Vijenac 492

Povijest

Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (III. dio)

U raljama totalitarizma

Zorislav Lukić

Prevladavajuća javna slika o KPH kao jedinoj zaslužnoj ili daleko najzaslužnijoj za poraz fašizma-nacizma u Hrvatskoj nije istinita, a njezina je monopolistička pozicija nezaslužena


Plan KPH o privlačenju HSS-ovih vođa u partizane ostvario se dolaskom Božidara Magovca, iznimno plodnog i utjecajnog političkog pisca i novinara. On je međutim, nakon pristupanja partizanima u svibnju 1943., snažno zastupao ideju HSS-a kao samostalne političke stranke unutar Pokreta otpora ravnopravne KPH, pa je već 15. srpnja počeo objavljivati Slobodni domglavno glasilo hrvatske seljačke politike. Magovac je bio glavni urednik glasila i autor većine članaka u prvim brojevima. U vrijeme rata objavljeno je čak 49 brojeva, od kojih su neki tiskani u nakladi od više desetaka tisuća primjeraka. Njegovi su politički ciljevi zabilježeni već u prvom broju: „U NOB-u pristaše HSS-a ostaju na svom programu, kao što i pristaše drugih stranaka u borbi ostaju na njihovom.“ Međutim ciljevi komunista glede pokretanja Slobodnog doma bili su suprotni Magovčevima: „Dom će u velikoj mjeri doprinijeti izolaciji izdajničkog dijela vodstva i mobilizaciji hrvatskih masa… Izlaženjem Doma dobija NOB važno oružje u borbi protiv glavne opasnosti u Hrvatskoj – izdajničkog dijela vodstva HSS-a…“ (Zdenko Radelić: Božidar Magovac. S Radićem između Mačeka i Hebranga, Zagreb, 1999). Partija je nastojala učiniti sve kako bi iz borbe za vlast poslije rata eliminirala najjačeg protivnika, neupitnog predratnog hrvatskog vođu, predsjednika HSS-a Vladka Mačeka. Zbog toga je od Magovca i ostalih haesesovaca koji su im prišli neprekidno zahtijevala da se Mačeka javno odreknu. Kako bi lakše utjecali na HSS-ove pristalice, komunisti su poduprli Magovčevu inicijativu za osnivanje Izvršnog odbora Hrvatske seljačke stranke, što je ostvareno 12. listopada 1943. na II. zasjedanju ZAVNOH-a. Bila je to zapravo skupina članova HSS-a nezadovoljna pasivnošću vodstva, koja je Pokretu otpora pristupila vođena željom za konkretnim vojnim otporom Silama osovine, što se vidi iz njihova proglasa od 8. ožujka 1944., gdje prozivaju Mačeka i njegove suradnike: „Umjesto da su med narodom, što gine u obrani svoga doma, oni su kod Nijemaca. Ni jedan od njih nije se našao u borbi za slobodu…“, a haesesovci „ne mogu i ne smiju biti izvan NOB-a“. Magovac je zbog svojih ideja o samostalnosti HSS-a došao u sukob s većinom članova Izvršnog odbora. Pripadao je manjini u Odboru koja se zauzimala za zadržavanje veza s Mačekom, dok su se ostali bezuvjetno priklonili Pokretu otpora.


Božidar Magovac 1940. godine


Zahtjevi za konfederacijom


Predsjednik AVNOJ-a Ivan Ribar ovako je formulirao Magovčeve teze: „On je smatrao da ZAVNOH mora biti koalicija političkih stranaka, uglavnom po njegovom zahtjevu KPH i HSS, a nije prihvatio da narodnooslobodilački pokret mora biti jedinstven i da je borbeno jedinstvo njegova snaga…“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Osim toga, Magovac je iskazivao jasne zahtjeve za konfederativnim uređenjem, o čemu je pisao Moša Pijade u vrijeme II. zasjedanja AVNOJ-a u studenome 1943: „Bilo je potpuno slaganje u svakom problemu, osim što smo imali jedno objašnjenje sa Božidarom Magovcem, koji je – mada ne sasvim otvoreno, ali ipak dosta jasno – zastupao ideju konfederacije…“ Isto je potvrdio i tajnik AVNOJ-a Rodoljub Čolaković: „Našao se samo koliko praznoglavi toliko i pretenciozni Božidar Magovac da zanovijeta o konfederaciji.“ Komunistima je to bilo daleko previše. Osim toga Magovac je činio sve što je mogao da izbjegne jasni raskid s Mačekom.


Božidar Magovac nakon izlaska iz zatvora


Svoje veliko nezadovoljstvo Magovcem u ožujku 1944. izražavao je i Andrija Hebrang: „S Magovcem imamo kubure i natezanja od kako se vratio iz Jajca… poslije toga govori u užem krugu, da CK za njega ne znači ništa, jer je on sve uredio s Titom. Mnogo hoštaplira s time, da je sam satima razgovarao s Titom.“ Hebrang čak nije dopustio tiskanje jednog broja Slobodnog doma jer je „bio pun raznih svinjarija“.

Iako je zbog svoga političkog utjecaja Magovac bio imenovan čak i potpredsjednikom Titove ratne Vlade (KNOJ), njegovu politiku jačanja HSS-a, koja se najbolje očitovala u zahtjevima da se na partizanskom teritoriju počnu osnivati stranačke podružnice i da haesesovci preuzmu vođenje narodnooslobodilačkih odbora tamo gdje imaju većinu članova, komunisti nisu htjeli prihvatiti te su ga počeli marginalizirati, naposljetku ga uklonivši iz politike. Kardelj tako 8. kolovoza 1944. piše: „U pogledu Magovca mi smo se uglavnom dogovorili s Gažijem i Frolom. Smatramo da je sada najpogodnija prilika da ga se odstrani iz Nacionalnog komiteta… Iz toga materijala se vidi samo to da je on neprijatelj naše Partije“ (Prethodnih pet citata: Zdenko Radelić, 1999). Magovac je 25. kolovoza 1944. pritvoren i do kraja rata interniran na Visu. U poslijeratnom montiranom političkom procesu osuđen je na šest godina zatvora, što je i odslužio, ali je brzo po izlasku iz zatvora umro, u četrdeset i sedmoj godini. Za svoju je kooperativnost Franjo Gaži nagrađen mjestom potpredsjednika hrvatske Vlade osnovane 14. travnja 1945, a u njoj su bila još četiri člana H(R)SS-a. Sve do kraja četrdesetih godina H(R)SS je komunistima služio kao privid za demokraciju, a tada je nestao.

Nezasluženi monopol


Pokretu otpora se 5. rujna 1944. pridružio i potpredsjednik HSS-a August Košutić, uz Mačeka njihov najutjecajniji vođa. Nakon neuspjelog puča Lorković – Vokić i HSS-ovih neuspjelih pregovora o mirnom preuzimanju vlasti od Pavelića, pod stalnom prijetnjom likvidacije od strane ustaša prešao je na teritorij koji su držali partizani. No na slobodi je bio samo do 1. listopada, kada ga, zbog inzistiranja u zahtjevima da HSS bude ravnopravan partner KPH, komunisti zatvaraju. U glasilu KPH Naprijed, neposredno nakon uhićenja, napada ga sekretar CK KPH V. Bakarić znakovitom porukom: „Nisu nam više potrebna zvučna imena prošlosti bez posipavanja pepela po glavi. Vrijeme je takvog širenja fronte prošlo. Moramo čuvati našu frontu kao jednu od tekovina NOB od razvodnjavanja“ (Zdenko Radelić: Hrvatska seljačka stranka 1941–1950, Zagreb, 1996). Košutićeva politička karijera time je bila zapečaćena.



Važnu političku ulogu u učvršćivanju Pokreta otpora odigrao je i haesesovac Ivan Šubašić, predsjednik izbjegle jugoslavenske Vlade, koji je u lipnju 1944., u dogovoru sa Saveznicima, potpisao sporazum s Titom na Visu. Saveznici su potakli i poduprli taj sporazum s jasnim ciljem jačanja protuosovinskog Pokreta otpora, čemu je on svakako pridonio. Međutim potpisujući ujedno da će Jugoslavija poslije rata biti demokratska i država ravnopravnih republičkih jedinica, Tito je još jednom sve prevario. To je, podnoseći ostavku u listopadu 1945, morao priznati i Ivan Šubašić: „Nažalost, poslije višemjesečnih zapažanja i iskustava, moram konstatirati da u zemlji, i pored svih datih obećanja, još uvijek narod ne uživa ličnu i pravnu sigurnost, već živi u takvom strahu od svojevoljnih i nekontroliranih državnih organa, da je svakome postalo jasno da su riječi i duh sporazuma ostali mrtvo slovo na papiru“ (Z. Radelić, 1996). Osim ostavke, ništa mu drugo nije ni preostalo jer su gotovo svi ostali članovi vodstva HSS-a bili u zatvoru.

Zbog ustaške zabrane HSS u Drugome svjetskom ratu nije djelovao (a nije ni mogao djelovati) kao jedinstvena politička stranka. No tri ratne skupine/struje HSS-a – Košutićeva, Magovčeva i Šubašićeva – u Drugome su svjetskom ratu ipak odigrale važnu ulogu u antifašističkom otporu u Hrvatskoj. To se doduše dogodilo nakon pasivne politike HSS-a u prve dvije ratne godine, ali i s tim su zakašnjenjem Pokretu otpora u Hrvatskoj haesesovci i njihovi pristaše donijeli bitnu snagu. Dio njih to je učinio povjerovavši komunističkoj priči da će poslije rata biti moguća samostalna i demokratska Hrvatska. No poslije rata, na krajnje nedemokratskim izborima, samo formalno slobodnima, svoj su plan stvaranja jednostranačke komunističke države i ostvarili, ne obazirući se na dogovore ili potpisane sporazume.

Dakle prevladavajuća javna slika o KPH kao jedinoj zaslužnoj ili daleko najzaslužnijoj za poraz fašizma-nacizma u Hrvatskoj nije istinita, a njezina je monopolistička pozicija nezaslužena. U vrijeme rata, kada im je to još bilo potrebno, to su priznavali i njihovi vodeći ljudi, kao npr. V. Bakarić u listopadu 1944: „U borbi protiv okupatora i u izgradnji naše nove demokratske domovine sudjeluju danas hiljade i hiljade pristaša HSS-a…“ (F. Jelić-Butić, 1983). Šira je javnost dosad o tome slabo informirana. Primjerice, tekst na Wikipediji o HSS-u u Drugome svjetskom ratu sadrži naslove: Vrludanja Augusta Košutića, Zakašnjeli pokušaj aktiviranja u borbi protiv fašizma, Jalova natezanja u emigraciji. Očito je da su njihovi autori željeli reći kako HSS i haesesovci u ratu nisu imali nikakve uloge. Tome se pridružuju i pisci recentnih pregleda hrvatske povijesti, koji HSS-ovoj antifašističkoj ulozi ne daju nikakvo značenje, a Božidara Magovca spominju samo marginalno. Hrvatska enciklopedija pak ovu HSS-ovu ulogu uopće ne spominje.

KPH je nedvojbeno imala najveće zasluge za pokretanje protuosovinskog otpora u Drugome svjetskom ratu u Hrvatskoj, ali treba reći i to da je u otpor već na samom početku ugradila i plan o provođenju „revolucije“ u obliku potpune eliminacije političke oporbe i, nažalost, neizbrojivih poslijeratnih ljudskih žrtva.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak