijeli jedan nepoznat pa i tajnovit svijet – Perić šalje snažan signal o značenju citatnosti u svom tekstu: da, Latinovicz je tu, u podlozi, ali moj Latinović je ipak nešto drugo. Za citate u Perićevu romanu može se reći da su uglavnom nepotpuni, samo djelomični. Na intertekstualne veze s Krležom autor upućuje unutarnjim citatnim signalima, tipičnim za šifrirane citate, kao što su prisutnost likova, motiva i stilskih postupaka iz Krležina romana, povremene aluzije na prototekst i dr.

Krležin mu je Latinovicz poslužio kao „neka vrsta predloška, tematskog okvira, ali i inspiracije“; sugerirao mu je „mogući model za pisanje o današnjici“. A za današnjicu, tj. za položaj čovjeka u ovom vremenu, Perić je, kako se vidi iz njegovih priča i romanā, ponajprije i zainteresiran, čak i onda kad se formalno vraća duboko u prošlost ili u folklorne predaje. Povratak Filipa Latinovicza nastao je prije osam desetljeća: u tom se vremenu svijet u svakom pogledu promijenio, ali za Filipa Perić kaže „to smo svi mi i možemo ga dovijeka pisati, nadopisivati i nanovo izmišljati, a da se u osnovi životnog osjećaja, koji je u nas ipak dubinski mazohistički, ništa bitno ne promijeni“.

Protagonist Krležina romana vraća se iz tuđine nakon 23 godine da bi u zavičaju obnovio životnu i umjetničku energiju i da bi odgonetnuo tajnu svoga podrijetla. Perićev Filip nakon 23 „vremenske jedinice“ upravo izlazi iz vrapčanske umobolnice (podsjetimo uzgred da glavni junak D’Annunzieva koda završava u psihijatrijskoj bolnici te da je ludnica Perićeva dijagnoza stanja europskoga duha danas) i vraća se – kamo? U „brutalnu i besmislenu stvarnost“ kakva nam se nadaje u svakodnevici. Bolnička terapija stvorila je kod njega uvjerenje da može živjeti u skladu s takvom stvarnošću, ali u zbilji to izgleda sasvim drukčije. Brojka 23 ovdje označava i koliko je puta Ksenija prevarila svoga pokojnog muža, a istodobno je to aluzija na 23 godine hrvatske tranzicijske farse (ludila i prijevara).

U skladu s novim vremenom i novim okolnostima, pisac je promijenio mjesta radnje pa se umjesto (većinom) u Kostanjevcu, selu u „panonskom blatu“, najvažnija zbivanja odvijaju u Gornjem gradu – u gostionici Stari krovovi i u Ksenijinu salonu specijalne namjene. Perić je dodao neke likove kojih u prototekstu nema, npr. Filipovu polusestru Veru, koja postaje ljubavnica njegova biološkog oca i konkurentica vlastitoj majci. Pojedini su pak likovi u Perićevu romanu dobili drukčija imena, drukčiji status i značenja, neke su se sudbine i situacije promijenile. Tako je Ksenija Radajeva (Bobočka) sada Ksenija Radović, i nije nakon rastave od ministra kasirka u seoskoj krčmi, nego vlasnica sado-mazo studija. Filipova majka trafikantkinja Regina sada je poduzetnica Terezija, a njegov otac koji je u Krležinu romanu bio bezimeni sluga kod kaptolskog biskupa sada je dobio ime Ognjen i zanimanje nastavnika tehničkog odgoja. Sergije Kyriales postao je Sergej Kirijales, koji pak nije izbjeglica iz Rusije, nego je u Hrvatsku dospio početkom 90-ih kao pripadnik međunarodnih mirovnih snaga. Ulogu Filipova biološkog oca Silvija Liepacha pl. Kostanjevečkog, bivšeg velikog župana i vlastelina, preuzeo je doktor prava Zvonimir Krčelić, „socijalistički pregalac, te – koju godinu poslije – osviješteni hrvatski državotvorac“.

Upravo od tog čovjeka, za kojeg majka priznaje da mu je biološki otac, struji prema Filipu egzistencijalni led, stvarajući u njemu nezadrživ osjećaj gađenja i mučnine, bespomoćnosti i bačenosti u svijet. Ispisujući povijest Krčelićeva uspona kao jednog od stupova novoga hrvatskog društva, sve tamo od šezdesetih, kad mu je „privrženost progresivnim idejama“ donijela prvi delegatski mandat u Saboru, potom putem referata u kojima se „žučljivo razračunavao sa silnim reakcionarnim devijacijama u ‘nacionalnoj kulturi’ takozvane ‘uže domovine’“, pa sve do vremena kad je „razorio njegovu obitelj, strpao nekoliko nedužnih ljudi u zatvor ili ludnicu, ili u jeku prve tranzicijske otimačine znalački opljačkao dva-tri nekoć uspješna društvena poduzeća“ Perić je opisao jedan od ključnih izvora suvremenih kolektivnih neuroza. Nije slučajno da je Krčelić završio u nekoj mračnoj gornjogradskoj veži smrskane glave: a time što njegov ubojica ostaje čitatelju nepoznat unatoč brojnim kandidatima koji su imali snažne motive za takav čin, pisac naglašava kakvo se zlo u njemu krilo. Mogao je to učiniti bilo tko od njih, ali je to nevažno.

Nije, također, slučajno što predstavnici društvene kreme – političari, poslovni ljudi, liječnici, svećenici, pravnici – katarzu traže u Ksenijinu sado-mazo salonu. Želeći iskupiti lošu savjest, oni dolaze po porciju bičevanja (boli) i za to su spremni dobro platiti. Komentar o „opačinama svijeta i ljudi koji u njemu ne mogu da pronađu sreće i užitka, ako dobrano ne potegnu iz otrovnih vrela njegove nastranosti“, izriče i suhonjavi stenjevečki grobočuvar, pandan seoskom mudrijašu Joži Podravcu iz Krležina romana: „… ne postoji niko kaj bi volel da ga boli same zbog tega kaj ga more boleti, niti kaj bi iskal da ga boli i štel da mu bude hudo, same zato kaj mu tak more bit“. S problemom mazohizma susreće se i Filip, koji sa Ksenijom čak želi potpisati ugovor o odnosu u kojem bi on htio biti rob, a ona gospodarica. Kompleks pitanja što ih je otvorio austrijski pisac L. Sacher Masoch vrlo je osjetljiv, a Perić preporučuje interpretaciju francuskog filozofa G. Deleuzea.

Hrvatska „tranzicija“, snažno obilježena divljim oblicima kapitalizma, zapravo je ključna tema Perićeva romana, gdje se dramatski sastaju i prepleću individualne sudbine i hrvatsko kolektivno biće. U tom je pogledu Povratak Filipa Latinovića još jedan prilog već zavidnom broju kritički nastrojenih romana i zbirki priča koje govore o suvremenoj hrvatskoj društvenoj stvarnosti.

 

Vijenac 508

508 - 5. rujna 2013.

Klikni za povratak