Vijenac 490

Književnost

NAJBOLJIH PET PRIJEVODNIH PROZA U 2012.

Petorica suvremenih klasika

Božidar Alajbegović

Usprkos još jednoj godini oskudice u pogledu objavljenih proznih prijevoda, hrvatski su izdavači objavili pet romana svjetske književnosti koji predstavljaju obvezno štivo za bibliofile


Treću godinu zaredom, podvlačeći crtu pod 365 dana na odlasku, lamentiramo o krizi u izdavaštvu, uz zaključak kako je opet objavljen manji broj novih knjiga. Objavljuju se gotovo isključivo knjige za koje su izdavači primili financijske injekcije od Ministarstva kulture ili Grada Zagreba i po ukupnom broju novoobjavljenih knjiga vratili smo se cijelo desetljeće unatrag. Nažalost, ni iduće godine situacija neće biti bolja jer nakladnike očekuje uvođenje 5-postotnog PDV-a na knjige, zbog usklađenja zakonskih normativa s europskima prilikom ulaska Hrvatske u EU.

Dakle, zbog smanjena broja novih djela pregled najboljih prijevodnih proznih knjiga u 2012. suzili smo na pet naslova.



Španjolski pisac Enrique Vila-Matas (64) svoj roman Dublineska (Edicije Božičević, prev. Matija Janeš i Ana Marija Drmić) toliko je napučio književnim referencijama, citatima i literarnim asocijacijama, da knjiga gotovo i nema stranice na kojoj nije spomenut neki pisac ili književno djelo. Štoviše, čak i naslov roman duguje drugomu piscu – pjesmi u kojoj Philip Larkin opisuje pogrebnu povorku, posljednji ispraćaj jedne prostitutke, s kojom protagonist, umirovljeni vlasnik izdavačke kuće, poistovjećuje samu književnost, koja je, prema njemu, pred najezdom digitalne ere, na izdisaju. Upravo stoga, u društvu trojice prijatelja-pisaca, on odlazi u Dublin, gdje će Gutenbergovu dobu prirediti sprovod, i to na Bloomsday, jer upravo Joyceov Uliks drži vrhuncem doba knjige i tiska. Roman je to prepun intertekstualnih veza, a autor radnju podređuje stilistici te veliku važnost pridaje humoru, ali se duhovitost izmjenjuje s mudrošću, u brojnim kratkim esejističkim dionicama posvećenim temama odnosa umjetnosti i zbilje, opstanka književnosti u digitalnoj eri i tzv. smrti autora, ili pak analizama osobina potrebnih tzv. pravom čitatelju, poput primjerice sposobnosti inteligentnog osjećanja, želje za razumijevanjem drugoga te demokratičnosti spram uvjerenja da svijet nije samo onakav kakvim ga on vidi. Riječ je o labirintskom putovanju umom ostarjeloga bibliofila, knjizi ispunjenoj mikrodogađajima na razini psihologije, nutrine lika, jer je Vila-Matasov antijunak pun neuroza, fobija i opsesija te ustrajan u samozavaravanju smatrajući se mudrim što je vlastito postojanje u tolikoj mjeri učinio jednoličnim jer tada i najmanji događaj, ako ga se čita na način književnosti, poprima čudesan karakter. Remek-djelo posvećeno knjigama i književnosti, obvezno štivo za bibliofile.

Nastajanje Amerike


Roman Krvavi meridijan (Profil, prev. Tatjana Jambrišak) jednog od najcjenjenijih suvremenih američkih pisaca Cormaca McCarthyja (1933) posvećen je tematizaciji nasilja kao trajna obilježja čovjekove egzistencije i Drugoga kao vječne opasnosti te radikalnoga gubitka ljudskosti i svedenosti čovjeka na instinktom vođenu zvijer te pohlepe kao izvorišta svega zla. Krvavi meridijan posreduje predcivilizacijsko vrijeme, vrijeme rođenja američke nacije, nastale u bezumlju nasilja i pokolja. Glavni je akter neimenovani mladić (Mali) koji izgrađuje sebe u otporu spram drugih, koji znače opasnost, prijetnju, pa je to svojevrsna inačica pikarskoga, bildungsromana, unatoč upitnosti stupnja razvoja koji McCarthyjevi antijunaci uspijevaju dosegnuti. U osnovi romana jest mitotvorstvo, no riječ je o mitologiji negativnoga predznaka, o žudnji za slobodom i životom u uvjetima beskrupulozna nasilja i istrebljenja te radikalnom individualizmu koji ne priznaje niti poznaje suosjećajnost ili empatiju. Naime, skretanje s puta zadovoljenja vlastitih potreba ravno je samouništenju, a obzir spram drugoga izraz je vlastite slabosti i neće ostati nekažnjen. Priča tematizira iskustva povijesno utemeljene skupine ljudi predvođene Johnom Glantonom, unovačene od meksičke vlade 1849. kako bi se borili protiv Indijanaca i bili plaćeni za svaki njihov skalp, da bi se naposljetku potpuno razularili ubijajući sve pred sobom – žene, djecu, starce. Cormac McCarthy nesklon je stilizacijama; u Krvavom meridijanu on rabi baroknu, metaforikom i simbolikom bogatu, razvedenu rečenicu s meandrima, koja vrvi pridjevima i poredbama, vijugava je i gusta te bremenita značenjima, a odražava svijet koji je u nastajanju, rađanje nacije (u zločinu).

Palomar (Vuković&Runjić, prev. Tatjana Peruško) pripada u korpus žanrovski hibridnih kombinatoričkih proza Itala Calvina (1923–1985) te okuplja 27 tekstova na granici kratke priče i eseja, podijeljenih u tri cjeline. Trećina tekstova bavi se vizualnim iskustvima organiziranima kao opis, druga trećina sadrži antropološke i kulturne elemente, a obuhvaća jezik, značenja te simbole u tekstovima strukturiranima poput kratke priče, dok se posljednja trećina bavi spekulativnim iskustvima koja se odnose na svemir, vrijeme, beskraj, odnos između ja i svijeta te prostore uma, a iz područja opisa i pripovijedanja priče prelazi se u područje meditacije. Naslovni lik (Palomar) zapravo je autorov neprikriveni alter ego i posrednik Calvinovih razmišljanja o svijetu i životu, čovjek iznimna intelekta i radoznalosti, u potpunosti predan analitičnosti i pomnu sagledavanju stvarnosti, a knjiga katalogizira autorove opservacije različitih životnih situacija. Protagonist/autor teži sveobuhvatnosti uvida, što uključuje empatiju, ali i izrazitu analitičnost, a događaj sagledan iz gledišta svih aktera omogućava razradu svih mogućih posljedica, raščlambu uzroka i konfabulaciju smjerova u kojim se situacija može razviti, s obzirom na vrstu aktivnosti koje akteri mogu poduzeti u odnosu na početni stadij situacije. Takav postupak podrazumijeva i analizu motivacije svakog aktera, a iz njihove aktivnosti iščitavaju se i psihološki portreti, karakterizacija. Calvinove analize nikad nikad nisu suhoparnime ni zamorne, uvijek je prisutno zrnce autoironična humora, čime autor zapravo sama sebe prikazuje nebitnim, sitnicom u odnosu na svijet u kojemu živi i koji tako zdušno promatra i pokušava raščlaniti. A kad bismo se svi mi češće pokušavali staviti u položaj onoga drugoga, svijet bi bio mnogo mirnije mjesto.

Roman u pet žanrova


Roman 2666 (Vuković&Runjić, prev. Simona Delić, Tatjana Tarbuk, Tamara Horvat Kanjera i Dinko Telećan) jest magnum opus Roberta Bolana (1953–2003), čileanskoga pisca koji je na njemu radio punih pet godina, zbog pisanja kojega je odgađao transplantaciju jetre, da bi taj 1070-tak stranica dug rukopis dovršio pred samu smrt, ne doživjevši njegovo objavljivanje. Riječ je o knjizi koja sadrži pet različitih romana, svaki od kojih je pisan u drukčijem registru i u drugom žanru, ali uvijek uz iznimnu dozu socijalne osjetljivosti i društvene kritičnosti. Romani su to furioznoga ritma, ali visoko stilizirane rečenice, mahom teško prohodni, prepuni referencija, citata te autopoetičkih i metaliterarnih elemenata, a iz čijega svijeta, kada se u nj jednom uđe, nije lako, niti moguće izaći, jer hipnotička snaga kojom su pisani na istovrstan način djeluje na recipijenta, izazivajući strahopoštovanje. Svaki se roman može čitati zasebno, a autor je od obitelji tražio da ih kao samostalne knjige i objave, kako bi zarada bila veća, što oni nisu poslušali, vjerojatno zbog činjenice što zaključni roman, Knjiga o Archimboldiju, fabularnu arhitektoniku labavo, ali ipak, povezuje, spajajući naizgled nespojive priče o kritičarima, novinarima, profesoru filozofije i njegovoj kćeri, o piscima i njihovim proučavateljima, ilegalnim emigrantima, policajcima, narkokartelima, silovateljima i ubojicama te ubijenim djevojčicama, djevojkama i ženama u fascinantnu romanesknu cjelinu. Upravo to posljednje, tematizacija brutalno ubijenih četiri tisuće žena u desetak godina dugu razdoblju, mahom ilegalnih radnica u tvornicama na sjeveru Meksika, tematska je okosnica knjige i njezino središte koje, unatoč nabrajalačkom i dokumentarističkom, arhivističkom postupku, oduzima dah i neizbrisivo se upisuje u sjećanje, čineći Bolanov roman 2666 iznimno dojmljivim čitalačkim iskustvom.

Sjećanje na Holokaust


Martin Amis britanski je 63-godišnji pisac izrazito naklonjen literarnom eksperimentu, autor proza punih iščašenih pripovjednih perspektiva, diskurzivne kombinatorike, poigravanja žanrovima i izbjegavanja linearne naracije. Strijela vremena (VBZ, prev. Petar Vujačić) roman je u kojemu autor pripovijeda linearno, ali unatrag; riječ je o retrospektivi jednoga života koji pratimo od trenutka smrti preko predsmrtne agonije i tako godinu za godinom, unatrag, sve do junakova rođenja i njegova povratka u majčinu utrobu u obliku još nerođena fetusa. Ulogu naratora ima savjest jednoga liječnika, savjest koje akter za života nije imao, a sada, kad svoj život proživljava ponovno, ali unatrag, savjest se probudila, no bez utjecaja na junakove postupke, ona prati i komentira događaje iz junakova života, ali bez mogućnosti da na njih utječe ili da ih izmjeni. Naravno, to nije ni moguće kod događaja koji se odvijaju unatraške, kod kojih rezultat ili posljedica predstoji uzroku ili povodu. Perspektiva je izokrenuta pa su postupci lišeni stvarnih moralnih i zakonskih implikacija, što je posebno važno znamo li da je protagonist zapravo višestruki, masovni ubojica. On je jedan od nacističkih liječnika iz Mengeleova tima u Auschwitzu, koji je u smrt poslao nebrojeno mnoštvo ljudi, prethodno na njima izvodeći grozomorne eksperimente. Retrospektivnim pripovijedanjem Amis ironično izoštrava sliku i na dojmljiv način naglašava osudu nacističkih zločina. Takav narativni postupak čini da se postupno sve dalje od zločina udaljavamo, zločini postaju prošlost koja se još nije dogodila. No otvoreni kraj – kad se protagonist vrati u majčinu utrobu, kao još nerođen zametak – u čitateljevoj svijesti izaziva pitanje – slijedi li sad junakovo rođenje i ponavljanje istoga života, ali sada normalnim, pravocrtnim slijedom, što bi zapravo značilo i ponavljanje zločina! Time Amis na paradoksalan i bolno ironičan način upozorava na važnost sjećanja na Holokaust, uz poruku kako nije neizgledno da se nešto takvo ponovno dogodi. Pripovijedanje unatrag doslovna je apostrofacija cikličnosti, perpetuiranja povijesti, a povijest je puna grešaka koje, diljem zemaljske kugle, iz dana u dan ponavljamo. I mnoge se krvave prošlosti, Martin Amis nas upozorava, nažalost, tek trebaju dogoditi. Ponovno. I opet. Uvijek iznova…

Vijenac 490

490 - 13. prosinca 2012. | Arhiva

Klikni za povratak