Vijenac 492

Književnost

UBIJANJE RIJEČI, SLIKE I SJEĆANJA

Čvrst zagrljaj rata i tranzicije

Strahimir Primorac

Božica Brkan, koja je velik dio radnog vijeka provela kao novinarka i urednica u Vjesniku i Večernjem listu, u književnosti se najprije afirmirala kao pjesnikinja, autorica nekoliko zbirki kajkavskih i štokavskih stihova. Istina, početkom devedesetih tiskan joj je roman Lift (1993), no sve do danas ona se u najvećoj proznoj formi više nije ogledala, a ni kratke priče koje je objavljivala u novinama i periodici još nije sabrala u knjigu. Tako je roman Rez, njezin tek drugi izlet u književnu prozu.

Novine i novinarska sredina ono je što je Božici Brkan blisko i čije mehanizme funkcioniranja najbolje poznaje, pa nije čudno što je to vidljiva poveznica njezina novog romana s već davnom „političkom melodramom“ Lift. Kad govorimo o Rezu, valja reći da je autorica napravila žestok spoj priče u čijem je središtu ratni zločin i male povijesti srozavanja novina u hrvatskim tranzicijskim okolnostima. Roman počinje ubojstvom glavnoga junaka Ivana, nekadašnjega fotoreportera Dnevnika, kojeg je netko usmrtio snajperskom puškom dok je u kafiću pio jutarnju kavu. U Napomeni, kako je naslovljeno posljednje, 36. poglavlje, u nekoj vrsti okvirne priče, čitatelj doznaje da je prethodni tekst novinarka konkurentskog lista sastavila od prikupljenih podataka i ugrubo „skinutih“ intervjua osoba za koje je smatrala da joj mogu iz prve ruke pomoći da sastavi Ivanov portret. Realna radnja tog žanrovskog mješanca (triler, trač-proza i specifični krimić u kojemu ulogu „istražitelja“ preuzima novinarka, a policijski istražitelj tek je jedan od mnogih likova) traje otprilike dva tjedna u lipnju 2010, ali se u retrospekcijama ona vraća dvadeset i više godina unatrag.


Izd. VBZ, Zagreb, 2012.


Premda se u prvi mah čini da bi moglo biti velikih problema s usklađivanjem fragmentarne strukture teksta, uvjetovane velikim brojem likova, spisateljica je roman posložila vrlo promišljeno i precizno. Ta se njezina brižljivost može uočiti već na prvom koraku, u susretu s naslovom i podnaslovom knjige. Izborom naslova od samo jedne riječi, i to jednosložne, autorica postiže naglašenu ekspresivnost – i kad je posrijedi njezino doslovno značenje: „mjesto zarezano oštrim predmetom“, i kad je posrijedi preneseno značenje: „oštar prekid s čime“, „dramatična promjena“. A oba ta značenja proistječu iz sama teksta: ono prvo iz središnje teme, ratnog zločina u nekom selu kad je zaklano dvanaest nevinih civila, a drugo iz važnih životnih zaokreta koje doživljavaju pojedini likovi (Rajna, Thompson). Podnaslov romana glasi Leica-roman u 36 slika, pa bi ovdje možda trebalo podsjetiti da je Leica vrsta vrlo precizna fotografskog aparata, u koji se umetao film kojim se moglo snimiti 36 fotografija. Čitatelju se, dakle, sugerira neka bliskost romana sa svijetom fotografije, ali i način na koji je tekst strukturiran.

Prema iskazima više od dvadeset osoba koje je novinarka intervjuirala rekonstruiraju se i stalno dopunjuju novim detaljima dvije osnovne priče. Jedna je o tome kako su nastale i kakvu su potom sudbinu imale Ivanove fotografije zločina snimljene na terenu na kojem kao susjedi stoljećima žive pripadnici dvaju sada zaraćenih naroda. Druga je priča o silnim turbulencijama – uređivačkim, financijskim, moralnim i dr. – u tiskanim medijima, a reprezentativni je uzorak Dnevnik, najtiražniji hrvatski list, koji je prešao u ruke jedne strane korporacije. Pritom je autorica, premda na ograničenu prostoru, uspjela neke od tih likova izdići iznad osnovne funkcije koju im je namijenila (da „portretiraju“ Ivana) i udahnuti im životnost, individualizirati ih. Jedan je od takvih likova i samozatajna seljanka Tera, koja se sprijateljila s Ivanom dok je bio na ratištu. Kao svjedokinja iz prve ruke, ona opisuje ključni događaj, a uvjerljivost joj osobito daje njezin kajkavsko-kekavski govor:

„Ja se jedina nes bojala. Če i mene očeju klati, naj koleju. Dost kej sem na svoje oči gledela kak koleju te bokce. A jel sem vidla ko je? Kak ne bi vidla. Stali su tak pred menu kak i vi. I pred Ivanom. (...)

Druga priča ovog romana, ona o novinama u dva posljednja desetljeća, insajderski je pogled u strmoglavu metamorfozu tiskanih medija i cijele jedne profesije od goleme društvene važnosti. U tekstu defiliraju novinari, urednici, članovi uprave, tehničko osoblje, a pojedini među njima ne samo da sugeriraju crnu sliku branše nego se i sami legitimiraju kao profesionalno nedorasli izazovima struke, kao moralno problematičan svijet, socijalno neosjetljiv, lako potkupljiv, bez kičme i bez solidarnosti prema kolegama koji su pali u nemilost. Rukovodeći ljudi vuku često nerazumne poteze, provode svoju volju i maltretiraju zaposlenike. Krše hrvatske zakone, na što u svojoj zemlji ne bi smjeli ni pomisliti, masovno otpuštaju novinare, oduzimaju im stečena prava, određuju sve više posla za sve manje novca, na važna mjesta u listu dovode svoje favorite koji su najčešće nesposobni. Listu stalno pada naklada, pretvorili su ga u slikovnicu u kojoj više nema mjesta za tekst, potjerali su najistaknutije novinare, oglasi i oglašivači određuju izgled stranica, novinarstvo je na razini copy–paste. Sve je estradizirano, sve vrvi od lakoće i zabave, najvažnija rubrika nekad političkog dnevnika sada je Lifestyle. Vrhunac je te velike „rekonstrukcije novina“ uredničko prekrajanje tekstova i proizvoljno napuhavanje naslova i druge opreme, a kad autor zbog toga dobije po glavi (i doslovno), redakcija ne štiti novinara („tvoja privatna stvar“).

Novi roman Božice Brkan potvrđuje da u suvremenoj prozi različiti aspekti ratne tematike, ali i tranzicijske stvarnosti kao njegove izravne posljedice, još nisu iscrpljeni. Sjetimo se da su se samo u posljednju godinu-dvije time bavili S. Šnajder, I. Đikić, N. Lujanović, R. Međurečan, M. Koščec, N. Nekić, T. Mujičić, da spomenem samo neke. Dobro je da književnost govori o tim traumama, da se ne libi otvarati bolesna mjesta i ulaziti u tamne prostore kolektivnoga zaborava, da iznosi nedoumice i postavlja pitanja. Rez ne nudi nikakvu svoju instant-istinu, nego ostaje otvoren „za svaku sugestiju i svaku informaciju“ kako bi mogao pouzdano složiti cjelovitu sliku svijeta. Naravno, svijet književnog djela nije isto što i svijet povijesne zbilje, i od njega se ne očekuju pravorijeci i odgovori. Barem ne ona vrsta odgovora koje su nam dužni dati političari i neke druge društvene elite.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak