Vijenac 501

Naslovnica, Razgovor

Josip Užarević, književni znanstvenik i rusist

I dvije riječi mogu biti umjetnost

Razgovarala Mira Muhoberac

Relativna malenost Hrvata i Hrvatske upravo je to što jest: relativna. Ima i manjih naroda koji su u Europi, ima i većih. Od manjih se pritom očekuje veća pamet i veća hrabrost / Suvremena hrvatska književnost kreće su između virtualno-globalističkoga i lokalno-dijalektnoga pola / „Subverzivnost“ može biti koristan pojam za razumijevanje naravi umjetnosti. Ali to nipošto ne istiskuje temeljnu odrednicu umjetnosti, koja se očituje u činjenici da je ona svjetotvorna / Umjetnost nadilazi ideologijske okvire / Rusija je još od srednjega vijeka bila jedna od najzatvorenijih država / Treba razlikovati službenu državnu politiku Rusije, koja je tradicionalno sklona Srbima, od općenarodne percepcije Srba i drugih Slavena – koja se znatno razlikuje od političko-državne / Na mogući izbor studija ruskoga jezika danas utječe i antineoliberalističko raspoloženje


Naš sugovornik Josip Užarević redoviti je profesor ruske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i jedan od urednika Hrvatske revije. U svojim autorskim i uredničkim knjigama, znanstvenom radu, raspravama na hrvatskom i ruskom jeziku bavi se književnom teorijom, ruskom lirikom 19. i 20. stoljeća, hrvatskom književnom znanošću i filozofskom problemima percepcije. Nedavno objavljena knjiga Književni minimalizam bila je povod ovome razgovoru i mogućnost da iz pitanja u pitanje s profesorom Užarevićem prolazimo prostorima književnosti, ali i egzistencijalnim pitanjima koja nam se nameću u ovom trenutku u Hrvatskoj.

U knjizi Književni minimalizam istražujete kratke književne forme (grafite, bećarce, poslovice…). Što vas je privuklo „malomu“?

Ima toga više. Možda je glavni razlog ono što je negdje rekao Jurij Tinjanov: bit pojave ne očituje se u maksimumu njezinih obilježja, nego u nužnu minimumu. Slijedom toga, male nas stvari ne samo tjeraju da ih promatramo usredotočenije i ozbiljnije, nego nam svojim opsegom i omogućuju (osiguravaju) takvu veću usredotočenost i preglednost. Zato smatram da bi npr. studij književnosti trebao kretati od malih žanrova i lirskih pjesama, a tek bi potom mogao prelaziti na proučavanje velikih epskih (pripovjednih) i dramskih oblika. U bavljenju velikim formama istraživaču je (ili studentu) lakše skriti vlastito nerazumijevanje stvari, nesigurnost, pa čak i neznanje. Tu se, naime, može govoriti o fabuli i sižeu, o likovima i njihovim odnosima, o različitim narativnim taktikama i strategijama, o kompozicijskim i inim osobinama, a da pritom izmakne ono po čemu je to djelo umjetničko, tj. ono po čemu se njime uopće vrijedi baviti. Suočavanje s poslovicom, aforizmom, lirskom pjesmom ne dopušta takvo manevriranje; mogućnost da izbjegnemo razgovor o biti pojave tu je svedena na minimum, ako uopće postoji. Prihvatimo li kao jednu od mogućih odredbi jezičnoga umjetničkoga teksta postavku da je ono – svijet, onda se postavlja ovo pitanje: kako dvije riječi, shvaćene kao najmanje moguće jezično umjetničko djelo, mogu tvoriti (modelirati) svijet? To je možda najvažnija provokacija koju pred čitatelja stavlja Književni minimalizam.


Snimio Mirko Cvjetko


Je li možda pojam „malenosti“ nešto što vas obilježava kao Hrvata? Često čujemo da smo malen narod, da govorimo malenim jezikom…

Ni na koji način ne bih povezivao kategoriju malenosti s nacionalnom pripadnošću ili s nacionalnim jezikom. Ovdje se u cijelosti slažem s Romanom Jakobsonom koji je rekao da svaki jezik, pa i najmanji, može izraziti sve što mora i sve što mu treba. Dakako, ne niječem očiglednu činjenicu da postoje mnogoljudni i maloljudni narodi, kao i razlike koje iz toga proistječu. Ali te su razlike više kvantitativne nego kvalitativne naravi. Kao Hrvat – nikada se nisam osjećao „malenim“: ni među drugim Hrvatima, ni među Rusima, ni među Nijemcima, ni među Amerikancima.

U kontekstu ulaska u Europsku Uniju ipak se nameće pitanje: jesu li Hrvati malen narod?

Nemam nikakva problema s ulaskom u EU, kao što ne bih imao problema ni da u nju ne ulazimo. Relativna malenost Hrvata (i Hrvatske) upravo je to što jest: relativna. Ima i manjih naroda koji su u Europi, ima i većih. Od manjih se pritom očekuje veća pamet i veća hrabrost. Eto nam dakle prilike da, ulazeći u mnogoljudnu europsku zajednicu, iskažemo takvu povišenu pamet i povišenu hrabrost! Ako pak takvih osobina ne razvijemo i ne iskažemo – tko nam je kriv?

Većina žanrova koje istražujete u svojoj najnovijoj knjizi ima snažan „subverzivni potencijal“. U odnosu na koje vrijednosti Hrvati vicevima, grafitima i bećarcima izražavaju svoju subverzivnost?

Kao prvo, subverzivnost je malih oblika nedvojbena, a kao drugo, rekao bih, ona nikada nije agresivna. Tako se može ustvrditi da je čak i agresivnost psovke samo verbalna zamjena za agresivno djelovanje (ponašanje) – iako poslovica veli da jezik zna ubosti bolje nego osti. Subverzivni potencijal sitnih oblika, kao što su vicevi, grafiti ili bećarci, ne podliježe dakle nikakvoj sumnji, ali to je subverzivnost sama života, koji je promjenljiv, prolazan, relativan… Male forme odgovaraju kreativnim ili apsurdnim zaletima toga života. Osobit je slučaj ono što bismo mogli označiti kao antiposlovice ili antibećarce. Tu je subverzija usmjerena na preispitivanje i prevrednovanje postojećih odnosno tradicionalnih vrijednosti, na ironično ili parodijsko osporavanje sadašnjosti (iako konstruktivni planovi za bolju, svjetliju budućnost, kako to često biva, nisu jača strana takvih antižanrova).

Ako se odmaknemo malo od usmenih formi, je li danas na širem kulturnom planu u nas subverzivno postalo umjetničkim kriterijem?

Općenito bi se moglo reći da svako novo umjetničko djelo probija opnu postojeće kulture, tj. ono – i kad na očigledan način slijedi tradiciju – iznova modelira i reinterpretira ideju svijeta. Utoliko i pomodni termin subverzivnost može biti koristan za razumijevanje naravi umjetnosti. Ali to nipošto ne istiskuje temeljnu odrednicu umjetnosti koja se, kako se barem meni čini, očituje u činjenici da je ona svjetotvorna. To među ostalim znači: kritički pozitivna, razigrana, konstruktivna, kreativna. Ovdje svjesno ignoriram pokušaje da se umjetnost definira putem ideologijskih ili čak političkih kategorija. Iako pojam subverzija vuče razgovor u tom smjeru, držim da umjetnost – shvaćena kao modeliranje svijeta – nadilazi vlastite ideologijske okvire. Uostalom, bez takva nadilaženja ona i ne bi bila umjetnost, nego tek „subverzivan“ politički traktat ili pamflet koji odgovara na trenutačne i lokalne izazove… To pak ne znači da umjetnost ne može ili da ne želi biti uvučena i u tekuće ideologijsko-političke raspre ili procese. Ruska književnost sredine 19. stoljeća najbolje pokazuje kako umjetnička riječ može uspješno (učinkovito) usmjeravati ideologiju, odnosno društvenu svijest.

Kakva je, u tom smislu, suvremena hrvatska književnost?

Bojim se da na to pitanje nemam odgovora. Hrvatska me književnost, dakako, zanima, donekle je pratim, pa čak i pišem o njoj, ali to je praćenje daleko od sustavnosti i profesionalne uozbiljenosti. Ono što mi je osobito zanimljivo u tekućoj hrvatskoj književnoj produkciji jest npr. fenomen koji se zove Sven Adam Ewin. To je zagonetan pjesnik, s prvoklasnim pjesmama (izbor pjesama objavljen mu je u pretposljednjem broju Hrvatske revije za 2012), koji u hrvatsku književnost ulazi pod pseudonimom, a anonimnost mu omogućuje suvremena tehnologija – internet, virtualne društvene mreže, elektronička pošta. To je paradigmatičan primjer koji pokazuje kako se stvaran ali anoniman pjesnik koristi virtualnim svijetom da bi promovirao vlastite ideje te na toj novoj stvarnosnoj razini (u cyberspaceu) afirmirao svoju umjetničku kreativnost. Na drugome pak kraju suvremenih književnih procesa u Hrvatskoj vidim antiglobalističko rascvjetavanje dijalektnoga pjesništva. Izvrstan primjer takve poezije, u kojoj lokalni govor suvereno prenosi najsuptilnije lirsko-filozofske teme u ugođaje, jesu pjesme Vlaste Markasović (koje se imaju pojaviti u idućem broju Hrvatske revije). Pa zaključujem: suvremena hrvatska književnost kreće su u široku i raznoliku prostoru između virtualno-globalističkoga i lokalno-dijalektnoga (zavičajnoga) pola.

Malo znamo o suvremenoj Rusiji. Ali, prema svemu sudeći, ta velika zemlja stvara i živi bogatim kulturnim životom i izvan pogleda Zapada. Je li to točno?

Rusija je uistinu golema. To je jedina zemlja u kojoj sunce nikada ne zalazi: kada se na jednome kraju spušta mrak, na drugome već sviće zora. Istodobno Rusija je, još od srednjega vijeka, bila jedna od najzatvorenijih država. No s obzirom na golem prostor ta zatvorenost i nije bila tako tegobna kako bi se moglo misliti. Druga je stvar sovjetsko razdoblje ruske povijesti. Ideja svijeta koja je u 20. stoljeću rasla zajedno s idejom demokracije i slobode mišljenja odnosno djelovanja nije mogla ne utjecati na situaciju u Rusiji. O tome govori i vic iz onoga doba. Brežnjev zove Gretu Garbo u Rusiju. „Doći ću – kaže Greta – ali pod uvjetom da otvorite granice.“ „No, no – sa smiješkom odgovori Brežnjev – vidim, Vi pod svaku cijenu hoćete da nas dvoje ostanemo sami“. Nakon propasti Sovjetskoga Saveza Rusija je doživjela kulturni i gospodarstveni šok. Stječe se dojam da nije bila pripremljena za promjene koje su ju zadesile u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća. Bio sam u nekoliko navrata u Moskvi početkom 1990-ih: to je bilo neobično mračno, depresivno razdoblje na svim poljima. No Moskva se, kao i cijela Rusija, ubrzo, već potkraj 1990-ih, počela dizati. Danas je to, nedvojbeno, jedna od najljepših, najbogatijih i najuzbudljivijih svjetskih metropola – obnovljena, izglancana, stjecište ruskoga i svjetskoga kapitala.

A ruska književnost?

Što se pak književnosti tiče, čini se da trenutačno u Rusiji nema književnih imena svjetskoga formata (kao što je to bilo od realizma preko simbolizma do avangarde, pa i poslije), ali to ne znači da nema svjetski poznatih imena, koja su popularna i u Hrvatskoj (Venedikt Jerofejev, Viktor Jerofejev, Viktor Pelevin, Vladimir Sorokin, Ljudmila Petruševska, Tatjana Tolstoj, Ljudmila Ulicka…). Vjerujem da će se već u skorijoj budućnosti u Rusiji opet pojaviti književni kandidati za Nobelovu nagradu. Jedna od razlika velikih i malih naroda sadržana je u činjenici da prvi imaju veliku kritičnu masu, pa je veća statistička vjerojatnost da će se u takvoj masi prije pojaviti genijalci nego u maloljudnih naroda.

Kako Rusi gledaju na Hrvatsku? U nas su se većinom percipirali kao politički saveznici Srba. Je li to slučaj i s njihove strane?

Mislim da gledanje na Ruse kao na saveznike Srba nije sasvim, ili barem nije uvijek, ispravno. Tu s jedne strane treba razlikovati službenu (državnu) politiku (koja je tradicionalno sklona Srbima), a s druge, da tako kažem, općenarodnu percepciju Srba i drugih Slavena – koja se znatno razlikuje od političko-državne. Na pozitivnu percepciju Hrvata od strane Rusa u posljednje vrijeme osobito utječu turizam i sport (nogomet). No uzajamna bi pozitivna percepcija bila jača i djelotvornija da i Hrvati pokažu više interesa za Ruse i Rusiju te da se normaliziraju gospodarski, trgovački, kulturni i drugi odnosi, koji su bili prekinuti nakon raspada bivše Jugoslavije te osobito tijekom Domovinskoga rata. Siguran sam da Rusi ne bi imali ništa protiv obnove takvih odnosa.


Izd. Disput, Zagreb, 2012.


U tom smislu posljednjih je godina u Hrvatskoj zanimanje za ruski jezik i književnost i za studij rusistike veliko. Kako to objašnjavate?

Ni na to pitanje nema jednoznačna odgovora. Rusija nikada nije bila Hrvatima osobito bliska, iako su s njom, kao i s Ukrajinom, uvijek postojale dubinske, podzemne poveznice – od Jurja Križanića naovamo. Neke od takvih markantnih poveznica svojedobno je skupio Josip Badalić u knjizi Hrvatska svjedočanstva o Rusiji. Što ide u prilog današnjemu zanimanju mladih ljudi za Rusiju? Kao prvo, prije nekoliko godina bilo je na televiziji nekoliko popularnih ruskih serija. Na primjerima španjolskih ili turskih serija vidimo kako one utječu na mladenačku imaginaciju i na mogući izbor studija… Kao drugo, čini se da opće antiameričko i antineoliberalističko raspoloženje, koje nije tipično samo za Hrvatsku, usmjerava pozornost mladeži na alternativna rješenja, od kojih je jedno i Rusija. Dakako, moguće je da interes potiče i velika ruska književnost, glazba, film, znanost, svemirski letovi, ali nisam siguran da te sfere danas bitno utječu na izbor studija.

Želite li reći da su se vrijednosti mladih ljudi promijenile posljednjih godina?

Ako je suditi po mojoj vlastitoj djeci (a njih još moram svrstavati u mlade ljude), vrijednosti se mijenjaju, i moraju se mijenjati. Drugim riječima: u neku je ruku normalno i nužno da mladost ima druge preferencije nego starost. Problem je možda u tome što stari smatraju kako bi u životu trebalo biti više kontinuiteta, a mladi se više oslanjaju na sadašnjost i budućnost.

Kakvo je vaše iskustvo s Bolognom? Što je donijela dobro, a što loše u radu sa studentima?

O pozitivnim učincima Bologne valjalo bi u prvome redu pitati studente. Možda oni mogu izdvojiti korisne aspekte bolonjskoga obrazovnoga procesa. No s nastavničkoga motrišta vidim samo teškoće. Osnovni su učinci Bologne, ili možda čak njezine pretpostavke, usitnjavanje, ubrzavanje i promjena. Već sama činjenica da svaki semestar mijenjam dva ili tri kolegija, da mi se mijenjaju dani i vrijeme kada predajem, a isto tako dani i vrijeme konzultacija – sve to dovodi do remećenja radnih ritmova i navika, otežava dugoročno planiranje, dovodi do toga da se energija troši na regulaciju i održavanje pogona, a ne na čitanje, istraživanje, pisanje, sudjelovanje na skupovima. Usitnjenost se očituje u udvostručenu ili čak učetverostručenu broju ispita i kolokvija (u odnosu na „stari“ sustav), u broju ispitnih rokova i termina, u mentorskome angažmanu pri pisanju seminarskih, završnih i diplomskih radova, u štreberskome administriranju i evidentiranju svega i svačega… Ponavljam: možda studenti i imaju neke koristi od toga, ali ja sam zasigurno na gubitku.


Osnovni su učinci Bologne usitnjavanje, ubrzavanje i promjena. To dovodi do toga da se energija troši na regulaciju i održavanje pogona, na štrebersko administriranje, evidentiranje svega i svačega, a ne na čitanje, istraživanje i pisanje /

Preferiranje engleskoga jezika naspram hrvatskoga u novom pravilniku o napredovanju u znanstvenim zvanjima očituje visok stupanj provincijalnosti i kolonijalne ovisnosti


Koja je razlika prije tridesetak godina, prije dvadesetak godina, i sad u intelektualnoj klimi, u filozofskim i književnim razgovorima?

Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Jer: intelektualna klima – to smo mi sami. Kako se mijenjamo mi – tako se mijenja i klima. Rekao bih da je i ta promjena ne samo prirodna nego i nužna – bez obzira na to smatramo li mi smjer tih promjena pozitivnim ili negativnim. Često smo pritom u iskušenju da opće promjene povezujemo, pa i poistovjećujemo s mijenama u našem vlastitome životu, pa tako ispada da je sve što se događalo u doba naše mladosti bilo super, a sada, kada nas počinju izdavati snage i kada više ne uspijevamo ne samo predvoditi promjene nego ih teško i pratimo, sve je nekako krivo i naopako. Svim se silama odupirem takvu rezoniranju. Prije trideset godina bili su u punoj stvaralačkoj i životnoj snazi svi naši profesori, učitelji, znanstveni uzori ili antiuzori. A pred nama je bila budućnost. Danas su gotovi svi ti učitelji mrtvi, a mi možemo s povijesne distance promatrati ne samo što su oni bili radili nego i ono što smo mi sami u međuvremenu učinili. U takvim ocjenama ne bi trebalo smetnuti s uma da smo proteklih tridesetak godina svjedoci višestrukih kriza – u 1980-ima krize raspada bivše države, 1990-ih ratne i poratne krize, a sada – gospodarske, političke, općedruštvene krize. Duhovna i znanstveno-stvaralačka klima ne može ne biti povezana s takvim društvenim stanjima, ali treba imati na umu da je upravo duhovna sfera na neki način zadužena da traži i pronalazi izlaz iz svake moguće krize. Ili barem da se spoznajno, estetski i etički uzdiže iznad postojećega stanja.

Javnost je nedavno uzbudila prepirka oko novog Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena znanja. Kako ga vi ocjenjujete?

O Pravilniku imam samo načelno stajalište. Riječ je o tome da se pri odredbi kriterija za napredovanje pronađe ravnoteža između načela otvorenosti (internacionalnosti) i načela zatvorenosti (autohtonosti). Ako se previše otvorimo – gubimo sebe; ako se previše zatvorimo – osuđujemo sebe na znanstveni provincijalizam te u konačnici kulturno odumiremo.

Kako komentirate to što Pravilnik favorizira engleski jezik u odnosu na hrvatski?

Ako dobro shvaćam rasprave oko pravilnika, on, preferirajući engleski jezik kao današnji (tj. trenutni) jezik znanosti i kao kriterij međunarodne znanstvene prepoznatljivosti, te odabirući tuđe baze podataka i tuđe izdavače kao glavni kriterij za ocjenjivanje i napredovanje naših znanstvenika, očituje ne samo visok stupanj provincijalnosti nego i visok stupanj kolonijalne ovisnosti o vanjskim čimbenicima. Potpuno se slažem da kao rusist i slavist budem obvezan objavljivati radove u međunarodnim slavističkim časopisima i zbornicima (jer tako promičem hrvatsku rusistiku), ali nikako ne mogu shvatiti zašto bi ti radovi morali izlaziti na engleskome jeziku i u časopisima koji su registrirani u britanskim, američkim ili španjolskim bazama podataka (a ne u ruskima, poljskima, ukrajinskima, češkima, bugarskima ili, u krajnjoj crti, japanskima, kineskima, južnokorejskima ili hrvatskima).

U najnovijoj knjizi istražujete i fenomen bećarca. Kakvo je stanje s bećarcem danas, posebno s obzirom na duhovnu i gospodarsku situaciju u Slavoniji?

Bećarac bi mogao biti shvaćen kao sinegdoha općega stanja u Slavoniji (a valjda i šire). U pitanju su dva čimbenika koja određuju današnja stanja i zbivanja: s jedne strane djeluje vrtlog promjena koji pridonosi osjećaju krize i neizvjesnosti, a s druge – život ustrajava na kontinuitetu, što znači da i tradicija nastoji opstati, ma kako izmijenjena bila. Bećarac je izraz jednoga tipa slavonske kulture koji je nastajao još u prvoj polovici 19. stoljeća, rascvjetavao se potkraj 19. i tijekom prve polovice 20. stoljeća, a početak kraja vidljiv mu je, otprilike, od sredine 1970-ih. Pod kulturom mislim ovdje na način života, tj. na običaje, vrste poslova i oruđa, na način na koji se ljudi zabavljaju, vrše vjerske i svjetovne obrede, grade kuće, osmišljavaju prostor i vrijeme svojega trajanja. Kako je u slavonskoj seoskoj kulturi sve na ovaj ili onaj način povezano sa zemljom, ispada da su promjene ponajviše uvjetovane tehnologijom proizvodnje hrane – to se tiče poljodjelstva, voćarstva, stočarstva… Kao što rekoh, široka primjena velikih strojeva, umjetnog gnojiva i zaštitnih sredstava (zapravo otrova) intenzivirala se u slavonskome selu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sve je to pojednostavnilo, ubrzalo i učinilo efikasnijom proizvodnju hrane, ali je istodobno utjecalo na sva druga životna područja. Nestali su konji i kola, raspale su se posljednje zadruge, narodna je nošnja zamijenjena „gospodskom“ odjećom, a i arhitektura sve se više pretvara u gradsku – kako po funkcijama tako i po obliku. Nije dakle čudno da je došlo i do internetizacije slavonskoga sela: gdje još nije izumrlo, ono je postalo globalno u punome značenju te riječi.

Utječe li takva situacija na znanost?

Što se tiče stanja u znanosti, rat je mnogo toga poremetio, prekinuo i uništio. Kao malen primjer može poslužiti moja knjiga Književnost, jezik, paradoks koja je objavljena 1990. u Osijeku, ali je potom, već tijekom prvih ratnih godina, cijela naklada uništena. A ni poslijeratno razdoblje nije Slavoniji donijelo mnogo dobra. Tako su se npr. posljedice ratnih razaranja vidjele u Slavonskome Brodu još dugo nakon prestanka bombardiranja s bosanske strane. Da ne govorim o Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu… Usprkos svemu, za pohvalu je mnogo toga što poduzimaju kulturne ustanove i pojedinci u Vinkovcima, Osijeku, Brodu, Đakovu. Spomenuo bih dijalektologijske skupove koji se već deset godina pod nazivom Šokačka rič održavaju u Vinkovcima (vode ih Anica Bilić i Andrija Matić), ili pak još donedavna neobično agilnu izdavačku djelatnost Privlačice odnosno Riječi Martina Grgurovca. U Vinkovcima je izašlo i malo čudo leksikografije – Vinkovački leksikon Tome Šalića.

U posljednjoj knjizi istražujete i fenomen grafita. Do kojih ste rezultata došli?

Grafiti su fenomen urbane kulture, zapravo supkulture, te su kao takvi, bez obzira na naš negativan ili pozitivan odnos prema njima, nerazdvojan element suvremenoga urbanoga pejzaža. Rekao bih da su grafiti, baš kao i vicevi ili bećarci, mladenački žanr. (Za razliku od poslovica koje valja smatrati „staračkom“ formom.) Njih stvaraju mladi, buntovni, razigrani, nezadovoljni, anonimni ljudi. Nije stoga čudo da je i interes, reklo bi se pozitivan interes, za grafite razvijeniji u mladih ljudi. Na mojim kolegijima, koji su bili posvećeni književnim miniformama, uvijek je bilo dosta studenata koji su željeli pisati seminarske radove baš o grafitima. Iz toga iščitavam sukladnost stajališta i životnih načela studenata s jedne strane i filozofije, odnosno poetike grafita s druge.

U knjizi analizirate i vic kao minimalan književni oblik. Na koji način vicevi upućuju na stvarnost nekad i sad?

Za mnoge tradicionalne male žanrove usmene narodne književnosti, kao što su poslovice, bećarci ili izreke, može se reći da u novim komunikacijsko-tehnologijskim uvjetima preživljavaju kao antiposlovice, antibećarci ili antiizreke. Drukčije rečeno, oni od ruralnih postaju urbani žanrovi, od ozbiljnih – ironijski, od lokalnih – univerzalni. Zapažamo dakle kvalitativne promjene tih žanrova pri njihovu preskakanju iz tradicijskoga, lokalnoga, da ne kažem prirodnoga okružja u novu internetsku kulturu, također masovnu i anonimnu, ali i virtualnu, nad-realnu. S vicevima stvari, kako mi se čini, stoje malo drukčije. Njih internet kao da nije previše iznenadio. To jest: njihov „realizam“ čini se toliko prilagodljivim ili rastezljivim da bez napora može pratiti odnosno „prekrivati“ svaku stvarnost u kojoj se nađe.

Navodite ruske viceve...

Tako je. U tome su smislu indikativni upravo ruski vicevi – koji su pojačanim „apsurdizmom“ reagirali na postčernobilsku stvarnost, a zatim i na nagle društvene promjene koje su početkom 1990-ih zadesile Rusiju, nakon raspada Sovjetskoga Saveza… I u nas se uočavaju slične apsurdističke tendencije, pa bi se možda moglo općenito govoriti o postmodernome vicu. No stječe se dojam da naša trenutna recesijska stvarnost utječe i na recesiju na području proizvodnje viceva.

Koji biste vic odabrali za pridruživanje Hrvatske Europskoj Uniji?

Nisam čuo ni jednoga vica koji bi se ticao hrvatskoga ulaska u Europskoj Uniji. Stoga se čini kako vicevi u danome slučaju zaostaju za grafitima, koji s priličnom skepsom reagiraju na taj proces: Ne u EU; Zapad je najbolja obmana.

Kako internet utječe na usmene forme o kojima pišete?

Što se interneta tiče, rekao bih da je to medij koji upija, čuva i sistematizira, no istodobno virtualizira (desupstancijalizira) sve što u nj dospijeva. Već sama ta činjenica otvara prostor za igru, kombinatoriku, nesputanost, koja međutim prijeti da svekoliku zbilju pretvori u ne-zbilju, a ozbiljnost u ne-ozbiljnost. Internet svojom sveproždrljivošću na neki način dokida svaku tradiciju – čineći je tek jednom od beskrajnoga mnoštva zanimljivih ili manje zanimljivih sadržaja. Ta sveprisutnost i svedohvatnost može biti poticajna, ali isto tako može frustrirati, pa i blokirati znanja željnu (i znatiželjnu) svijest. Teško je predvidjeti kakve će učinke takva situacija imati na naraštaj koji se u njoj rađa. Siguran sam, ipak, da ti učinci neće biti samo negativni, problematični. Štoviše, možda su to samo tehnologijski preduvjeti za prelazak u novu, višu fazu ljudske svijesti i cjelokupne kulture…

Čini se da ste optimist s obzirom na budućnost. Ali ne živimo li u vremenu paradoksa? Kako biste definirali najveći paradoks sadašnjega svjetskoga i hrvatskoga trenutka?

Preteško pitanje! Ipak, možda je današnjemu vremenu, koje u CERN-u relativno uspješno odgonetava zagonetku Božje čestice, primjerena maksimalno kratka, skeptično-dramatična, a paradoksalno-bezizlazna i dubinski ironična pjesma ruskoga pjesnika-filozofa Fjodora Tjučeva, koju je on napisao 1869. godine:


Priroda je sfinga. I ona to preciznije

Svojom kušnjom pogubljuje čovjeka

Što, može biti, nikakve od iskona

Zagonetke nema niti je imala ona.

Vijenac 501

501 - 16. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak