Vijenac 505

Likovna umjetnost

Kuzma Kovačić – Monografija Milana Bešlića o opusu velikoga hrvatskog kipara

Materija u stalnoj mijeni

Nikola Albaneže

U spoju ugrađenosti u tradiciju, u njezino kreativno prevrednovanje, kao u temelj na kojemu slobodno gradi novo – s jedne strane, i rječnika modernističkog oblikovanja kojim suvereno barata – s druge strane, nalazi se osobita snaga Kuzme Kovačića

Negdje oko 1994. u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske (DPUH) – koje se tada još nalazilo u elegantnom prostoru u Gajevoj ulici – održana je tribina na kojoj se vodila prilično žestoka rasprava o Medvedgradu i namjeravanom spomeničkom uređenju čitavog kompleksa, što je tada doista bila vrlo aktualna tema kojom se je bavila ne samo struka nego i visoka politika. Najviša, dapače. Problematika obnove srednjovjekovne gradine, interpolacije novih sadržaja i funkcija nipošto nije bila tek akademske naravi. Pritom se ideja o, navodnoj, aleji velikana u bronci i mramoru; figurama, dakle, postavljenima na visoke stupove – ma koliko nevjerojatno zvučala, izdvajala kao prilično grozna opcija: „Pa neće valjda!“

Oltar hvarske katedrale, 1993.

U tom kontekstu bilo je riječi i o Oltaru domovine – netom postavljenu djelu autora Kuzme Kovačića. I tu se dogodilo nešto jedinstveno; točnije, jedinstveno je to što se nije dogodilo. Naime, izostala je kritika. Budući da znamo kako je gotovo nemoguće u Hrvatskoj izvesti spomenik koji ima i nacionalni karakter, a da on ne bude kritiziran s određenih strana. Doduše, jedan duhoviti komentar u DPUH-u je, parafraziram, glasio: Neka netko kaže Kuzmi; čuj, stari, oganj ne može ići izravno iz zemlje kao da je nađena naftna bušotina, nego mora imati postolje. No svi su se složili kako je rješenje koje je ostvareno iznimnih kvaliteta; suvremeno s arhaičnim dodirom patine, s dojmom duga trajanja te da je primjena motiva nacionalnoga grba na takav način jedinstven slučaj. Vinko Srhoj nazvao je to toplim minimalizmom jer geometrija koju vidimo nije stroga, autor je uspio apstraktne oblike ispuniti naracijom, ili barem narativnim potencijalom.

Izd. AGM, Zagreb, 2013.

I upravo u tom spoju ugrađenosti u tradiciju, u njezino kreativno prevrednovanje, kao u temelj na kojemu slobodno gradi novo, i rječnika modernističkog oblikovanja kojim suvereno barata nalazi se osobita snaga Kuzme Kovačića. Spomenutu tradiciju, odnosno baštinu, možemo tek analitički precizirati; riječ je o zavičaju (prirodi), o kulturi te, napokon, o vjeri, što zapravo čini nerazdvojivu cjelinu.

Primjer s početka teksta indikativan je za autorovo shvaćanje plastike utoliko što pripada monumentalnoj, spomeničkoj plastici, ali kad mu zainteresirani promatrač priđe, pogotovo kada zagleda pojedinačne elemente kao izdvojene segmente cjeline ostvarene njihovim usklađenim adiranjem – dolazi do čudesne transformacije; odjednom zapaža svu intimnost tih dijelova, oni su nježni, gotovo krhki, s te male udaljenosti svakako pripadaju istoj obitelji kao i brojni komorni radovi (poput, primjerice, Propovijedi sv. Antuna Padovanskog ribama u Riminiju iz 1979. ili Poslanica Mavru Vetranoviću iz 1980), koji dimenzijama ne prelaze roditeljski zagrljaj.

Tu i takvu Kovačićevu intimnost, njegov osobiti senzibilitet, zapazili su i istaknuli, dakako, tumači njegova djela. A budući da si je autor opusa već dosad priskrbio opsežan referentni diskurs, gotovo da je i nepotrebno, svakako pak preuzetno, iznova ga ovom prigodom otkrivati; odnosno, nije to primarna zadaća ovoga teksta kojemu je svrha predstaviti djelo koje predstavlja opus. Riječ je o monografiji Kuzma Kovačić autora Milana Bešlića. Struktura knjige slijedi klasičnu podjelu u kojoj nalazimo interpretaciju djela (I. O kiparstvu Kuzme Kovačića), fotografskom reprodukcijom zabilježen opus (II. Djela), obiteljske i osobne reminiscencije (III. Životopis) te prateću aparaturu koja sačinjava dokumentarni dio, naizgled suhoparan, ali koji potkrepljuje sve naprijed iznijeto.

Dakako da je nama najzanimljiviji tekst kojim je prikazano likovno stvaralaštvo, u kojemu Bešlić nastoji za čitatelja osvijestiti i zorno predstaviti kiparevu „morfološku raznovrsnost, tematsku različitost, stilsku heterogenost, osebujno oblikovanje“ – odlike koje iščitava u njegovoj „plastičkoj specifičnosti“ i „poetskim konotacijama“. Prateći kipara od formativnih godina, kada bitnim nalazi i povijesni, odnosno društveno-politički trenutak (riječ je o ranim sedamdesetima), što istodobno znači od prvih pojavljivanja poetskog i simboličkog u djelu u vrijeme „velike sumnje“ – riječi su to sama Kovačića – „u mogućnosti kiparstva i same likovne umjetnosti“, tekstopisac nas upoznaje s kronologijom nastanka brojnih radova, da bi – napose u središnjem poglavlju unutar prvoga dijela koje je naslovljeno: Teme, kontekst i tvorbeni postupak Kovačićeva kiparstva – istaknuo važnost doživljaja užega zavičaja (doživljaja koji se širi na čitavu domovinu), kršćanske duhovnosti, umjetniku suvremena konteksta te za našega kipara karakteristična „tvoriva“ (teško je i naći ono koje nije rabio) i „tvorbeni postupak“ kojim prenosi u plastiku svoje zamisli.

Između raznih mogućnosti iskaza koje pruža ovako razgranato djelo želio bih, po osobnom nagnuću, napose izdvojiti njegove dvije osobine (svjestan da ne otkrivam pritom ništa novo). To je ponajprije površina Kovačićeva kipa; ona je bogata, slojevita, nekako ranjivo izložena, a istodobno topla, ona time privlači, ne odbija, nije hladna (kakva u svojoj uglačanosti, borbenosti, oštrini… često jest).

Druga je osobina na koju vam rado skrećem pozornost važnost riječi, literarnost – na studiju povijesti umjetnosti je to pak gotovo bio (možda još jest) „smrtni grijeh“. Ali literarnost vizualnoga ne mora biti deskriptivna, doslovna i tek ilustracija teme na koju se odnosi; ona može biti asocijativna, u nakani i slutnji.

Neka vas ne zbuni ovo izdvajanje osobina, prijetnja cjelovitosti djela ne postoji, nema tu fragmentarnosti; ono je zaokruženo i u tom smislu čvrsto, a kipareva je namjera oslanjanja na metaforiku i asocijativnost u kiparskom smislu tek naizgled sizifovska; kako prikazati neprikazivo, apstraktne sadržaje, svijet ideja – pitao se još Grgo Gamulin.

Propovijed sv. Antuna Padovankoga ribama u Riminiju, 1979.

Kovačić je inovativni kipar kontinuiteta te se svojim djelom nastavlja na mnoge opuse prethodnika (puko ugledanje u prošlost rađa tek surogatima) među kojima valja osobito istaknuti udjel Ružićeva kiparskog iskustva, starijega kolege koji mu je bio profesor i kojemu se odužio posvetom jednoga rada.

Kovačića, valja i to reći, nerijetko prati epitet „režimskoga kipara“ – sintagma koja se i početkom devedesetih, ali i danas još može čuti, ali koja je, ukoliko cilja na vrijednosno određenje, potpuno promašena. Ukoliko nismo u stanju uzdići se nad sitnim, svađalačkim podjelama (mi – oni, njihovi – naši i tomu slično), onda nećemo biti ni kadri uvidjeti trajne vrijednosti. Ma koliko ih omalovažavali, one ipak postoje.

Ako ovih dana u vaš grad navrate momci s nakanom da predstave plavu monografiju – jer promotivna je turneja već započela (Zagreb, Split, Osijek, Slavonski Brod), ali će, kako saznajem, i potrajati – pođite ih poslušati, pođite pozdraviti smirenoga čovjeka. Pretpostavljam kako će se u društvu sa sržnim trojcem (umjetnik, pisac i nakladnik) naći još ponetko da vam svi zajedno s raznih aspekata približe djelo koje nastaje „mirno i ustrajno“ („treba raditi mirno i ustrajno“ – riječi su autora, izvučene u naslov jednoga intervjua), a nastaje ono svojevrsnim mekim dodirom, s predanošću i postojanošću o koju se lome uznemirenosti naše svakodnevice i neuroze koje, tobože, najbolje korespondiraju s našim vremenom.

Vijenac 505

505 - 11. srpnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak