Vijenac 501

Književna teorija

Poezija i politika: Tvrtko Vuković, Tko je u razredu ugasio svjetlo?

Cesarićeva lirika kao političko sredstvo

Ivana Drenjančević

Detaljnom analizom udžbeničkih čitanja Voćke poslije kiše i Pjesme mrtvog pjesnika Vuković pokazuje u kojoj je mjeri Cesarićeva lirika ključna za suptilno privikavanje učenika na nekritičko mišljenje, sredstvo pedagoškog nasilja koje oblikuje poslušne, pasivne i lako podjarmljive subjekte


Studija Tvrtka Vukovića Tko je u razredu ugasio svjetlo? naslovom, pa i naslovnicom, priziva asocijacije na osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Razred ugašenoga svjetla pomalo je neočekivan od autora koji se dosad pretežno bavio akademskim čitanjima lirike, no s druge je strane i logičan s obzirom na njegov dosljedan interes za odnos književnoga (a posebno lirskoga) sa svijetom političkoga i etičkoga. Taj je interes uočljiv i u ranijim studijama istoga autora: Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši (2005) i Ljubi Žižeka svog! (2009).

Odakle interes za školsko proučavanje i podučavanje književnosti?


Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2012.


Čak i ako nismo metodičari nastave ili sastavljači kakva udžbenika, toga se pretfakultetskoga obrazovanja nemalen broj puta prisjetimo kada na književnim seminarima zdušno plijevimo korov biografističkih čitanja i uporno zauzdavamo potrebu seminarista da u svakoj lirskoj pjesmi vide tek otponac koji ih izbacuje u širinu i dubinu velikih životnih pitanja, pitanja za čije postavljanje sama analizirana pjesma nije ni najmanje potrebna, štoviše, u takvu okruženju (u analizi pjesme) ona nekako nezgodno strši pa čak lagano i smeta. Obuzeti poslom iskorjenjivanja neobično dobro ukorijenjenih čitanja lirike, teško da se ne zapitamo tko nam je to otežao posao. Nekako po navici tada izranjaju slike davnih imaginarnih satova književnosti i pojavljuju se neki imaginarni, nadahnuti nastavnici na čija leđa možemo svaliti svu krivicu. Njihove su nam impresionističke eskapade bespovratno zatrovale studente, oni su krivi što se na satovima interpretacije još hrvamo s pjesničkim bronhitisima, kobnim sušicama i ostalim blagodatima biografističke metode. Upravo nas u tom činu nehajna svaljivanja i izručivanja odgovornosti na spasonosnu širinu tuđih leđa, Vukovićeva studija ozbiljno uznemiruje i ometa. Ona, između ostaloga, pokazuje, poglavito u svojemu prvom dijelu, kako mnoge predrasude o lirici koje su razasute po stranicama osnovnoškolskih i srednjoškolskih udžbenika književnosti podrijetlo imaju upravo u akademskoj kritici te kako upravo njoj imamo zahvaliti za mnoge netom spomenute teškoće koje izranjaju gotovo svaki put kad se na seminaru pristupa lirskomu tekstu.

S druge strane, možda bi za studij lirike, umjesto akademskoga revnika koji, slijedeći svoj sveti poziv, ljutito plijevi tuđa neznanja, mnogo korisniji bio Bourdieuov komični „znanstvenik-magarac“ ili Lacanov „kralj koji ne misli da je kralj“. Mnoge nas stranice Vukovićeve studije upozoravaju da opasnost nije u neznanju, nego u uvjerenju da se zna.

Stup obrazovanja

Na primjeru ranijih pristupa Cesarićevim pjesmama Voćka poslije kiše i Pjesma mrtvog pjesnika Vuković pokazuje kako akademska kritika gotovo doslovno ponavlja Cesarićeva autopoetička razmatranja o sadržaju spomenutih pjesmama da bi se potom u udžbenicima uglavnom samo ponavljala ta akademska prepričavanja pjesnikovih interpretacija vlastitih pjesama. To ulančano ponavljanje i preuzimanje Cesarićeva viđenja svojih tekstova obuzima Vukoviću pažnju te ga potiče na postavljanje mnogih zanimljivih pitanja: Zašto se kritika, a nakon nje i nastava hrvatske književnosti, toliko pobožno drže Cesarićevih pjesama? Zašto je Cesarićevo pjesništvo već desetljećima jedan od nosećih stupova našega obrazovnog sustava? Ne radi li se o opusu od svega stotinu i pedesetak pjesama? Zašto dobiva tako važno mjesto? Odakle taj upadljivi nerazmjer? Zašto već generacije učenika njegove pjesme znaju napamet? Odakle toliki napor da im se u pamćenje utisnu Cesarićevi stihovi? Iz kojih se to interesa ustrajava na njihovoj zastupljenosti u nastavi hrvatske književnosti i zašto ih se, dakle, uporno interpretira na gotovo identičan način? Zašto se bezuvjetno vjeruje u ispravnost Cesarićevih tumačenja vlastitih stihova i zašto je neposluh čitanju po njegovim napucima već desetljećima u području nezamislivoga?

Poststrukturalistički uvidi

Mogući odgovori koje nudi Vukovićeva studija provokativni su, izravni i oštri. Prilično pojednostavnjeno govoreći, oni su okupljeni oko ideje da se na školskomu satu, pod krinkom prizivanja na zajedničko i bezinteresno uživanje u estetičnosti pjesničkoga teksta, odvija nešto posve drugo – izravno političko djelovanje, dresura budućih poslušnika i njihovo navikavanje na asimetričnu podjelu moći. Estetika i politika stupaju podruku, a Cesarićeva je lirika, kao ona koja takvu poveznicu kategorički niječe, upravo idealno sredstvo političkoga djelovanja. Tako, primjerice, školske interpretacije Voćke poslije kiše uporno naglašavaju kontrast kao središnju figuru pjesme i ustrajavaju na nizu binarno suprotstavljenih opreka navikavajući tako učenike na podjele, razgraničenja, jasno ucrtane granice, dakle, usađujući u njih sve ono što je nužno za uspostavljanje moći i dominacije. Pristupi Pjesmi mrtvog pjesnika lirski glas iz groba brzopotezno izjednačavaju s pjesnikovim glasom, iznalaze tijelo kojemu taj glas, navodno, pripada, i na taj način utišavaju mnogobrojne probleme lirskoga glasa, zaobilaze problem apostrofe, na kojoj se pjesma temelji, i posve ostavljaju postrani sablast nesmjestivoga, akuzmatičkoga glas koji nas oslovljava iz grobnice teksta. A glas, taj čudni objekt koji je bez subjekta, koji ne pripada ni tijelu, ni jeziku, koji izvire iz šupljine i koji nam je uvijek na stanovit način stran, u Vukovićevu će poimanju lirike zauzeti ključno mjesto objekta koji uvijek nanovo izmiče i čije trajno izmicanje liriku čini potragom za vlastitim, izgubljenim i nepostojećim glasom.

Uz netom izložene simplifikacije i utišavanja svih problematičnih mjesta, spomenute su analize Cesarićevih pjesama upravo rasadnici najrasprostranjenijih predrasuda: npr. o autorskom geniju kao božanski nadahnutu pojedincu gospodaru, vlasniku smisla pjesme, o izuzetosti umjetnika iz društvene stvarnosti i apsolutnoj nepovezanosti umjetnosti s političkom i ekonomskom stvarnošću, o jeziku umjetnosti kao vrednijemu obliku komunikacije koji prodire do temelja stvari i pojava, o radikalnom individualitetu kao jamcu autoriteta i znanja i slično. Vukovićeva studija uvjerljivo nam pokazuje kako se rad Cesarićevih stihova, tih malih strojeva za reprodukciju logocentrističke misli, uspješno upreže za više ciljeve nastavnoga procesa.

U razredu se, na taj način, obećano prosvjetljenje uma promeće u stalan rad na njegovu pomračenju.

Detaljnom analizom udžbeničkih čitanja Voćke poslije kiše i Pjesme mrtvog pjesnika Vuković pokazuje u kojoj je mjeri Cesarićeva lirika ključna za suptilno privikavanje učenika na zdravorazumsko nekritičko mišljenje, u kojoj je mjeri ono sredstvo rafiniranoga pedagoškog nasilja kojim se od učenika nastoje oblikovati poslušni, pasivni i lako podjarmljivi subjekti.

No Vuković nipošto ne nudi jednoznačan pogled na Cesarićevu liriku niti je olako otpisuje kao jalovi spremnik neoromantičarskih poimanja svijeta, života, književnosti, lirike, stvaralaštva, autorstva i ostalih kategorija. Upravo suprotno, autor studije poziva na ponovni povratak Cesarićevim tekstovima, na ponovno zagledanje u već toliko poznate retke kako bi se u njima uočilo sve ono što su dosadašnja čitanja strateški zaobilazila, uporno i oprezno prešućivala. Autor poziva na osluškivanje glasova koji su ranijim čitanjima planski ušutkivani u ime uspješnosti obrazovnoga, podjarmljivačkog procesa. On se, dakle, hvata ukoštac s iznimno nezahvalnom zadaćom bavljenja općepoznatim pjesničkim tekstovima o kojima se, čini se, više nema što reći. Jer ono što je odviše vidljivo postaje, zapravo, nevidljivo.

Novo čitanje Cesarića

Usput recimo kako je i opredjeljenje za tek dva pjesnička teksta također vrlo smjelo. Naime, u studijama, pa i kraćim radovima posvećenima lirici, nekako se radije utječe većemu broju tekstova jer pjesme se vrlo često osipaju, poput rasutoga tereta, i trebaju, misle analitičari, čvrste sustave da ih drže na okupu – okvir zbirke, pjesničkoga opusa, poetike, pjesničke škole ili generacije pa se tako analize često izlažu riziku da se više bave marnim izoštravanjem bridova na okviru, njihovim pomnim laštenjem, dok same pjesme, u konačnici, služe tek kao ilustracija valjanosti okvira i analize se, više ili manje, natežu kako bi zadovoljile oblik koji je zadan okvirom. Utoliko govor o hrvatskoj lirici koji sebe ne ovjerava u odnosu na ustaljene termine opusa, poetike ili generacijske pripadnosti, već, kao takav, ima status iznimke.

Ipak, iznimnost studije sadržana je, prije svega, u radikalnosti Vukovićevih uvida i u odlučnome povezivanju naoko nespojivoga. On uvjerljivo pokazuje u kojoj su mjeri lirika, politika, etika i ekonomija vezane nerazdruživim sponama.

Vrijednost Vukovićeve analize nalazi se, između ostaloga, u sposobnosti da se možda najokoštalijem tekstu novije hrvatske lirike (ovdje naravno mislim na Voćku poslije kiše) povrati njegova tekstualna gibljivost, da se u tom gotovo odbojno neproblematičnom tekstu iznađu brojni problemi. Detaljnom analizom dvaju Cesarićevih tekstova Vuković pomno otklanja naslage mnogobrojnih interpretacija i ispod taloga tih neobično jednoglasnih čitanja iznova otkriva Cesarićevo pismo sa svim u nj upisanim pukotinama, neodlučivostima, uvrtanjima, napetostima, rastakanjima i slično. Upravo u samu pjesničkom tekstu svoje mjesto nalazi sve ono što i Cesarić i kritičari uporno zataškavaju i niječu. Autor pokazuje kako, pročitani iz nešto drukčije perspektive, Cesarićevi tekstovi ozbiljno dovode u pitanje sve ono o što se kritičari osovljuju i na čemu temelje svoje analize, a nastavnici učeničku dresuru. Pokazuje kako Voćka poslije kiše djeluje zapravo posve subverzivno, tj. kako se može čitati i kao pjesma koja proslavlja nemogućnost uspostave jasnih granica pa time i nemogućnost uspostave brojnih podjela i hijerarhija. U Pjesmi mrtvog pjesnika moguće je, kao što to autor ovdje čini, čuti zazorni glas iz groba koji metafiziku prisutnosti istine i smisla u pjesničkomu glasu izvrgava ruglu.

Vukovićeva je studija istovremeno i zaigrana i ozbiljna. Bogato premrežena Derridaovim, Lacanovim, Bourdieuovim, Nancyjevim, Dolarovim, De Manovim, Rancičreovim i mnogim drugim uvidima, ona ipak ne gubi lepršavost i ne potapa se pod teretom mnogobrojnih referencija. Složeni dijalog s dekonstrukcijskom i psihoanalitičkom mišlju u Vukovićevu je slučaju plodonosan jer donosi prijedloge drukčijega viđenja Cesarićevih pjesama, ali i, mnogo šire, prijedlog drukčijega studija lirike.

Ova nas vrijedna studija, podnaslovljena Predrasude, stranputice i moguće promjene u poučavanju i proučavanju lirike na primjerima Cesarićevih pjesama „Voćka poslije kiše” i „Pjesma mrtvog pjesnika”, bogatim uvidom u stručnu literaturu, pomno izvedenom analizom teksta i inventivnošću zaključaka koje izvodi može podsjetiti na činjenicu da još mnogo toga trebamo naučiti. No, s druge strane, možda je još i važnije da to stanje vlastite svjesnosti o neznanju trajno zadržimo kako nam se ne bi, od suvišne vjere u vlastitu prosvijetljenost, ugasilo svjetlo normalnosti.

Vijenac 501

501 - 16. svibnja 2013.

Klikni za povratak