Vijenac 503

Književnost

POGLED IZ DUBRAVE

Sa zalogajem bijele ribe u ustima

Krešimir Bagić

Drago Štambuk u novoj zbirci pjesama Coelacanth teme oblikuje zbrda-zdola, u širokim hokus-pokus potezima, s karikaturalnim sveobuhvaćajućim protagonistom koji ujedinjuje odlike novovjekog vrača, netipičnog Don Quijotea, šetača mistifikatora

i lingvista hobista


Kada čitate poeziju, nikad ne znate kamo će vas odvesti. U tome i jest njezina draž – izmakne vam tlo pod nogama pa se snalazite otkrivajući nesigurne i dvosmislene signale koje vam ćudljivo šalje. Ni u jednom drugom obliku komunikacije (bar za mene) čovjek nije toliko ranjiv i ne može toliko uživati. Govorim dakako o idealnoj situaciji i najboljoj poeziji, onoj koja ostavlja bez daha, odvodi u nepoznate predjele i oplemenjuje. Trebam li uopće kazati da su takve situacije i takva poezija iznimno rijetki. No uvijek valja biti spreman, jer dijamant može zabljesnuti iza svakog kamena.


Izd. HDP, Zagreb, 2012.


Uzevši u ruke zbirku pjesama Coelacanth Drage Štambuka, zastah već kod naslova. Iako sam dosta čitao i u dva navrata kritički pisao o lirici tog pjesnika „spiritualne zavičajnosti“, odvažih se na još jednu pustolovinu. Najprije pročitah zbirku, potom se dadoh na istraživanje o naslovnoj riječi coelacanth, a onda se još jednom vratih stihovima. Odmah da kažem: dijamant nisam našao, uživao ni pod razno, a ako me nešto na tom putu oplemenilo, to jamačno nisu bile Štambukove pjesme.

Što je dakle coelacanth? Riba, prariba. Pojedini su evolucionisti zagovarali manje-više mitsku pretpostavku prema kojoj su neke ribe zbog problema s hranom prešle iz mora na kopno. Dugo se vjerovalo da je takvo prijelazno biće upravo coelacanth, čija se starost procjenjuje na 410 milijuna godina. Ta je prariba, tvrdilo se, posjedovala primitivna pluća, razvijen mozak, probavni sustav i udove iz kojih su se kasnije razvile noge. Međutim 1938. u Indijskom je oceanu ulovljen jedan član te porodice, a poslije u različitim dijelovima svijeta ulovljeno je još dvjestotinjak coelacantha. To je bio ozbiljan udarac literarno raspoloženim evolucionistima, jer ispostavilo se da su pričali i pisali bajke – ta riba naime nema ni pluća ni posebno razvijen mozak te k tome živi u oceanskim dubinama i ne približava se površini na manje od 180 metara. Nakon otkrića živog prototipa coelacantha paleoantropolog J. L. B. Smith ironično je zaključio da ga više ne bi čudilo ni otkriće živog dinosaura.

Od praribe do revolucije

Opremivši se ovom minimalnom informacijom o biću iz naslova Štambukove knjige, mirno sam se mogao vratiti stihovima i nagađati kako prariba simbolički obujmljuje tematsko-motivski prostor i potiče spoznajni potencijal te poezije. Budući da se zbirka otvara proznim zapisom o coelacanthu, iznova ga i pomno pročitah. Pjesnik je u njemu uistinu prikupio puno toga, bliskog i udaljenog, tuđeg i posuđenog, teško spojivog, razliko mudrosti cvitje. Zapis se otvara pozivanjem na novine, naravno japanske (jer Štambuk nam se obraća iz Tokija, kako stoji u podnožju teksta), koje izvješćuju „da je načinjena prva tomografija ribe zvane coelacanth, za koju se drži da je rani korak u razvoju od riba prema vodozemcima“. Slijede enciklopedijski podaci, među ostalim: ženka ribe duga je do 170 cm, teži 70 kg, mladi još u ženki narastu do 30 cm, sva jaja su jednaka (čemu se mnogi čude, a pjesnik se čudi njima: „Zašto bi jaja imala biti različita, pitam se?“ – kaže on, čemu će poslije pokušati dati na važnosti). Pjesnik nas potom obavješćuje da su dva primjerka ribe ulovljena blizu tanzanijske obale te da ih proučavaju japanski ihtiolozi evolucionisti. Poslije tih žurnalističkih napomena, u kojima se uglavnom ograničio na navođenje provjerljivih podataka i parafraziranje novina, slijedi poetizacijski dio u kojemu se rasplamsava Štambukova imaginacija, u kojemu smo prepušteni na milost i nemilost njegovoj asocijativnosti. U tom dijelu čitamo:


I car japanski – ihtiolog je, specijalist za jednu vrstu ribe kojoj ime zaboravih, iste one koju proučavaše i Hrvat Đuro Sulimanović, prijatelj božanskog Tena, čiji sin Đuro, polujapanac i poluhrvat, nakon prevođenja japanskoj skupini poslovnih ljudi u Kašteletu na Splitskom ljetu 2007, koja slušaše moje govorenje pjesama o Gradu carskome, zaključi poslije na večeri da će za deset-dvadeset godina Hrvati dizati revoluciju recitirajući moju poeziju. Dok jedosmo za stolom, nakon priredbe, oboritu ribu u splitskom restoranu, kaza mi to što naveh. Iznenađen, sa zalogajem bijele ribe u ustima, usudih se izustiti: Zaista?! Revoluciju će dizati, kažeš?


Hrabro, nema što! Upravo je fascinantna lakoća kojom Drago Štambuk u granicama samo jedne rečenice najprije prizove japanskog cara, a potom ga preko ihtiologije spoji s pokojnim hrvatskim pručavateljem riba i pčela da bi iz čista mira – kao deus ex machina – u tu povijesnu fresku ušetao i sam. Nesumnjivo s namjerom da ju oplemeni i otme zaboravu. Čim se pojavio, pjesnik već recitira svoju poeziju, i to Japancima, i to poslovnjacima, i to o Gradu carskome, i sve to na Splitskome ljetu 2007. Poslije, za vrijeme večere (ali još uvijek u istoj rečenici), sin spomenutoga veterinara zaključi da će Hrvati za 10-20 godina dizati revoluciju sa Štambukovim stihovima na usnama. Ne uspijevajući zamisliti kako će izgledati ta revolucija, zdvajah: zašto pjesnik piše da je taj polujapanac i poluhrvat to o revoluciji i njegovim stihovima zaključio, a ne: rekao, spomenuo u zdravici, našalio se, dometnuo, namignuo iza gutljaja vina, ironično procijedio i sl. Bilo bi možda zgodno da nam je rečeno na temelju čega je taj polujapanac i poluhrvat izvukao takav zaključak. A možda je on i samorazumljiv pa ga je izlišno argumentirati. Jer: dok nevoljni Đuro ekvilibrira između dva jezika i dvije kulture, ugledno hrvatsko-japansko općinstvo mirno blaguje bijelu ribu. Pa to je zapravo nevjerojatno: od priče o praribi i evoluciji već nakon polovice teksta stiglo se do oborite ribe u ustima i nemotiviranog brbljanja o revoluciji. No pravi spektakl tek tada počinje. Pjesnik se uživljuje u ulogu pa kaže:


Od trena od kojega znam da je poezija moja revolucionarna, osjećam se kao jedno neizmjerno jaje coelacantha, drukčije veličine i manja promjera (...)

Osjećajan čovjek, reklo bi se. Najprije se čini da je ta izjava humorna i da ju ne treba doslovno shvaćati, ali u nastavku se iza tog jaja manja promjera (očito je i egzotični primjer neodređene sklonidbe pridjeva plod stvaralačke vrućice!) pojavljuju jadranske stijene, vrije utroba zemljina, spava div Hrvata te Štambuk proriče da će unatoč tome što je Jadran plitak doći „vrijeme i za hrvatskog coelacantha“. Sumnje više ne može biti: humoru ni traga. Zapis okončava rečenicom:


Još Horvatska ni propala dok živi riba coelacanth.

Ili u slobodnom prijevodu: dok živi pjesnik Drago Štambuk i piše stihove veća ili manja promjera. Kako bi dojam o tom uvodnom tekstu bio potpun, napominjem još samo dvije stvari. Prvo: ispod naslova je posveta – „Jelki, majci, za rođendan“. I drugo: potkraj zapisa pjesnik piše da je prvi coelacanth „otkriven 1928. u Indijskom oceanu, netom po rođenju moje majke“. Ne znam kojim se izvorima služio, ali u svima koje sam ja uspio konzultirati navodi se 1938. kao godina kada je ulovljena prva prariba. No što znači desetak godina lijevo ili desno u priči o razvoju života!? To je doista propust manja promjera. Čemu nepotrebno cjepidlačiti?

Hokus-pokus poetika

Obilježja naslovnog, k tome i uvodnog teksta, na različite načine karakteriziraju Štambukovo mišljenje i pjevanje u zbirci Coelacanth. Oblikovanje teme zbrda-zdola, hokus-pokus potezi i karikaturalni sveobuhvaćajući protagonist radijalno se šire knjigom. Kratko ću oprimjeriti rečeno. Najprije da kažem: knjiga donosi 81 tekst. Iza uvodnog proznog zapisa slijede uglavnom stihovane pjesme podijeljene u cikluse Oklad cvijetja, Morski utor, Snježna vršina i Obronak sunčev, a zbirka okončava P. S.-om koji nudi bajkoviti prozni zapis Praljin sin.

Ta poezija, s kojom bismo u bliskoj budućnosti trebali u revoluciju, dobrim se dijelom temelji na kontrastu. Drago Štambuk spaja udaljena mjesta, predjele, simbole i načine mišljenja nalazeći isto u različitome. O čemu god da je riječ, tehnika je navlas ista – poetski se protagonist oglašava iz daljine, ali misao mu uvijek hita domaćoj grudi. Pa kao što se uz priču o praribi učas pretvara u njezino netipično jaje „crno poput stijena jadranskih“, tako mu kasnije kukurijek „postaje hrvatski cvijet u tibetanskim rukama“, a u Aziji nalazi „drevnu Harwatiju, sjenovnu// zemlju, negdašnje gniježđe/ mojega naroda“ i sl. Taj protagonist je putnik i ima tu nesreću da je obično tisućama kilometara udaljen od domovine. Kao što se u prijašnjim knjigama oglašavao iz Šri Lanke, Egipta, arapskih zemalja, Koreje, tako u ovoj njegove domoljubne poslanice pristižu iz Japana i Brazila. Rascijepljenost svoje pozicije bilježi u podnožju pjesme gdje doznajemo da je stihove zbirke Coelacanth pisao u sljedećim mjestima (navodim abecedno): Belnatio, Brasilia, Hiroo, Hiroshima, Ichigaya, Izumo, Koyasan, London, Miyajima, Nagasaki, Osaka, Roppongi, Sendai, Seoul, Shinjiku, Tokamachi, Tokyo, Yokohama.

Kuća jezika

U nenaslovljenu zapisu, pisanom u rujnu 2007. u Tokamachiu, Štambukov poetski protagonist kliče:


Dosta je!

Zatvaram se u kuću

hrvatskoga jezika.

Suočen s tom odlukom, čitatelj se mora osjetiti počašćenim što ima privilegij blagovati plodove tog dragovoljnog uzništva, što ima prigodu upravo – piti s izvora. Stožerni su kameni te štambukovske kuće jezika zastarjelice, leksički rariteti, tradicionalni poetemi, usmenoknjiževne formule i stalni epiteti. U toj kući mogu se susresti pređi i druzi, jedni imaju lišce zlaćano, drugi bijelo lišce, jedni osjećaju bol u grudima, drugi su u dalekoj zemlji / iza tisuć gora, u njoj se susreću srdašce i upaljeno szercze, dok sveđer teku rijeke čiste, studene... Dragovoljni Štambukov uznik snatri neko arhajsko stanje jezika i svijeta te ga pokušava prizvati svojim govorom. To je mnogo puta upotrijebljeni recept kojim se izvodi funkcionalizacija poezije u svojevrsnu tehnologiju spasa, a taj famozni spas vazda izmiče, vazda je odsutan, dohvaćaju ga navodno jedino stihovi koje čitamo. Štambukovsko uzdizanje jezične arhaičnosti i prispodobive joj drevnosti na semantičkoj razini podupiru poetizirane gnome, npr.:


Sjećanje je nastavak življenja, naš rotirajući dah, odašje koje hrani disanje. (Nježna kožica odispod kraste)


Ne mijenjajte smjer,

promijenite kapetana. (Slomljeni novčić)


U toj prosvjetiteljskoj, propovjedničkoj maniri, koja pretpostavlja visoki podij i poslušne sugovornike, govorniku se lako omakne i pokoja zbunjujuća misao. Kao recimo ona potkraj pjesme Izumo:


Japanski su Bozi dostojanstveni

i humani, žele sreću i mir ljudima.


Odmah sam si promrsio u bradu: Veličanstvena spoznaja! A koji i čiji bogovi nisu dostojanstveni i humani i ne žele sreću ljudima? U tekstu se doduše doslovce ne tvrdi da takvi postoje, ali već potreba da se izdvoje samo japanski može biti protumačena kao podcrtavanje razlikovnoga obilježja, jer iza onog što je rečeno uvijek proviruje i ono nerečeno.

O ponašanju, mišljenju, naglosti i jezičnim navikama lirskog protagonista Drage Štambuka u zbirci Coelacanth već sam dosta kazao. No kako bi taj portret bio cjelovitiji, domećem još da je riječ o biću koje ujedinjuje odlike novovjekog vrača, netipičnog Don Quijotea, šetača mistifikatora i lingvista hobista. Sveprisutno je i u sebe zagledano to biće koje očekuje da ga ozbiljno slušate i kad govori i kad šuti. Ili, ako vam je draže svjedočenje iz prve ruke, fragmenti njegova autoportreta iskrsavaju među inim u stihovima:


Bježim u bijeg, u lijet

letim, orao sam pjesme,

niz skrlet zorine čađe –

tragom otajnim putujem... (*)

... ja –

anatom tužan. Svećenik, možda.

Rascijepljene zemlje krik. (Nježno oružje)

I još samo nešto. Potkraj zbirke, u pjesmi Taesil, Štambukov protagonist priziva snagu i staro biće / iz druga i davnijeg doba. Taman kada sam pomislio da je toliko brižan prema jeziku te više neće izolirano inzistirati na karikaturalnim primjerima neodređene deklinacije pridjeva, dapače kako je onaj početni sklonidbeni egzotizam zapravo lapsus, evo ti njega opet: iz druga i davnijeg doba. Čovjek ne mora biti hrvatski pjesnik ni jezikoslovac da bi znao da taj izraz treba glasiti iz drugog i davnijeg doba ili – ako je komu već toliko stalo do neodređene deklinacije – onda krajnje artificijelno: iz druga i davnija doba. Kombinacija dviju sklonidbi u istoj sintagmi teško je shvatljiva i samo bi ju izniman stilist mogao kontekstualno motivirati. No možda pjesnik misli da su izrazi tipa manja promjera, iz druga doba i sl. birani, nesvakidašnji, baš onako lirski lepršavi i prozračni, da upravo njima i s njima osviješteni govornik pokazuje da je jezik – kako svojedobno zapisa sam Štambuk – „jedno od sidara našega identiteta i opstojnosti“.

Ako se tim izrazima i može dozvati prariba, za revoluciju su posve neprikladni, pomislio sam.

– Griješiš! – prenu me nepoznati glas iza leđa. Potom se začu grleni smijeh iza kojeg sve glasnije i glasnije odjekivaše refren:


Kontrasti, samo kontrasti

– i korov će cvijetom cvasti!

Vijenac 503

503 - 13. lipnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak