Vijenac 499

Književnost

MUČNINA SVAKODNEVICE: IVANA ŠOJAT-KUČI, NIČIJI SINOVI

Čiji su ničiji sinovi

STRAHIMIR PRIMORAC

Prethodni roman Ivane Šojat-Kuči Unterstadt (2009) odlično je primila i publika i kritika, a neuobičajeno za naše prilike (s iznimkom Baretićeva Osmog povjerenika) bili su joj skloni vrijednost priznati i žiriji nekolicine književnih nagrada. To su činjenice koje čitatelj, u trenutku kad započne čitati Ničije sinove, ipak sve vrijeme ima na umu. A te okolnosti proizvode pitanja o tome kakve su relacije među tim tekstovima. Je li zadržana razina kvalitete?


Izd. Fraktura, Zaprešić, 2012.


Kad je riječ o spomenutim romanima Ivane Šojat-Kuči, čitatelju u oči najprije upadaju razlike. U Unterstadtu je obuhvaćeno cijelo 20. stoljeće; radnju nose isključivo ženski likovi; u romanu je vrlo važna povijesna dimenzija – posredovanjem individualnih sudbina predočena je tragična sudbina cijele jedne nacionalne manjine; autorica je prethodno morala proučiti obilnu historijsku građu i osobno obaviti terenska istraživanja kako bi njezin roman dobio legitimaciju i činjenične i umjetničke uvjerljivosti. U Ničijim sinovima vrijeme zbivanja radnje fokusirano je na zadnje desetljeăe prođlog i prvo ovoga stoljeăa (iako ta dimenzija seţe i dublje, preko priča roditelja i baka i djedova protagonistâ romana); ovdje su tek dva glavna lika, ţena i muđkarac, bračni par, koji pripovijedaju svatko iz svoje perspektive; roman nije zasnovan na tzv. velikoj temi, nego na komornoj bračnoj drami, na običnosti svakodnevice koja može djelovati na ljudske odnose jednako razorno kao i povijest; a prikupljanje materijala za ovaj roman vjerojatno nije bilo tako zahtjevno jer nije trebalo kopati po arhivskoj građi, nego pažljivo gledati i slušati ono što se zbiva u svakodnevnom životu.

U Unterstadtu protagonisti su žrtve društvenih previranja, povijesnih okolnosti u kojima sami ne mogu učiniti ništa ili mogu vrlo malo u pogledu vlastite sudbine; u Ničijim sinovima tenzija proizlazi iz karakterâ dvoje glavnih junaka, iz njihove zarobljenosti druđtvenim kliđejima, laţnim moralom i malograđanskim običajima, iz pokušaja (žene) i nedostatka volje ili snage (muškarca) da se otrgnu uhodanim ulogama u koje ih gura njihova okolina. Sposobnost Ivane Šojat-Kuči za književnu preobrazbu koja pokazuje da se može snaći i u novim, drukčijim okolnostima – znak je pune spisateljičine zrelosti. Da su izostavljeni neki repetitivni detalji, roman bi još dobio na dinamici i kompaktnosti.

O čemu se zapravo pripovijeda u Ničijim sinovima? U osnovi je romana aktualna tema: kriza i raspad institucije braka. Priča je smještena u Osijek, vrijeme je sadašnje, a autorica se odlučila za dvoje pripovjedača u prvom licu. Brak Sanje i Marka na velikim je iskušenjima zbog sve većeg nerazumijevanja i međusobnog udaljavanja to dvoje relativno mladih ljudi, koje pod zajedničkim krovom drži njihov maloljetni sin Petar. Sanja radi kao činovnica u banci, sve je nezadovoljnija Markovim izbivanjem iz kuće i njegovim čestim opijanjima, a zbog recesije prijeti joj i otkaz na poslu. Silno je povrijeđena Markovim zanemarivanjem, sve teže joj pada abortus na koji se svojedobno bila odlučila, a sin, osnovac, toliko se već otuđio – u virtualni svijet videoigrica – da s njim ne može uspostaviti nikakav bliži kontakt. Marko, koji je prekinuo studij književnosti započet prije rata i zaposlio se kao pjevač u kazališnom zboru, razvojačeni je branitelj i većinu vremena provodi po birtijama opijajući se s prijateljem Matijom, također sudionikom Domovinskog rata. „Ne možeš živjeti normalan u nenormalnom svijetu“, kaže taj njegov prijatelj pokušavajući objasniti zašto su nakon rata svi toliko pili.

Motiv alkohola u ovom je romanu iznimno važan, kao poticaj koji kod glavne junakinje osvještava i rasvjetljava neka pitanja vezana uz odnose muškarca i žene u braku. U nekoliko navrata glavna se junakinja pita, pa to pitanje postavlja i mužu, a na kraju romana upućuje ga i Bogu: „Čija smo mi, zapravo, djeca?“ Uvjerena je da roditelji, najvećim dijelom, oblikuju djecu u ono što će postati; shvativši da je dospjela u slijepu ulicu i da brak ne može spasiti, ona počinje strahovati za svog sina u godinama odrastanja. Zna da su „djeca bez očeva, djeca očeva koji su napukli, pa se slabi jedva vuku kroz život“, djeca roditelja koji su digli ruku na sebe, djeca onih koji su nas ostavili – „ničiji sinovi“. A to je nesretna, strašna sudbina i za njih same i za njihove najbliže.

Okvirna tema romana – raspad braka i „filozofija“ muško-ženskih odnosa u cijeloj lepezi komentara – impregnirana je mnoštvom drugih tema iz naše svakodnevice, među kojima su neke jednako intrigantne i životno uvjerljive kao i ta ostvarena u podlozi teksta. Tu prije svega mislim na ratne priče koje evocira glavni junak i na posljedice koje je rat ostavio na branitelje, ali i na civilno stanovništvo. Nitko od njih ne može zaboraviti strašne slike pogibija i razaranja, njihovi su snovi puni mrtvaca, a i život nakon rata ispunjen je svakovrsnim nevoljama i samoubojstvima prijatelja s ratišta. Jedna od posljedica je i alkoholizam, kao potreba da se pobjegne od strašnih ratnih sjećanja i ružne svakodnevice. Posljedica takva traženja zaborava, „opuštanja“, kako kaže Marko, kobna je za njegov brak: Sanja ne prihvaća takvo stanje stvari, pobuni se i želi izaći iz te igre. U priču romana dobro se uklopio niz drugih podtema, npr. o osječkim grobljima, o politici, o abortusu, o recesiji, o alijenaciji („gluha“ komunikacija sa sinom, Markova s bakom), o obiteljskim tabuima, o kazališnim i književnim temama. Tako Markov prijatelj Matija, u povodu karikirana lika Slavka zvana Krleža, koji je izbjegao rat, a sada objavljuje romane koji se nikoga ne tiču, izriče ovakvu kritiku suvremene hrvatske književnosti: „Svi pišu i govore o stvarima koje veze nemaju i ništa ne žrtvuju. (...) A nekad su pisci išli pred streljačke vodove!“

Ivana Šojat-Kuči ponovno je napisala snažan roman, pun dinamita, koji govori o najdubljoj ljudskoj intimi i ružnoj svakodnevici koja nam ne da disati punim plućima.

Vijenac 499

499 - 18. travnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak