Vijenac 505

Društvo, Naslovnica

Nedoumice oko državnih praznika

Zašto slavimo krive datume

Marijan Lipovac

Još otprije postojale su neslužbene ideje da Dan državnosti bude 7. lipnja, na dan kad je 879. papa Ivan VIII. blagoslovio kneza Branimira i Hrvatsku i time prvi put priznao hrvatsku državu

Hrvatska je dvanaesti put obilježila 25. lipnja kao Dan državnosti, a problemi s njegovom prihvaćenošću u narodu nisu ništa manji nego 2001, kad je u vrijeme vladavine šesteročlane koalicije na čelu sa SDP-om i Ivicom Račanom središnji nacionalni blagdan s 30. svibnja prebačen na dan proglašenja samostalne Hrvatske. Prema anketi koju je prošlog mjeseca provela agencija TIC-Moj telekom, a objavio Obzor Večernjeg lista, samo 35 posto građana zna da Hrvatska slavi dan državnosti 25. lipnja, dok ih je 27 posto uvjereno da je Dan državnosti još 30. svibnja. U anketi je 17,5 posto ispitanika reklo da je Dan državnosti 8. listopada (kada se slavi Dan neovisnosti), 12 posto ih misli da je Dan državnosti 5. kolovoza, kad je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a 8,7 posto misli da je pravi datum 15. siječnja, dan kad je Hrvatska međunarodno priznata. Da bi zbrka bila veća, 27,7 posto ispitanika tvrdi da Dan neovisnosti pada 25. lipnja, 22,7 posto misli da je riječ o 5. kolovoza, 19,7 posto odlučilo se za 15. siječnja, 15,2 posto za 30. svibnja, a pravi odgovor dalo je tek 14,5 posto ispitanika.

Dana 7. lipnja 879. papa je blagoslovio Branimira i priznao Hrvatsku

Pamti se 30. svibnja

Notorna je činjenica da je promjena kalendara blagdana prije dvanaest godina dovela do toga da građani ne znaju što se slavi kojega datuma, tako da pravih proslava gotovo i nema, izvješene zastave na zgradama su rijetke, a državni blagdani zapravo se svode na neradne dane. Iznimka je jedino 5. Kolovoza, koji se doista slavi diljem Hrvatske jer građani dobro pamte što se toga dana 1995. dogodilo i što je za njih i Hrvatsku značilo konačno oslobođenje središnjih hrvatskih krajeva od srpske okupacije. Razlog zašto Hrvatska nema sreće s najvažnijim blagdanima višestruk je – prvo, 30. svibnja kao Dan državnosti bio je prihvaćen u narodu i zbilja se svečano slavio te nije bilo pravoga razloga da se taj datum mijenja, premda možda nije najsretnije odabran. Naime, Predsjedništvo HDZ-a još je 12. svibnja 1990. uputilo poziv „čitavom hrvatskom narodu u Domovini i iseljeništvu te svim građanima Hrvatske da 30. svibnja 1990, dan saziva Hrvatskog sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske, proslave svečano, ponosno i dostojanstveno.“ Ujedno je preporučeno „da taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti“ i kao „dan duhovna izmirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine.“ Tako je već sam 30. svibnja 1990. prozvan Danom hrvatske državnosti i svečano proslavljen diljem Hrvatske, a Sabor je taj datum u ožujku 1991. i službeno proglasio blagdanom. Tog je dana konstituiranjem novog Sabora izabrana na prvim demokratskim i višestranačkim izborima u Hrvatskoj nakon 45 godina prestala komunistička vladavina i uspostavljena demokracija. Time je počeo i proces osamostaljenja Hrvatske i taj datum doživljavao se kao prekretnica novije hrvatske povijesti. Na simboličkoj razini 30. svibnja 1990. inauguriran je kao „rođenje nove Hrvatske“ tijekom svečanosti na današnjem Trgu bana Jelačića, kada je netom izabran predsjednik Franjo Tuđman položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, u zipku koju su blagoslovili kardinal Franjo Kuharić i glavni imam Ševko Omerbašić. Nultom točkom današnje hrvatske države 30. svibnja smatra se i danas pa na internetskim stranicama nekoliko ministarstava popisi bivših ministara počinju ministrima izabranima upravo potkraj svibnja 1990, a Stjepana Mesića koji je od svibnja do kolovoza te godine bio na čelu Vlade smatra se prvim hrvatskim premijerom, iako je formalno imao iste ovlasti kao i njegov komunistički prethodnik Antun Milović. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko najavljuje da će njegova stranka, dođe li na vlast, vratiti Dan državnosti na 30. svibnja, a zanimljivo je da se taj datum i danas slavi kao blagdan u Zapadnohercegovačkoj županiji u BiH, pod nazivom Dan svehrvatske državnosti.

No, ako je uspostava istinske narodne hrvatske vlasti u narodu i bila doživljena poput formiranja države, Hrvatska 30. svibnja 1990. ipak nije stekla državnost jer je ima u kontinuitetu od devetog stoljeća (s iznimkom od 1918. do 1939), ali jednako tako državnost nije stekla ni 25. lipnja 1991, kad je proglasila samostalnost. Štoviše, tog dana nije postala ni samostalna jer je samostalnost konačno stekla 8. listopada 1991, kad je Sabor donio odluku o prekidu svih državnopravnih veza s dotadašnjom Jugoslavijom. Stoga se taj dan od 2002. i slavi kao Dan neovisnosti (pojmovi neovisnost, nezavisnost i samostalnost su sinonimi), ali ni taj praznik nije zaživio među građanima jer proslave se uglavnom svode na protokolarne sjednice i polaganje vijenaca, a bez velikih proslava za građanstvo. Slično je i s 25. lipnja, koji ima i dodatnu nesreću što pada na početku ljeta kad u školama nema nastave, kad je velik broj ljudi već na odmoru, i tri dana nakon Dana antifašističke borbe pa je zaposlenima glavna briga kako spojiti dva blagdana u mali godišnji odmor, a ne promišljati o smislu i razlogu njihova slavljenja. Razlog zašto se miješaju Dan državnosti i Dan neovisnosti jest i taj što se oba praznika odnose na slične povijesne događaje iz 1991, što je zapravo besmisleno jer ako se ključan događaj u nastanku samostalne Hrvatske dogodio 25. lipnja, tada nema potrebe slaviti 8. Listopada, i obrnuto. Ipak, koji je datum važniji spore se i povjesničari i pravni stručnjaci i političari iz tog vremena, a stajalište često zauzimaju ovisno o tome kojeg su dana igrali važniju ulogu. Sabor je 25. lipnja donio Ustavnu odluku i Deklaraciju o uspostavi samostalne i suverene Hrvatske i time započeo proces razdruživanja od Jugoslavije, ali pod pritiskom Europske zajednice na te je odluke 7. srpnja stavljen tromjesečni moratorij kako bi se u tom razdoblju pokušalo naći mirno rješenje krize u Jugoslaviji. Dan nakon isteka moratorija saborskom odlukom stupile su na snagu odluke od 25. lipnja i time je hrvatska samostalnost postala činjenicom, odnosno proces je razdruživanja završen. No Hrvatska je još tijekom moratorija dobila dva međunarodna priznanja svoje samostalnosti, iz Slovenije i Litve (koje su se u to vrijeme i same borile za priznanje). Istovremeno, 1. srpnja 1991. Stjepan Mesić preuzeo je funkciju predsjednika Predsjedništva Jugoslavije, i to kao predstavnik Hrvatske koja je nekoliko dana prije proglasila samostalnost. Kako je moguće da neka nova država prima i traži međunarodno priznanje, a da istodobno ima predstavnika na čelu savezne države od koje je proglasila samostalnost i time priznaje da je i dalje njezin dio? Te i slične neuobičajene situacije kompliciraju odgovor na pitanje kad je Hrvatska postala samostalna država, što se reflektira i na blagdanski kalendar.

Branimirova zasluga

Problem s Danom državnosti može se riješiti na dva načina – prvi je da se tom prazniku napokon udahne duša, da se proslave ne svedu samo na protokolarne izjave, svečana primanja, podjelu odličja i posjete Mirogoju, već da se 25. lipnja priređuju i događaji izvan političke sfere (pučke svečanosti, koncerti i druge priredbe), kako bi blagdan doista bio prihvaćen u narodu. Je li to izvedivo, drugo je pitanje, i to ne samo zbog toga što u uvjetima dugotrajne krize građanima i nije do velikog slavlja – Dan državnosti pada na početku ljeta, a nije ga lako definirati u odnosu prema 8. listopada. Stoga je drugo moguće rješenje pokušati postići sporazum o novom datumu za Dan državnosti koji bi bio vezan uz neki događaj iz ranije hrvatske povijesti, s obzirom na to da hrvatska državnost seže još u rani srednji vijek i da je teza o njezinu kontinuitetu i u razdobljima kad su Hrvatskoj vladali strani vladari jedan od temelja hrvatskog nacionalnog identiteta. Još otprije postojale su neslužbene ideje da Dan državnosti bude 7. lipnja, na dan kad je 879. papa Ivan VIII. blagoslovio kneza Branimira i Hrvatsku i time prvi put priznao hrvatsku državu. Franji Tuđmanu bilo je predlagano da se prva sjednica novog Sabora umjesto 30. svibnja 1990. održi 7. lipnja, upravo na 1111. godišnjicu prvoga priznanja hrvatske državnosti. Da je Tuđman to prihvatio, 7. lipnja postao bi datum s dvostrukom simbolikom i ne bi ga se moglo tek tako izbrisati ni iz blagdanskog kalendara ni iz povijesnog sjećanja. Bilo bi tu analogije s 29. studenoga, bivšim Danom Republike, kada su se slavili i proglašenje Jugoslavije republikom 1945. i Drugo zasjedanje AVNOJ-a 1943, koji su se dogodili istog dana.

Osim Hrvatske samo još sedam država u Europi ima praznik koji se zove Dan državnosti i kod većine on se vezuje uz raniju povijest. Iznimka je Slovenija, koja Dan državnosti slavi kad i Hrvatska jer je istoga dana proglasila samostalnost, te BiH koje je Dan državnosti, 25. studenoga kao spomen na osnivanje ZAVNOBiH-a 1943, preostao još iz bivšeg sustava, premda ga danas slave samo Bošnjaci. I Slovenija i BiH uz Dan državnosti imaju i Dan neovisnosti i slave ga na dane kad su 1990, odnosno 1992, održale referendume o neovisnosti, Slovenija 26. prosinca, a BiH 1. ožujka. Litva Dan državnosti slavi 6. srpnja u spomen na svoga prvog i jedinog kralja Mindaugasa, koji se tog dana 1253. okrunio, a Litavci imaju i dva blagdana vezana uz stjecanje neovisnosti 1918. (16. veljače) i 1990. (11. ožujka). Srbija slavi Dan državnosti 15. veljače, na dan početka Prvoga srpskog ustanka 1804. kojim su udareni temelji modernoj srpskoj državi te na dan donošenja prvog srpskog ustava 1835, a Crna Gora 13. srpnja na dan kad je 1878. na Berlinskom kongresu priznata njezina samostalnost. Crna gora ima i Dan neovisnosti, 21. svibnja, dan kad je 2006. na referendumu izglasana njezina neovisnost. Zanimljivi su slučajevi Češke i Mađarske, koje Dan državnosti slave na blagdan svojih svetih vladara. Kod Čeha je to 28. rujna, blagdan Svetog Većeslava (Václava), češkog kneza iz desetog stoljeća koji je Češku trajno vezao uz kršćansku Europu i Zapad, zbog čega ga je njegov brat poganin dao ubiti. Slične zasluge u Mađara ima njihov prvi kralj, Sveti Stjepan iz 11. Stoljeća, pa na njegov crkveni blagdan 20. kolovoza slave početke svoje države. Česima je inače središnji blagdan 28. listopada, kad su 1918. stvaranjem Čehoslovačke ponosno stekli neovisnost, dok dan nastanka samostalne Češke 1993, iako je blagdan, nema velike važnosti, tim više što pada na Novu godinu. Mađari uz blagdan Svetog Stjepana imaju i dva nacionalna dana – prvi pada 15. ožujka, u spomen na početak revolucije 1848, a drugi 23. listopada, na dan kad je 1956. počela pobuna protiv sovjetske prevlasti. Taj datum ima dvostruku važnost jer je istog dana 1989. ukinuta socijalistička republika.

Kontinuirana državnost

Kad je u pitanju tradicija državnosti, Hrvatska je svakako bliža Češkoj i Mađarskoj nego Sloveniji i ako bi se za Dan državnosti Hrvatske pokušalo naći neko novo smislenije rješenje, moglo bi se ugledati na njihov primjer. Malo je konkretnih datuma iz najranije hrvatske povijesti, kad se počela formirati hrvatska država, a jedan od njih je upravo 7. lipnja 879, kad je hrvatska državnost prvi put dobila međunarodnu potvrdu. No papin blagoslov nije se dogodio 7. lipnja, već je s tim datumom datirano papino pismo Branimiru u kojem piše: „Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.“ Blagdan Uzašašća 879. pao je 21. svibnja i Hrvatska je zapravo priznata tog dana, iako je 7. lipnja poznatiji pa se još od devedesetih godina slavi kao Dan hrvatske diplomacije. Postigne li se opća suglasnost o tome da novi Dan državnosti postane 7. lipnja ili 21. svibnja, bilo bi manje nedoumice o tome kojega se dana proslavlja rođendan samostalne Hrvatske – bio bi to 8. listopada kao Dan neovisnosti, koji bi postao središnji državni blagdan kao što je slučaj u većini zemalja. Inače, tog datuma dogodila su se još dva važna događaja vezana uz hrvatsku neovisnost – 8. listopada 1075. u Solinu je okrunjen kralj Zvonimir (krunom koju mu je poslao papa Grgur VII, što je bila potvrda priznanja Kraljevine Hrvatske kao međunarodnog subjekta), a 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik pokrenuo je Rakovičku bunu, jedan u nizu neuspjelih pokušaja da se ostvari neovisnost Hrvatske. No ako bi se u javnoj raspravi zaključilo da je za osamostaljenje Hrvatske važnija odluka donesena 25. lipnja 1991, tada bi 8. listopada trebao postati običan radni dan, a Dan neovisnosti bio bi prebačen na sadašnji Dan državnosti.

Premještanje Dana državnosti na datum iz ranije hrvatske povijesti bio bi podsjetnik na činjenicu da Hrvatska kao država i nacija nije nastala tek 1991, već da su njezini korijeni mnogo stariji, kao i kod još nekih europskih država kojih blagdanski kalendar, za razliku od hrvatskoga, to jasno naglašava.

Vijenac 505

505 - 11. srpnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak