Vijenac 502

Društvo

O gostovanju Aleide Guevara u Zagrebu

Lijevi radikalizam ili tek provincijalizam

Ljubomir Antić

Pozornost medija koju je u Hrvatskoj dobila Che Guevarina kći Aleida Guevara March odraz je provincijalne zaslijepljenosti likom i djelom njezina oca. No jesu li oni zaista u skladu s vrijednostima upisanima u naš Ustav?


Aleida Guevara March je Kubanka, liječnica. Ona ničim posebnim nije zadužila ni svoju zemlju, a osobito svijet, no svejedno je izazvala posebnu pozornost prigodom nedavnoga dolaska u Hrvatsku: primana je od službenih predstavnika, boravila u Zagrebu, Rijeci i na Brijunima, posjetila brodogradilište 3. maj, primala darove, slikala se s ljudima… Gospođu su u stopu pratili naši mediji, a HRT joj je posvećivao minute središnjega Dnevnika. Zašto? Jer je Aleida Guevara March kći „legendarnoga revolucionara“ (HRT) Ernesta Chea Guevare.



Poznata djeca poznatih roditelja nastoje što prije izaći iz roditeljske sjene – nepoznata nastoje u njoj ostati što dulje, jer ih ona održava na svjetlu. Stoga se nije čuditi kćeri, ona zna što radi (u Zagreb je došla kao počasna – dakle vjerojatno na nečiji račun – gošća 6. Subversive Film Festivala), no znamo li mi što radimo? Znamo li da iskazujući ovakvu pozornost nekome tko to zbog osobnih zasluga zacijelo ne zaslužuje, pokazujemo svoju provincijalnost. Aleida Guevara March sigurno ima ljudskih vrijednosti: socijalno je osjetljiva, nastoji pomagati ljudima, gaji uspomenu na oca… no ona nije zbog tih osobina primana u naše institucije i uzimala minute u središnjim emisijama javne televizije i radija, nego isključivo zbog toga što je Kći. Na ovakav pristup „prozvani“ će odgovoriti: iskazujući počast Kćeri, mi smo zapravo odavali čast velikom Ocu.

No zaslužuje li Ernesto Che Guevara čašćenje? Odnosno – budući da se dokazivao na polju politike – potvrđuje li njegov „život i djelo“ one vrijednosti koje su sadržane u našem Ustavu? Možda zvuči patetično, no to je pitanje potrebno postaviti stoga što se veličanje nije događalo u privatnom krugu, nego na javnoj sceni i s „novcem poreznih obveznika“. O Ernestu Cheu Guevari napisano je nebrojeno knjiga u kojima se prikazuje lice, ali i naličje „revolucionarne ikone dvadesetog stoljeća“. Knjiga šezdesetosmaša Gerda Koenena Projekt Guevara: snovitim stazama svjetske revolucije (Zagreb, 2011) bavi se tim naličjem, a to znači ne samo Cheovim ciljevima nego i metodama kojima je do njih nastojao doći. Nažalost u njima je nezaobilazno mjesto: „… ubiti čovjeka gledajući ga u oči“. Štoviše, uraditi to s onim zadovoljstvom s kojim žedan ispija čašu vode. „Voljena stara (…) ja sam dobro i žedan sam krvi“, piše nježan sin Ernesto, „s cigarom u ustima“, majci iz kubanske džungle.

Svatko komu je boravak gospođe Geuvara March u Hrvatskoj bio povod da obnovi znanje o njezinu ocu mogao je naići na mnogo takvih, ali i još okrutnijih Cheovih navoda, poput ovog: „Okončao sam problem pucajući u njega (nediscipliniranog mladića, op. Lj. A.) pištoljem kalibra 32 u desnu stranu mozga.“

Svjestan pak nedostatka metode selektivnog izbora navoda, nastavljam s neospornim činjenicama. Ernesto Che Guevara bio je očaran najprije Staljinom („zakleo sam se pred slikom starog i oplakivanog druga Staljina“), a poslije Mao Zedongom. Bio je zagovornik postavljanja sovjetskih raketa na Kubu i njihovo ispaljivanje na gradove SAD-a. Govorio je o nužnosti trećeg svjetskog rata protiv kapitalističkog Zapada. Itd.

Sve to – iščupane navode i neosporne činjenice – poželjno je podvrgnuti racionalnoj raščlambi i iz nje izvesti isto takve zaključke. Oni ni tada ne moraju biti jednoznačni, no da među njima bude i takvih koji navode na divljenje to mi je doista neobjašnjivo. Kako shvatiti i prihvatiti mišljenje Jean-Paula Sartrea da je Guevara „najpotpunije ljudsko biće našeg doba“ ili LGBTIQ-populaciju (makar u Hrvatskoj), koja ga drži simbolom borbe za njihova prava. Zar im nije poznato da se revolucija kubanskih barbadosa temeljila na mačizmu, a homoseksualnost kažnjavala tako da su gayevi kao „smeće“ trpani u logore kojima je upravljao Che Guevara, a na čijem ulazu je stajalo: „Rad će te učiniti muškarcem“. (O položaju homoseksualaca na Kubi nakon revolucije piše Reinaldo Arenas u autobiografskom djelu Before Night Falls, po kome je snimljen film.)

No zaboravimo sve dosad napisano, i onima koji su se gurali oko Cheove kćeri zbog njezina oca postavimo pitanje: jesu li Staljinov SSSR, Mao Zedongova Kina, Kim Il Sungova Sjeverna Koreja i Che Guevarina Kuba mjesta poželjna za život? A to valjda znači da se u njima poštuju temeljna ljudska, građanska i politička prava, da je na djelu vladavina zakona, da se uvažavaju različitosti… i da se jednostavno dobro živi. Da su, recimo, novine samo sredstva informiranja, a ne toaletni pribor kao u naftom bogatoj (!) revolucionarnoj Venezueli, o čemu su nedavno javljale svjetske agencije.

Vijenac 502

502 - 30. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak