Vijenac 488

Književnost, Naslovnica

Antologija trubadurskog pjesništva Zvonimira Mrkonjića i Mirka Tomasovića

Potpuna slika o trubadurima

Gabrijela Vidan

Brušenje prijevoda, stavljanje osobnoga pečata na svoj prijevod, pokušati prevoditi uglazbljeno, odlike su kojima se ističu odabrani prevoditelji u prvorazrednoj dvojezičnoj antologiji provansalske lirike pretočene u hrvatski


Ostvarena u društvu s najboljima, tako bismo mogli opisati desetu knjigu, Trubaduri, u zbirci Spone (ur. Bojan Marotti), koju su sastavili i predgovorima popratili Zvonimir Mrkonjić i Mirko Tomasović, uz nezaobilazni pogovor Augusta Kovačeca. Jednostavno, to je summa izvrsnosti i profesionalnosti. Ova je knjiga, u opsegu od 514 stranica, ponudila čitatelju analitički uvid u pojavu trubadurske lirike s pregršti primjera u originalu na staroprovansalskom (ili, na poznatijem kroz uvriježenu praksu, provansalskom odnosno okcitanskom) jeziku, i zahvaljujući prijevodima, na hrvatski, iz pera prokušanih i poznatih znalaca. Trubadurima je mjesto u svakoj knjižnici, bilo osobnoj, bilo javnoj, i bit će često u rukama znatiželjnih čitatelja. Tko može odoljeti potrebi da ponovno ne pročita stih u kojem stoji da „Za Ljubav ima štit tek jedan“, odnosno da iznova ne pokuša proniknuti u neodgonetljiv sastavak jednog od 350 trubadura koji su ovdje poimenično uvršteni! „Novo vrijeme slatkoće“, kako ga opisuje Guilhem od Poitiersa, prvi trubadur, vrijeme je kad se Europa oslobodila strahova kraja tisućljeća, razdoblje je kad se nada u ovozemaljsko iznova budi i priziva radost življenja.


Izd. ArTresor naklada, Zagreb, 2012.


Riječ je o iznimnoj pojavi trubadurskoga pjesnikovanja na narodnom jeziku, uspostavljena na kultu ljubavi, pojavi koja je doživjela nezapamćen procvat u 12. i 13. stoljeću u ozemlju, na marginama neomeđenih prostora, između različitih središta političke moći u nastajanju. Često se upotrebljava izraz Jug, rezultat percepcije iz sjeverne Francuske, za široki pojas od Pireneja do sjevera Italije, uz usporednu uporabu povijesno odnosno jezično obilježenih izraza Akvitanija i Okcitanija. Toliko za početak.

Znalački predgovori


Nesebičnim timskim radom između iskusnih dionika pokazalo se da nema nevažnih dijelova u sastavljanju tako zahtjevna djela, gdje je najmanji detalj kamenčić u mozaiku, pa je tako i crtež-vinjeta trubadura iz pera Zorana Jurića svidljiv provodni znak koji povezuje raznorodne elemente. Sustavnost na svakom koraku: na samu početku, prije uvodnog teksta Zvonimira Mrkonjića o trubadurima, nabrajaju se izvori, s naslovima u originalu, ukupno njih pet, iz tri govorna područja (francuskog, talijanskog i španjolskog), zatim imena prevoditelja, ima ih jedanaest, od toga su dvije dame, Željka Čorak i Morana Čale.


Žongleri i trubaduri, Codex Manesse, 1300.


Na ovitku knjige, po ustaljenu idejnom rješenju zbirke Spone, nalazi se manja, crno uokvirena slika, ovdje je to reprodukcija portreta trubadura iz pera Honoréa Daumiera na zagasito ružičastoj podlozi. Inače poznatiji kao karikaturist, Daumier ovdje slika u modernističkoj maniri, romantično raspoloženje trubadura. Na jedan detalj ipak treba podsjetiti: u uredno prenesenim podacima iz Muzeja u Clevelandu, Ohio, gdje se nalazi dotično ulje, mjesto rođenja slikara, Marseille, koji se na francuskom piše bez toga s, donesen je u engleskoj grafiji, Marseilles, ali, srećom, na unutarnjoj strani ovitka!

Građu o trubadurskom pokretu Mrkonjić je u svom vrlo gustom predgovoru rasporedio u više manjih poglavlja, koja čitatelju pomažu u sagledavanje cjeline pojave, od povijesnoga konteksta, preko etimologije izraza vezanih uz pojam trubadur, do formalnih predložaka kojima su se pjesnici služili. Posebnost čini temeljni pojmovnik, vezan uz Ljubav, Amors, u najširem smislu, uz udvornu ljubav, amour courtois, i čest motiv nepostojanosti ljubavi. Slijed naraštaja, od prvoga trubadura do zalaza trubadurskoga pjesništva, potkraj 13. stoljeća, može se pratiti djelomično na temelju podataka koji su prikupljeni u njihovim vidama, životopisima, često zapisanim nakon njihove smrti. Vide su uvrštene na početku prikaza pjesnika i njegovih sastavaka pa služe, tamo gdje ih ima, kao polazište za dalji komentar.

Upola kraćem predgovoru akademika Mirka Tomasovića, naslovljenu Stalni (ustaljeni) oblici trubadurskog pjesništva, svrha je „dati kratak pregled trubadurske versifikacije“ stoga što je ona sastavni dio, kao što to autor ističe, „totalnog identiteta poezije na okcitanskom izrazu“. Čitatelj će stečenim znanjem nadograditi prethodni, Mrkonjićev, predgovor, kad je riječ o distinkciji između trobar leu (jasni pjev), trobar ric (bogati pjev) i trobar clus (zakučasti pjev), ali će se i pobliže upoznati s metričko-srokovnim i strofičkim postupcima kojima se služe trubaduri. Primjer vezan uz prevođenje zavređuje našu pozornost. Naziv za stih na okcitanskom je bordo (na francuskom vers), i on je gotovo uvijek deseterac, koji se iskazuje najčešće na rasporedu slogova 4 + 6. Uz njega su u uporabi i drugi metri, primjerice, sedmerac, osmerac, a postoji i popijevka na jednercu. Tomasović, kao vrstan prevoditelj i veliki znalac zamki u versifikaciji, podsjeća da prepjevavanje na hrvatski stihova s rasporedom slogova 4 + 6 može dati neprimjereno „guslarski prizvuk“. Stoga predlaže da se izabere, kako kaže „naš lirski deseterac“ da se izbjegnu nepoželjne bliskosti. U drugom, komparativističkom kontekstu, Tomasovićeva zapažanja o povezanosti normi trubadurske poezije u području srokovnih dostignuća uvjerljivo pokazuju da se iste norme nalaze u samim temeljima europskoga pjesništva. Paralele idu i do današnjega dana i do naših suvremenih pjesnika, od kojih su neki, u ovom konkretnom slučaju, uvaženi prevoditelji Provansalaca, poput Ivana Slamniga, Zvonimira Mrkonjića, Tonka Maroevića i Luke Paljetka, kako podsjeća naš autor.

Trubaduri i trubadurice


Velika raznolikost u strofičkom (na okcitanskom se kitica zove cobla) ustroju popijevke, kao i virtuoznost sroka, rime, nedvojbeno upućuju na postojanje i uporabu onodobnih brojnih traktata, kao i na visok stupanj obrazovanosti trubadura, dodajmo i trubadurica. Na okcitanskom se kaže trobairitz. Po općem mišljenju struke, broj individualiziranih trubadura veći je od 350, onaj koji se obično navodi. Tomasović spominje i znamenku od 450 Provansalaca, kako ih nerijetko naziva, a ističe i potvrđen veći „udjel žena, ljubavnih pjesnikinja, trubadurica“! U antologiji o kojoj sad govorimo samo su dvije, Comtessa de Dia i Castelloza. No pred nama je, poradi aktualnosti, rasprava američke stručnjakinje Meg Bogin, objavljene 1976. u SAD-u, a već 1978. izlazi u Parizu u prijevodu, pod naslovom Les Femmes troubadours. Uz ozbiljni znanstveni aparat i spominjanje izvora te mjesta gdje su pohranjeni rukopisi, među kojima su Bibliothèque nationale u Parizu kao i Biblioteca Vaticana, autorica donosi pjesme dvadeset trubadurica, među kojima su i one zastupljene u knjizi Trubaduri. Može se zamisliti da će ih, u sljedećem izdanju, biti više, uz uvjet da se nađu opet idealni prevoditelji za sastavke, popijevke trobairitza.

Brušenje prijevoda, stavljanje osobnoga, prepoznatljiva pečata na svoj prijevod, pokušati prevoditi uglazbljeno, kako o tom sanja Mrkonjić, odlike su kojima se ističu odabrani suradnici, ukupno jedanaest, u knjizi Trubaduri, prvorazredna dvojezična antologija provansalske lirike pretočena u hrvatski. Ukupno je u njoj zastupljeno 33 trubadura i dvije trubadurice.

Novo viđenje porijekla


Staroprovansalski jezik trubadurskog pjesništva iz pera akademika i romanista Augusta Kovačeca, sveobuhvatna je rasprava o razvoju francuskog jezika. Smještena na kraju knjige, postavlja pitanja širega lingvističkog i fonološkog značenja u kontekstu višestoljetnih povijesno-političkih previranja na području juga Francuske, gdje se pojavilo trubadursko pjesništvo kao nadnacionalna književna baština. No uz zrela komparativistička i povijesna razmatranja svojih prethodnika Kovačec, romanist iznimno široka znanja, pridonosi ovdje i svoje viđenje o izvorima udvornoga društva u 12. stoljeću, kolijevci europske srednjovjekovne kulture na razmeđu s drugim, poput hispanoarapskih i istočnih tradicija. Usporednim čitanjem tekstova triju vrhunskih znalaca zaokružena je slika o trubadurima potpuna.

Osim toga, čitatelju ove rasprave omogućeno je da na jednom mjestu nađe genealogiju višestoljetne prakse službene jednojezičnosti na tlu Francuske. Uz Kovačecovu osobnu literaturu uvrštene su i dvije lingvističke mape, a zatim je tu i odjeljak Grafija i izgovor staroprovansalskoga.

Slijedi opća literatura, pa uobičajena kazala pjesnika, prevodilaca, prvih stihova na provansalskome jeziku, prvih stihova na hrvatskome jeziku, pa konačno sadržaj.

Što reći na kraju, osim da je suradnički tim na ovom zahtjevnom pothvatu bio jamstvo za njegovu izvrsnost!

Vijenac 488

488 - 15. studenoga 2012. | Arhiva

Klikni za povratak