Vijenac 490

Likovna umjetnost, Naslovnica, Razgovor

RAZGOVOR: MLADEN STILINOVIĆ, KONCEPTUALNI UMJETNIK

Za mene je umjetnost istina

Snježana Samac

Cenzura u bivšoj državi djelovala je ako ste dirnuli u Tita, Partiju, NOB i Armiju / U Grupi šestorice moj je interes bio jezik politike i tu sam najviše radio. Zanimao me odnos prema jeziku, frazama, crvenoj boji, a onda polako i prema novcu, ekonomiji / Moral mi je važan u ponašanju i u radu / Najviše me iritiraju mediji koji sami sebe reklamiraju. Recimo Jutarnji je pun reklama za Jutarnji, televizija je puna reklama za televiziju. To je strašno / Nisam nostalgičar pa mi socijalizam ne nedostaje / Moja serija O radu sadrži fotografije i napise s raznih komunističkih sastanaka. Tamo možete vidjeti kako se stalno govori o radu, a oni sjede i raspravljaju, što je veliko proturječje


U Muzeju suvremene umjetnosti u tijeku je retrospektivna izložba Mladena Stilinovića, jednog od naših međunarodno najpriznatijih umjetnika. Struka se slaže kako je ova retrospektiva, zajedno s onom prošlogodišnjom Galetinom, vjerojatno dosadašnji najvažniji projekt MSU-a. Zanimljivo, obje izložbe u naslovu imaju nulu. Tako nakon Krajolika nulte točke sada imamo Nulu iz vladanja.



Naslov vaše retrospektive je Nula iz vladanja. Niste zadovoljili vlastitim ponašanjem? Koga niste zadovoljili: sebe, društvo ili umjetnost?

Naslov je predložio Tihomir Milovac po filmu Jeana Vigoa. Film govori o anarhičnom ponašanju djece u školi koja na kraju s krova gađaju skup koji nešto slavi. Kako i ja volim taj film, čak sam davno imao ideju napraviti grupnu izložbu, s tim naslovom, oduševio sam se njegovim prijedlogom. Na otvaranju sam, kad su završili govori, zamolio publiku da mi vikne Sjedi, jedan!, što su oni i učinili. I bilo je super. A nula iz vladanja jest nula iz vladanja. Vrijedi za čovjeka koji se ne ponaša po pravilu. Premda sam ja u školi u početku bio dobar đak, dok sam je pohađao. Naime, nisam završio nikakve škole, dogurao sam do drugoga razreda gimnazije i napustio školu, tako da me tih godina pratilo to sjedi, jedan. Ja sam autodidakt.

Kako sada gledate na to? Je li vam školovanje poslije nedostajalo?

Gledajte, ja jednostavno nisam volio školu. Ali obrazovao sam se sâm, s četrnaest, petnaest godina, i to u mnogim stvarima: u poeziji, umjetnosti, filmu, filmskoj teoriji, jeziku, filozofiji, povijesti... Bio sam znatiželjan pa sam istraživao razne discipline. Kao mlad bio sam sav u poeziji, pa me i teorija jezika zaintrigirala. Dosta sam čitao i nisam bio zadovoljan kako se poezija pisala ni onda ni sad. Sve mi je osim Slamniga i Dragojevića, poslije i Severa, bilo odveć patetično. Nedostajala mi je uporaba govornog jezika u našoj poeziji… U mojim ranim kolažima igrao sam se s uobičajenim govorom, onim iz tramvaja ili od bilo kuda.


Iz postava izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu / Snimio Boris Cvjetanović


Vaši počeci sežu i znatno prije pojave Grupe šestorice.

Da, kao umjetnik počeo sam ranih 1970-ih. Naime 1969. skupina prijatelja osnovala je Pan 69 kako bismo mogli snimati filmove. Napravio sam 1970. s Panom 69 hepening Majski i ostali rituali u ITD-u. Bilo je to u okviru 24. majskog festivala kazališta Jugoslavije. Taj se hepening odnosio na različite „rituale“ u 1968: Prvomajsku paradu, Titov rođendan i štafetu, studentske demonstracije, prvi Titov govor, drugi, izbacivanje iz Partije i primanje u Partiju. I tako negdje pred kraj predstave netko nas je prekinuo.

Uz kakvo opravdanje?

To se, doduše, zbivalo jako kasno. Bio je to tzv. Klupski program u ponoć. Bilo je dosta ljudi, i kada su shvatili da jedan glumac predstavlja Tita, onda su to prekinuli. Cenzura u bivšoj državi djelovala je ako ste dirnuli u Tita, Partiju, NOB i Armiju.

Što najviše obilježava vrijeme do 1975. i pojave Grupe šestorice?

Od 1970. do 1975. snimao sam eksperimentalne filmove različitih sadržaja, kraće i dulje. Bili su to 8-milimetarski i 16-milimetarski filmovi, a prikazivali su se na festivalima amaterskog filma, uglavnom na domaćoj sceni i nešto izvan zemlje. Za neke sam čak i nagrađivan. Neki su bili konceptualni, zasnovani na jasnoj ideji. Primjerice, u filmu Zidovi, sjene, kaputi snimio sam sive zidove po Zagrebu, sive kapute na ljudima i njihove sjene na pločniku. To je bio takav neki sivi film, onako krležijanski.

Grupa šestorice nastaje 1975. Kako?

Bio sam sa Željkom Jermanom u Beogradu na Aprilskim susretima, gdje smo vidjeli različite oblike suvremene umjetnosti i kako je umjetnost pokazivala tendencije da izađe u javni prostor. I onda je Jerman rekao da bismo i mi mogli osnovati grupu i djelovati na ulici. On je bio prijatelj s Martekom i Demurom, tu je bio i moj brat i njegov školski prijatelj Fedor Vučemilović. I tako smo počeli izlagati na ulici, na trgovima, u privatnim kućama (npr. u Jermanovu dvorištu) i na najrazličitijim mjestima.

Kako su nastajale izložbe-akcije? Jeste li se dogovarali?

Nismo. Osim za prostor na kojem ćemo izlagati nismo se dalje ništa dogovarali. Svaki od nas šestorice na neki je način već bio formiran kao umjetnik te se nismo upletali u rad drugoga. Ako je netko htio na izložbi-akciji izložiti samo jednu stvar, nismo o tome raspravljali. Nismo imali programa, bili smo šest individualaca. Jednom je Vlado Martek predložio da budemo izloženi u Zoološkom vrtu u Maksimiru. S time smo se složili, ali nije se dogodilo jer nismo mogli dobiti dozvolu. Uspjeli smo to napraviti tek u novije vrijeme, kada smo za potrebe snimanja dokumentarnoga filma o Grupi šestorice Gordane Brzović za HTV dobili dozvolu da proboravimo nekoliko sati u kavezu za ptice.

Osnovne teme vaših izložba-akcija?

Grupa je djelovala različito, tako da je tu bilo svega, od primarnoga slikarstva, fotografije, poetskih tekstova, akcija koje smo izvodili, različito... Moj je interes bio jezik politike i tu sam najviše radio. Zanimao me odnos prema jeziku, frazama, crvenoj boji, a onda polako i prema novcu, ekonomiji.

Težište na javnim prostorima bilo je zbog nedostatka mogućnosti da izlažete u galerijama ili stoga što ste željeli izravan kontakt s publikom?

Mi smo paralelno izlagali u galerijama. Ali kad si mlad, onda si nestrpljiv pa voliš izlagati odmah ono što si napravio. Jasno, u galerijama nismo mogli odmah izlagati ono što smo zamislili, trebalo je čekati barem godinu dana. Stoga su za nas ulične izložbe-akcije bile rješenje. Tada smo izlagali u Galeriji Nova i u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, u Galeriji Studentskoga kulturnog centra u Beogradu, u ŠKUCU u Ljubljani itd. Jasno, galerije su ograničen prostor.

Kakve su bile reakcije? Jesu li vam ljudi prilazili i pitali što radite?

Dio moje umjetnosti bio je vrlo komunikativan, Jermanov također, pa i Svenove fotografije te Martekovi radovi. Prolaznici su zastajkivali i promatrali. Jasno, ljudi koji su se smatrali znalcima govorili su da to nije umjetnost. Obični su ljudi bili zainteresirani jer se tada ništa nije događalo u javnom prostoru. Bili su znatiželjni i raspravljali smo s njima o mnogočemu. Jermanov rad Ovo nije moj svijet imao je odličnu reakciju, osobito u Beogradu. Ali nije dugo trajalo, cenzuriran je i odmah skinut. Super!

Koliko su dugo trajale te izložbe-akcije?

Četiri, pet, šest sati... Jedanput smo imali izložbu-akciju dva dana na ondašnjem Trgu Republike.

Imali ste dozvole?

Dozvole smo dobivali dosta glatko, jer je to išlo preko Galerije suvremene umjetnosti, preko Galerije SC-a... Kustos bi tražio od milicije dozvolu na osnovi nekog kratkog prijedloga što bi ga sročio. Kada bi izložbu-akciju odobrili, nisu više gledali što je sadržaj tih djela. Ja sam se šalio, pa sam navodio da ćemo izlagati apstraktne slike... Nitko to nije čitao, milicija bi jednostavno štambiljala.

I onda?

Milicajci bi obično dotrčali da vide što se tu događa. Neki su bili obaviješteni, a neki nisu imali pojma da se nešto događa. Kada bismo pokazali dozvolu, rekli bi u redu, i to je bilo to!

Jesu li vas neki političari podupirali?

Ja vam to ne bih znao reći. Kao ni danas, ni onda nisam znao političare.

Božo Bek, glavni kustos Galerija grada Zagreba (unutar koje je bila GSU), bio je u politici, u Centralnom komitetu. Ali on je bio ponajprije povjesničar umjetnosti. Kada sam 1980. imao samostalnu izložbu u Galeriji suvremene umjetnosti, izložio sam rad o jeziku koristeći se socijalističkom frazeologijom. Nazvao sam ga Staviti na javnu raspravu. Rekao sam tada Boži Beku da bi ga trebalo staviti u Sabor, a on je rekao: Je, je, jako lijepa zamisao, al ne bu išlo. Volio sam ga malo provocirati, ali on je bio mrtav-hladan.

Izložba-akcija u Veneciji! Bili ste pozvani ili ste se samopozvali?

Izložbu-akciju u Veneciji sami smo organizirali ispred Akademije i na Markovu trgu. Bilo je zanimljivo; suprotstavljanje konceptualne klasičnoj umjetnosti. Nismo imali nikakve dozvole, jednostavno smo mislili, ako nas netko potjera, dobro! Ali nisu nas potjerali. Poslije je Martek izveo performans na Markovu trgu.

Jesu li reakcije bile bolje vani nego kod nas?

Tada još nisam znao talijanski, a ni Talijani engleski, ali bilo je super (smijeh).

Gdje se vidi razlika između kultura Istoka i Zapada?

Svaki umjetnik bira svoju tradiciju. Moja je tradicija različita. Nisam umjetnik koji je završio Likovnu akademiju, pa nisam bio toliko koncentriran na samu likovnu umjetnost. Jasno da me zanima umjetnost, ali i najrazličitija područja i različite kulturame. Recimo, volio sam literaturu, osobito rusku, od romana Piljnjaka, Babelja, Oleše, Hlebnikova... Čini se da na Zapadu u to doba nisu toliko poznavali ruske i poljske pisce... Taj sklop između istoka i zapada se tu negdje sklapao. Na Muzički biennale 1963. došao je John Cage. I Šostakovič je bio na MBZ-u... U Novim tendencijama uz umjetnike sa Zapada izlagali su umjetnici iz Poljske, Češke, Mađarske... Mnogo je godina ta podjela između Istoka i Zapada bila izrazita. I danas ima izložba na koje se zovu samo zapadni umjetnici, ali to se također mijenja. Mijenja se i stoga što su mladi kustosi znatiželjni. Širi se prostor njihova interesa, dolaze do novih saznanja.

Dobar dio vaših djela temelji se na etičkom jednako kao i na estetskom...

Moral mi je bio važan u ponašanju i u radu. Ali imao sam ideju da umjetnik ne govori uvijek u prvome licu. To sam preuzeo od Bahtina. Nisam ja uvijek onaj koji govori, već je to neki lik, koji može biti i zao. Mogli biste reći da sam nemoralan ili neetičan, ali to vam je kao u romanima kada imate lik zlikovca. Volio sam se poigravati s tom sviješću da je jezik istodobno i istinit i lažan. Takva je fraza An Artist who cannot speak English is no artist. Jasno da je donekle lažna, ali u jednom je dijelu istinita, jer ukazuje na važne probleme.

Jeste li bili pesimist ili optimist kada ste dijelili osmijeh ljudima na ondašnjem Trgu Republike ‘75? Je li ljudima osmijeh bio potrebniji nego danas?

Ja sam inače optimist i ne volim nikakvu vrstu drame, a što proizlazi nekako iz anarhizma u meni. U ono vrijeme osmijeh sam dijelio kao reklamu, jer se u socijalizmu stalno govorilo o optimizmu. To je bila reklama lažnog optimizma.

Neki kažu kako ste bili vođa Grupe šestorice?

Mene su zvali Šef zato jer sam bio najstariji i najiskusniji. Osim toga, moje su kolege u to doba voljele malo popiti, a ja sam bio trezvenjak. Poslije, kada se postavilo pitanje tko će voditi galeriju PM, kolege su me izabrale. Valjda jer sam tolerantan, miran, i što ne volim konflikte.

Zašto ste se raspali? Jednostavno tako, ili se nešto dogodilo?

Na svoje izložbe-akcije Grupa šestorice počela je pozivati i druge umjetnike. Također, u časopisu Maj ‘75 što ga je izdavala Grupa sudjelovao je velik broj umjetnika. Došlo je do širenja. Godine 1978. počeli smo izlagati u Podrumu, 1981–83. živio sam u Iki... Nikad nismo rekli sad je gotovo. Na izložbi Grupe šestorice 1998, kad smo se zadnji put našli, bilo je super.

Tko je od vas šestorice bio najrazumljiviji publici?

Najkomunikativniji je bio Jerman, on je bio fenomenalan. Imao je predivan rad u kojem je pisalo: „Lako je objasniti modernu umjetnost mrtvom zecu, ‘ajde ti to objasni živoj konobarici.“ A on je to uspijevao.

Koliko su semantičke izreke, pojmovi kojima ste se služili bili razumljivi tadašnjoj publici?

Mislim da nas oko 80 posto ljudi razumije. Nije to ništa komplicirano. Katkada je ta igra malo zakukuljena. Recimo, ako napišem „Napad na moju umjetnost je napad na socijalizam i napredak“, neki su ljudi mislili da ja to mislim. Ali to je bio samo jedan model kojim se željelo progovoriti o problemu napada na autoritete i politiziranosti takvih napada.

Mislio sam na napad na autoritete poput Krleže, ili na neku takvu osobu u koju nisi smio dirati. Čak su me i neke kolege pitale mislim li ja to uistinu. Postojao je prešutni sporazum u što se nije smjelo dirati. Ja sam to preuzeo iz nekih novina. I danas postoje takve fraze, što je apsurdno i neprihvatljivo, jer to su besmislice. Nedavno je netko rekao kako je napad na neku određenu osobu napad na neovisnost Hrvatske. Besmislica.

Ako jesu, zašto ste onda priredili izložbu Usmena predaja, na kojoj ste objašnjavali vlastita djela. Komu ste objašnjavali? I to je bila akcija ili je to bila radionica?

Zamislili smo to tako da ne bude posrednika, kritičara između umjetnosti i publike. Mi smo bili u galeriji i ako bi ljudi nešto pitali, mi bismo im odgovorili, ako ne, mi bismo šutjeli, Osim Jermana, naravno, jer je on uvijek bio jako komunikativan.

Rječnik i termin bol imaju neko dublje značenje za vas...

Radio sam Rječnik Bol prvo na hrvatskom jeziku potkraj 70-ih, i to samo slova A, B i C. Onda mi se više nije dalo dalje raditi. Bio je drukčiji od ovog izloženog danas u MSU-u, Dictionary Pain. Ideja hrvatskog rječnika bila je u tome da je naše sporazumijevanje uvijek negdje na granici boli. Zašto? S jedne strane jezik je podvrgnut gramatici, a s druge konvencijama. I ako bi se netko otkačio, jer naravno ima ljudi koji govore otkačeno, poput shizofreničara npr., komunikacija bi prestala. Taj monolog bi se, dakle, mogao samo djelomično i povremeno razumjeti. I drugo, mi ne možemo govoriti poetskim jezikom jer onda također postajemo nerazumljivi. I zato je rječnik bol. Dictionary Pain iz 2000/2003. odnosi se na engleski kao na dominantni jezik. I tu je bol svašta. Jer i politika i umjetnost, sve na tom jeziku dominira. Po tome se svi ravnamo. Bol je uvijek privatna stvar, koja je ujedno i nemoć. I trajna je. Ne mislim na fizičku bol, već na stanje boli. Tako se taj rječnik i razumije. Ali ima i jednu drugu dimenziju, kad ga čitate, a to se događa i u poeziji, svatko čita s posve osobnim razumijevanjem odnosa riječi i boli.

Zašto su vaši madraci s riječju bol koso postavljeni?

Zato što su nešto između lijesa i madraca. Kad su se devedesete na Kosovu događale stvari, imao sam potrebu napraviti te madrace. To je proizašlo iz običaja da ljudi nose crvenu i crnu traku za žalovanje. Obično se koristimo crnom trakom, a komunisti su upotrebljavali i crvenu. To je bio i nastavak moga razmišljanja o crvenoj boji vezano uz izložbe Eksploatacija mrtvih. Poslije sam, kad je već bio rat u Hrvatskoj, napravio bijele madrace i bol je bila bijela. Na kraju se nalazi i fotografski rad Pokapanje boli; bol sam pokopao. Ali ostaje grob. To je uspomena na bol. Pitamo se možemo li pokopati bol, jer uvijek ostaje uspomena.

Znamo da je crvena simbol komunizma, je li ona vaša omiljena ili omražena boja?

Napisao sam mali tekst u kojem sam objasnio kako se moji radovi ne mogu iščitati samo kao koloristički, u smislu crvene boje, nego su uvijek i ideološki. Baratamo znanjem i neznanjem čitanja pojedine boje, boja je ponajprije emocionalna. Čitao sam nešto o geštalt-teoriji, ali me to nije zadovoljavalo. Kako je boja emocionalna kategorija, nikako racionalna, ovisi o našem raspoloženju; jedan je dan mrzite, a drugi volite.

U kakvu su odnosu crvena i ružičasta?

Razmišljao sam, ako je crvena boja revolucije, socijalizma, što bi bilo suprotno? I onda sam došao do zaključka da je to ružičasta, slaba boja koja nema ničega herojskoga. Za švedski socijalizam govorilo se tada da je to pink-socijalizam, to mi se jako svidjelo. Imao sam Aukciju crvene, na aukciji je bio karton na kojem je pisala ta rečenica. Nakon jednog predavanja u Sydneyju prodao sam taj rad upravo u vrijeme kad se kod njih samoukidala Komunistička partija Australije. Kupila ga je profesorica s Likovne akademije na kojoj sam predavao. Ona je bila članica KP.

Što vas najviše iritira i na što najviše želite reagirati danas?

Sve je ostalo isto. Jezik se i dalje prlja, samo ne više toliko ideološki koliko ekonomski. Stalno nam se utjeruje neki strah o katastrofi i to je meni strašno. Najviše me iritiraju mediji koji sami sebe reklamiraju. Recimo Jutarnji je pun reklama za Jutarnji, televizija je puna reklama za televiziju. To mi je strašno.

Jeste li već reagirali ili to tek slijedi?

Evo ovdje na zidu iznad mene vidite rad na kojem piše:

„Kapital pjeva strah, strah.

Banka kliče strah, strah.

Radnik cvili strah, strah.“

Je li vaša terminologija doživjela preobražaj u osobnoj filozofiji umjetničkog ili ste i sada na istim stajalištima kao što ste bili nekad?

Pa ovisi, ne mogu više reći napad na socijalizam. Nisam nostalgičar pa mi to ne nedostaje.

Jesu li vam vaše izjave pune cinizma donijele više problema ili koristi?

Ni jedno ni drugo. Neki kritičari napadali su više općenito, takvu vrstu umjetnosti. Isprva kao prozapadnu. Zrinka Novak u Oku jednom je napisala kako je to teroristička umjetnost. Nismo imali nikakvih posljedica, ali ni povlastica. Bilo je to vrijeme kada se znalo da je to tako. Čudno je to, gotovo apsurdno mnogo umjetnika pedesetih i šezdesetih dobilo je atelijere, a mnogi zaslužni i priznati poput Knifera ili Picelja nisu dobili ništa. To vam govori o tome kakav je tko bio čovjek. Neki od nas tražili su i nisu dobili, neki su dobili, neki nisu nikada ni tražili.

Kako su vas prihvaćali onodobni kritičari?

Postojali su oni koji su nas otvoreno podupirali i oni koji su nas jako napadali. Bilo je i strašnih napada, kao kad je Vladimir Maleković napisao o Jermanu da je psihopat i tako to. Ali postojali su Ješa Denegri i Nena Baljković, koji su razumjeli i pisali pozitivno o nama. A bilo je i onih koji su bili između, koji nisu znali bi li ili ne bi li. Spomenut ću svoju izložbu 1980. u Galeriji suvremene umjetnosti, kada nijedan redak nije izašao o toj izložbi. Tamo negdje 1993/4. sreo sam Škuncu, koji mi je rekao da ga je direktor Vjesnika zamolio da napiše negativnu kritiku o mojoj izložbi, a on je rekao da neće, i nije napisao nikakvu.

Ima li onda vaša umjetnost posljedice ili nema?

Ima, što se mene tiče. Neko vrijeme bilo je jako teško. Ekonomski su me podupirale mama i žena, ali mi posljednjih petnaestak godina ide dobro, i to zahvaljujući prihvaćanju moje umjetnosti vani. Radovi su mi u mnogim muzejskim zbirkama.

Je li to razdoblje rezultiralo većim djelovanjem ili ste bili u depresiji?

Nisam bio u depresiji, radio sam mnogo i nisam mislio kako mi je netko oduzeo mogućnost da djelujem. Jer bilo je prostora za izložbe, bilo je druženja. I to je važno. Bilo mi je važno djelovati, što sam i činio. Vodio sam Galeriju PM i pomagao drugim umjetnicima. Govorio im da izlažu da bi stekli iskustvo. Uvijek mi se sviđala jedna Bonnardova rečenica: „Meni je ličilac rekao, lako je prva ruka, čekam ja tebe na drugoj.“ Lako je imati prvu izložbu, čekam te na drugoj (smijeh).

Vaša prva samostalnoj izložba?

Bila je u Galeriji Nova 1976. Na njoj su bile izložene slike Ruka kruha, Smrdi, kolaž Crvena poema i „knjige umjetnika“ koje se mogu vidjeti na Retrospektivi u MSU-u. Sada, kad razmišljam, bila je čudno postavljena.

Što mislite o postavu Tihomira Milovca vaše retrospektive u MSU-u?

Kad mi je davno predložio da napravimo ovu izložbu, rekao sam kako može, ali da sam postavi radove jer se ja ne snalazim u prostoru nove zgrade. On je potpuno drukčiji od prostora muzeja Ludwig u Budimpešti, gdje sam imao retrospektivu prije godinu i pol. Prostor je tamo bio klasičan, prostorije podjednakih veličina, istih visina... Prostor u MSU-u jako je težak, osobito prvi kat, ali je Milovac to jako dobro obavio. I na otvaranju su svi hvalili postav.

Jedan vaš rad kaže: Čujem da se govori o smrti umjetnosti, smrt umjetnosti je smrt umjetnika. Mene netko hoće ubiti, upomoć. Možete li to pojasniti?

Tada, sedamdesetih, mnogo se govorilo o smrti umjetnosti. Zapravo, i danas se govori. Poznat je moj rad Hegel, Heidegger, Heine – He, he, he… Sva trojica pisali su o smrti umjetnosti. U Galeriji suvremene umjetnosti teoretičari Bašičević, Putar i Bek pratili su filozofiju te bili skloni raspravama o smrti umjetnosti i kako će ona promijeniti tijek... Kada se govori o smrti umjetnosti, u tom filozofskom diskursu, nitko ne govori ukoliko umre umjetnost, umrijet će i umjetnik, pa sam ja onda taj rad spustio na nižu razinu.

Fenomen rada uvijek vas je zanimao, je li to stoga što mu je oprečni pojam lijenost, koju također volite spominjati?

Za konceptualne umjetnike uvijek se govorilo da su lijeni. Komad papira, kakav je to rad?

Moja serija O radu sadrži fotografije i napise s raznih komunističkih sastanaka. Tamo možete vidjeti kako se stalno govori o radu, a oni sjede i raspravljaju, što je veliko proturječje. Sedamdesetih govorilo se o smanjenju radnog vremena i raznim kombinacijama koliko i kako raditi. Na kraju smo prihvatili japanski model, koji danas vidimo da je kineski. Radi, radi, radi...

Jedno je od vaših najsloženijih djela arhitektura barake s obješenim slikama i objektima...

Kada sam izlagao Eksploataciju mrtvih, zamislio sam radničku kantinu kakve su se postavljale za građevinarske radnike. Te radničke barake više ne postoje. Milovac je dao sagraditi novu.

Zašto organsko, primjerice kremšnita?

To je ono nešto dječje. Kada ljudi dođu na izložbu i vide kolače, zaborave na umjetnost. A i poznata izreka Marije Antoanete „ako ljudi nemaju kruha neka jedu kolače“. Ima raznih elemenata za interpretaciju. Kada na izložbu postavite kolače, u početku su svježi, a tijekom izložbe stare, tako da prate neki tijek vremena izložbe. Jaja se kristaliziraju, kolači se smežuraju, ali krastavci u octu iz ‘88. još se drže. Izgledaju grozno, s jedva vidljivim crnim križevima po sebi, ali još su tu.

U MSU-u ste postavili najveći dio svoga stvaralaštva, pogled unatrag. Možete li sagledati vlastite pomake, od prvog do zadnjeg djela?

Ne mogu, zato jer se neki put iznenadim kako je nešto super, a neke stvari mi više ne izgledaju tako dobro. Ali kada gledam kako drugi reagiraju na moje radove, onda sam zadovoljan. Hlebnikov je bio poznat po tome kako ništa nije bacao, tako i ja sve čuvam. Kaže se da što god umjetnik pljune, jest umjetnost. Tako da ja ništa ne bacam, čak ni ono što ne valja.

Jedan od vas šestorice rekao je kako umjetnost znači dati izgubljeni dio sebe, kako treba ostaviti trag. Je li to i vaša filozofija?

To je Jerman govorio. To je čovjek koji govori apsolutno u prvom licu. Razlika između njega i mene je to što je on govorio o iskrenosti, a ja o istinitosti. Cijenio sam to kod njega do ludila, što je bio divna, iskrena, emotivna osoba. Za mene umjetnost znači istinitost, ali ne kao pojedini rad, već kao pojam.

Jedno od vaših ranih djela jest i postavljanje natpisa „Ađo voli Stipu“. Koliko je Stipa utjecala na vašu umjetnost?

Sigurno u nekom zajedničkom životu, u razgovoru. Uz nju sam naučio povijest umjetnosti, uz nju sam obišao pola Europe i upoznao svaku romaničku i gotičku crkvu.

Što još očekujete od sebe?

Zadovoljan sam i sretan, odradio sam veliki dio i sad idemo dalje! Postoje mnogi konkretni planovi, kao što je projekcija filmova u galeriji E-Flux u New Yorku. Za vrijeme trajanja retrospektive u Zagrebu napravit ćemo promociju kataloga i DVD-a s mojim filmovima koje su složili u Hrvatskom filmskom savezu. Najesen izlagat ću na Carnegie International u Pittsburgu...

Vijenac 490

490 - 13. prosinca 2012.

Klikni za povratak