Vijenac 499

Društvo

Knjiga Nikice Barića, Ustaše na Jadranu

Slojevita povijesna tema

Vedran Obućina

Na više od osamsto stranica Barić iznosi potankosti o politici, vojsci, ratnim zbivanjima, kao i svakodnevnom životu na području Istre, kvarnerskih otoka, Rijeke i cijele Dalmacije od talijanskoga povlačenja do njemačko-domobransko-ustaških poraza i partizanskih osvajanja potkraj 1944.


Često se u modernoj hrvatskoj povijesti izbjegne ili prijeđe preko teme vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) na području koje je do 1943. vlast bila u rukama talijanske uprave. Poslije, za vrijeme jugoslavenskoga režima, u široj javnosti kolala je priča da je Poglavnik NDH Ante Pavelić zapravo prodao Dalmaciju Talijanima. Naime, Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. područja istočnoga Jadrana pripala su Kraljevini Italiji, i vraćena su pod hrvatsko čelništvo tek kapitulacijom Italije u rujnu 1943. Kao i mnoge druge „jednostavne“ istine u povijesti, ni ta tvrdnja o „prodaji“ nije u potpunosti istinita. Zapravo, malo se toga može detaljno saznati o nešto više od godine dana vlasti NDH u Dalmaciji, Istri i Hrvatskom primorju. Zbog toga je vrlo zanimljiva i sadržajem obuhvatna knjiga povjesničara Nikice Barića Ustaše na Jadranu koja je izašla početkom godine u nakladi Hrvatskog instituta za povijest. Na više od osamsto stranica Barić iznosi potankosti o politici, vojsci, ratnim zbivanjima, kao i svakodnevnom životu na području Istre, kvarnerskih otoka, Rijeke i cijele Dalmacije od talijanskoga povlačenja do njemačko-domobransko-ustaških poraza i partizanskih osvajanja potkraj 1944.


Izd. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012.


Posljedice talijanskog iridentizma

Daleko najprovokativnija tema koju povlači Barić upravo je ona o prodaji Dalmacije. Barić je mišljenja da se Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, smatra autor, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Dapače, autor naglašava da je „vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji“. Talijanska se vlast morala tolerirati, ali čim su Talijani napustili istočni Jadran, ustaška je propaganda učinila sve da proglasi povratak svoje vlasti kao pravedan povratak u maticu državu. Zbog toga je napravljeno novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio splitski odvjetnik Edo Bulat. No Ministarstvo zapravo nije imalo odriješene ruke na području Sušaka, Rijeke i Istre, koji su ušli u sastav novoga njemačkog Operativnog područja Jadransko primorje, a u kojem je dijelom ovlasti imala i nova Talijanska Socijalna Republika. Edo Bulat je nakon rata izbjegao s obitelji u Argentinu i ova je knjiga dobrim dijelom razjasnila mnoge tijekove događanja u Dalmaciji zahvaljujući privatnom arhivu obitelji Bulat.

Barić vrlo detaljno opisuje način uvođenja građanske uprave u oslobođene krajeve, među njima i djelovanje glavara građanske uprave Oskara Turine u Rijeci i Brune Nardellija u Splitu, kao i funkcioniranje velikih župa (VŽ Bribir, VŽ Cetina, VŽ Sidraga i Ravni kotari, VŽ Dubrava te VŽ Raša, koja zapravo nije djelovala). Postojala su i dva vojna zapovjedništva NDH, Lika i Neretva, te Zapovjedništvo područja Velebit–Dinara, koje su činile ustaške snage, a na čelu kojega je bio ustaški pukovnik Vjekoslav Servatzy. Vrlo je zanimljivo pročitati koliko su na terenu ti dužnosnici bili spremni pomoći stanovništvu. Barić nabraja česte slučajeve u kojima se glavari građanskih uprava, veliki župani i vojni dužnosnici žale na njemačke snage na terenu, kao i na potrebnu pomoć dalmatinskim gradovima i selima. Te žalbe bile su pisane i Paveliću, i predsjedniku Hrvatske državne vlade Nikoli Mandiću, ali i njemačkom veleposlaniku Siegfriedu Kascheu, koji se mnogo puta založio i putem svojih diplomatskih sposobnosti za NDH kod Hitlera, i zapovjedniku njemačkih snaga u NDH Edmundu Glaiseu von Horstenauu. Ishodi tih žalbi možda jesu bili nevažni u cjelokupnoj slici ratnih godina, ali su plijenili pozornost posebno u onim trenucima kada je još vladalo uvjerenje da bi britansko-američke trupe mogle izvesti desant na istočnojadranskoj obali.

Odnosi snaga zaraćenih strana

Barić vrlo detaljno opisuje odnos snaga između građanske i vojne vlasti te ustaša s jedne strane i njemačke vojske, četnika i partizana s druge. Autor ostavlja dojam da je uprava NDH postojano mogla održavati poziciju samo u gradovima, a ponekad ni tamo. Slabe domobranske i ustaške postrojbe bile su izravna posljedica talijanskoga protivljenja stacioniranju hrvatskih snaga za vrijeme njihove vladavine. Kad je u Drnišu uspostavljen VII. ustaški stajaći zdrug za zadarsko područje te vojna posada u Splitu i okolici, to su bili najjači vojni garnizoni NDH. Šibenik je imao vrlo slabe postrojbe NDH, a na dalmatinskim otocima uopće ih nije bilo. To je na kraju dovelo do velike ovisnosti o njemačkoj vojnoj prisutnosti. Autor vrlo detaljno opisuje ne tako skladne odnose između Nijemaca i hrvatskih vojnika, kao i uporabu četnika od strane njemačkih snaga u obrani od gerilskih napada partizana. Pritom su četnici često palili i pljačkali hrvatska sela te ubijali Hrvate koji su bili vjerni NDH. Za takve zločine nisu odgovarali. Vrlo su zorno opisana zvjerstva koja su činile sve vojne postrojbe, od ustaša, preko četnika, do partizana, a koja zapravo nikad nisu u potpunosti istražena ni objelodanjena. Među njima posebice se ističe pokolj između 1300 i 1400 Hrvata u Donjem Dolcu kraj Sinja, koju je počinila SS-divizija u čijem je sastavu bilo i mnogo srpskih vojnika. Osim tog zločina, autor je opisao i mnoge druge, od ustaškog odvođenja Židova u koncentracijske logore, do partizanskog nasilja nad neobranjenim stanovništvom i njihovim prisilnim odvlačenjem u šume i gore. Pritom su Nijemci bili popustljiviji prema četničkim zločinima nego prema ustaškim. Kako Barić kaže: „Nijemci su četnicima dopuštali veće nasilje nad onim Hrvatima koji su bili osumnjičeni za potporu partizanima, primjerice u selima u zaleđu Šibenika. Za Nijemce to su bile akcije usmjerene protiv partizana i njihovih suradnika, dok su četnici u tim akcijama za nasilje očito bili motivirani i nesnošljivošću prema Hrvatima.“ Zapravo, Barić vrlo potanko opisuje koliko je ta četnička Kraljeva vojska u otadžbini surađivala s neprijateljem istoga tog kralja za kojega su se, navodno, borili. Ipak, Barić napominje da se ne smije zaboraviti da je srpsku pobunu izazvala nerazboritost hrvatskih ustaških vlasti i ustaški pokolji Srba pri samu osnivanju NDH.

Monumentalno dokumentarno djelo

Knjiga Ustaše na Jadranu vrlo je studiozno djelo, pisano s mnogo podataka i možda s premalo sinteza, nastalo na temelju dokumenata Narodnooslobodilačke borbe Dalmacije 1941–1945, arhivskim fondovima i zbirkama dokumenata sačuvanim u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Državnom arhivu u Splitu, Muzeju Cetinske krajine u Sinju te Vojnom arhivu u Beogradu. Podijeljena je u dvanaest poglavlja koja redom opisuju: uspostavu vlasti NDH u Dalmaciji u travnju 1941; osvrt na Rimske ugovore iz svibnja 1941. i stanje nakon njihova potpisivanja; slom Italije, tzv. himbenoga saveznika; ustroj uprave NDH u priključenim jadranskim krajevima; odnos NDH prema Sušaku, Rijeci i Istri; oružane i redarstvene snage NDH u priključenoj Dalmaciji; njemačku vojsku u Dalmaciji; odnos NDH s Talijanskom Socijalnom Republikom; četnike u sjevernoj Dalmaciji; gospodarske, prometne i socijalne prilike u Dalmaciji iz perspektive vlasti NDH; raspoloženje naroda obzirom na vanjske i unutarnje prilike i događaje; povlačenje uprave NDH iz Dalmacije, odnosno trenutak kada su „partizanske titovke veselo hodale po ulicama, a naša dosadanja nastojanja u ovim krajevima dovedena u pitanje“.

Ovo veliko dokumentarno djelo o sudbonosnih godinu dana vlasti NDH u Dalmaciji ne slijedi nikakva ideološka frustracija. Autor prilazi temi trezveno i znanstveno, ne štedeći nikoga odgovornosti, ali i ne podliježući ideološkim frazeologijama i tumačenjima, kakve je pobjednik u Drugom svjetskom ratu potezao gotovo pola stoljeća.

Vijenac 499

499 - 18. travnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak