Vijenac 490

Kazalište

Ivana Šojat-Kuči, Unterstadt, red. Zlatko Sviben, izvedba u povodu Krležinih dana

Veličanstvena freska straha i stradanja

Andrija Tunjić

Unterstadt nudi istinu o životu osječkih Nijemaca, rastvara nataložene strahove i raskrinkava partizane i komuniste, pokazuje da kapa partizanka nije tek „kapa ljubavi“, nego i kapa zločina; smišljenog zločina i genocida nad nevinima i civilima kakvi su bili i folksdojčeri, koji su bili na stradanje i smrt osuđeni samo zato što su bili Nijemci


Činjenice ne nestaju time što se ignoriraju, napisao je svojedobno Aldous Huxley. No u nas je ignoriranje činjenica često početak i kraj svake istine, koja se uglavnom svodi na osobnu, svjetonazorsku ili ideologijsku interpretaciju. Istina i njezino skrivanje, odnosno razotkrivanje lažne istine o Drugom svjetskom ratu i poraću, tema je romana Unterstadt osječke književnice Ivane Šojat-Kuči, koji su dramatizirali Nives Madunić Barišić, Zlatko Sviben i Bojan Marotti. Predstavu je režirao Zlatko Sviben, a praizveo ju je ansambl osječkoga HNK-a na Osječkom ljutu kulture 29. lipnja i od jeseni igra na sceni osječkoga HNK-a.


Unterstadt: istina o pogromu nevinih Švaba


Nakon što je predstavu odlično prihvatila publika, a mlako popratila kritika, satisfakciju je ipak donekle doživjela dobivši Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju režiju (Zlatko Sviben) i najbolju predstavu u protekloj kazališnoj sezoni. Tom su predstavom u Osijeku, a ne u Zagrebu, 5. prosinca obljetnice umjetničkoga djelovanja obilježili dvoje aktera te predstave: redatelj Sviben (30 godina) te dramska prvakinja zagrebačkog HNK-a i nacionalna dramska prvakinja Branka Cvitković (40 godina).

Povijest osječke njemačke obitelji


To bi recimo bio reporterski sažetak vijesti, ali nažalost i kazališna kritika većine naših novina, o uspješnoj predstavi i obilježenim obljetnicama ako bi se prešutjelo krucijalno, što mediji u nas uglavnom čine. Jer kada bi u izvješću bilo i da je predstava dramatizacija romana kronistorije jedne osječke njemačke obitelji u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, tijekom i potkraj Drugoga svjetskog rata, tada bi pobudila interes javnosti.

Pogotovo ako bi pisalo da roman otkriva istinu o pogromu nevinih Švaba; civila, djece, žena i staraca, koje su partizani i komunistička vlast od svibnja 1945. do početka 1947. zatočili u radne logore (Josipovac kod Osijeka, Valpovo, Velika Pisanica kod Bjelovara, Krndija kod Đakova, Šipovac kod Našica, Pusta Podunavlje u Baranji i Tenja / Tenjska Mitnica kod Osijeka) u kojima je od 18.000 zatočenih njih više tisuća skončalo živote.

Ali u nas, unatoč deklaracijama Europe o jednakoj osudi zločina nacifašizma i komunizma, mnogi ne žele to izjednačiti. Činjenice se ignoriraju jer mnogi nikako ne žele priznati da je partizanska vojska, u ratu i nakon rata, činila zločine nad nevinim ljudima. Tomu naravno pridonosi i presvlačenje komunizma u socijalizam s ljudskim licem, kao i sve drugo što su nam povjesničari skrivali i falsificirali kako bi ubojice bili samo osloboditelji, iako su zapravo bili i zločinci. Stoga i ne čudi da se u nas ima razumijevanja za zločin osvete, koji komunisti upakiravaju u incident. Zbog svega toga ova je predstava i aktualna i suvremena. Nažalost, suvremenost se očituje i kao strah od istine.

Unterstadt rastvara nataložene strahove, nudi istinu o životu osječkih Nijemaca te raskrinkava partizane i komuniste. Pokazuje da kapa partizanka nije tek „kapa ljubavi“, nego i kapa zločina; smišljena zločina i genocida nad nevinima i civilima kakvi su bili i folksdojčeri, koji su na stradanje i smrt bili osuđeni samo zato što su Nijemci. Zato što su proglašeni kolektivnim krivcima i jer je Tito u listopadu 1944. tražio od Sretena Žujovića Crnog da se mjesta s Nijemcima „očiste od švapskog stanovništva“.

Strah i stradanje agon su te čudesne, velike predstave koja ni danas mnogima nije dobrodošla jer je strah obostran. Potomci žrtava boje se jer je strah nesagledivo dubok i rasprostrt svugdje gdje su neotkriveni grobovi predaka i uspomene preživjelih, a osvetnici jer još misle da priznanje toga zločina može oblatiti njihove živote i njihove potomke.

Tragično stradanje folksdojčera; ubojstva, zatvaranja u logore, sklanjanje u tuđi identitet kako bi preživjeli, a napose strah od prokazana identiteta, iz romana u dramsku fresku – obogaćenu dvjema scenama iz Krležina Kroaten-Lagera, jednim Titovim govorom, Euripidovim stihovima, stihovima iz Astralija Nikole Šopa i anđelom, koji je „poslanik fotografija i pjev čistine“ – izvrsno su dramski uobličili autori dramatizacije. Oni su uskrsnuli od partizana i komunista iskorijenjen, ubijen svijet – jedan narod, njemački, koji je kao autohton desetljećima živio u Osijeku.

Proglašen kolektivnim krivcem, taj se narod sebe nije smio sjećati, niti potomcima o sebi govoriti. Da bi preživio, morao je, ako ne prebrisati, a ono svakako potisnuti sjećanje onkraj svakoga pamćenja i života koji nije bio drukčiji od životinjskoga. To gledatelj saznaje na kraju predstave iz Jozefinina monologa, u kojem otkriva da je nakon povratka iz logora umjesto u vlastitoj kući završila u svinjcu, gdje joj je stan dao Dragan s Korduna.

Kao Jozefina, potomak je toga stradanja i straha i glavni lik romana i drame Katarina Pavković; njezina su oca kao dijete, davši mu svoj identitet, iz logora spasili susjedi Pavkovići; majka joj je bila sestra njemačkoga esesovca, a unuka je od straha napola lude bake Klare, praunuka tugom izbezumljene prabake Viktorije i nećakinja tete Grete, koju su kao partizanku u logoru Krndija ubili suborci jer je tražila da joj oslobode najbliže.

Nezadovoljna životom nakon rata, neslaganjem s majkom i stalnim zabranama da sazna istinu o precima, Katarina odlazi u Zagreb i osamnaest godina, do majčine smrti, ne vraća se u Osijek. Kada se vratila, dočekala ju je bakina prijateljica Jozefina i na odru mrtva majka, na koju je još kivna i ni mrtvu je ne želi vidjeti. Ali tijekom bdjenja i razgovora s Jozefinom, koji je i rekapitulacija ne samo njezina dotadanjega života nego i inventura tragične sudbine predaka, dolazi do obrata: Katarina saznaje kompletnu istinu; suočava se sa svim traumama i frustracijama odrastanja, negiranja i prešućivanja identiteta, i konačno dobiva odgovore na davno postavljena pitanja o skrivanim fotografijama i osobama na njima. Doživi katarzu i shvati majčino ponašanje prema sebi.

Porukom da je zločin protiv čovjeka zločin koji ne može amnestirati nikakav politički interes niti opravdati ikakva ideologija, Unterstadt čini univerzalnom predstavom koja nadilazi svaki partikularizam i politizaciju. Zato u njoj ima više kazališne umjetnosti nego u razvikanim modernim predstavama koje svojom modernošću ništa ne kažu. I zato se o toj predstavi mora misliti ne samo kao o kazališnom djelu nego i kao djelu politike i povijesti. To je Sviben itekako shvatio i majstorski pretočio u svevremenu humanu fresku koja u svakom trenutku kao fotografija, koja je i lajt­motiv predstave, rekonstruira prošlost koja se ne smije zaboraviti i koja, poput fuge, podsjeća da strah, stradanje i smrt stalno počinju i nikada ne završavaju.

Vođena Svibenovom majstorskom redateljskom rukom scenografija Miljenka Sekulića prati tu furioznu simfoniju stradanja i smrti, dramatično naglašava izmjenu prostora, rakursa i perspektiva, umnaža izmjenu ritmova koji diktiraju atmosferu kaotičnosti, svjetlo i boju. Riječ je o predstavi koja nadilazi očekivanja. Čija umjetničko-scenska iznenađenja i glumačke interpretacije ni u jednom trenutku ne vise u zraku, nitko i ništa nije suvišno – nijedna gesta, krik, grimasa, uzdah ni bol. Svaki je glumac dobar koliko je dobar redatelj, a Sviben je izvrstan.

Dvije velike glumice


Ipak među izvrsnim glumcima izdvajale su se i veličinom uloge dvije glumice: Branke Cvitković i Sandre Lončarić Tankosić. Svaka na svoj način nosile su predstavu, nadigravale se prateći i dajući joj tempo; Cvitkovićka zatomljujući Jozefininu sudbinu, imajući razumijevanja za pobunu Katarine; a Lončarić Tankosićeva obuzdavajući suvišak emocija koje su mogle iz ravnoteže izbaciti Jozefinu.

Bez egzibicionizma i dokazivanja da se može više nego što lik zahtijeva obje su u svakom trenutku znale živjeti između riječi. U tišini su se osluškivale i jedna drugoj nudile, znajući da jedna iz druge rastu u zajedničku kreaciju. Ostvarile su najsloženije i najdramatskije ženske uloge odigrane na hrvatskim kazališnim scenama u posljednjih nekoliko godina.

I da hrvatske kazalištarce vode vrijednosni, a ne neki drugi kriteriji (interesni, lobistički, klanovski…), da primarno nije – ja tebi, ti meni, onda bi te dvije glumice na nedavnoj dodjeli Nagrade hrvatskoga glumišta bile dobile nagrade. No bez obzira na to ili baš zbog toga, Unterstadt je velika predstava!

I nije samo hrvatska nego i europska, jer stradanje nevinih u dva totalitarizma; nacifašističkom i komunističkom i europska su tema. Stoga bi morala igrati ne samo na hrvatskim nego i na europskim scenama, ponajprije u Austriji i Njemačkoj.

Vijenac 490

490 - 13. prosinca 2012. | Arhiva

Klikni za povratak