Vijenac 501

Naslovnica, O tome se govori

Osvrt na ovogodišnji Subversive Festival u Zagrebu

Festival ideološke zablude

Jure Vujić

Ako uzmemo u obzir da takav „subverzivni” festival redovito siše financijske dotacije grada i države uhodanim mehanizmom, onda se možemo legitimno zapitati što je tu zapravo subverzivno


Tko svake godine prati Subversive u Zagrebu može lako ustanoviti da ni po formi ni po sadržaju ovogodišnji festival, s temom Utopija i demokracija, ne donosi ništa novoga na području konceptualnih inovacija ili društvene kritike, osim možda veći komercijalni napor u medijskom napuhivanju i prisilnoj eventizaciji tog festivala. Ako je taj festival događaj, on ostaje periferni događaj postmarksističke ili bolje rečeno postjugoslavenske neosocijalističke zagrebačke tzv. urbane scene.


Ottmar Hörl početkom svibnja izložio je u Trieru, rodnom mjestu Karla Marxa, 500 figura koje Marxa prikazuju kao vrtnog patuljka


Također, ako uzmemo u obzir da takav subverzivni festival redovito siše financijske dotacije grada uhodanim mehanizmom dodjeljivanja i recikliranja kojekakvih honorara, onda se možemo legitimno zapitati što je tu zapravo subverzivno. Nažalost svake godine organizatori, usta punih tolerancije, pluralizma i dijaloške kulture, propuštaju priliku da pozovu intelektualce, mislioce koje ne dijele ista mišljenja, koji bi raspravljali o mogućim ideološkim i društveno-gospodarskim alternativama dominatnom neoliberalnom sustavu, nego uvijek ugošćuju iste ikone festivala. Kada bi zaista omogućili intelektualno sučeljavanje i realnu artikuliranu razmjenu argumenata, možda bi taj festival zaista postao subverzivan, a i možda i objektivniji. Poklonici Frankfurtske škole i Habermasove sintagme komunikacijskog djelovanja i konverzacijskog ideala znali bi što to zaista znači u praksi namjesto samopotvrđivanja i uhodane logoreje. Na takav se način festival na kojem se vrte uvijek isti postmarksistički ili neosocijalistički intelektualci poput Tarika Alija i Slavoja Žižeka pretvara u neku vrstu zatvorenoga kružoka, društva izgubljenih pjesnika, ljubitelja i čuvara nove postmarksističke gnoze, koji pomalo zamaraju i dosađuju svojim verbalnim i gestualnim egoističnim ekstrapolacijama.

Utopije i heterotopije


Sam naslov ovogodišnjega festivala, Utopija demokracije, razotkriva karakterističnu smutnju i konceptualnu zbrku o pitanju socijalističke utopije i demokracije kada je posrijedi kritika neoliberalnog kapitalizma i moguće društveno-političke alternative. Naime, iako sudionici i vodeći postmarksistički intelektualci možda postavljaju prava pitanja (nedemokratičnost neoliberalnoga sustava, povezanost između kapitalizma i parlamentarne demokracije, ulog utopije kao pokretač demokratskih procesa) i često su sami dobri dijagnostičari, nažalost često nude pogrešne odgovore (možda čak i konzervativne) na goruća pitanja suvremene gospodarske krize. Riječ je o klasičnom poistovjećivanju simptoma i uzroka, dijagnoze i lijeka, kada je riječ o društvenoj bolesti.

Treba podsjetiti kako je lijeva koncepcija društva, proizašla iz idejnoga prosvjetiteljskog inkubatora, od samog početka počivala na pogrešnim utopijsko-progresističkim postulatima, da se društva mogu mijenjati, modelirati intervencijom racionalne volje, rezovima i društvenim inženjeringom, zaboravljajući da je društvo živa i dinamična organska složena cjelina koja počiva na posebnim povijesnim, kulturnim i socijalnim varijablama. U tom pogledu paradoksalno je da svi sudionici Subversive Festivala oštro kritiziraju tržišni liberalizam, dok istodobno nisu svjesni da su socijalizam i liberalizam dva brata blizanca proizašla iz iste prosvjetiteljske matrice materijalističkog i mehaničkog progresizma, odnosno vjerovanja u neprestani linearni napredak čovječanstva i ljudskoga društva. Nije čudo da su i poneki postmarksisti prigrlili model tržišne demokracije i neku vrstu socijalliberalizma. Ikona intelektualne ljevice Hannah Arendt sama je ustvrdila da su i komunizam i nacizam eminentne totalitarne ideologije moderne jer su oba nosila u sebi slabašne faustovske korijene konstruktivističke i mehanicističke utopije novoga društva. Ta je utopija koštala milijune žrtava diljem svijeta, i to u ime uspostave novoga zlatnog doba, ideala novog čovjeka i novog tipa demokracije, kao svojevrsna soteriologija.

Današnja kritika oligarhijske parlamentarne demokracije legitimna je pak s lijevog ili desnog političkog spektra, a uniformistički valjak potrošačkoga društva i sveprisutnost društva zabave zahtijeva razmišljanje o alternativnim pravcima demokratskoga legitimiteta i izražaja. Utopija je odigrala ključnu ulogu u povijesti političkih ideja od Fouriera, Babeufa, Owena, Cabeta, (pretežito u krugovima utopijskog socijalizma), ali su realizacije, odnosno provođenje utopije u praksi, često bile pogubne ili nemoguće, dok su sami utopisti bili žrtve realpolitičkih spletaka u doba komunističkih režima. Prisjetimo se digresije Michela Foucaulta (u djelu Des espaces autres. Heteropies), koji razlikuje utopije kao nerealne prostore nepovezane s društvenom zbiljom, s područjem mogućeg, i heterotopije kojima on označava realna mjesta u svakoj kulturi, civilizaciji, prostore oblikovane unutar kulturoloških kontura, a izvan konformističkih, konvencionalnih kalupa, iako se mogu lokalizirati. Riječ je o konkretnim utopijama, koje počivaju na realnim emancipatorskim potencijalima. Utopije o jednakom, pravednom ili komunističkom društvu od Thomasa Campanelle, Thomasa Moorea pa sve do Mosesa Hessa i Marxa, završile su nažalost u paruziji komunističke i staljinističke prakse institucionaliziranoga masovnog zločina i progona. Često su pouke iz povijesti daleko instruktivnije negoli bilo koje ideološke apstraktne rasprave, jer povijest se drži golih činjenica. Sjetimo se teoretičara Francesca Saverija Merlina, koji razlikuje socijalizam stvari od teorijskog socijalizma socijalista i prema kojem je istinski socijalizam onaj koji nastoji u praksi postići jednakost i blagostanje za sve u društvu. I zbog tog i ovogodišnji Subversive Festival pati od dječje bolesti postmarksističke utopije, u svim njezinim poststrukturalističkim, neomarksističkim, feminističkim i frojdovsko-lakanovskim inačicama, koja se još nije probudila iz svojega stoljetnoga sna o uspostavi socijalističkoga raja na zemlji. (Ako pretpostavimo da je taj socijalistički raj zlatnoj mladeži nomenklature bio sinonim za sinekure, povlastice i lagodan život.) Pa nije ni čudo da su kod sudionika i organizatora festivala razvidni određeni elementi nostalgije za propalim socijalističkim porecima pa i za titoističkom Jugoslavijom kao parabolom izgubljenog raja. I zbog toga ponuđeni neosocijalistički ideološki recepti otrcanih shema i povijesno potrošenih društvenih modela u govorima sudionika pomalo mirišu na intelektualni sadomazohizam potpuno iskorijenjen iz suvremenoga društveno-povijesnog konteksta.

Postmarksistička egofanija i potrošačka teofanija


Davno je sociolog Eric Voegelin ispravno uvidio da se modernitet kao i sve velike pripovijesti, među kojima i moderne ideologije komunizam i fašizam, ukorjenjuju unutar političkoga mesijanskog pokušaja (ponekad i nasilnog) ostvarivanja izgubljenoga raja. Riječ je o političkim ideologijama koje funkcioniraju kao sekularne religije, koje se često poput socijalizma pretvaraju u dogmatsku filozofiju povijesti, u ono što Voegelin naziva egofanijom umjesto teofanije, odnosno kada ideologije negiraju transcendenciju i kada gube kontakt s realnošću, kada čovjek postaje demijurg i faustovski svemoćni Bog. Onda se ideja pretvara u fetišiziranu dogmu, idejnu apsolutiziranu apstrakciju, a Nietzsche je to najbolje uvidio kada je govorio o krizi moderniteta kao krizi jezika i ideja. Komunizam se u tom smislu postupno pretvorio u sekularnu religiju s klerom, obredom, doksom, elementima koji su razvidni i tijekom nastupa oktroiranih intelektualaca na festivalima. Tu imamo sve elemente postmarksističke egofanije sa svim izljevima narcisoidnosti u nastupu i kult ličnosti, jasno unutar intelektualne mise ponuđene u pomodnom urbanom celofanu šou-biznisa i potrošačke teofanije.

U traganju za postmodernim

mitom o demokraciji


Ključno pitanje koje treba postaviti jest da li je u suvremeno doba neoliberalne eksploatacije i nihilističkog relativizma demokracija kao model društva još pokretački mit, snažna ideja oko koje je moguće okupljati i mobilizirati. Može li demokracija opstati bez ideologije, bez izvanjske legitimacije? Naposljetku, zašto bi socijalistički tip demokracije koji zagovaraju spomenuti intelektualci bio socijalniji i pravedniji od, recimo, socijalističkog iskustava peronističkog populizma i bolivarizma u Južnoj Americi, islamskoga socijalizma ili pak socijalne demokracije kršćanskog tipa? Povijest je dokazala da su najpogubniji socijalizmi bili socijalizmi dogmatske i internacionalističke naravi, dok su socijalizmi koji su bili ukorijenjeni u realno, u povijest, kulturu i političku tradiciju različitih naroda bili daleko mirotvorniji i plodnosniji. Simptomatično je da se većina intelektualaca na festivalu poziva na Vattimovu slabu misao postmoderne, epohe slabljenja bitka i razočaranja, gubitka uvjerenja. Moglo bih se reći da gaje poneku nostalgiju o velikim pripovijestima moderne, među kojima je i socijalistička ideologija. No teško će pronaći u ideji demokracije uporište jake misli, mobilizatorke snage bez metafizike, pa zato i postmarksisti govore o postdemokraciji kao nekoj vrsti postmetafizičkog doba. Metafiziku su uostalom sustavno tijekom povijesti napadali i naposljetku detronizirali. Sva su nastojanja oko rehabilitacije ili izgradnje nove utopije kao snažne misli u političkom i ideološkom smislu ujedno shizofreni pokušaji surogata sekularizirane metafizike.

Kobna utopija balkanske konfederacije


Neke zvijezde Subversive Festivala, poput Tarika Alija, nisu još ništa naučile od povijesti, što Ali dokazuje u intervjuu portalu Danas.hr od 25. travnja. On ističe kako se na ovim prostorima dogodio građanski rat i zagovara kao rješenje izlaska iz krize za Hrvatsku pa i za cijeli Balkan, stvaranje balkanske konfederacije: „Po meni – suradnja i zajednički put. Ne kažem da se može obnoviti Jugoslavija, ne danas. Ali biste trebali stvoriti veću balkansku tvorevinu, vrlo labavu konfederaciju nezavisnih zemalja, koja bi uključivala Grčku i Bugarsku, koja ne bi bila zajedničko tržište, nago područje suradnje za zajednički rad, pomaganje, jačanje i učenje jednih od drugih. Treba ići dalje od onoga što je bila Jugoslavija. To se može i u drugim dijelovima Europe.“

Podsjetimo da je balkanska federacija stara povijesno istrošena ideja koja se razvila tijekom 19. stoljeća unutar socijaldemokratskog pokreta balkanskih zemalja, kao alternativa nacionalnim ekspanzijama novoformiranih država (Hristo Botev u Bugarskoj, Svetozar Marković u Srbiji, u Grčkoj Pandelis Pouliopoulos), dok je nakon Drugoga svjetskog rata sam Tito vrlo aktivno radio na stvaranju balkanske federacije. Unatoč činjenici da Hrvatska pa i drugi narodi ovih prostora imaju gorko povijesno iskustvo sa zajedničkim državnim tvorevinama, zanimljivo je ustanoviti da su geopolitički konstruktivistički projekti poput balkanske konfederacije i dalje paradoksalno popularni u neoliberalnim laboratorijima američke obavještajne agencije CIA-e (koja u svojoj projekciji svijeta do 2020. Europu zamišlja kao cjelinu sastavljenu od tri velika dijela, a jedan dio bio bi nazvan Balkanskom Federacijom) i neosocijalističkim krugovima.

To je također dobar primjer koji razotkriva načine na koje se titoistička ideologija na Subversive Festivalu reproducira, promovira i perpetuira pod plaštom društvene kritike i antiliberalnog postmarksističkog diksursa. Čak ni prikazivanje filma Pervertitov vodič kroz ideologiju autorice Sophie Fiennes koji prati Žižekove intelektualne fantazije-perverzije nije uspio dekonstruirati mehanizme ideološke privlačnosti i zaslijepljenosti kao strategije zavođenja, jer ako je itko već godinama ovisan o postmarksističkoj i neosocijalističkoj ideologiji (i to na poprilično bahat i nesnošljiv način) što je on sam naziva „proždrljivim monstrumom“, onda je to Žižek, koji je od vlastite protuslovnosti uspio napraviti poslovni brend. Pa ni fokusiranje na kultnu ikonu holivudske ljevice, Olivera Stonea, ne uspijeva rasteretiti festivalsku atmosferu ideologizirane onanije. Na jednoj od tribina festivala povjesničar Tvrtko Jakovina, koji je predstavio svoju knjigu Trenuci katarze: prijelomni događaji XX. stoljeća, uspio je do savršenstva predočiti publici značenje riječi oksimoron ustvrdivši da je Hrvatska sretno prošla 1945. jer se našla na strani pobjednika. Smatra kako ni nekoliko pojedinačnih događaja u proljeće 1945. ni rad tajnih služba to ne mogu obezvrijediti. „Mi smo (Jugoslavija) igrali važnu ulogu u svjetskoj diplomaciji“, rekao je, naglasivši posebnu ulogu „vođe države“ u diplomatskom radu. Očigledno je da Jakovina – koji stotine tisuće civila i razoružanih vojnika likvidiranih na Bleiburgu, Križnom putu i poslije te tisuću političkih zatvorenika u Jugoslaviji smatra detaljem povijesti i veliča „vizionarstvo“ Josipa Broza Tita, diktatora po mišljenju ozbiljnih svjetskih povjesničara – ne može doživjeti svoj trenutak kataraze, baš kao ni većina sudionika Subversive Festivala. Naposljetku, Hrvatska se u cjelini još nije suočila s prošlošću komunističkoga totalitarnog režima i njegovim žrtvama.

Vijenac 501

501 - 16. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak