Vijenac 502

Druga stranica

Titoizam u Hrvatskoj, tribina Matice hrvatske i Udruge građana Istina, 27. svibnja

Suočavanje s titoističkom prošlošću

Karlo Paljug

Svake godine u svibnju, oko rođendana Josipa Broza Tita, u javnosti se počinje otvarati tema jugoslavenskoga diktatora i njegova utjecaja na Hrvatsku. Nekako se baš u to doba na jednom kraju pronalaze brojne masovne grobnice, dok se na drugom kraju slavi rođendan tog „velikana“.

U našoj domovini i dvadeset godina nakon osamostaljenja i raspada Jugoslavije, u kojoj je hrvatski narod prošao svoju golgotu, postoje skupine koje ne samo da ne osuđuju Titov totalitarizam nego ga uzvisuju i pretvaraju u mit o „dobrom vođi“. Titoisti se tako okupljaju u Kumrovcu, šaljući poruke Hrvatima kako su u zabludi oko ostavštine zagorskoga maršala. Već klasično, Ivan Fumić u ime Saveza antifašističkih boraca naglašava da je Tito imao svoje crne strane, ali da one svijetle daleko nadjačavaju negativnosti. Ima li se išta reći na takvu obranu hrvatskog diktatora?



O toj važnoj temi progovorilo se i na tribini Naslijeđe titoizma u Hrvatskoj u organizaciji Odjela za politologiju Matice hrvatske i Udruge građana Istina. Tribina je okupila predstavnike različitih mišljenja o Titu i titoizmu, pa su tako svoje ideje predstavili Goran Hutinec, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odvjetnik Tomislav Jonjić, predsjednik SABNOR-a Ratko Maričić te geopolitičar i diplomat Jure Vujić. Kao što je uobičajeno u modernim uvjetima, tribina je ostala obavijena medijskim mrakom. Možda to i nije čudno, naime, mnogi se sudionici slažu da su i mediji pod snažnim pečatom titoizma.

Titoizam je danas u svim sferama društva, od politike preko gospodarstva pa sve do odgoja. Naslijeđe koje je ostavio i ožiljke u ovoj naciji teško će sanirati i cijeli proces stvaranja jedne zdrave demokracije. A to će potrajati, jer nije zalud govorio Ralf Dahrendorf da je potrebna cijela generacija (odnosno 60 godina) da bi se ostvarila društvena tranzicija. Takva tranzicija ostavlja posljedice na cijeli narod, a u konkretnom slučaju glavni je razlog taj što se politička elita još nije suočila sa samom Titovom ostavštinom. Ne smijemo zaboraviti da je u vrijeme osnivanja neovisne Republike Hrvatske velika većina političkog kadra samo promijenila ploču te ostala i dalje u političkom životu. Kako su ljudi koji su bili odgojeni i indoktrinirani u totalitarnom režimu te koji su gledali interese Partije odjednom početi zastupati interese naroda i demokracije? Odgovor na to pitanje je – nikako.

No nije tu samo problem političke sfere društva, i sam narod i dalje je pod Titovim velom. Ljudi pritisnuti globalnom ekonomskom krizom nerijetko se s osmijehom prisjećaju staroga režima. Ljudsko je pamćenje slabo i teži otimanju od zaborava ljepših stvari iz prošlosti. Starije generacije zaboravljaju da se Tito koristio nasiljem kao metodom vladanja, da je agresivno zatirao svaku političku opciju oprečnu njegovu režimu, da je sintagma „sloboda govora“ bila zabranjena, da je hrvatska inteligencija prognana, da je Katolička crkva bila sustavno uništavana, da je trodioba vlasti bila samo bajka za malu djecu, a da su zatvaranja u logorima i likvidacije bili najuobičajeni načini rješavana problema opozicije. Kad se zna sve to, kako onda mogu i dalje postojati osobe koje brane i veličaju takav režim? Osoba koja na osobu Josipa Broza Tita gleda pozitivno i na neki ga način uzdiže do mitoloških granica brani i sam komunizam i strahote koje je on proizveo.

Ne treba zatvarati oči pred takvim činjenicama ili uvijeno govoriti kako je Tito imao loše, ali i dobre strane. Hrvatska i dalje nosi velik dio naslijeđa iz bivše države. Demokracija je i dalje defektivna, a i vlastodršci nerijetko zaboravljaju da je Jugoslavija propala davno i da je Josip Broz Tito mrtav te da cijeli današnji sustav ne samo da nije bio moguć u njegovo vrijeme nego da je bio sustavno zatiran. Ponašanje pojedinih političkih aktera pokazuje kako Hrvatska nije još u potpunosti raskinula sve „državnopravne“ veze s bivšom državom. Režim bivše vlasti istrgnuo je Hrvatsku iz kulturnog kruga Srednje i Zapadne Europe, a sada Republika Hrvatska postaje 28. članicom Europske Unije, čime simbolički ponosno možemo reći da se vraćamo tamo gdje nam je i mjesto. Nadam se da će u procesu europeizacije Hrvatska i hrvatski narod uvidjeti sve negativne učinke koje je ostavila Titova diktatura. I to bi trebala biti glavna poruka tribine održane u Matici hrvatskoj.

Ne treba zaboraviti da biološki sat otkucava i da će se s vremenom „krvna slika“ promijeniti. Vjerojatno hrvatskoj naciji treba četrdeset godina lutanja pustinjom kako bi doživjela katarzu i nakon toga istinski zakoračila u obećani demokratski svijet.

Vijenac 502

502 - 30. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak