Vijenac 498

Druga stranica

Komentar – u iščekivanju novih jezičnih polemika o starim temama

Nemiri naši jezični

Stjepan Damjanović

Najavljeni novi pravopisni priručnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje još jednom će otvoriti burne rasprave u kojima će svaka strana žestoko braniti svoje gledište bez težnje za stvarnim dogovorom i iznalaskom rješenja


Opet nas zapljuskuje jači val nemira u vezi s uređivanjem hrvatskoga jezičnoga standarda i u vezi s pitanjem je li potrebno hrvatski standardni jezik u javnoj uporabi zaštititi zakonom i kakvim. Najava Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje da će objaviti novi pravopisni priručnik kojim će pokušati prevladati neslogu koja se tiče maloga broja pitanja oko kojih se već desetljećima diže nesnosna buka, raspaljuju strasti i izriču posve neprimjerene ocjene o ljudima (češće) i stavovima (rjeđe) tihi je nemir pretvorila u glasni i narednih mjeseci opet ćemo biti zasuti tekstovima i emisijama u kojima će pojedinci žestoko braniti svoje i napadati stavove drugih. Svi će se pozivati na struku i znanost pa će se oni koji doista iskreno žele da se ono što treba riješiti riješi čudom čuditi kako to da se stručnjaci/znanstvenici ne mogu dogovoriti. Ti dobronamjerni i naivni neće ni pomisliti da je to možda stoga što se nitko i ne pokušava dogovoriti, nego svatko nastoji da pobijedi ono što on smatra da je dobro i da se ta njegova pobjeda smatra dogovorom. Naravno, posve je normalno da se čovjek zalaže za svoje, a ne za stavove drugoga, ali dogovor podrazumijeva sporazum o međusobnim obvezama strana koje se dogovaraju.

Volio bih pitati hrvatske jezikoslovce, one starije od mene (svoje učitelje dakle), one mojih godina i one mlađe (koji sada već posve prevladavaju) jesu li se ikad zapitali, jesu li provjerili koliku podršku imaju njihova gledišta o vrućim temama. Koliku podršku imaju među stručnjacima prije svega, a onda i u kulturnoj javnosti. Iz onoga što govore i pišu nikako se ne čini da su to učinili. Oni brane svoje gledište i gledište skupine kojoj pripadaju, oni svojim stavovima nastoje osigurati institucionalnu i zakonsku podršku. I sve bi to bilo legitimno, ali se ne smije zaboraviti da to nastoje i oni s drukčijim stavovima. Što je još gore jedni druge često tretiraju kao nasilničku skupinu koja želi ozakoniti svoje nasilje.

Ništa nećemo postići (pa toliko smo mogli naučiti!) da se pojavljujemo u novinama i držimo svoje monologe. Mi moramo međusobno razgovarati. Mi se ne smijemo zadovoljiti samo razgovorima s onima koji isto ili jako slično misle kao mi, nego i s onima s kojima se slabo slažemo. Bez lijepljenja etiketa, bez odmahivanja rukom. Tko su ti koji bi morali razgovarati? Na našim fakultetima, na katedrama za standardni / književni jezik trenutno radi, po mojoj slobodnoj procjeni, četrdesetak ljudi koji su u znanstveno-nastavnim zvanjima (od docenta naviše), koji su svoje doktorate pisali iz problematike hrvatskoga jezičnoga standarda i koji naše nove naraštaje poučavaju o toj problematici. Ima ih naravno i na drugim institucijama. Koliko ih sudjeluje u ovim našim vrućim razgovorima? Neki su intenzivno sudjelovali pa se umorili i izgubili vjeru da se išta može postići pa sada šute, drugi se nikada nisu javili, ali po hodnicima i kafićima, pa i u predavaonicama, ironiziraju ono što njihovi neistomišljenici javno govore. Zašto je to tako? Izlazi li to samo iz njihovih slabosti ili i iz slabosti društva u kojemu se boje javno kazati svoje mišljenje da im netko ne bi nalijepio etiketu da su „ustaše“ ili „izdajice hrvatskoga naroda“ i slične nježne odrednice?

Zna li naša javnost što naši stručnjaci stvarno misle o npr. ovim pitanjima: Treba li nam Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika? Ako nam treba, kakav on mora biti, tj. što u njega (ne) treba ući ? Treba li nam državno tijelo koje će davati smjernice jezičnoj politici? Trebaju li nadležna ministarstva propisati neki pravopisni priručnik, koja ministarstva i za koga? Ima li među pravopisnim priručnicima neki koji je za takva „proglašenja“ prikladan? Što su glavni zadaci smislene jezične politike? Kako ćemo osigurati da naš jezični standard i dalje na primjeren način izražava civilizacijske potrebe hrvatskoga društva? Jesmo li se mi stručnjaci u stanju ponašati korektno u vezi s rješenjima koja mogu biti predložena ili propisana? Ili se i mi više brinemo da u središtima moći osiguramo potreban broj ruku, a za argumente slabije marimo? Toliko sam puta čuo da bi netko konačno morao presjeći i propisati neki pravopisni priručnik, za škole na primjer. Ali čim malo dulje razgovarate, primijetit ćete da je sugovornik za takvo rješenje samo pod uvjetom da se propiše onaj priručnik koji on podržava. Borimo li se mi za to da netko nešto riješi ili da provede našu volju? Hoćemo li se osloboditi stava da je svaka promjena koja ide u smjeru naših želja dobrodošla i da ne treba pitati ništa o njezinoj cijeni, a kada promjene idu suprotno našim željama, onda je to nepotrebna rastrošnost te višestruko štetno i nekorektno zanemarivanje dostignutoga?

Spomenuo sam samo neka od onih pitanja za koja su jako zainteresirani i ljudi izvan struke, koja nisu samo stručna, pa ni u prvom redu stručna, ali je ljudima važno da znaju što stručnjaci o njima misle. Postoje i ona, za struku puno važnija, koja se tiču interpretacija hrvatske jezične prošlosti i sadašnjosti i koja bi bila prave teme za prave znanstvene skupove. Ne zato da se „ujednače“ znanstvena mišljenja jer to nije ni potrebno ni moguće, nego da pomognemo jedni drugima u boljem razumijevanju bitnih pitanja jezikoslovne kroatistike.

Sreo sam toliko zainteresiranih laika koji misle da se stručnjaci zapravo slažu u velikom postotku i oko svega, a zločesta politika ne dopušta da neka pitanja na zadovoljavajući način skinemo s dnevnoga reda. Treba otvoreno reći da tako nije. Ne treba ni oko čega očekivati stopostotnu suglasnost, ali da smo postigli visoki stupanj suglasnosti, političari bi nas pažljivije slušali i ozbiljnije uzimali u obzir. I napokon: nemojmo drukčije stručno mišljenje proglašavati politikantstvom. Odijelimo ono što pripada struci od onoga što pripada politici. O prvom se izjasnimo kao stručnjaci, o drugom kao građani.

Vijenac 498

498 - 4. travnja 2013.

Klikni za povratak