Vijenac 503

Književnost

KONCEPTUALNI ROMAN: JASNA HORVAT, VILIKON

Dodir svakodnevice i vilinskoga svijeta

Strahimir Primorac


Osječka spisateljica Jasna Horvat svoje shvaćanje književnosti iznosi odlučno i jasno. „Nisam pristalica poetike šoka, socijalno-realističnih melodrama, trivijaliziranja i marketinškoga manipuliranja“, kazala je u jednom intervjuu. S druge strane, dodala je, bliska joj je matematika i kombinatorika (jer joj omogućuje modelski pristup i sustavnost u izlaganju građe) te propitivanje oblika u kojima „prozna naracija može beskrajno teći“. Pritom je ponovila jedan svoj ranije iskazan stav, da čitatelja želi „zaigrati“ nudeći mu interaktivnost, a od knjige napraviti „knjigu igračku“, tj. literarnu priču koja se može čitati iz „svih smjerova“ te da istodobno sadrži i ono što književni tekst ne mora nužno nositi – „informativnost, izobrazbu, kombinatoričnost i ilustrativnost“. Sve su to doista važni elementi po kojima čitatelj jasno raspoznaje dosadašnji spisateljičin rukopis, njezinu privrženost konceptualnom romanu i postmodernističkoj poetici. A tako je i u njezinu novom romanu Vilikon, koji je ilustrirala vlastitim crtežima, za razliku od prethodnih u kojima se služila fotografijama (Bizarij i Auron) ili prikladnim oslikavanjem glagoljičkih znakova (Az).


Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.


Vilikon je roman u kojem su elementi postmodernističke prakse vidljivi posvuda. Najprije, ova je proza nastala, kaže autorica, kao parafraza Nevidljivih gradova Itala Calvina. I u djelu talijanskog pisca razgovor vode Marko Polo i Kublaj-kan, kao u Vilikonu; razlika je u tome što se u prvom tekstu razgovara o nevidljivim gradovima, a u drugom o nevidljivim ženama, vilama iz Kraljevstva Hrvatskog. Nije neobično da se pripovjedačica na jednome mjestu oglašava upravo citatom iz Američkih predavanja, gdje Calvino kaže da je u Nevidljivim gradovima izgradio „mrežu unutar koje je moguće pratiti višestruke veze i izvoditi mnogostruke i razgranate zaključke“. Ključno značenje Horvatova pridaje mreži (velika mreža = roman):

„Mi smo pauci brojnih mreža. [...] mreže susrećemo u knjigama, na slikama i na fotografijama. Postanem li pauk takve mreže, svoju matičnu mrežu napuštam i gradim novu u kojoj prisluškujem. Niti te mreže čine dijelovi priče koja je prisluškivana tekstom ili slikom. Pripovjedač je samo posrednik i posve nevažan pauk mreže koja se izgrađuje pisanjem ili slikanjem o čvorištima – mjestima i likovima.“

Na taj način pripovjedačica ujedno motivira svoje prisluškivanje razgovora Marka Emilija Pola i Kublaj-kana i njihovo zapisivanje pletući tako svoju romanesknu mrežu. O važnosti koju pridaje tim radnjama govore naslovi poglavlja i njihov smještaj: prvo je poglavlje naslovljeno Prisluškivati, a posljednje Zapisivati. Vrijeme obuhvaćeno romanom posljednja je godina Polova boravka u Kini, kad se Marko našao u poziciji Šeherezade (da mora beskonačno, tj. zanimljivo pripovijedati; „ova priča nema epiloga“, kaže pripovjedačica), a Veliki Kan u ulozi okrutnog cara Šahrijara (koji je pripovjedaču stalna prijetnja). U toj godini dana Marko naime mora Kublaju pripovijedati o vilama, nadnaravnim ženama iz svoga kraljevstva, a nije siguran hoće li ga njegove priče zadovoljiti i hoće li mu na kraju dopustiti povratak doma.

Roman ima strukturu magičnog kvadrata broja dvanaest, kojim se povezuje Veliko Carstvo Kublaj-kana s Hrvatskim Kraljevstvom i Veliki Kan s putnikom Markom Polom i vilama. Sve to ne izgleda tako zakučasto kako se čini u prvi mah: taj „magični kvadrat“ ima stranice – po tri polja s trima znamenkama – ukupno devet polja u koja su upisani cijeli, pozitivni brojevi razmješteni bez ponavljanja. Zbroj redova, stupaca i dijagonala jednak je broju dvanaest. Roman je ustrojen prema redovima „magičnog kvadrata“ i sastoji se od triju većih cjelina (Prvi red, Drugi red, Treći red), a svaki red ima po tri polja. U sklopu svakoga polja nalazi se dio teksta koji se odnosi na Marka i Kublaja i ispričan je u trećem licu (neutralna pripovjedačica) te onoliko potpoglavlja kolika je znamenka upisana u to polje (pripovjedač je u prvom licu, Marko Polo; njegovo kazivanje obilježeno je drugim tipom slova i užim slogom). Na „tehničkom“ obliku teksta zadržali smo se nešto dulje jer nije riječ o brojevnom ekshibicionizmu ili pustoj kombinatorici, nego na važnom detalju – „uputi za čitanje“, koja dopušta velike slobode (slično kao u autoričinu prethodnom romanu, Auronu): „No, kad Marko ode iz kanova carstva, kan će priče o vilama moći čitati i po stupcima, ali i po dijagonalama. Ponekad, neka ih čita s lijeva na desno, drugi put s desna na lijevo. Mijenjanjem pravila, s Markom ili bez njega, Veliki Kan i sam će postajati dijelom magičnog kvadrata.“

Marko je Kanu ispričao ukupno trideset i šest priča o vilama, a čini se – kad bi trebalo – da bi ih mogao ispričati još toliko. Ali ni tu, naravno, nije riječ samo o brojevima (kao ni u Tisuću i jednoj noći), nego o dojmu da se može pripovijedati neiscrpno, do beskonačnosti. Čitatelj će u Vilikonu lako uočiti da naracija nije jedinstvena, da se susreće s dvama različitim tipovima pripovijedanja: onima kojima se izražava pripovjedačica opisujući zbivanja i razgovore dvojice ljudi s različitih strana svijeta, različite životne dobi i različite moći, i onima kojima se služi Marko da bi svojim pričanjem zabavio radoznalog i sumnjičavog silnika. A i kakav bi to postmodernistički roman bio kad mu postupci u književnoj tehnici ne bi proizlazili iz intertekstualnosti! O tome će nešto reći i popis važnijih izvora s blizu dvadeset jedinica, među kojima su Calvinovi Nevidljivi gradovi, Polov Milion: putovanja Marka Pola, zatim knjige o hrvatskoj i slavenskoj mitologiji (Kukuljević Sakcinski, Leger, Nodilova Stara vjera Srba i Hrvata, u kojoj je i opsežno poglavlje o vilama)…, pa je i logično da su u romanu uočljive različite citatne relacije – pravi i šifrirani, potpuni i nepotpuni citati i sl.

U žanrovskom pogledu Vilikon je roman o vilinskom svijetu, ali ne bi se moglo reći da je takvo posezanje za tematikom iz šire slavenske ili hrvatske mitologije u novije vrijeme iznimka: podsjećam na roman Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje ili na još svježiji, Arduru Sanje Lovrenčić. Vilikon je pak organiziran kao roman leksikon (što signalizira i njegov naslov), a leksikonska organizacija teksta vidljiva je već u rasporedu sadržaja. Tako se u trima većim cjelinama govori O prošlom dobu i vilinskim odlikama, O vilinskim navikama, zračnim vilama i razlozima zbog kojih se vile ne pojavljuju te O pobratimstvu s vilama, o zemnim i vodenim vilama. Te su veće cjeline podijeljene na manje, pa se npr. u okviru jednoga poglavlja nalaze ova potpoglavlja/natuknice: Vilinsko drveće, Vilinsko bilje, Vilinske životinje, Vilinska kopita, Vilinska strijeljanja, Vilinski stanovi, Vilinske žrtve. Budući da je riječ o umjetničkoj prozi, tekstovi nisu „obrađivani“ leksikonski sažeto, precizno i bez emocija, nego je u njima ostalo mnogo straha od nepoznatog i nerazumljivog, od načina pripovijedanja, stila i duha naše usmene književnosti. Nasuprot tomu, u okvirnoj priči o odnosu Marka Pola i Kublaj-kana osjeća se sva složenost nepredvidivih situacija, rafinirana osjećajnost i pokušaj da se kaos svakodnevice dovede u shvatljive okvire. Upravo dodir i povremeno prožimanje tih dvaju udaljenih svjetova ostavljaju romanu nužnu energiju koja konceptualnosti daje smisao.

Vijenac 503

503 - 13. lipnja 2013.

Klikni za povratak