Vijenac 492

Književnost

POGLED IZ DUBRAVE

Od Tina do vitamina

Krešimir Bagić

Brlekov izbor iznova sugerira da među temeljne značajke Pavlovićeva poetskog pisma svakako valja ubrojati tematsku i stilsku raznovrsnost, zvukovnost, laki stih, ludičnost i intermedijalnost


Nije u hrvatskoj književnosti rijetkost da se marginalizira ili čak prešuti opus koji je zapravo snaži i kojim bi trebala legitimirati svoju vitalnost. Djela i autori obično se prešućuju jer (ih) se nedovoljno čita, jer se pojavljuje manjak kritičke svijesti zbog toga što je logika književnog života povremeno prepuštena politici, medijima ili taštinama utjecajnih. U tom je kontekstu slučaj Bore Pavlovića (1922–2001) donekle osobit. Taj je pjesnik objavio pedesetak knjiga i plaketa, pričem velik dio u vlastitoj nakladi. Iznimna plodnost, razgranatost opusa i relativno teška dostupnost njegovih knjiga učinili su ga pjesnikom kojega poznaje veoma uzak krug kolega i književnih znalaca.


Izd. Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2012.


Poetski obrtnik – rimar


Možda je dijelom i zbog toga 1958. u tjedniku Globus objavio razigranu Autobiografiju u 10 rečenica. Ona glasi:


Rođen u Slavonskoj Požegi 1922. kraj željezničke pruge, u pučkoj familiji, bez tuge. Horoskop – bik, skok, srok. Naturalizirani Trešnjevčanin. Oženjen, osinjen, ima stan, nekažnjavan, obrijan. Zanimanja: prvo živio od ćaćina imanja, bio vincilir (mjesec dana), sekretar prodavača duhana (dva dana), referent za štampu, sekretar časopisa Arhitekture, tehnički urednik Literature. Sada je Čovjek i prostor. Kao industrijski poetski producent ima patent na optimizam, po kritici protokolarno priznat. Putovao, stihove kovao kao poetski obrtnik – rimar. Bolovao od ospica, volio da priča. Poent-i-list, pero mu kist.


Ludičnost i primarna poetičnost citiranih redaka otkriva čovjeka koji je uživao u jezičnoj magiji i dosjetci, autora koji je ispisivao svijet ispočetka, i to obično u rimi. Istinski povratak tom pjesniku i njegovu opusu nudi 129. svezak Male knjižnice DHK, koji pod enigmatičnim naslovom Nađenim u nenađeno donosi njegove izabrane pjesme. Izbornik, književni teoretičar Tomislav Brlek podastire intrigantno i kompleksno čitanje Pavlovićeva lirskog opusa – s jedne je strane uvrštenim tekstovima obujmio pola stoljeća njegova pisanja (1943–1993), a s druge nastojao reprezentirati sve važnije poetičke i stilske silnice koje su ga obilježile.


Boro Pavlović


Izbor otvaraju stihovi „Ti spavaš / gipki neboderu / i ne slutiš da se tvoje plohe / svijaju nečujno / ko da su od svjetla / ko da su od gume“. Pavlovićev se subjekt dakle obraća neboderu, tj. rabi tradicionalni pjesnički rekvizit kojim se oživljava neživo i gradi svijet u kojemu sve može biti oslovljeno i u kojemu sve može doći do glasa. Taj postupak raspaljuje fantaziju, pokreće imaginaciju, stavlja u zagrade doslovnost i tzv. stvarnost. Apostrofičnim se obraćanjem subjekt u trenu osamljuje i postaje osobit igrač koji uživa u pokretima jezika i neočekivanim prizorima, što će poslije slijediti zazivi poput „zeče mjeseče“ ili animirajuće slike poput „šute strpljivi parkovi penju se zimski vrtovi“.

Brlekov izbor iznova sugerira da među temeljne značajke Pavlovićeva poetskog pisma svakako valja ubrojati tematsku i stilsku raznovrsnost, zvukovnost, laki stih, ludičnost i intermedijalnost. Podsjetimo, Pavlović je među ostalim pjevao o križaljkama, vitaminima, tržnici, dimnjacima, žičanim ogradama, gliboderima, hidrocentralama, velesajmu, proizvodnji mlijeka i sapuna, o traktorima, celeru i cvjetači, komentirao je frojdističku psihologiju i Gallupovu anketu, mistificirao žene svih zanimanja i profila – sudoperku, barsku damu, bludnicu, ženu što sabire napoj, kasiricu, mondenku, plavojku itd. Dok se hrvatska poezija vrtjela oko ograničenog broja tema (ljubav, identitet, život, smrt, domovina i sl.), Pavlović je sve što bi vidio pretvarao u stih, i to desetljećima prije Maleševa postmodernističkog pokliča sve je tema. Dapače, 1958. organizirao je izložbu Enciklopedija poetika te osmislio istoimeni projekt koji je pretpostavljao 30 knjiga s po stotinu pjesama u kojima će biti stihovano ukupno znanje svijeta. Nažalost ili nasreću, nije ga u cijelosti uspio realizirati.

Zadnjih se godina nerijetko znalo piscima komplimentirati već na samom otvaranju novih tema, posebice onih koje se tiču popularne kulture. Isticana je primjerice poetizacija nogometa. Pavlovića je i u toj stvari teško zaobići. Sada već davne 1955. objavio je zbirku Stadion i u njoj mistificirao tu igru, stilizirao emocije i govor navijača, spojio stihove i mišiće, gemište i kopačke. Tako je recimo u pjesmi Sjećanja navijača veoma uvjerljivo konstruirao govor nostalgičnog Zagrepčanca, dinamovca koji živi u boljoj prošlosti:


Pa onda, onaj Wölfl, onaj čudesni Mara,

ma taj ti je znao da samo se trgne

i čuda stvara

i kad mu je nestala sapa, i para.

– Da. Da! Taj ti je bio stvaran.


Tematsku enciklopedičnost pratila je poetička raznolikost. Boro Pavlović je u svom opusu povezivao udaljene pa i sučeljene spisateljske prakse. On je – kako zapisa Damir Radić – „spajao romantizam i konstruktivizam, prirodu i tehničku civilizaciju, pjesnika dječje bezazlenosti i spontanosti, vitmanovske demokratičnosti i predmetnosti uz istovremeno nasljedovanje iskustva nadrealizma i dade, pjesnika koji se nije lišio poticajnosti pučkih doskočica“. Nadahnjivao se Ujevićevom lirskom bujnošću – u oduljoj trodijelnoj pjesmi Merkuri za volanom tako je umješno „skinuo“ Tinov stih, ritam, patos i retoriku da bi ga na kakvu lirskom karnevalu svi prihvatili za neodoljivog Augustina. Uostalom sam je jednom zgodom zapisao: „A. G. M. i Tin. Njihov sam sin.“ Na tu temu valja dodati još i to da ga je Ujević simpatizirao kao pjesnika, napominjući kako Pavlović sporo pije, a brzo piše. Goran Rem je pak ustrajao u tezi da je Pavlović neprepoznati Tinov nasljednik.

Iskustvo lakog stiha


Pojedini Pavlovićevi tekstovi promiču modele konkretističkog i vizualnog pjesništva, autor u njima propituje prostor pjesme, semantizira praznine, izdvaja riječi ili slogove u zasebne stihove. Pojedini se pak tekstovi zasnivaju na praksi intermedijalnosti. U tom je smislu jedinstvena zbirka Novine (1954). Osmišljena i tiskana u obliku novina, ona versificira dnevne vijesti od političkih i sportskih događaja sve do malih oglasa, ali tako da ih lirizira i humorizira slijedeći logiku kratkog spoja i paradoksa. Pavlović je među prvim našim pjesnicima koji obilato koriste tzv. laki stih, koji zanemaruju granice između visoke i niske književnosti, poigravaju se kanonskim tekstovima i stilovima te izravno upućuju na trošivost poezije.

Valja još jednom podcrtati: Boro Pavlović je pjesnik koji vjeruje da s jezikom sve počinje, da u jeziku mnogo toga nastaje, da su riječi žive, da ih pjesnik vidi dok su svježe i da je u njihovoj vlasti. U autoreferencijalnim zapisima uz ostalo piše: „Poet je koji prepoznaje svijet od prve.“ – „Poezija to je riječ, što se grana.“ Moglo bi se s puno argumenata tvrditi da je upravo taj pjesnik preteča iskustva jezika u hrvatskome pjesništvu, da je njegovo pisanje anticipiralo Stošićev i Slamnigov ludizam, gramatološki obrat pitanjaša, semantički konkretizam i pojedine kvorumaške poetike. Glavna pokretačka sila Pavlovićeva pisanja zvukovna je asocijacija. Njegov se lirski subjekt raduje nađenim suglasjima, a ona ga nerijetko vode u nepoznate predjele. Rima i zvukovne igre riječima ćudljivi su pokretači u tom kolopletu misli, emocija, strasti i užitka. Tako je primjerice nastala sljedeća nadrealistička slika: „kuća i kola / vuku kravu i vola // vjetar na lancu skače / brdo kida kotače // kljuse // kola i autobuse / i tramvaje koji se puše // konje što idu naglavce / da zaborave pravce“.

Na izvedbenoj razini Pavlovićev stil, uz rimu, najviše karakterizira nabrajanje. Ono često pre­mrežuje tekst, na njemu se temelji nastanak verbalne slike, u njemu se očituje karakter promatrača i govornika, njime se iscrpljuje prizor, npr.:


Omašna zaliha cura, vagona, nagona, tekstila,

kupusa, kolorabe, graha koji vijuga,

2 mondenska prijatelja sa licima mandrila

i ožabljene babe

papagajski se sjaju na tuzi ovih pruga.

(Zagorec)


Uz enumeraciju taj stil obilježavaju prigodni neologizmi (versifalsifikacija, nebotično, bosujem), brojne metafore i poredbe (ruke su joj stare kuhinjske krpedrvosječa natekao sav kao rieka), izvanredno bogat rječnik te stalna diskurzivna prerušavanja u rasponu od parafraze govora ličkog seljaka ili zagorskog mužeka do ekskluzivnosti lirskog eksperimenta. Bitno obilježje Pavlovićeva pisanja je i posvećivanje pjesama. Posvećivao ih je umjetnicima s kojima prijateljuje, s kojima dijeli poetičke nazore te osobama čija ga znanja i sposobnosti fasciniraju. Na tom se popisu među inim nalaze P. R. Vitezović, A. G. Matoš, T. Ujević, J. Vaništa, M. Stančić, E. Degas i R. Bošković. Ukratko riječ je o pjesniku koji je na hrvatski Parnas donio vedrinu, strast i lakoću, koji je vjerovao da je poezija u svemu i da je u svakoj prilici treba proizvoditi.

Da bi pjesnik Boro Pavlović uopće došao do čitatelja, da bi njegov glas bio prisutan i prihvaćen, najzaslužniji su uporni promicatelji njegova djela od Šime Vučetića, Branimira Donata i Zvonimira Mrkonjića do Gorana Rema, Cvjetka Milanje i Josipa Pandurića. Toj biranoj družini sada nedvojbeno treba pridodati i Tomislava Brleka.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak