Vijenac 500

Književnost

Hrvatska politička esejistika: Ivan Aralica, Mentalni komunist

Revitalizacija komunističkog mentaliteta

Andrija Tunjić

Kada se pročita knjiga Mentalni komunist, svakomu je jasno, Aralica to i kategorički tvrdi, da Mesić „snosi najveću krivnju što je svojim osobnim komunističkim mentalitetom spriječio prevladavanje komunističkog mentaliteta u društvu i njegovu zamjenu humanizmom i demokracijom“


Na okruglom stolu o hrvatskoj ljevici Ivan Šiber, profesor i komunistički aktivist, citirao je misao bugarskog intelektualca koji je rekao: „Možda je komunizam mrtav, ali boljševizam nikada nije bio življi.“ Pritom je vjerojatno na umu imao i hrvatsko društvo koje je, što je bliže Europskoj Uniji, sve izloženije nedemokratskim, boljševičkim postupcima vlasti; nepotizam, klijentelizam, partijska i svjetonazorska podobnost, delikt mišljenja i zlonamjerna interpretacija mišljenja, manjak odgovornosti prema biračima, dovođenje na odgovorna mjesta javne televizije osoba koje su bile dio nedemokratskoga komunističkog aparata…


Izd. Despot Infinitus, Zagreb, 2012.


Pridoda li se svemu tome i ponašanje velikoga dijela pisanih medija što selektivno informiraju javnost, manipuliraju činjenicama i sudjeluju u proizvodnji straha od pluralizma, tada ćemo demokraciju imati samo na dan izbora. Dulje je neće uživati ni demokratski nastrojeni ljevičari, oni kojima budućnost ne počiva u nadahnuću prošlošću.

Da nam je javni prostor zagađen i kontroliran, malotko dvoji, to nije upitno. Ali upitan je izostanak nebrige o toj zagađenosti. Lijevu rigidnost, odnosno naš lijevi boljševizam, iz ravnoteže ne uspijevaju izbaciti ni tekstovi o toj rigidnosti objavljeni u pokojem svjetskom mediju.

Lijeva isključivost i desni kukavičluk


Rijetki pokušaji mišljenja suprotnog tzv. lijevome u nas su uglavnom osuđeni na debakl jer ih lijevi ekstremizam vrlo brzo marginalizira i odstranjuje iz javnog prostora ili pak proglašava opasnošću za demokraciju, Europsku Uniju i na kraju civilizaciju. O toj vrsti isključivosti u nas lijevi ne pišu jer se najčešće tiče njih, a desni iz kukavičluka i straha ili zato što, svjesni lijeve kontrole javnosti, znaju da će to pisanje do malokoga doprijeti.

Svaka izravnost, ako nije ljevičarska, sve što nije metafora ili alegorija, u nas se redovito proglašava nepismenošću, nekompetentnošću, sirovošću, netalentom, neobrazovanošću, nekulturom… i to ne samo od strane ljevičara nego i od njihovih desnih slugu, koji se za sitne apanaže odriču vlastitoga mišljenja. A sve zato jer im razlog pisanja nije istina i strah od ponavljanja loše prošlosti, nego materijalna korist ili kakva fotelja.

Boljševički moćnici sve su snažniji, a više nego očiti dokazi toga demokrate čak i ne uznemiruju, a kamoli da ih brinu. Zato pršte obezvređivanja, uvrede i etiketiranja. Čak i tekstovi dvojice iznimnih književnika; Slobodana Novaka i Ivana Aralice – u mladosti obojica partizani i ljevičari – redovito se dočekuju na nož.

Novaka je nedavno novinar i navodno književnik Jurica Pavičić nazvao kretenom jer mu se Novak ne uklapa u njegov zavičajni književni ukus i političko autonomaštvo, a o Aralici se godinama piše kao o nekome komu je trebalo suditi u Haagu jer se drznuo pisati o komunističkom mentalitetu i njihove zagovornike nazvao pravim imenom.

Čuvari mrtve ideologije


Kada pak izostane čoporativni medijski linč, tada na javnu scenu stupa iskušani model prešućivanja. Zbog prešućivanja reakciju nije izazvala ni Araličina knjiga – traktat, kako je Aralica naziva – Mentalni komunist, koju je objavio Despot Infinitus iz Zagreba, u kojoj autor piše o Stjepanu Mesiću, kao prototipu mentalnoga komunista, predstavnika onih koji su krivi za sadašnje političko, duhovno i moralno stanje u Hrvatskoj. Ta knjiga, iako već nekoliko mjeseci javno prisutna, ipak je ostala „nezapažena“. O njoj se zavjerenički šuti. Zašto?

Više je nego očito da je Aralica napisao istinu i pogodio u srce mentalne komuniste, naše boljševike koji nikako ne mogu pristati da su u svojem historijskom bazanju po našim duhovnim i geografskim prostorima činili zlo, da su krivi za nešto za što bi trebali odgovarati. Tko je taj tko ima prava nama reći da smo u krivu, rezoniraju ti boljševici i njihove sluge odjeveni u kostim demokracije? Demokracija, to smo mi, misle čuvari relikvija mrtve ideologije koje smrad još vonja na sve strane. Aralica to vidi, o tome ne šuti i zato ga treba ignorirati.

U tom traktatu s trinaest mantri, kako Aralica preciznije predstavlja svoju knjigu, čitatelju se nudi podrobno analiza i začuđujuće precizan opis činjenica koje pokazuju kako je Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske u dvama mandatima, obnašajući svoju funkciju sačuvao komunistički mentalitet i restituirao boljševizam. I još tvrdi, što je za hrvatsko društvo jednako opasno, da je Mesić glava kriminalne hobotnice, koja je Hrvatsku ne samo opljačkala nego moralno unakazila i duhovno obesmislila.

Tuđmanizam i detuđmanizacija


Kako bi čitatelju približio lik i djelo, navodi dokaze o Mesićevu komunističkom odgoju, o njegovoj suradnji s jugokomunističkim tajnim službama; Udbom i KOS-om, o vezi s mafijom, doušništvu, govoru mržnje prema Srbima, o izdaji i antihrvatstvu, o politikantskom svjedočenju u Haagu, o svemu što je suprotno tuđmanizmu i Tuđmanovoj pomirbi, koju Mesić i komunistički mentalitet nisu prihvatili.

O tome što je tuđmanizam i zbog čega ga komunistički mentalitet nije prihvatio Aralica piše: „Tuđmanizam je nacionalni ponos u miru i u ratu, koji je Mesić bacio pod noge, tuđmanizam je svjesno odabrani asketizam u funkciji narodnog spasa u kritičnom trenutku, sasvim suprotan hedonizmu koji će Mesića dovesti u situaciju da se o njemu govori kao o psihički neuravnoteženu čovjeku; tuđmanizam je nacionalna pomirba; (…) tuđmanizam je prioritet nacionalnog interesa bez obzira na nužnu otvorenost i uviđavnost prema drugima, a ne ono što su Mesić i njegovi premijeri (Račan i Sanader) činili, da im je bio preči tuđi nego naš interes; tuđmanizam je priključenje zajednici europskih naroda uspravne kičme, a ne kako su ga zamišljali i provodili Mesić i njegovi premijeri... Svaka normalna pamet zna da ni pljačkaška privatizacija ni dvjesta bogatih nije sadržaj tuđmanizma.“

Zato je Mesić kao svoj glavni politički zadatak inaugurirao detuđmanizaciju i antifašizam, ali ne demokratski nego boljševički, koji mu je, piše Aralica, „drugo ime za povratak komunističkog mentaliteta, koji je konzervirao i zaogrnuo plaštem antifašizma, nastojeći u svakoj prilici na zid srama pribiti sve što je orijentirano desno, što je rješenje nalazilo kroz tradicionalne, vjerske i nacionalne vrijednosti“.

Dvadeset posto Mesićevih birača


U tome su mu na usluzi bili bivši komunisti a današnji liberali kojima su „Stvarni oslobodioci od komunističkog jednoumlja i jugoslavenstva, kao oblika velikosrpske tiranije, postali fašisti, nacisti, klerikalci, antiglobalisti i antieuropejci; a oni sami, koji su bili stupovi komunističkog i jugoslavenskog totalitarizma, postali su liberali, globalisti, europejci, zagovornici ljudskih prava i čega sve lijepoga ne“.

Aralica dokazuje da su bivši komunisti, a današnji tobožnji liberali, i dvadeset posto birača – koje je „učilo vladati u kumrovečkoj školi, a praksu vladanja obavljalo u samoupravnom komunizmu“ – Mesiću omogućili obnovu komunističkog mentaliteta. Više nisu mogli biti protivnici stvorene hrvatske države, ali su u svijetu mogli „umanjivati njenu samostalnost, srozavati njen ugled, postiđivati je i činiti onim što su oni zvali pristojnom državom, a što se, radi jasnoće, može zvati državom klimoglavaca“. To su isti oni koji su u „samoupravnom komunizmu progonili nacionalizam i kad je bio samo domoljublje i osjećaj zajedništva“.

Tih dvadeset posto „bit će jezgra koja će Mesiću dati dva mandata, a svi ostali koji su tima pomogli bili su naivčine koje su povjerovale njegovim mantrama“. Mesić je uz pomoć njihovih glasova, uz novac nepoznata podrijetla, uz svjedočenje u Haagu gdje je Tuđmana optužio za podjelu BiH i uz Šeksa, „kao zlog duha HDZ-ove politike“, prošao prvi krug, a onda uz „izdaju Budiše od strane Račanovih birača i pobijedio“.

„Kada se to dogodilo“, piše Aralica, „kazao sam jednom prijatelju: Nije nevolja što je na čelo države došao Mesić; nevolja je što je na čelo države došao njen izdajnik. Ako je ne uspije rasturiti, a neće, sigurno će je sa svojim komunističkim mentalitetom uspjeti rastrojiti, posvaditi, dezorijentirati... Na meni je da o tome ispričam priču! Tog trenutka nisam znao ni da će se priča zvati Sebastijanove priče, ni da će imati tri knjige, Ambru, Fukaru i Svetinku! A pogotovo nisam znao da će uslijediti Puž, basnovita i bajkovita parabola o lopovima i ljigavcima!“

Dolazak Mesića na vlast te njegova obnova boljševizma i rehabilitacija mentalnoga komunizma bili su Aralici, kako i sam priznaje, poticaj i inspiracija trima romanima s tzv. ključem, kako su ih krstili liberali. Aralica pak za njih kaže da su dva napisana „u maniri, za naše prilike prilagođena, žurnalističkog romana i jedan u maniri basnovite i bajkovite parabole“ u kojima su se likovi prepoznali „i to prepoznavanje osobno objavili javnosti“.

Dalje pojašnjava da je u Ambri „pričao kako komunistički mentalitet uspijeva preživjeti komunističko društveno uređenje..., u Fukari kako nasilje apatrida, ne pravih, u apatride prerušenih nosilaca komunističkog mentaliteta, rastače naciju kao ljudsku zajednicu..., a u Pužu što je puzavost, dodvoravanje ili, sad već ustaljenim terminom rečeno, podanički mentalitet što ga je komunizam kroz desetljeća torture u ljudima stvarao do razine otupljenja i zaglupljenja. Do razine tuposti i gluposti!“

Račanova i Sanaderova kohabitacija s Mesićem


Drugi mandat u kojem je Mesić još žešće i još izravnije rehabilitirao komunistički mentalitet darovao mu je današnji optuženik za pljačku i korupciju, bivši premijer Ivo Sanader, za kojeg Aralica piše da je „sitna duša i napuhana veličina koja u svojoj blizini, ni kao odana suradnika, ne podnosi čovjeka od formata“, koji je žrtvovao Jadranku Kosor, koja „nije mogla privući dovoljan broj konzervativnih birača“. „Da Kosorica uz izborni inženjering“, nastavlja Aralica, „nije prošla u drugi krug, pobijedivši Borisa Mrkšića, tada vjerojatno Mesić ne bi pobijedio jer bi u drugom krugu HDZ-ovi birači glasovali za Mrkšića. Sanader je, naime, i u državi i unutar stranke, kao tobožnji reformator HDZ-a, provodio prikrivenu i neprekrivenu detuđmanizaciju, pa je savezništvo s deklariranim detuđmanizatorom Mesićem dobro došao.“

Pojašnjavajući bit komunističkog mentaliteta, njegovu ukorijenjenost i žilavost, Aralica piše da taj mentalitet „rađa želju da se ostane trajno na vlasti“, što Mesić i danas pokazuje svojim nedemokratskim i neargumentiranim istupima u javnosti. Zato je za svojega predsjednikovanja, prema mišljenju odvjetnika i bivšeg suca Vrhovnog suda Krunoslava Olujića, „svojim nesmotrenim ponašanjem prekršio najmanje četiri odredbe Ustava RH“. Zato je Milovan Baletić, tajnik Vlade dok je njezin predsjednik bio Mesić, za Mesića rekao: „Taj ni o čemu ne misli!“ I zato je Dražen Budiša izjavio: „Mesić je točka političke nestabilnosti i morao bi dati ostavku.“

Unatoč tomu Račan ne poteže pitanje njegove smjene jer je, Aralica citira Milana Ivkošića, „nametao krivnju hrvatskoj naciji što je imala diktatora Tuđmana i ratne zločine“. No vjerojatnije je da mu je odgovarao zbog revitalizacije komunističkog mentaliteta, u kojem se Račan osjećao kao riba u vodi.

Kada se pročita knjiga Mentalni komunist, svakomu je jasno, Aralica to i kategorički tvrdi, da Mesić „snosi najveću krivnju što je svojim osobnim komunističkim mentalitetom spriječio prevladavanje komunističkog mentaliteta u društvu i njegovu zamjenu humanizmom i demokracijom“. Je li i na to mislio Šiber kada je citirao misao o snazi boljševizma? Nagađati što je stvarno mislio značilo bi pristati na komunističke konstrukcije, kakvima se sve češće služi premijer Milanović.

Aralica o tome piše u traktatu Mentalni komunist i u romanima koji pišu o likovima koji taj mentalitet čuvaju i proizvode. Zato ga napadaju i etiketiraju kao i Novaka. No bez obzira na to istinski će se demokrati složiti da se Aralica uspješno bori s ostacima i čuvarima toga mentaliteta. Da mu je ušao pod kožu i dopro do srži, čega je posljedica etiketiranje pa i prešućivanje njegova pisanja.

Čak ako prešućivanje i negiranje kvalitete tih knjiga potraje, njihova kroničarska dimenzija i svjedočenje o komunističkom totalitarizmu bit će trajno sjećanje na žrtve kojih je stradanje duboko upisano u identitet hrvatskoga naroda i njegove kulture. Mesić i njegovi istomišljenici ostat će pak tek lik u „okviru za mržnju“.

Vijenac 500

500 - 2. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak