Govor koji kruži oko teme

Završni ciklusi Fiamengove posljednje zbirke opravdavaju njezino postojanje, u njima pjesnik dolazi do daha, do teme i do pjesme. Prije toga previše je proizvodnje i nusprodukata, previše isforsiranih asocijacija i tautoloških formulacija

Kada mi u ruke dospije nova knjiga, obično najprije promotrim njezin izgled, nastojim se sprijateljiti s dizajnom, formatom, koricama, malo ju napreskokce prolistam, zavirim u sadržaj, pročitam pokoji redak (tek toliko da udovoljim prvom valu radoznalosti) i onda počnem čitati od prve stranice. No u slučaju pjesničke zbirke Vrijeme s greškom Jakše Fiamenga počeo sam s kraja, od bilješke o piscu. Razlog nije bilo manjkavo znanje o autoru i njegovu opusu nego činjenica da se taj kraći usputni zapis u toj knjizi oteo i osamostalio te protegao na pune četiri stranice.

Izd. DHK. Zagreb, 2012.

Bilješka koja bježi od sebe

Narečena bilješka nudi naime raznorodne podatke kojima se čitatelj uvjerava u svestranost Fiamengove pojave, dragocjenost njegova djelovanja i izvrsnost poezije koju piše. Na prve dvije stranice Fiamenga se predstavlja kao pjesnika, esejista, kritičara, scenarista, novinara, urednika, člana i člana suradnika, navodi se da su mu stihovi uklesani u kamene ploče na Braču i u Splitu, da je dobitnik dvadesetak što lokalnih što globalnih nagrada (među inim Plavog pera za poticanje, jačanje i očuvanje svijesti o vrijednostima mora, hrvatskog Jadrana posebice te Sabatine za afirmaciju vinogradarstva i vinarstva putem umjetnosti), podsjeća se da su mu uglazbljene stotine tekstova, da je vlasnik dvaju Porina i Zlatne ptice, napokon da je o njemu snimljen (zapažen!) tv-film Čovik od riči. Na sljedeće dvije stranice slijedi bibliografija – čitatelj doznaje da je Jakša Fiamengo objavio 22 pjesničke knjige, desetak izbora iz poezije što na hrvatskom što u prijevodima, da supotpisuje četiri poetsko-grafičke mape, tri knjige za djecu, dva izbora iz skladane poezije te pet što običnih što dvostrukih CD-ova na kojima su njegovi uglazbljeni stihovi. Itd. Itsl. Doista impresivno, zaključit će vjerojatno brojni čitatelji. I jest. No riječ je o bilješci koja zagovara, koja bi najradije iskočila iz svoje kože, pretvorila se u pogovor i s nekoliko uvjerljivih superlativa počastila stihove koji joj prethode. Tako da nam bude sve jasno, da se jednostavno prepustimo užitku, da nam slučajno ne bi palo na pamet dvojiti o njihovoj proživljenosti, dubini i artificijelnosti.

Kada sam se odmorio od bilješke, zaronio sam u Fiamengove stihove. Zbirka Vrijeme s greškom donosi 82 pjesme podijeljene u 6 ciklusa: Zapovijed svjetlosti, Sedlo sv. Mihovila, Šešir, štap, tikvica, Stvor od uvale, Stari vjetar i Odjavna špica. Drugi ciklus ima dvanaest, a ostali po četrnaest pjesama. Uz neizbježno interpretacijsko svođenje stvari na očitost, moglo bi se kazati da je osnovna tema zbirke starost, upravo umijeće starenja. Fiamengov subjekt trenutak u kojemu govori opisuje kao vrijeme odustajanja, dapače ustvrđuje: „vrijeme se gotovo sasvim potrošilo“. Taj subjekt je ranjiv i melankoličan, na svakom koraku vidi nove potvrde opće prolaznosti, govori o nepravilnom lupanju srca, lošoj zaradi, povišenom šećeru, trivijalizaciji života i nesnalaženju u stvarnosti, inzistira na neusklađenosti stanja svoje svijesti i stanja svijeta te zaključuje da živi u vremenu s greškom, vremenu koje ljudima dodjeljuje neke posve pogrešne riječi i tjera ih na pogrešne korake. Zrnca radosti traži u sjećanju, u pasatističkim posvetama ljudima, događajima i mjestima. Zaziva stari vjetar kao svjedoka življeg i dinamičnijeg života (ej, stari vjetre, ponovi me/ vrati mi rečenice koje su nas nekoć zbližile/ ponudi nam opet ludost mladog vina), pjesmom se vraća u Salonu, Komižu, ispisuje zdravicu konobi:

Nigdje se, bar koliko znam, nigdje tako

vrsno ne pretače vino u poeziju i poezija u vino

kao u novoj konobi Andre Tomića u Jelsi. [...]

Riječi u kojima se prikuplja iskustvo zbirke ponajprije su samoća, treperenje, isijavanje, odustajanje, žeđ, nerazgovijetnost i san. U izvedbi zbirka se cijepa na dva dijela. U prva četiri ciklusa Fiamengov subjekt kao da izbjegava temu starosti koja mu prilazi sa svih strana – prepušta se asocijativnosti, do iznemoglosti niže poredbe i metafore, nabraja, filozofira, očuđuje pojedine prizore ne bi li svjedočio o svojoj vitalnosti. U završnim ciklusima Stari vjetar i Odjavna špica taj subjekt odjednom postaje izrazito koncentriran i izravan te upravo tako postiže lirsku vitalnost. Razbarušena asocijativnost ustupa mjesto mišljenju, pjesme se počinju ravnati prema kakvoj ideji koja je nerijetko aforistički iskazana, npr.:

svi smo mi dio jedne velike nepravde

svako je bdijenje

različito i svako vrijeme

sve manje moguće.

Prizivanje pjesme – stihovima

Jakša Fiamengo u Vremenu s greškom pokazuje kako se temu može obraditi posredno, gotovo ju prešutjeti, i izravno, bez kalkulacija. Predomišljanje naravno ostavlja tragove u jeziku pjesme, u njezinoj kompoziciji i retorici. Fiamengov izraz ponajviše karakteriziraju općenitost i neodređenost. Pjesnik je to koji vazda govori o jeziku i moru, koji u tipičnim detaljima i slikama (primjerice šum rogača, pljuskanje valova, složna vesla) prostire posteljicu prigodnoj lirskoj filozofičnosti. Evo primjera:

Gledamo se, razmjenjujemo dobra svojstva,

stare su i nove, raspolažu mjerama i mijenama.

Prepoznajemo najvažnije uzajamne činjenice:

očitavanje energije, usklađivanje nemoći;

raspolažemo svim vrstama i podvrstama mutacija.

Stihovi iz pjesme Očitavanje energije opisuju riječi, a podjednako bi se mogli odnositi na ljude, prijatelje, životinje, biljke, brodove, ribe, cigarete, noći itd. Na tu vrstu općenitosti mislim. Posve mi je jasno da pjesnički govor nije svediv na konkretno niti se konkrecija od pjesnika može tražiti. Govoreći o općenitosti Fiamengova pisanja pokušavam zapravo predočiti govor koji povremeno možda ipak ne dolazi do svoje teme, koji kruži oko nje, a čitatelj – umjesto s pjesmom – biva suočen s prizivanjem pjesme, s grčevitom potragom koja proizvodi stihove što ih samodopadni scriptor u jednom trenutku počinje iz čista mira doživljavati i nuditi kao pjesmu. Takav je način pisanja gdjekad na pragu lirskog pleonazma koji više upućuje na akrobatsku retoriku nego što svjedoči istinsku emociju ili izaziva uzbuđenje u čitatelja, npr.:

ta ista kiša, njezina sveobuhvatna

vlažnost u kojoj se uspravlja sluzavo tijelo kiše

da nas poškropi, oslovi, učini zrelijima

i u nedostatku boljeg ugine (Tijelo kiše)

Zamjenice koje ništa ne zamjenjuju

Općenitost se uvećava kada pjesnik poželi univerzalizirati temu ili misao pa u tu svrhu posegne za neodređenim ili pokaznim zamjenicama (koje ništa ne zamjenjuju), uopće za izrazima koji izbjegavaju imenovati, odrediti ili lokalizirati – nešto, netko, negdje, nekako, to, ovo i sl. Poetika neodređenosti zgušnjava se, recimo, u pjesmi Putokazi u kojoj subjekt nostalgično ustvrđuje kako se nalazi u nekom drugom vremenu koje je već na drugom mjestu te počinje sumnjati je li on i imao svoje mjesto. Dok se subjekt tako propituje, pjesnik njegov solilokvij posreduje leksikom koji čitatelju baš i ne nudi obilje pojedinosti – pjesma završava stihovima:

i tko zna je li uopće postojalo

to mjesto, to vrijeme i ja ovdje ovakav

na ovakvome ovome ovo

Fiamengova je ruka toliko izvježbana da se s vremena na vrijeme stječe dojam da u svakom trenutku i o bilo čemu može napisati pjesmu. On je marljivi proizvođač stihova koji je davno izgradio svoj poetski imaginarij i prispodobivu mu lirsku retoriku. Budući da se u toj pjesničkoj manufakturi puno i često radi, u njegovu se rukopisu dadu prepoznati uporišne geste i postupci. Kako u prijašnjim zbirkama tako i u ovoj Fiamengovi su aduti maritimna asocijativnost, stanovita filozofičnost, mistifikacija jezika i svjetlosti te doživljavanje poetskoga čina kao svojevrsne svečanosti. U Vremenu s greškom tri postupka obilježavaju metriku i kompoziciju pjesama: opkoračenje, centriranost i okruživanje. Opkoračenjem se završetak sintaktičke i smisaone cjeline prebacuje u sljedeći stih te se tako stvara iščekivanje i napetost. Učinci opkoračenja nisu izraziti. Centriranost pretpostavlja da se svaki stih ravna prema središnjoj osi pjesme. Taj postupak, kojim je A. B. Šimić svojedobno izazivao igru teksta i bjeline stranice, u Fiamengovu je slučaju prije manirizam nego tehnika kojoj treba tražiti dublje razloge. Okruživanje ili kiklos figura je otpočinjanja i okončavanja teksta istim stihom ili mišlju – između početka i kraja pjesme ta misao zrije, razvija se, bubri, račva i mijenja značenje (npr. Da, riječi mogu sve).

Lakoća kojom Jakša Fiamengo razvija misao, kojom kruži oko teme, kojom asocira i spaja iznimna je. Međutim ponekad ga upravo ta lakoća odvede u slijepu ulicu, a njezini proizvodi čitatelja začude ili mu prizovu osmijeh na lice. Promotrimo malo pažljivije stihove:

Usahne li ruža vjetrova, izbriše li se

sve znakovlje pod kojim smo ustrajno stajali

što ću ti pokloniti iz cvjetnjaka

u koji već prodiru prve kiše [...]

Najprije se neočekivano demetaforizira ustaljena meteorološka metafora (ruža vjetrova), tim ju se činom oživljuje, ali nakratko, jer ona je izgleda tu samo zato da bi se predvidjela mogućnost njezina nestanka (usahne li). Tek što je pjesnik toj ruži vratio latice i miris, ona bi dakle mogla uvenuti i istrunuti. Lirski subjekt, zdvajajući nad tom mogućnošću, zabrinuto se pita što svojoj sugovornici u tom slučaju pokloniti iz cvjetnjaka. Čitatelj, koji se pokušava uživjeti u pjesmu, već uvelike brine s njim. No onda ga subjekt iznenadi obaviješću da bi ruža zapravo mogla usahnuti baš u trenutku kad u cvjetnjak već prodiru prve kiše. E, sad više nije jasno o čemu je riječ – o cvijetu ili vjetru. Kakva je to ruža koja će se sasušiti zbog kiše? Priznajem, malo sam se izgubio. I čini mi se da samo odabrani mogu ozbiljno komunicirati s navedenim stihovima, ali i sa slikama i događajima koji u toj pjesmi slijede: ruž s lica, laštilo na cipelama, ljeto, kišobrani protiv uroka itd.

Intenzivna želja lirskoga subjekta

Kritika se višekratno očitovala o Fiamengovu lirskom manirizmu. U načelno pohvalnim rečenicama pojavljivale su se dvojbe, pa i ozbiljne primjedbe. Davor Šalat je zapisao da Fiamengovu poeziju obilježava „neprestano povišen, gotovo himničan ton, stalna lagana euforija i zapjenjenost jezika, kojim duh nadvladava ograničenost i dovodi se u ekstatično osjećanje svejedinstva“ zbog čega je „to pjesništvo u isto vrijeme i statično i dinamično“. Marko Pogačar, pišući o zbirci Jeka, tvrdnju da je urod te zbirke „sasvim solidan“ ovako razvija: „usprkos povremenim općim mjestima, javljanju izlizanih, uvriježenih atribucija, predvidivih sintagmatskih konstrukcija te mjestimičnim iskliznućima u pasatističko ‘zavičarenje’ on se može, bez grižnje savjesti, iznijeti na tržnicu (možda bolje: uzgajivačku smotru) domaće pjesničke produkcije. Pa makar karocom.“ Za svaki slučaj, isti je paradoks ponovio i zaoštrenije: „riječ je o [...] sasvim solidnoj, mjestimice vrlo dobroj, iako ponešto ‘bljutavoj’ knjizi“.

Slične bi tvrdnje mogle naći uporišta i u stihovima zbirke Vrijeme s greškom. Rekoh već da njezini završni ciklusi opravdavaju njezino postojanje, da u njima pjesnik dolazi do daha, do teme i do pjesme. Prije toga previše je proizvodnje i nusprodukata, previše isforsiranih asocijacija i tautoloških formulacija. Dapače, zbirka okončava odličnom, u isto vrijeme duhovitom, igrivom, zagonetnom i melankoličnom pjesmom Treći znak Geofizičkog zavoda. I u njoj se pojavljuju more, brodice, svjetlost, ribari i mreže kao i u mnogim drugim pjesmama. No čitatelj osjeća da ju je pjesnik baš morao zapisati, za razliku od nekih čije čitanje taj osjećaj ne prati. K tome pri kraju zbirke u pjesmi Mjesec u vodi pojavljuju se i znakoviti stihovi:

Dolazi mi da skratim biografiju, da je

svedem na dvije-tri riječi, najposlije

da je sažvakam kao jeftini duhan, da je zgužvam

i bacim poput pročitanih novina [...]

Riječ je nedvojbeno o intenzivnoj i otvoreno iskazanoj želji lirskog subjekta. Doduše izigrava ju bilješka o piscu koja ubrzo stiže i koja očito odolijeva njegovim trenutačnim slabostima. Ako ništa drugo, to je očit dokaz da su lirski subjekt i pjesnik nesumjerljiva bića. Dok bi Fiamengov subjekt biografiju od dvije-tri riječi, pjesnikovoj jedva dostaju četiri stranice. Usput, prvo lice prezenta glagola sažvakati ne glasi sažvakam nego sažvačem. Ili je to možda stilem!?