Vijenac 492

Povijest

Uz zbornik „1918. u hrvatskoj povijesti” u izdanju Matice hrvatske

Hrvatska u središtu igre velikih europskih sila

Vedran Obućina

Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1918. samostalnu i samosvjesnu odluku: „Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, razrješavaju se.“


Prijelomne godine važan su dio kulture sjećanja jednog naroda. One uobičajeno podsjećaju na kraj jedne i početak druge ere u životu nacije. Mnogi narodi na tlu Europe tako shvaćaju 1918. Možda ne treba hrvatski narod izdvajati kao poseban u tom slučaju, ali Hrvati su svakako među rijetkima koji su doživjeli iskonske promjene koje će odrediti povijesnu putanju tijekom većega dijela 20. stoljeća. Godina je to kad je završio Prvi svjetski rat, najveći u dotad zapisanoj povijesti. Raspadom Habsburške Monarhije Hrvatska je nakon više od tisuću godina prestala biti kraljevinom, raskidajući dvojnu monarhiju posredovanjem hrvatsko-ugarske krune Sv. Stjepana i odbacujući habsburšku carsku krunu. Iz k. u. k. monarhije, u kojoj je imala zasebni status kraljevine, vladu, bana i Sabor, preko kratke epizode Države Slovenaca, Hrvata i Srba, završila je u tamnici naroda, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će se poslije prozvati Kraljevinom Jugoslavijom.


Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2012.


Prijelomni trenutak


Nije stoga čudno da je veliko zanimanje javnosti za 1918, kao i za zbornik radova 1918. u hrvatskoj povijesti koji je izdala Matica hrvatska. Riječ je o zborniku radova sa znanstvenog skupa održana u Matici hrvatskoj 29. i 30. listopada 2008, pod pokroviteljstvom Sabora RH. U 23 rada prikazani su neki od ključnih događaja 1918, koji su poslije bile važni za ponovno uspostavljanje hrvatske teritorijalne cjelokupnosti. Urednik izdanja Željko Holjevac podsjeća da je upravo 29. listopada 1918. Hrvatski sabor donio samostalnu i samosvjesnu odluku: „Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, razrješavaju se.“ U tom prijelomnom trenutku Sabor je donio odluku da vlast preuzima Narodno vijeće, sa sjedištem u Zagrebu, te da se Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacije s Rijekom proglašavaju posve nezavisnom državom koja ulazi u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. No takve odluke nisu zadugo bile stvarnost na terenu. Dijelovi Dalmacije, Istra, Rijeka i Međimurje uskoro su otrgnuti od hrvatske jezgre i za mnoge dijelove Hrvatske treba čekati 1945. da se ponovno vrate pod upravu Zagreba.

Zbornik je stoga, prirodno, ponajvećma usredotočen na stanja u tim hrvatskim krajevima, odnosno mađarskim i talijanskim pretenzijama.

Tako Željko Bartulović piše o Rijeci i Sušaku u 1918, u jedinom gradu u današnjoj Hrvatskoj gdje je austrougarski guverner Zoltan Jekelfalussy u riječkoj Guvernerovoj palači predao službeno vlast Narodnom vijeću SHS; no ne zadugo! Na temelju Ugovora o primirju s austrougarskim zapovjedništvom od 3. studenoga 1918. (točka 5.b) Italija je bila u mogućnosti neograničene okupacije teritorija bivše Austro-Ugarske, a time i Rijeke i Sušaka, u ime Saveznika. Darko Dukovski detaljno opisuje talijansku okupaciju Istre 1918–1920, tijekom koje je provedena široka talijanizacija unatoč golemoj hrvatskoj i slovenskoj većini na poluotoku. Istra je, također, trebala čekati 1945. da se vrati pod hrvatsku upravu, jer je Rapalskim ugovorom od 12. studenoga 1920. i Zakonom o aneksiji od 19. prosinca 1920. Istra s otocima Cres, Lošinj, Unije, Susak i drugima manjim priključena formalno Kraljevini Italiji. Vladimir Kalšan donosi zanimljive podatke o Međimurju 1918. i 1919, gdje je mađarska uprava uvela prijeke sudove sve do kraja Mirovne konferencije u Versaillesu, gdje se međunarodna zajednica uvjerila u hrvatski etnički sastav Međimurja te dopustila da se najsjevernija hrvatska regija vrati matičnoj zemlji.

Velika pozornost dana je Dalmaciji. Franko Mirošević daje priloge za povijest Dalmacije u spomenutoj godini, Zdravka Jelaska Marijan piše o uspostavi Zemaljske vlade za Dalmaciju u Splitu 2. studenoga 1918, Tado Oršolić daje prikaz o Dalmaciji u posljednjem tromjesečju 1918. kako je to zabilježeno u dalmatinskim novinama, Ante Bralić prikazuje zadarsku percepciju sloma Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja novih država, a Tonko Barčot uspostavu, djelovanje i političko-upravni kontekst odbora Narodnog vijeća SHS-a na otoku Korčuli. I oni se najviše bave legalnim preuzimanjem vlasti u mjesnim, općinskim i gradskim središtima od strane Narodnog vijeća SHS te poteškoćama koje imaju s talijanskim uzurpatorima. Talijani su se redovito pozivali na savezničku ulogu zaštite novooslobođenih teritorija, ali, kako to detaljno opisuje Tonko Barčot na primjeru Vele Luke, nakon zamolbe da se uz zastavu Države SHS istakne i talijanski barjak, redovito su se uz to obilježje savezničke suradnje iskrcali i do zuba naoružani talijanski vojnici koji nisu davali sumnje u praktičnu okupaciju teritorija.

Širu međunarodnu sliku 1918. i njezin utjecaj na hrvatske zemlje daju Ljubomir Antić, koji 1918. zasluženo naziva granicom epoha, kao i Petar Strčić, koji 1918. vidi kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima na Jadranu u 20. stoljeću. Livia Kardum analizira zakulisne igre u američkoj politici 1918. u vezi s pitanjem Austro-Ugarske. Među zanimljivijim je radovima i onaj Mire Kolar, koja istražuje prehranu u Hrvatskoj tijekom 1918. kako bi prikazala razjedinjenost sjevernih i južnih dijelova Hrvatske.

Drugi radovi u zborniku vezani su uz širu sliku Hrvata u Prvom svjetskom ratu. Dio se bavi vojnim odredima, pa tako Nikola Tominac veoma detaljno prikazuje 79. pukovniju zajedničke vojske u Prvome svjetskom ratu, odnosno o poznatim ličkim jelačićevcima, koji su prošli neke od najgorih bitaka u Prvom svjetskom ratu, uključujući proboje prema Italiji i Istočno bojište. Ivan Bulić prikazuje vojnu cenzuru u doba Prvoga svjetskog rata, a Tomislav Zorko narodne straže Narodnog vijeća SHS na području Banske Hrvatske. Drugi autori bave se lokalnim događajima, poput onih u Samoboru (Danijel Vojak), Velikoj Gorici (Branko Dubravica), potom o povijesti Židova u to doba (Ljiljana Dobrovšak), kao i o stanju na Hrvatsko-slavonskim željeznicama (Željko Holjevac).

Zahvalnost pojedincima


U svim radovima ističe se velik doprinos pojedinaca nastanku i održavanju nezavisne države. Branka Boban piše o Stjepanu Radiću, Ivan Mirnik o komunikaciji dr. Viktora Alexandera caru Karlu, a Alojz Jembrih o Vatroslavu Jagiću, ali svi autori zapravo prikazuju veliko značenje ličnosti na kraju Prvoga svjetskog rata pojedinaca koji su rasli na tragu narodnih preporoditelja i boraca za nacionalno jedinstvo i neovisnost. Oni su često zaboravljeni i u starijim hrvatskim naraštajima, iako se mnoge ulice u hrvatskim gradovima kite imenima tih odličnika. Tako se riječka i sušačka povijest ne može odvojiti od uloga dr. Rikarda Lenca, dr. Ružića, Medanića, Pavlića, Bonetića, Bačića i Bakarčića. Istra je danas neprepoznatljiva bez spomena Matka Laginje, Vjekoslava Spinčića, Josipa Grašića i Šime Kurelića, kao i Međimurje bez dr. Ivana Novaka. Dalmacija se diči Antom Trumbićem, Franom Supilom, Ivanom Meštrovićem, Josipom Smodlakom, Antom Tresićem Pavičićem, Stijepom Kneževićem, Ivom Tartagliom, Melkom Čingrijom i drugima. A tko bi još pamtio sva silna imena poginulih jelačićevaca, koji su pod svojim najodlikovanijim časnikom brigadirom Franzom Schöblom ginuli za K. U. K. na Ceru, Kolubari, Drini, Karpatima, Soči, Piavi i Monte Grappi? Stravičan rat, doslovno klaonica, gdje su naraštaji ginuli u desecima tisuća u samo u mjesec dana, duboko je zabilježen u svijesti svih naroda Europe. Zbog toga je i ovaj zbornik mali podsjetnik, ali i udžbenik o požrtvovnosti Hrvata i igrama velikih u našoj domovini.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak