Vijenac 493

Književnost

Razgovor: Ennio Stipčević, muzikolog, istraživač hrvatske baštine

Pronađen je Zlatarićev Ljubmir iz 1580, tiskan prije Tassova originala

Mira Muhoberac

Na našim je stručnjacima da iznova kapitaliziraju činjenicu da je jedan od najvažnijih tekstova europske renesansne kazališne pastorale objavljen najprije na hrvatskom jeziku. Premijerni tisak na hrvatskome slavne Tassove Aminte fascinantan je podatak!


Naš je sugovornik muzikolog Ennio Stipčević, znanstveni savjetnik pri Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU-a i naslovni izv. prof. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, član suradnik HAZU-a, autor četrnaest knjiga (Hrvatska glazba, Etide za lijevu ruku, Glazba, tekst, kontekst, Ivan Lukačić, Francesco Sponga-Usper). Potkraj 2011. s Josipom Bratulićem i Ivanom Žužul priredio je kritičko izdanje Pisni (1635) Atanazija Jurjevića, najstarije hrvatske tiskane pjesmarice s notama.


Snimio Lovro Stipčević


U novom broju Foruma objavljeno je vaše najnovije (interdisciplinarno) otkriće, ovaj put iz područja Slatarichiane. Pronašli ste „prvi tiskani prijevod” Aminte Torquatta Tassa, Ljubmir Dominka Zlatarića iz 1580. Kako je došlo do tog otkrića?

Posljednjih nekoliko godina usredotočen sam na studij hrvatske renesansne glazbe. Često konzultiram kataloge knjižnica, inventare tiskovina i rukopisa, stare leksikonske priručnike. Listajući katalog tiskanih knjiga 16. stoljeća, pohranjenih u nekim zadarskim knjižnicama, što ga je objavio Pavao Galić 1989, a tražio sam, kako to obično biva, nešto posve drugo, uočio sam da se u Državnom (tadašnjem Historijskom) arhivu čuva tiskani primjerak Zlatarićeva Ljubmira iz 1580. Nakon uvida u presnimke zadarske tiskovine bilo mi je jasno da je riješena jedna stara bibliografska zagonetka. Naime, stručnjaci za povijest hrvatske književnosti isticali su, na temelju bilješke iz jednog prijepisa Ljubmira, pohranjena u samostanu Male braće u Dubrovniku, da je Zlatarić svoj prvi mladenački prijevod Aminte tiskao u Veneciji u kolovozu 1580, neposredno prije izdanja na izvornome talijanskom jeziku. Podsjetio bih čitatelje Vijenca da je pastorala Aminta Torquatta Tassa praizvedena 1573. u ljetnikovcu vojvode Alfonsa II. d’Este i da je odmah postala vrlo popularna. Pastorala je bila prepisivana, a do kraja stoljeća stihovi iz Aminte postali su najomiljenijom uglazbljenom poezijom među talijanskim skladateljima. Zlatarić je očito svoj prijevod radio iz nekoga rukopisnog predloška. No dataciju Ljubmira iz dubrovačkoga franjevačkog samostana šira međunarodna znanstvena javnost nije uvijek bezrezervno prihvaćala. Sada napokon Zlatarićev prijevod iz 1580. imamo u tiskanom obliku, posjedujemo nepobitan dokaz da je Tassova Aminta doista bila u Veneciji tiskana najprije u hrvatskoj verziji „na 4. Agosta 1580.“, a tek u prosincu iste godine i na talijanskom originalu!

Je li riječ o prijevodu ili o prepjevu?

Koliko mogu prosuditi, tekst zadarske tiskovine iz 1580. ni u čemu bitnome ne razlikuje se od otprije poznata dubrovačkog rukopisa. Usporedbom dviju verzija Zlatarićeva prijevoda Aminte, dakle mladenačke iz 1580. i one u sklopu Zlatarićevih djela, što ih je 1597. objavio Aldo Manuzio mlađi, naši povjesničari književnosti već su prije utvrdili da su obje verzije Ljubmira vrlo vješto načinjeni prijevodi. U tom smislu zadarska tiskovina ne donosi ništa bitno novo. No tu je potrebna riječ filološke struke. Spomenuo bih usput da sam nedavno pronašao još jedno Aldovo izdanje iz 1598, o čemu je na stranicama Vijenca pisao akademik Mirko Tomasović. K tome, u Forumu upozoravam da jedna moskovska knjižnica posjeduje dosad nepoznato izdanje Zlatarićevih djela, koja je u tri sveska objavio venecijanski tiskar 1621. i 1622. godine. Tako se pokazuje da je Ljubmir između 1580. i 1622. bio u Veneciji objavljen čak četiri puta!

Koje je značenje novopronađena tiskanog izdanja Ljubmira za kroatistiku, a koje za muzikologiju?

Doista je Ljubmir „ponos naše komparatistike“, kako reče Pavao Pavličić. No jedno je znati za postojanje neke stare knjige, a sasvim je drugo kada tu knjigu možete držati u rukama. Na našim je stručnjacima da iznova kapitaliziraju činjenicu da je jedan od najvažnijih tekstova europske renesansne kazališne pastorale objavljen najprije na hrvatskom jeziku. Premijerni tisak na hrvatskome slavne Tassove Aminte fascinantan je podatak!

Već niz godina kao muzikolog tražite tragove koji vode do Cvijete Zuzorić pa su tako u vaše obzore ušli Torquatto Tasso i Cesare Simonetti, koji su neke svoje pjesme posvetili toj svestranoj Dubrovkinji, a koje su uglazbili onodobni talijanski skladatelji. Tražeći note posvećene Cvijeti Zuzorić došli ste i do Marina Držića. Kako je vaše otkriće prvih izdanja Držićevih djela iz 1551. utjecalo na držićologiju i na Vidrinu popularnost danas?

Prva izdanja Piesni ljuvene i Tirene, koja sam identificirao u milanskoj biblioteci Braidense, korištena su za najnovije kritičko izdanje Držićevih djela u Matičinoj seriji Stoljeća hrvatske književnosti. Istraživanja pak veza između nekoliko pjesnika, talijanskih skladatelja i Cvijete Zuzorićeve još nisam priveo kraju. Ima tu nota dovoljno za cjelovečernji koncert! No o tome radije bih nekom drugom prigodom…

U škrinji vaših otkrića starih hrvatskih knjiga veliko je zanimanje pobudila i zbirka Difesa de le rime et prose Nade Bunić iz 1569. To otkriće preokreće pogled na tzv. hrvatsko žensko pisanje...

Riječ je najranijoj tiskanoj zbirci neke hrvatske pjesnikinje. Nakon prvih nadahnutih uvida Tonka Maroevića, nekoliko važnih studija o ženskom pismu Nade Bunić objavila je Iva Grgić. Stručnjaci kao da se slažu u tome da pjesme Nade Bunić ne posjeduju neku znatniju poetsku snagu. Bit će da je tomu tako. No mene još intrigira prvi dio knjige, obrana protiv navodnih kleveta upućenih sestrama Bunić. Taj tekst od dvadesetak folija autentičan je iskaz povrijeđene, samosvjesne i obrazovane žene protiv autoritarnoga, maskulinoga dubrovačkog društva. Jedinstven je to iskaz, upravo krik, tekst koji bi valjalo prevesti na hrvatski jezik i učiniti dostupnijim širem krugu čitatelja.

Od 2006. surađujete s Centre d’Études Supérieures de la Renaissance u Toursu, s kojim ste, uz pomoć Ivane Burđelez i Centra za mediteranske studije, kojemu je ona na čelu, organizirali simpozij u Dubrovniku. Koji su rezultati toga simpozija vidljivi u užoj stručnoj, a koji u široj javnosti?

Međunarodni simpozij, održan potkraj ožujka 2012, bio je završni akord trogodišnjega francusko-talijansko-češko-hrvatskoga projekta Na granicama glazbenog humanizma: slavenski svijet i kultura Mediterana, koji je pak bio uklopljen u veliki Europski program kulture. Projekt smo inicirali Philippe Vendrix, Ivano Cavallini, Jan Bata i ja, na predavanja studentima na sveučilištima u Toursu, Pragu i Palermu pozvali smo desetke kolega, a naš projekt podrazumijevao je i nekoliko koncerata. Za uspješnu organizaciju dubrovačkoga znanstvenog skupa dugujem zahvalu profesorici Ivani Burđelez, ona je pomogla u kritičnim trenucima. Tih dana priređena su i tri koncerta, što su ih održali francuski, češki i hrvatski glazbenici. Tu treba istaknuti sjajan nastup Zbora HRT-a i dirigenta Tončija Bilića. Uopće je u realizaciji projekta, u financijskom i organizacijskom smislu, znatan bio angažman voditeljice Glazbenog programa HRT-a, gospođe Sande Vojković. Koordinacija projekta vođena je iz Toursa. Voditelj Centra Philippe Vendrix te Vasco Zara i Vincent Besson zadužili su me profesionalnošću i prijateljstvom. U pripremi je zbornik radova u elektronskom formatu, pa će tako rezultati naših istraživanja postati dostupni svima zainteresiranima. S francuskim sam kolegama u dogovorima oko budućih istraživanja hrvatske renesansne glazbe u europskom kontekstu.

Boravili ste na studijskim putovanjima u Veneciji i Rimu (1987), Grazu (1992), Firenci (1994), Parizu (1995), a akademsku godinu 1996/97, zahvaljujući stipendiji fundacije Fulbright, provodite kao visiting scholar na Yale University (New Haven) u SAD-u. Što ste istraživali od Venecije do Yalea? Kako se na svjetskom zemljovidu percipira hrvatska baština i hrvatski istraživač?

Studijska putovanja služe mi za stjecanje kontakata s kolegama, s kojima surađujem na raznim znanstvenim projektima, ali najviše za rad u knjižnicama i čitanje knjiga, kojih nemam pri ruci u Zagrebu. U tom smislu posljednjih godina dragocjeni su mi kontakti sa Centrom u Toursu i s Villa I Tatti u Firenci. Bez mogućnosti povremenoga boravka u tim institutima ne znam kako bih uopće mogao raditi na istraživanjima hrvatske renesanse. S druge strane, sva ta putovanja i inozemna iskustva pomogla su mi da shvatim koliko je površna i nerijetko pogrešna percepcija Hrvatske u dalekom svijetu. I nema potrebe da se tomu uvijek iznova čudimo. Preostaje nam da „obrađujemo svoj vrt“, kako bi rekao Candide.

Često surađujete s hrvatskim i inozemnim ansamblima, za koje pripremate notni materijal za suvremene izvedbe renesansnih i baroknih hrvatskih skladatelja. Koliko traje priprema takva materijala? Zašto je starija hrvatska glazba ipak slabije zastupljena na koncertima i u hrvatskim medijima?

Treba znati da je od starije hrvatske glazbe danas iznimno malo pristupačno u suvremenim notnim izdanjima. Stoga sam se u istraživanjima renesansne i barokne glazbe nužno morao posvetiti upoznavanju izvora, tj. prepisivanju starih nota, a potom i redakciji suvremenih notnih izdanja, u čemu sam prvu poduku dobio od nezaboravnoga, dragog profesora Lovre Županovića. S vremenom sam se uputio u glazbenu paleografiju i objavio petnaestak notnih izdanja s djelima naših renesansnih i baroknih skladatelja, kao što su Lukačić, Jurjević, Nembri, Cecchini… Veliku potporu pružao mi je maestro Vladimir Kranjčević, naručujući notne materijale za suvremene praizvedbe na Varaždinskim baroknim večerima. Istaknuo bih suradnju s Hrvatskim baroknim ansamblom i dirigentom Sašom Britvićem, zajedno smo učili i, čini mi se, postigli neke prepoznatljive rezultate. Sve u svemu, parafrazirajući Vatroslava Jagića, moglo bi se reći da mi danas poznajemo stariju hrvatsku glazbu, ali je nemamo... Ipak, posljednjih godina stasalo je nekoliko studenata muzikologije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u kojima prepoznajem entuzijazam za rad na nepoznatim starim notama i tu nazirem jezgru budućih stručnjaka za staru glazbu. Vivant sequentes!

Vijenac 493

493 - 24. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak