Vijenac 493

Naslovnica, Tema

U povodu skandala s plakatom za Fine mrtve djevojke Mate Matišića u režiji Dalibora Matanića, DK Gavella

O umjetničkoj laži

Sanja Nikčević

Krajnja provokacija uvijek je izraz kreativne nemoći da se progovori o onome što će publiku dotaknuti. Zato što je krajnja provokacija zapravo umjetnički prazna. Ona je samo emotivni šamar drugome. Kao psovka. Problem s Gavellinom predstavom je u tome što ona nije hrabra kritika društva kakvom se želi predstaviti, već umjetnička laž, pljuvanje po vrijednostima u skladu s trendovima koji se „nose“


Kronologija: predstava Fine mrtve djevojke Mate Matišića u režiji Dalibora Matanića premijerno je izašla u DK Gavella 11. siječnja 2013. Tema joj je homofobija prema lezbijskom paru, a napravljena je prema istoimenom filmu od prije deset godina. Predstavu prati plakat na kojem su dva kipa Djevice Marije u lezbijskom zagrljaju, a preko njih ide tekst Fine mrtve djevojke. Nakon premijere krenuo je val protesta protiv plakata. Gradonačelnik je intervenirao, kazalište odlučilo skinuti plakat. Umjetnička sredina zgraža se nad cenzurom i govori o slobodi umjetnosti, a redatelj Oliver Frljić protestira i povlači suradnju s Gavellom, gdje je imao čak dvije režije! Očekujem ostavku ravnatelja.

Skandal na Manhattanu


Naime, sve me to podsjetilo na jedan sličan događaj koji se odigrao u New Yorku 1998. Corpus Christi drama je američkog pisca Terrence McNallyja. Corpus Christi je osim latinskog naziva za Tijelo Kristovo (koje se prema vjerovanju kršćana mistično nalazi u hostiji nakon posvećenja na misi) i naziv malog mjesta u tzv. konzervativnom Texasu gdje je i autor živio kao mladić i gdje se radnja odvija. Drama govori o suvremenom gay mladiću i njegovim prijateljima, ali je napisana kao neka vrst parabole o Isusu i apostolima pretapajući sadašnje vrijeme i rimsko doba. Zbog otvorenih scena gay ljubavi ili gay vjenčanja apostola, drama je izazvala buru i prije premijere.


Gavella prati „umjetničke“ trendove


Drama je trebala biti izvedena u tzv. liberalnom New Yorku, uglednom kazalištu Manhattan Theatre Clubu. Međutim, kršćanske skupine danima su protestirale ispred kazališta, a na kraju je jedna od radikalnih poslala prijetnju. Kazalište je povuklo dramu „u strahu za sigurnost publike“, ali je onda uslijedio protunapad umjetničke njujorške sredine. Umjetnici su javno ustali u obranu kolege pisca i zaprijetili da će, ako MTC ne izvede tu dramu, svi otkazati suradnju s kazalištem. Uprava je popustila. Predstava je postavljena 13. listopada 1998., redatelj je bio ugledni Joe Montello, a premijera je imala osiguranje jače od aerodromskog. Publika je prolazila kroz metalne detektore i svi su se osjećali kao zavjerenici. Međutim, predstava je ubrzo skinuta jer je umjetnički bila ispod svake razine. To je jednostavno bio loše napisan komad! Prazan, a u njemu je jedino snažna bila provokacija! No, uprava MTC zbog cijelog je skandala i ne podupiranja gay lobija „kažnjena“ – podnijela je ostavku.

Pokušaj skandala u Gavelli


Kad predajem povijest kazališta na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje radim, s nostalgijom gledam na razne funkcije koje je umjetnost imala tijekom vremena: podučavala je, radovala, obrazovala, uzvisivala dušu, afirmirala temeljne vrijednosti... Postoje epohe u kojima je umjetnost legitimno imala viši i plemeniti cilj. A gdje je on danas?

Danas se kao legitimna funkcija umjetnosti, odnosno kazališta, smatra isključivo kritika društva i to je cilj koji si je umjetnost 20. stoljeća stavila u zadaću od realizma do dana današnjeg! U ovom slučaju riječ je o „senzibiliziranju društva za probleme ugroženih manjinskih zajednica“ – i to jest plemeniti cilj. Ali zašto onda ja, koja sam obrazovana, proputovala svijeta i smatram se tolerantnom i pristojnom osobom, izlazim s predstave Fine mrtve djevojke iživcirana. Bez ikakve potrebe da stanem u zaštitu manjinskih zajednica!

Nije me iznervirala tema ili priča, nego način na koji su svi likovi prikazani. Svi su bili loši i prljavi. I to stereotipno do kraja. Od ludog hrvatskog branitelja do liječnika koji radi abortuse na stolu u kuhinji! Nitko nema normalno dijete, a svi likovi izrazito nasilni: ili tuku, ili siluju, ili ubijaju (žive ili nerođene). I to iz čista mira. Većina nasilja potpuno je nemotivirana, osim temeljnom ljudskom zloćom kao takvom. Nisu bolje prošle ni lezbijke u čiju je zaštitu predstava napravljena! Jedna je zbunjeni licemjer, a druga prosta i nasilna.

Nemojte mi lagati


I onda sam shvatila zašto me predstava živcira. Jedan od razloga je da ona uopće nije hrabra u svojoj kritici. Naime, u ovom času u našem je društvu (a tako je i u Americi) gay zajednica jednakija od drugih. Ako o njima javno kažeš – ne nešto uvredljivo, nego drukčije mišljenje od službenih postavki gay zajednice – javno si proskribiran u društvu kao homofob i mrzitelj svega naprednog i dobrog. I ozbiljno sankcioniran pri tome: ljudi gube poslove zbog takvih izjava. Ali svatko smije uvrijediti kršćane, heteroseksualce, časne i poštene ljude na bilo koji način, najčešće uzimajući jedan pokvaren primjer kojim se ruši zanimanje kao takvo (svećenik, liječnik, profesor, policajac…), smije se pljunuti na sve temeljne ljudske vrijednosti koje većina u ovom društvu poštuje. Bez ikakvih sankcija!

Umjetnost ima pravo na to u ime „slobode umjetnosti“ i spomenute funkcije kritike društva. Ali u tome nema hrabrosti jer pljuju po onome što se nosi. I za to su nagrađivani, novim projektima, nagradama. Danas bi najhrabrija bila predstava u kojoj bi lik svećenika bio pravi svetac! Kakvih inače ima u životu. Dakle, ovo generalno pljuvanje po vrijednostima nije neka hrabrost. I u tome leži pravi problem ove predstave. Osim što nije hrabra kritika društva, kakvom se želi predstaviti, ona laže o poruci koju šalje. A laž me uvijek najviše iživcira! Ako smo u umjetnosti danas došli u fazu da umjetnike ništa ne obvezuje, da imaju pravo raditi što žele i vrijeđati koga žele (spomenuti Oliver Frljić u predstavi Leksikon YU mitologije izmišlja laži o živim ljudima i stavlja ih u predstavu pod formom „umjetničke slobode“) – pa barem mi nemojte lagati!

Problem je u tome što je moralna poruka koju nam ova predstava šalje sasvim drukčija od onog što autori tvrde. Oni nam nude sliku društva koje ne kritizira društvo i ukazuje na ozbiljan problem, oni nude sliku društva koja ispričava doista zle ljude i prave ubojice. Jer ako smo baš svi takvi, ako je to zlo u nama tako jako urođeno, onda se ne možemo ni boriti protiv toga. Onda je svejedno tko je što napravio, razlikujemo se samo u prilici koja se otvorila. Svejedno je tko je ubio deset ljudi ili ukrao sto milijardi jer bi svatko od nas, koji radimo normalna i časna zanimanja i smatramo se dobrim ljudima, ubio samo da mu dođe lezbijski par u susjedstvo! Prema ovoj predstavi svi smo jednako krivi. To, naravno, nije istina, ali jedino to jest poruka ove predstave. I zato nitko nema potrebu nakon gledanja ove predstave zaštiti manjinsku skupinu jer smo ionako svi zli… i većina i manjina!

Plakat za plakat’


I onda mi je odjednom postalo jasno zašto je takav plakat. Unatoč želji autora ta predstava neće izazvati polemike ni proteste sama po sebi jer smo sve to već vidjeli na sceni, a i film prema kojem je predstava nastala snimljen je prije deset godina. Dakle, tema nije tabu. Matanić je izjavio da ne očekuje proteste na premijeri jer su „naši homofobi licemjeri“! Iako se u medijima stalno podgrijavala tema o silnoj hrabrosti i provokativnosti predstave sâm je redatelj znao da to nije tako. S druge strane, ni prostote ni seks na sceni neće izazvati neku veliku reakciju. Za razliku od američkog, europsko kazalište već je podiglo razinu tolerancije na ono što se gleda na sceni. Vidjelo se i puno gorih, i vulgarnijih, i odurnijih, i uvredljivijih stvari. Ali, nakon gledanja predstave očito mi je da ona neće imati publiku. Past će šaptom kao i Chorpus Christi. Istina, mi u Europi imamo festivale (državno dotirane!) pa će možda predstava hodati po njima i dobivati nagrade za „hrabru kritiku društva“. Ali do publike neće doći. A svaki umjetnik ima potrebu doticanja publike. I zato su išli na sigurno, na krajnju provokaciju – Djevicu Mariju, koja je kod katolika posebno štovana. Računaju da će podići buku i doprijeti i do onih koji ne idu u kazalište, da će tako predstava dobiti dodatni medijski prostor. I bili su u pravu. Predstava je izazvala reakciju plakatom! Otvorio se medijski prostor, piše se na sve strane, ljudi izjavljuju, živciraju se s obje strane… Vjerojatno sad i više publike dolazi jer žele vidjeti „predstavu o kojoj se priča“. Postigli su i to da se odlaskom na predstavu dokazuje stav prema životu, društvu i Crkvi, prema zdravstvenom odgoju koji se želi uvesti u škole! „Otvorenost“ ili „konzervativnost“. Autori su postigli da je kvaliteta predstave postala sporedna stvar. Uspjeli su!

Ono što mene žalosti jest činjenica da je krajnja provokacija uvijek izraz kreativne nemoći, izraz nemogućnosti da se progovori o onome što će publiku dotaknuti. Zato što je krajnja provokacija zapravo umjetnički prazna. Ona je samo emotivni šamar drugome. Kao psovka. Kad nemaš više argumenata u raspravi s drugim, opsuješ i emotivno ga ošamariš! Budući da svaki umjetnik ima potrebu za reakcijom publike, onda se smišljaju provokacije s onim za što se sigurno zna da će potaknuti ljude na reakciju. Sve jače, sve glasnije! Bila je to neko vrijeme psovka na sceni, pa prikaz direktnog nasilja, pa simboli za koje se zna da većini ljudi označavaju nešto dobro i vrijedno. Kao sad Djevica Marija. Što sam starija sve mi je jasnije da bi se ta potreba da publika reagira trebala ostvariti dobrim i kvalitetnim djelom koje ima svoje moralne i umjetničke vrijednosti, a ne pukim provokacijama „na sigurno“! I žao mi je kad za tim posežu doista kreativni ljudi, kao u ovom slučaju.

Vijenac 493

493 - 24. siječnja 2013.

Klikni za povratak