Vijenac 498

Zadnja stranica

Rat i književnost: Sanja Nikčević, Antologija hrvatske ratne drame (1991–1995)

Afirmacija hrvatske ratne drame

Livija Reškovac

Ono što ove drame jasno definiraju jest vrsta rata, a to je napadački rat. U njima se točno vidi tko su žrtve, a tko agresori. Pisali su ih svjedoci rata iz potrebe da progovore o tom vremenu straha, kako bi ono ostalo legitimno i zabilježeno


Hrvatska teatrologinja, književna kritičarka i redovna sveučilišna profesorica Sanja Nikčević uredila je Antologiju hrvatske ratne drame (1991–1995), objavljenu u izdanju nakladničke kuće Alfa. Knjiga sadrži predgovor urednice, s usporednim prikazom hrvatskih ratnih drama i ratnih povijesnih događaja na kraju predgovora, ratne drame i biografije autora.


Izd. Alfa, Zagreb, 2011.


U antologiji je zastupljeno jedanaest izabranih (od ukupno trideset i jedne) drama koje su napisane i odigrane tijekom četiriju najburnijih ratnih godina. Ono što Sanja Nikčević posebno ističe u predgovoru važnost je djelovanja kazališta u ratu i onoga što je ono tada značilo, kao i važnost hrvatskih ratnih dramskih zapisa i onoga što nam oni danas trebaju značiti. Održavati probe i predstave u teškim ratnim uvjetima, nerijetko i za život opasnim, bio je zajednički oblik otpora agresoru i borba za normalan život, a sami dramski tekstovi, nastali u tom realnom vremenu kao umjetnička reakcija na stvarnost, danas su autentični zapisi duboko proživljene i zabilježene ratne zbilje.


Zgrada HNK u Osijeku nakon što je izravno pogođena u krovište 16. studenoga 1991.


Izabrane po tematskom kriteriju, to su doslovno ratne drame i pokazuju koliko je rat bio upisan u kazalište. Drame su napisali ugledni hrvatski pisci i dramaturzi (M. Gavran, Z. Majdak, D. Špišić, M. Mađer, N. Škrabe, K. Šimenc, M. Sršen...), a zajednička im je tema Domovinski rat, preciznije rečeno ratna 1991. (u jednoj drami i 1992). Nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama, 31. ožujka 1991, i svih događaja te godine (pokolj u Borovu Selu, proglašenje neovisnosti Hrvatske...), već 1992. prve ratne drame imaju praizvedbe po hrvatskim kazalištima i tako će biti sve do potpisivanja Erdutskog sporazuma 12. studenoga 1995. (a i poslije). One su prikazivale ono što se netom proživljavalo tijekom rata u cijeloj Hrvatskoj.

Realizam i različitost

Iako prikazuju tragičnu situaciju, te ratne drame oslikavaju rat drukčije od očekivanog. Ono što im je zajedničko jest realnost prostora, likova, situacija i jezika, dok su različite po pričama koje pričaju i žanrovima kojima ih prikazuju.

Radnje su im većinom smještene u toponime ratom obuhvaćenih prostora, bilo stvarne (Osijek, Dubrovnik, Nuštar...) bilo izmišljene (Sokolovac, Bobovac), likovi su stvarni protagonisti Domovinskog rata (gardisti, čede, civili, prognanici, ratni izvjestitelji...), situacije realne (miješani brakovi, useljavanje u tuđe stanove, napadi na crkve i civilne ciljeve...), a pisane su govorom određenog prostora (dubrovački, splitski, srpski...) ili svojstvenim dijalektom (kajkavski, čakavski, štokavski).

Rat je u njima ispričan iz mnogih kutova: ljubavna priča dvoje mladih i prekinuta glazbena karijera zbog rata, odlazak iz Zagreba u Osijek i razmišljanje o ratu kroz književni referat, tragičan gubitak obitelji i suočavanje s početkom ratnoga profiterstva u Zagrebu, mijenjanje srpskih i hrvatskih kuća, odlazak u dragovoljce kao bijeg zbog situacije u obitelji, svećenikova nevjerica i nemoć dok mu gađaju crkvu... Pristup temi rata raznovrstan je, tako da antologija žanrovski pruža širok raspon od lakših do težih žanrova. Predstavnici lakšeg klasične su komedije Deložacija (Miro Gavran, Zagreb, 1995) i Tatarski biftek (Zvonimir Zoričić, Zagreb, 1994), mjuzikl Živim (Lada Martinac / Snježana Sinovčić, Split, 1993), melodrama Sveti Roko na brdu (Milan Grgić, Zagreb, 1992), drama sa sretnim završetkom Dvije sestre (Nino Škrabe, Jastrebarsko, 1992) i farsa Farsa od gvere (Matko Sršen, Dubrovnik, 1992). Od srednjih zastupljena je zvukovna drama Blueblanche, tango, rat (Katja Šimunić, Zagreb, 1992) te drame s afirmacijom na kraju Doviđenja u Nuštru (Goran Tribuson, Zagreb, 1994) i Srijemski put (Miroslav Mađer, Zagreb, 1995). U teži žanr pripada drama s tragičnim krajem Smrtonosni povratak (Zvonimir Majdak, Zagreb, 1995) i drama na rubu alegorije Dobrodošli u rat (Davor Špišić, Osijek, 1992).

Ono što ove drame jasno definiraju jest vrsta rata, a to je napadački rat. U njima se točno vidi tko su žrtve, a tko agresori, oni su navedeni pravim imenima (hrvatska vojska i civili, JNA i srpske paravojne formacije). Pisali su ih svjedoci rata iz potrebe da progovore o tom vremenu straha, kako bi ono ostalo legitimno i zabilježeno. Nedavno oslobađanje od optužnice za ratne zločine hrvatskih generala Gotovine i Markača 16. studenoga u Haagu daje tom povijesnom događaju, osim našeg nacionalnog (i tim dramama dokumentiranog), europski i svjetski legitimitet. Potreba i odluka urednice (opisano u predgovoru) da skupi ove ratne drame i predstavi ih javnosti sada se pokazuje ispravnom, a mišljenje protiv kojeg se bori (kako nema ratnih drama ili nam se nude one koje govore o našoj krivici ili krivici svih) promašenim. Upravo stoga ova je antologija važna, jer prikazuje i afirmira taj dio hrvatske književnosti. Zato je potrebno napomenuti kako Sanja Nikčević u budućnosti priprema proširiti svoj istraživački rad antologijom poratnih drama i poratnih komedija.

Iako su pisane u ratu i iako opisuju rat iz pozicije slabih junaka, većinom nemoćnih promatrača koje je rat zatekao, ove drame gotovo nikako ne govore o mržnji. One prikazuju obične ljude i njihove sudbine, redom donose tople i iskrene ljudske priče u kojima se afirmiraju pozitivne ljudske vrijednosti: povezanost ljudi u ratu, njihova hrabrost, požrtvovnost i nesebičnost. Začuđuje prevlast pozitivnih emocija usred negativnih situacija, olakšavanje tragičnosti kroz „lakše“ žanrove i afirmacija na kraju gotovo svake drame (samo jedna ima bezizlazan kraj).

Neke malo više (Dobrodošli u rat, Smrtonosni povratak, Farsa od gvere, Deložacija), a neke malo manje uspješno (Živim, Tatarski biftek) približit će rat svakom čitatelju i pružiti katarzu koja je izostala kroz različitost emocija, priča i žanrova. Zaključno, ova antologija može svakom znanstveniku poslužiti kao drukčiji i intrigantan književni dokument i komentar Domovinskog rata, a svakom čitatelju kao izrazito zanimljivo ratno štivo u kojem se, drukčije od očekivanog, usred razaranja afirmira život.

Što nam to znači danas?

Možda zbog posebnosti tako intenzivna razdoblja kao što je rat, u kojem su suprotnosti suprotstavljene tako oštro, a opet postavljene tako blizu, možda zbog ukupnosti ljudskih stanja čiji intenziteti tijekom tog razdoblja dosežu maksimum, ovi ratni zapisi imaju posebno značenje. U njima iščitavamo jednostavnost koja nam je danas nezamisliva: biti sretan što si živ bez obzira na to voziš li auto izrešetan rupama od granata ili nosiš preveliku odjeću iz Caritasa. Danas, s dvadesetogodišnjim vremenskim odmakom, kada poslijeratno iskustvo premješta osjećaje straha i tjeskobe u neke druge prostore, kada neprijatelj nije tako jasno određen i kad smo vraćeni u prosječnost svakidašnjosti i njezinoj dosadnoj kompliciranosti, ratne nam drame pružaju svjedočanstvo jednog sasvim drukčijeg vremena, u kojem su ljudi bili spremni mnogo žrtvovati za tek privid normalnosti.

Vijenac 498

498 - 4. travnja 2013.

Klikni za povratak