Vijenac 492

Društvo

Hrvatska energetska budućnost

Vrijeme odlučnih – novi modeli energetske politike

Marijan Kostrenčić

Kadrovska osiromašenost u Hrvatskoj nalaže da se politika suzdrži od egoizma i da potraži pomoć kod nezavisnih stručnjaka, koji sporazumno moraju utvrditi realnu strategiju


Hrvatska je energetska bilanca, usprkos znatnu smanjenju industrijske proizvodnje u odnosu na razdoblje prije Domovinskoga rata, u stalnome deficitu. Struktura potrošnje energije znatno se promijenila u korist opće potrošnje – kućanstava i javnih potreba te u korist uslužnoga sektora. I pored vlastite proizvodnje, nešto više plina, a manje nafte, Hrvatska u posljednjih dvadeset godina mora uvoziti nešto više od 50 posto svojih energetskih potreba. Različite strategije koje su usvajane posljednjih dvadeset godina predvidjele su bolju iskoristivost vodenih tokova, čak i projektima minihidrocentrala, te istovremeno razvoj kapaciteta za iskorištavanje sunčeve energije (energije svjetlosti) te energije vjetra. U posljednjih pet godina postignuti su vrijedni rezultati u razvoju energetskih postrojenja na osnovi vjetra, osobito u priobalju. Bilo je nekoliko ozbiljnih pokušaja izgradnje vjetroelektrana u području oko većih rijeka (posebno područje Vukovara i Iloka), ali dosadašnja mjerenja nisu pokazala rezultate koji bi opravdali takve investicije. Sigurno je da će smanjenje cijene vjetroelektrana pridonijeti pokrivanju i tih područja.


LNG jedna je od logičnih točaka uvoza plina


Nužan građanski nadzor


Osim samih energetskih postrojenja, Hrvatska ima i snažna operatera – Hrvatsku elektroprivredu (HEP), koji je relativno neoštećen čudom preživio privatizacijske pokušaje u posljednjih dvadesetak godina i usvojio mudru strategiju prema kojoj se HEP kao takav ne bi smio privatizirati prije nego što se iskoriste sve mogućnosti osnivanja društava s privatnim partnerima koji bi po modelu javno-privatnoga partnerstva (JPP) gradili pojedinačne energetske projekte. Takav položaj HEP-a ključan je za dalji razvoj hrvatskog energetskog sustava. Naime, da se dogodila njegova privatizacija, sigurno bi u pitanje došao razvoj i HEP-a i njegovih društava. Jasno da je u području maloprodaje potrebno uvesti modele privatizacije i tržišnoga natjecanja i time poboljšati kvalitetu usluge svim korisnicima, ali potpuna privatizacija ključnih pogona proizvodnje i distribucije dovela bi do katastrofe kakva se dogodila u slučaju INA-e. Ako državna i nacionalna tijela nemaju mogućnost upravljanja razvojem, nema razvoja. Prirodno je ponašanje stranog investitora koji razvoj drži pod kontrolom i nastoji na što bolji način i u što većem opsegu povratiti uloženi kapital izvlačenjem dobiti. Zato su potpuno naivne teze da su INA-i, HEP-u ili JANAF-u potrebni strateški partneri. Ti subjekti moraju imati jake poslovne partnere i strateške partnere za pojedine projekte ulaganja, ali razvoj nikada ne smiju ispustiti iz ruku. Bez razvoja takve nacionalne kompanije gube ključna znanja, ne mogu pratiti svjetske trendove i na kraju postaju lak plijen dioničara. Primjer INA-e potpuno je jasan i danas već svima razumljiv.

Jasno da HEP i druge slične subjekte treba učiniti što više imunima na političke (čitaj: privatne) interese pojedinih političkih grupa. Danas se politika pretvorila u borbu interesnih skupina i nema borbe za opće dobro. Nažalost, gotovo bez iznimaka. Zato treba početi primjenjivati modele građanskoga nadzora na način da se pojedinci koji se postavljaju na ključne funkcije biraju dijelom iz vladajuće stranke, dijelom iz oporbe, a dijelom iz nezavisnih stručnih tijela ili građanskih udruga. Posebno bih naglasio stručne udruge, u kojima je utjecaj politike manji nego drugdje. Zašto ne bismo mogli zamisliti situaciju da se nadzorni odbor HEP-a, JANAF-a, Hrvatskih šuma i drugih subjekata od strateške važnosti bira na način da tri člana daje vladajuća stranka, dva člana oporba, a dva postavlja Hrvatsko društvo inženjera i tehničara i npr. Energetski institut Hrvoje Požar? Tako bi se postigla prijeko potrebna građanska kontrola nad politikom. Aktualni događaji u procesu bivšem premijeru Sanaderu i afere tipa Fimi Media i slične samo potvrđuju potrebu građanskog i stručnog nadzora. Naravno, slijedom odredbi Zakona o trgovačkim društvima i zaposlenici tih društava trebali bi imati pravo na barem jednoga člana.


Posjet Kataru dobar je potez gospodarske diplomacije – na redu su praktične odluke i održavanje komunikacije


Sjećam se da sam prije petnaestak godina kao član delegacije Hrvatske gospodarske komore bio u posjetu Španjolskoj, gdje smo posjetili i tamošnji državni holding, koji je još imao važnu ulogu u španjolskoj brodogradnji, avioprijevozniku i drugim tvrtkama od nacionalnog značenja za Španjolsku. Predsjednik tog holdinga bio je ugledni gospodarstvenik, ali i jedan od istaknutih lidera tadašnje oporbene stranke. Njegova stručnost i potreba da na čelo takva važnog subjekta dođe netko tko je u tome najbolji bila je jača od pojedinačnih egoističnih stranačkih interesa.

Uzmimo nedavni primjer smjene Davora Šterna s mjesta predsjednika NO INA-e. Čovjek od struke zamijenjen je možda dobrim ljudima, ali ne tako jakoga kalibra i ne tako iskusnima u području nafte i plina. S druge strane, dobar je primjer u istome nadzornom odboru postavljanje Siniše Petrovića, profesora na zagrebačkom Pravnom fakultetu, koji je priznati stručnjak za pravo društava i sigurno će znatno pridonijeti raspetljavanju odnosa s MOL-om. Da je Petrović ujedno član SDP-a, zar bi ga se trebalo razriješiti mogućom promjenom vlasti? Ne, jer je stručnjak i, bez obzira na njegovo političko uvjerenje, najbolji je za taj dio posla u nadzornom odboru INA-e, osobito u kritično vrijeme daljih pregovora s MOL-om. Stanje u INA-i će postati za Vladu i NO posebno dramatično i teško da će presuda Sanaderu imati posljedice na izmjenu ugovora s MOL-om, kojom su se toj kompaniji dala prava dioničara sa 75 posto dionica, dok ih MOL drži ipak manje od 50 posto.

Profesionalci ili stranački kadrovi?


HEP će još dugo vremena biti ovisan i o socijalnoj komponenti i, htjeli mi to ili ne, njegova učinkovitost bit će umanjivana zbog potrebe da se cijena struje i grijanja drži u okvirima koji omogućuju da prosječni građanin tu cijeni i plaća. Stoga su posebno važni novi modeli izgradnje objekata (jer u sadašnjem sustavu nije moguće postići profitabilnost), koji uključuju više zainteresiranih strana – stakeholdera odnosno dionika. Najbolji je svježi primjer izgradnja hidroelektrana na Savi oko Zagreba. Te hidroelektrane zbog svoje cijene koštanja i cijene dodatnih radova kojima treba urediti tok rijeke Save ne mogu pokriti ni polovicu cijene izgradnje. Tu se trebaju uključiti i drugi subjekti, poput Grada Zagreba, koji dobiva velike uređene površine i time mogućnost rješavanja kritične prometnice istok–zapad, uređenja infrastruktura, ali i budućih komercijalnih objekata na lokaciji sadašnjih zona oko toka Save. Taj projekt mogao bi omogućiti i rješavanje dugogodišnjega pitanja razvoja potencijala pomorske luke (sustav plovidbe Savom i Dunavom preko riječne luke Zagreb). Taj projekt može riješiti i neka ekološka pitanja, probleme poplava, eventualna navodnjavanja i slično, za financiranje kojih su sigurno zainteresirani strukturni fondovi Europske Unije, a vjerojatno bi se našlo i drugih zainteresiranih za pojedine projekte. HEP je u te svrhe pokrenuo poseban projekt kojim se na profesionalan način, razumljiv međunarodnim financijskim i razvojnim institucijama, priprema projektna dokumentacija.

Taj model inicirao je bivši potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, koji je, poučen vlastitim iskustvom vođenja izgradnje hrvatskih autocesta, za projekt izabrao mlade i stručne kadrove koji, iako formalno u okviru HEP-a, taj važni projekt vode samostalno i po pravilima struke. Taj model morao bi se primijeniti i na druge modele upravljanja razvojnim projektima energetike. Mora se priznati da je u ovom trenutku kadrovska politika HNS-a usmjerena na privlačenje stručnih i mladih ljudi više nego politika SDP-a, koji još prednost daje kadrovima koji su ili osobni izbor predsjednika stranke (Milanović će ostati poznat u povijesti barem kao premijer koji je zaposlio svoje prijatelje i susjede), ili su zaslužni stranački kadrovi iz baze, gdje je partijska škola važniji kriterij za napredovanje nego stručnost. Kadrovska osnova HNS-a (oko 40.000 aktivnih članova) i SDP-a (oko 60.000 aktivnih članova) još je znatno slabija od HDZ-ova potencijala (150.000 aktivnih članova), no HDZ je još ošamućen i zbunjen od udaraca koje prima svaki dan zbog krivih poteza svojega bivšeg vodstva i ne pokazuje neki znatni pomak u tome smjeru. Barem zasad.

Napokon – Katar


Igre oko Južnog toka, oko LNG-a, oko Plomina i česta promjena pravaca kretanja dokaz su potpune neusuglašenosti stranaka oko tih projekata. Kako se promijeni vlast, ili vodstvo u nekoj stranci, mijenjaju se i strateški pravci tih projekata. To je dokaz da je struka marginalizirana ili, još gore, instrumentalizirana u korist pojedinačnih interesnih skupina infiltriranih u stranačka tijela. Bez sporazuma oko takvih projekata nema šanse da se ti projekti ozbiljno dalje razvijaju.

Nedavni posjet hrvatske delegacije Kataru dobar je primjer kako bi se trebalo raditi. Najviša delegacija otvorila je ponovno vrata jednom od najvećih izvoznika plina u svijetu. I ponovno je zainteresiran Katar da investira u LNG-projekt na Krku, koji je već davno trebao biti izgrađen. Taj projekt rješava zauvijek rizike hrvatske opskrbe plinom, otvara mogućnost velikoga posla jer može otvoriti put prema Srednjoj Europi i, što je još važnije, otvara mogućnost za najbolju varijantu izgradnje novog energetskog postrojenja u Plominu. Uzmemo li u obzir razvojne mogućnosti turizma samo u Istri, jasno je da za nove objekte (posebno hotelske, koji su ključni za razvoj i zapošljavanje) nema dovoljno energije! Isti je slučaj i s Dalmacijom. Izgradnja Plomina na plin u velikoj mjeri rješava taj problem. Zato je LNG sigurno dobar projekt, koji, ako se konačno krene u realizaciju, može postati ponovno zanimljiv i nekadašnjim partnerima u tom projektu, koji su odustali zbog sporosti hrvatske lokalne i nacionalne administracije.

LNG-projekt trebalo bi razvijati na isti način kao i projekt hidroelektrana na Savi, dakle s posebnim projektnim timom sastavljenim od stručnjaka koji priprema projektnu dokumentaciju i platformu za razgovore s investitorima. Nemojmo zaboraviti da će se u skoroj budućnosti i SAD pojaviti kao izvoznik plina, pa će se tržište plina u svijetu jako promijeniti. Time će se pojačati interesi sadašnjih proizvođača plina da otvore ulazne pozicije prema Europskoj Uniji. LNG je jedna od logičnih točaka uvoza plina.

Ovaj tekst nema ambicije prepričati energetsku strategiju Hrvatske, već želi ukazati na problem upravljanja tim strategijama i problem upravljanja projektima koji iz tih strategija proizlaze. Kadrovska osiromašenost u Hrvatskoj nalaže da se politika suzdrži od egoizma i da potraži pomoć kod nezavisnih stručnjaka koji sporazumno moraju utvrditi realnu strategiju. Zatim bi trebalo osnovati projektne timove i tako pokrenuti prioritete. Bez toga neće biti moguće privući potrebne investitore ni osigurati financiranje međunarodnih institucija. Nažalost, moram ustvrditi da osim nekoliko izoliranih slučajeva, koje je inicirao bivši potpredsjednik Vlade, nema drugih poteza Vlade koji bi ukazivali da se razumije o čemu je riječ. I kako doći do cilja. Osigurati energetsku stabilnost Hrvatske da bi se omogućio razvoj onih grana koje su preostale.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak