Vijenac 505

Književnost

ARHEOLOGIJA POLITIKE: RATKO CVETNIĆ, POVIJEST INSTITUTA

Kosturi iz roditeljskih ormara

STRAHIMIR PRIMORAC

Novi, treći po redu roman Ratka Cvetnića, Povijest Instituta, potvrđuje da je riječ o piscu potpuno okrenutom vremenu u kojem živi. Njegova dnevnička proza Kratki izlet (1997) pojavila se dok su odjeci rata još bili sasvim svježi, roman Polusan (2009) govorio je o vremenu rasapa bivše države neposredno prije početka Domovinskog rata, a roman Povijest Instituta svojom radnjom dopire tako reći do jučerašnjeg dana. Cvetnić je očito duboko uronjen, na svoj način fasciniran neposrednom zbiljom i njezinim pojavnim oblicima. Oni su za njega velik izazov, poziv da se uhvati u koštac s nepoznanicama i nejasnoćama, da ih pokuša shvatiti, racionalizirati i protumačiti, otključati brave koje nam priječe pristup razumijevanju svakodnevice.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2013.

Povijest Instituta priča je o sudbini dvojice prijatelja, o načinu na koji funkcionira društvo u tranziciji i o uzrocima takvog ponašanja čiji su duboki korijeni u jednom drugom vremenu. Pripovjedač romana, koji sebe predstavlja kao „povjesničara i vikend-novinara specijalizirana za političku povijest nakon Drugog svjetskog rata“, izlaže priču o svom prijatelju Velimiru Košniku Vekiju, „zvijezdi kioska“, koji piše monografiju o Institutu u povodu stote godišnjice njegova postojanja. Veki, međutim, nesretnim slučajem strada pa njegovu historiografsku knjigu, „vjerojatno najznačajnije publicističko djelo otkako je hrvatske samostalnosti“, preuzima i dovršava pripovjedač, Buco Stupar.

Čitatelj prati dvije individualne priče, čija je poveznica povijest Instituta, koja je preplela dvije obiteljske historije. S jedne strane pripovjedač govori o onome što se njemu događa: rastaje se od žene, ali pokušava povezati pokidane niti; uređuje Vekijevu knjigu i želi je objaviti unatoč velikim, nimalo bezazlenim zaprekama; nastoji pomoći Vekijevoj ženi i djeci da vrate silom oduzeti stan pri čemu je neslavnu ulogu nekad odigrao njegov otac; bori se sa spoznajom da mu je otac sedamdesetih godina radeći u Institutu bio i neka vrsta doušnika. Na drugoj strani je priča o Vekiju, „piscu, novinarskoj zvijezdi, domoljubu, javnoj osobi“. On je čovjek koji povremeno zna biti nepravedan prema drugima, ali čim to shvati, nastoji popraviti štetu jer je njemu „doista ‹bilo stalo›. Ne samo do čovjeka kao općeg dobra nego i do konkretne aktualizacije, pizdeka koji nam se svaki dan tepe pod nogama: našeg bližnjeg.“

O njemu pripovjedač romana govori s puno simpatija, ne samo zato što su prijatelji od djetinjstva ili što je Veki pokazao razumijevanje ne spominjući sramnu ulogu njegova oca zbog kojega su mu roditelji izgubili stan nego stoga što je uvjeren da je doista najbolji. Da potkrijepi taj stav, pripovjedač će dati i njegovu sliku u očima mlađih novinara, za koje je on „intelektualni gerilac u borbi protiv društvene ravnodušnosti, s autentičnim literarnim talentom stavljenim u službu novinarstva“. Sličnu funkciju ima i Vekijev intervju Vijencu povodom novinarske nagrade koju je dobio i u kojem kaže da sebe ne doživljava kao „pisca“ te da je „kiosk bio i ostao moja katedra“. Pritom Veki spominje Tenžerin odnos prema toj vrsti „duhovne svakodnevice“. Vjerujem da to nije slučajno i da je u oblikovanju ovog lika moguće naći stanovite paralelizme s karizmatičnim novinskim i književnim prvakom koji je prerano preminuo (Tenžera se spominje na nekoliko mjesta u romanu, Vekijeva supruga i kći stanuju u Tenžerinoj ulici…).

Upravo je priča o Vekiju i njegovu pisanju povijesti Instituta ključni, nosivi dio Cvetnićeva romana. Institut je osnovan kao Kraljevski zemaljski učevni zavod u Zagrebu, a tijekom stotinu godina postojanja mijenjao je imena i ustroj iako mu je nacionalni i multidisciplinarni karakter ostajao stalna značajka. Proučavajući povijest te ustanove, Veki uviđa da su se od prvotnih načela do našega doba stvari bitno promijenile: od nekadašnjeg shvaćanja da institucije „uče narod racionalnom ponašanju i da, čuvajući mu memoriju, istovremeno čuvaju njegovo dostojanstvo“ do namještaljki pomoću kojih spretno organizirani i povezani pojedinci isisavaju novac iz državnog proračuna i Zaklade Instituta. Čvorišna je točka priče pokretanje, u okrilju Instituta, projekta Križni put, čiji je cilj „ustanovljavanje poimeničnog popisa žrtava komunističkog režima“. U tom se projektu susreću dvije važne teme ovog romana: jedna je politička, lustracija, a druga ide u sferu kriminala – pljačka i korupcija. Veki, za kojega njegov prijatelj Buco, pripovjedač romana, kaže da mu je pogled ponekad zamućivao antikomunizam, držao je da su naslijeđene strukture tajnih službi manja zapreka demokratizaciji društva od naslijeđenog konformizma. Pritom se pozivao na Havelov govor Česima 1990. kad je rekao „svi smo – dakako, svatko drugom mjerom – odgovorni za razvoj totalitarne mašinerije. Nitko nije samo njena žrtva. Već smo svi zajedno njeni sustvaraoci.“

Sumnja da će Zaklada sasvim kompromitirati ideju o istraživanju poratnih žrtava pokazala se točnom. Teško je bilo očekivati da će projekt biti ostvariv, zaključio je Veki, u situaciji kad ni pravosuđe ni mediji nisu neovisni. Otkrio je i kako velik novac nekamo odlazi iako se projekt ne miče s mjesta. Ravnatelj Instituta, povratnik iz Amerike, postavio je za šefa Zaklade Nikolu Saragu, sina prvoborca i kasnije visokog oficira KOS-a, pa su zajednički od Zaklade napravili „privatni bankomat“. O Saragi se govori kao o jednom od onih mnogobrojnih komunističkih preobraćenika početkom devedesetih, ali kao o čovjeku koji je morao strpljivo graditi položaj u novoj stranci jer u miraz nije donio poduzeće, banku, partijsku ili udbašku mrežu. Zato je čas bio u sivoj zoni, čas bi isplivao na površinu kao u Zakladi, ili poslije kad je kao nečiji igrač postavljen u nadzorni odbor Žurnala. Ali uvijek je, za dobru plaću i privilegije, bio spreman činiti sve – maltretirati nepodobne, smanjivati plaće, otpuštati s posla. Iz tog i sličnih slučajeva Veki je u jednom eseju izvukao zaključak da Hrvatskoj najveća opasnost prijeti od ponovnog ujedinjenja Partije, „one tehnomenadžerske oligarhije koja se formirala od polovice sedamdesetih da bi se devedesetih podijelila na krilo kojem je tobože važnije nacionalno i onog kojem je tobože važnije socijalno“.

Jedna od najvažnijih tema kojima se u Povijesti Instituta bavi Cvetnić, svakako su mediji: zakulisne igre oko novinara i urednika, uređivačka politika, njihovo profesionalno i moralno srozavanje. Hrvatska medijska slika kakva se nadaje u romanu dolazi iz zone sumraka, zone u kojoj se mogu razabrati samo tamne i sive boje. Često je u tome puno ironije pa i sarkazma ili cinizma, koji inače karakteriziraju znatan dio teksta: „Ujesen će krenuti diskretne promjene u impresumu i prvi simptomi predaje – fotografije su sve veće, font sve bučniji, u naslovima i opremi teksta pojavljuje se ono što je Veki zvao ‹simulacijom moralnog stava›. To obično kolidira s prvim oglasima za escort-pratnju pri dnu unutarnjih stranica.“ Ta ironija zna biti i duhovita: „Ni jedan od dva kineska upaljača koja sam imao nije htio upaliti. Propast Zapada vjerojatno je potpisana u času kad je vrh kineske Partije shvatio da je budućnost potrošačkog društva u boflu.“

Cvetnićev se roman u prvi mah može činiti jednostavnim, lako čitljivim štivom. On to jest, ali je istodobno gust, promišljen, premrežen raznorodnim citatima književnoga i drugog porijekla, stilski na autorovoj visokoj razini. Tekst karakterizira aluzivnost, politička provokativnost, uopće sklonost da se suvremenim pojavama pa i tabuima pogleda u zube, da se svemu priđe sa stavom makar čitatelj mislio o tome sasvim drukčije. Valja pažljivo osluhnuti pripovjedačev komentar vlastita iskustva: „Treba obrađivati svoj vrt, usprkos opasnosti da u njemu nađete nečije kosti.“

Vijenac 505

505 - 11. srpnja 2013.

Klikni za povratak