Vijenac 502

Književnost, Naslovnica

POGLED IZ DUBRAVE

Svjetlo žarulje i svjetlo vijka

Krešimir Bagić

Pojava svake nove knjige Danijela Dragojevića (bar u zadnja dva desetljeća) jedinstven je događaj u našoj kulturi. Riječ je o vjerojatno jedinom pjesniku kojeg podjednako poštuju publika, kritika i kolege po peru, o autoru u čiju iznimnost i klasičnost nitko ne sumnja. Pozornost koju izazivaju njegove knjige istodobno može radovati i čuditi. Radovati stoga što prave vrijednosti očito uvijek bivaju prepoznate, a čuditi stoga što Dragojevićeve knjige postaju događaj u vremenu u kojemu je poezija doista preselila u ilegalu, čak nestala s knjižarskih polica, te stoga što se pjesnik ritualno okružio šutnjom pa javnost i medije zaobilazi u širokom luku. Naznačena se priča ponovila i sa šesnaestom Dragojevićevom knjigom Negdje, koja donosi 85 pjesama raspodijeljenih u pet cjelina – Izgubljeno, Malo straha, Remington, Lipanj i Pelud. Pjesnik u njoj razvija i dograđuje svoje opsesivne teme, povlači poznate i neočekivane poteze, novim primjerima potvrđuje stare uvide, obnavlja svoje stilske konstante. Čitanje te zbirke pokušat ću predočiti preko devet pojmova koji su mi se – prema različitim kriterijima – učinili podesnim za njezin poetički opis.


Izd. Fraktura, Zaprešić, 2013.


Osinjak


Pjesnik se, kao i u čitavom opusu, usredotočuje na istraživanje prostora misli i jezika, na kreiranje svijeta u kojemu se prepleću provjerljivi podatak i onirički prizor. Slijedi li se lirskog govornika, naslovno negdje jednom je otok, drugi put Dubrovnik, treći put grad na Savi, a najčešće neko mjesto na kojemu nije bio. Lirski svijet knjige pun je sitnih zvukova, premrežen brojevima i riječima, oplemenjuju ga bravurozne minijature koje spajaju poetsku dosjetku i heraklitovsku logiku, a pečate rečenice koje nude paradoks temeljen na misli koja nadrasta vidljivi prizor (npr.: Osinjak je mjesto čistoće). Prepoznatljiva energija Dragojevićeve poetske reinterpretacije svijeta u zbirci Negdje iskazuje se među ostalim u tekstovima o stropu, kamenu, pticama, podlozi, puževima, tangenti, sjenici, ulici, guljenju krumpira, praćkama, malim ženama ili Kinezima. Iako mu se nameću teme umora, starosti i smrti, Dragojevićev ih subjekt ne prihvaća kao uporišta koja bi zarobila njegovu misao i govor. Dapače prilazi im lucidno (gdjekad i ludički) raščlanjujući njihove mehanizme u pojedinačnim manifestacijama. Tako recimo u pjesmi Ime dramatizira zaborav, tj. gubitak imena jednog korova, imena koje je (kaže) od rođenja imao i koje više ne može prizvati kakvim trikom ili listanjem rječnika. Pjesma okončava ambivalentnim zazivom:


– O, Bože, što to radiš, u kakvu me prazninu

upravljaš, zar je to šala za jednog Boga?

Nekoliko stranica kasnije, u pjesmi Lula, ista tema dobiva svoje naličje. Ono zbog čega se brinuo odjednom postaje predmet želje. Subjekt nam naime povjerava da bi volio imati lulu, jer bi ju – zaboravljiv kakav već jest – mogao izgubiti i tražiti/ po kući i izvan kuće/ čitav dan, možda i duže. Klasična dragojevićevska misaona pirueta, rekao bih. Posvuda je moguće naći razloge za brigu, ali i za radost.

Riječi


U tom pjesništvu puno toga počinje i završava s riječima. Nekada su bile „virusi”, sada su „lagana težišta”. Što ne mogu ja, moći će riječi, njima na usluzi stoje sve strane. (Tajna). Riječi su gradbeni elementi svijeta pjesme, prijatelji, sugovornici. Gdjekad podatne, gdjekad neposlušne i neukrotive, one često odvode govornika do vrata nepoznate priče ili drame. Dragojević je uvjeren da ljude i događaje okružuju riječi, dapače da su ljudi i događaji u riječima. U tom se pjesništvu uvijek iznova oživljuju dvojbe: Tko zapravo govori – pjesnik ili jezik? Tko se kime služi – čovjek jezikom ili jezik čovjekom? Postoje li misao i svijet izvan jezika? Ako se pjesnik može igrati riječima, mogu li se riječi igrati pjesnicima? Ili, Dragojevićevim riječima:


Što ćemo, moje riječi, pitaš ih.

Ti misliš da pitaš njih, a one drže

da tebe pitaju. Tko bi tu trebao

kome odgovoriti?

(...)

O moje riječi, vas sam

jedino imao. I mi smo tebe jedino

imale, kažu. Tko je tu koga imao?

O čemu je bila riječ? Čiji su ovo

upitnici, pitaš ti, pitaju one,

pitaju upitnici. (Dolazi noć, ili kako se to već zove)Odgovor na pitanje o odnosu jezika i govornika Dragojević ne nudi. Najprije on nije pjesnik koji vjeruje u mogućnost postojanja jednoznačnosti: Potom poezija zasigurno nije diskurz u kojemu bi jednoznačnost imalo smisla tražiti. Naposljetku, kada bi famozni odgovor i postojao, svakako bi ga valjalo prešutjeti, jer s njime bi nestali radost i utjeha jezika, govornikova sumnja i samopouzdanje. Pjesnikova je filozofija jezika možda najdostupnija u pjesmi Duboko u kojoj se njegovu subjektu obraća upravo ta riječ – duboko: [...] Ona mi kaže/ učini nešto za mene,/ izvuci me iz mene/ ako sam u sebi,/ izvuci me iz tebe/ ako sam u tebi,/ izvuci me iz bilo gdje/ ako sam bilo gdje,/ izvuci me,/ pa da svanem,/ da se nasmijem/ i rasprostrem/ kao ovaj zeleni otok/ koji je došao/ do površine/ ravno s dna/ i ti po njemu/ sada hodaš.

Sugovornici


Dijaloška je gesta važno obilježje Dragojevićeva poetskog svijeta. Subjekt se često obraća nekom Ti koje može biti osoba, stvar ili pojava. Kada je osoba, sugovornik je obično prijatelj, prolaznik ili čitatelj. Oslovljeni k tome mogu biti govornikovo drugo Ja, ateist koji u njemu raste, Bog, pokojni pjesnici i sl. U trenutku kada progovore oni koji više nisu živi ili koji ne govore izvan pjesme događa se ono tako tipično osamostaljivanje pjesničkoga diskurza koje mu osigurava status retoričkog i spoznajnog unikata. Očuđujući učinak Dragojevićevih apostrofa dodatno uvećavaju njegova obraćanja životinjama, raznovrsnim fenomenima, predmetima i pojavama. Njegovi su povlašteni sugovornici u zbirci Negdje kuća, strop, kiša, podloga, dno, ulica, bijeli list, zrak itd. Subjekt se primjerice s prijekorom obraća nebu pitajući ga što si htjelo od te/ nemoćne i usplahirene duše, a amebama iziritirano poručuje: Ej vi, jednostanični jadu, sada mi vas je dosta, umoran sam od vaše rasprostranjenosti i ustrajnosti. Takva dijalogičnost omogućuje oživljavanje i humaniziranje bilo kojeg prizora, a poetsku misao čini gipkom i izrazito konkretnom. Komunikacijska raznolikost Dragojevićeva pjesništva dodatno se uvećava kada do riječi dolaze elementi njegova predmetno-tematskog svijeta. U pjesmi Litra zatječemo tako zamišljeni govor te mjerne jedinice:


Ja sam ni više ni manje. Ja sam vaše

točno. U mene bez oblika, u bilo kakav

oblik, možete bilo što ulijevati, prelijevati,

odlijevati, prolijevati, sve to i ne činiti,

moja prisutna i odsutna tečnost, pa i praznina,

pa i duša, neće se promijeniti. Ja sam haljina

uvijek ista za sve strane, obrana od oceana,

toliko spominjana točka. Bez mene bilo bi vas

svuda, najmanje na dnu. Mislim da čep pritom

nije vrijedan spomena.

Dakako riječ je o monologu koji konstruira subjekt i koji mu omogućuje da – iskakanjem u druge položaje – progovori iz nove perspektive, obogati iskustvo i privuče čitateljevu pozornost.

Mjesto


Tema kojoj se stalno vraća, točka u prostoru koju traži, zamišlja i opisuje Dragojevićev subjekt. Jednom je to mjesto predočeno kao praznina, drugi put kao nebeski prostor, treći put se ističe da se na njemu susreću stablo, kuće, tlo, golubovi, prolaznik, nebo i kip da bi četvrti put na temelju takva opisa ono nakratko bilo prepoznato u Cvjetnom trgu. Mjesto je u pravilu odsutno, subjekt ga priziva, nerijetko pritom rabeći pokazne riječi poput priloga tamo ili –negdje. U više Dragojevićevih knjiga pojavljuju se tekstovi naslova Mjesto. Dakako i u novoj zbirci. U njoj je to žuđeno Mjesto sastavljeno od osam pitanja uobličenih u isto toliko tercina. Prvo glasi:


Hoće li tamo biti prostora

kao što ga je ovdje bilo,

kao što ga nije bilo?

U sljedećih sedam tercina doslovce se ponavlja struktura navedene tercine, s tim da prostor zamjenjuju redom sunce, zeleno, ptice, stvari, žene i muškaraci, ja i Bog. Pjesnik je mjesto, kako je i prije činio, označio prilogom tamo podupirući njegovu važnost igrom jesne i niječne tvrdnje pa onda i umnažanjem te igre.


Svjetlo


Dragojevićevo je pjesništvo često karakterizirano poezijom oka ili poezijom fenomenološkog pogleda. Pritom je obično isticano dvoje: da je u tom lirskom konceptu gledanje dvosmjeran proces u kojemu subjekt i objekt zamjenjuju uloge te da preko vidljivih prizora treba pokušati prodrijeti u prostor nevidljivog, crtati unutrašnji zemljovid svijeta. U zbirci Negdje najdojmljivija razrada odnosa vidljivoga i nevidljivoga pojavljuje se u pjesmi Vijci – njezin subjekt uspoređuje žarulju koja kada je uvrćemo i kada/ dođe do kraja, zasja i vijke koji povezuju dvije strane u cjelinu i omogućuju stvarima da budu to što jesu, ali njihovo svjetlo nije vidljivo:


U prirodi završetka i obavljena

posla je da na kraju zasja. Svjetlo,

kao što se zna, nije uvijek vidljivo.

Možda upravo to nevidljivo svjetlo

treba osobito cijeniti.

Požar


U zbirci Zvjezdarnica tridesetak je pjesama u kojima je nebesko iskrenje zvijezde već u naslovu pripisano uskliku, žutom, Cvjetnom trgu, zecu, bubnjaru, ptici, grani, tamnoputoj ženi itd. Moglo bi se nagađati da u tom lirskom svijetu sve stvari, bića i pojave imaju svoju zvijezdu, samo treba znati gledati kako bi se uočio njezin sjaj. U zbirci Negdje sjaj zvijezde evoluira u požar – u njoj se naime pojavljuje duža istoimena pjesma koja preko metafore požara prikuplja različite pojavnosti, uzbuđenja, emocije i događaje u rasponu od riječi do groba, od kobre do crkve. Ta pjesma završava stihovima:


Požar kalendara, povijesti, uzurpatora,

svetaca, požar ulaza i izlaza, informacije i mirnoće,

arhitekture, labirinta, požar pogleda, svačijeg

djetinjstva i jezika. Požar samoće, požar davno

izgorenog. U požaru nema reda, nema nereda.

Požar jedino zajedništvo.

Od klasične poetizacije svega zamislivog preko sjaja zvijezde ovdje se stiglo do misli koja u svakom trenutku može buknuti i zahvatiti sve oko sebe. Razvoj je to koji sugerira promjenu i slijed, koji u istome nalazi različito i koji uzbuđuje.

Detalj


Dragojević je majstor detalja. On je možda najveći kad piše o najmanjem. Taj pjesnik u zrncu prašine može prepoznati i prikazati svijet. Dubinski mehanizam njegova pisma zasniva se na sinegdohi, figuri koja u dijelu nalazi cjelinu. On pomno proučava taj dio, asocijativno ga dograđuje, postavlja u središte naracije, nerijetko i fantastizira. Tako pjesma Glas počinje subjektovom izjavom da je netko na ulici, iza njegovih leđa, viknuo njegovo ime. Kako se taj subjekt ne želi okrenuti, čitav se tekst pretvara u nagađanje o osobi kojoj taj glas pripada, u njezino zamišljanje i portretiranje. Da se okrenuo, dramatike bi nestalo, glas bi se povukao u drugi plan, a u prvi bi izronila fizička figura te osobe. Sličan je postupak svojedobno upotrijebio u eseju Kosa – kazivač u tramvaju promatra kosu žene ispred sebe te na temelju nje zamišlja njezino lice, izgled, osobine.

Ponavljanje


Poetsko pismo Danijela Dragojevića ne obilježavaju retorički ekskluziviteti koji bi odmah privukli pažnju. Naprotiv, njegov jezik uglavnom ne pruža otpor, podatan je za narativno prikazivanje, naizgled jednostavan. No upravo se iza te jednostavnosti krije minuciozan rad. Figuriranje govora obično se događa na razini sintakse i u pravilu karakterizira čitavu pjesmu. On najčešće rabi postupke ponavljanja i nabrajanja, i to s ciljem da naglasi razvoj kakve pojave, da ju potanko prikaže, očudi, da upozori na kakav paradoks, neočekivanu misao ili ideju. U zbirci Negdje Dragojević jednostavne retoričke rekvizite poput poredbe, anafore ili epifore pretvara u uporišta svojevrsne stilistike inzistiranja. Spomenute figure postaju kompozicijska uporišta teksta (npr.: Izgubljeno, Malo straha, Lupao), tehničko pomagalo kojim se uređuje asocijativni slijed ili umnaža osnovna misao. U proznom zapisu Cipele inzistiranje se zasniva na akumulaciji (gomilanju). Kazivač na početku teksta poželi da poslije smrti istrunu i nestanu sve cipele, a ta se želja potom razlaže nezadrživim gomilanjem mjesta na kojima se nalaze cipele te nabrajanjem vrsta cipela s obzirom na materijal, kroj, izgled, namjenu, vlasnika itd. U ilustraciju navodim kraći ulomak tog teksta:


Neka istrunu cipele luđaka, radnika, vojnika, ljubavnika, stočara, glumaca, dostojanstvenika, zvonara, političara, grobara, šofera, vatrogasaca, boksača, babica, gubavaca, bludnica, slijepih, fetišista, policajaca, postolara, nogometaša, jezikoslovaca, pekara, ovisnika, avijatičara, rudara, splavara, proroka, zidara, iscjelitelja, staraca, sudaca, lihvara, mazohista, hodočasnika, domaćica, fotografa, učitelja, zemljoposjednika, gljivara, časnih sestara, stranaca, atentatora, taksista, slikara, bliže i dalje rodbine, bankara, astronoma i anđela.

Dva


Pjesnik voli brojeve. Čisti su i neporočni, jasno segmentiraju vrijeme, prostor ili događaj. Gledati lijep je dar, brojiti je i mnogo više. („Uz Savu“). Među brojevima posebno mjesto zauzima broj dva. U njemu pjesnik nalazi ravnotežu koja odgovara prirodnim porecima i logici čovjekova mišljenja.


Od dva jedan se uvijek može izgubiti. Tako se

bojim za dva. Više nego za bilo koji broj.

Ako nestane jedan na bilo koji način, više nije dva.

Kod drugih brojnijih brojeva je lakše. Od njih

uvijek nešto ostane, više od ništa, više od jedan. (Strah)Binarnost koju postulira broj dva očigledna je i u Dragojevićevu stilu. Osim simetrije, taj broj podržava oklijevanje između krajnjih pozicija. On je retorička konstanta koja pretpostavlja istraživanje strukture svijeta, jezika, emocije itd. ritualnim kretanjem između graničnih pojmova. U zbirci Negdje taj kolebajući govor koji dvosmjerno prilazi temi pojavljuje se primjerice u sljedećim stihovima:


Kada sam bio crta i dvotočka između, uspravan i

položen, razlomljen na trn i cvijet, veselje pred

ponorom, raj i pakao na istom mjestu...(Razlomak)U broju dva susreću se afirmacija i negacija, udaljene dimenzije i obilježja, poezija i proza. On pribavlja smisao i članovima tih opozicija i skrivenim porecima oblikovanim negdje između njih. Bez tog broja subjekt teško može zamisliti svijet. Kada mu ukradu jedno od dva vesla, on se s nevjericom pita: Kakav je to svijet čije lađe plove samo s jednim veslom?

Vijenac 502

502 - 30. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak