Vijenac 487

Društvo, Naslovnica

Hrvatska pred nacionalnim zaboravom

Hrvati bez povijesne vizije

Ivo Rendić-Miočević

Komunistički kadrovi danas u Hrvatskoj postaju demiurzi – graditelji novog svijeta. Oni i dalje, maskirani liberalizmom, nastoje kreirati hrvatsko društvo na temelju znanja i modela koje su razradili u komunizmu


Svaki narod ima svoje povijesno pamćenje koje je društveno uvjetovano i povijesnu viziju na temelju koje može graditi budućnost koristeći se pozitivnim i negativnim iskustvima iz prošlosti. Kada pobjednici pišu povijest, kao što je bio slučaj u komunističkoj Jugoslaviji, stvara se virtualna uljepšana prošlost i nameće se službeno pamćenje. Pobjednička povijest zamagljuje povijesnu viziju, što uzrokuje stvaranje kaotične budućnosti u kojoj je lako manipulirati narodom. S druge strane, narod održava svoje pamćenje, koje se suprotstavlja službenom (npr. sjećanje na Bleiburg), ali to je pamćenje nesređeno jer na njega utječu mnoge nepovezane i neprovjerene informacije. Danas je nužna revizija pobjedničke povijesti kako bi se razbistrila hrvatska povijesna vizija i kako bi se izašlo iz ideološkoga kaosa. Povijesni revizionizam važan je postulat povijesne znanosti pa, ako je argumentiran, mora dobiti svoje mjesto i u hrvatskoj povijesnoj znanosti. Uostalom, najnovije europske rezolucije zahtijevaju reviziju povijesti svih totalitarizama.


Primarnost četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu zanemaruje se danas kao i u vrijeme komunizma


Priče bez znanstvenog pokrića

Antirevizionistička priča u Hrvatskoj i dalje živi. Na komemoraciji u Jasenovcu u proljeće ove godine (22. travnja) predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović osvrnuo se na udžbenike povijesti kazavši da u njima nije napisana puna istina o Drugom svjetskom ratu. Osim toga osvrnuo se i na medije u kojima su česte emisije u kojima revizionisti mijenjaju povijest. Predsjednik, međutim, nije stručnjak glede tematike koju ocjenjuje. On je pravnik koji se znanstveno ne bavi poviješću. Dakako, nitko pravnicima ne oduzima mogućnost da analiziraju povijesnu tematiku. Njima, kao i svim drugim specijalistima, otvorena je interdisciplinarna povijesna znanost. No predsjednik nemaju znanstvene referencije koje bi im dopuštale da meritorno odgovara na dva pitanja koja su načela, a na koja ćemo se ovdje kratko osvrnuti. Prvo pitanje koje je on, ali i mnogi prije njih otvorili jest historiografsko pitanje. Riječ je naime o tome kako revizionistički (u znanstvenom smislu) pristupiti povijesti NDH. Tu je povijest, misle antirevizionisti, definirala komunistička pobjednička historiografija, pa se o njoj nema što novo kazati. S druge strane antirevizionisti su i protiv revizije hrvatske komunističke povijesti. I ona je tobože neupitna jer je Hrvatima, tvrde oni, donijela slobodu. Komunisti su bili bez grijeha jer su se našli na pravoj, pobjedničkoj, strani pa je revizija njihove povijesti nepotrebna. Dakle, biti na pravoj strani, što zapravo znači naći se u Staljinovu jatu, opravdava nametanje komunističkoga totalitarizma. Drugo je pitanje koje postavlja predsjednik Republike Hrvatske pitanje udžbenika i njihova ocjena. Ta ocjena zadire u nastavu povijesti koja pripada povijesnom, ali i pedagoškom području, a predsjednik o toj problematici zaista ništa ne zna već očigledno reagira prema savjetu svojih šaptača.


Molotov potpisuje Pakt o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a 23. 8. 1939.


Ratno vrijeme od 1941. do 1945. poslužilo je komunističkoj propagandi (kojoj je služila umjetnost, književnost, filmovi, mediji, historiografija) da od njega stvori skladište mitoloških priča o velikom vođi i bezgrešnosti revolucije koja je značila početak novoga doba. To je skladište sa svojim propagandnim sadržajima (koji se uspješno rabe i danas) davalo legitimnost uzurpiranoj vlasti nakon rata. No u tom skladištu nedostaje činjenica da su jugoslavenski komunisti poštivali njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju potpisan 23. kolovoza 1939. Oni su šutjeli dok su se u svijetu održavale demonstracije nazvane Dan crne vrpce. U Hrvatskoj se ipak nije šutjelo. Reagirao je isusovac Stjepan Tomislav Poglajen, koji je bio protivnik svih totalitarizama – fašizma, nacizma i komunizma. Uz ostale vizionarske tekstove u časopisu Život, koji je uređivao, napisao je članak u svezi s paktom pod znakovitim naslovim I nastala je noć. Poglajenova stajališta jasno ukazuju da je neopravdano optuživati katoličko svećenstvo u cijelosti kao profašističko i pronacističko, iz čega su komunisti stvorili pojam klerofašizam. O Poglajenu nema ni riječi u komunističkoj historiografiji, a izbjegavaju ga i novije hrvatske enciklopedije, pa eto još jedne priče o nenapisanoj punoj istini. Danas se 23. kolovoza odlukom Europskog parlamenta slavi kao dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama, a sljednici komunizma danas s nelagodom spominju taj datum jer su tada bili Hitlerovi saveznici.

Nakon kraće digresije o odnosu jugoslavenskih komunista prema sovjetsko-njemačkom paktu mora se postaviti pitanje je li vlast komunista bila legitimna kada znamo da su oni tijekom rata tajili revolucionarne ciljeve da bi konačno iskoristivši borbu naroda protiv fašizma uzurpirali vlast i uspostavili totalitarni režim. Legitimnost komunističke vlasti poslije rata opovrgavaju upravo uzurpacija popraćena masovnim zločinima protiv „klasnih“ neprijatelja i totalitarizam, koji je trajao od 1945. do devedesetih godina 20. stoljeća. Danas treba ozbiljna pitanja usmjeriti prema rezultatima pobjedničkoga komunističkog antifašizma. Tako npr. treba odgovoriti na pitanje da li je antifašizam bio samo otpor fašizmu ili je to komunistima bilo sredstvo za preuzimanje vlasti. Zatim: je li komunistička revolucija bila utemeljena u marksizmu ili je u njoj prevladavalo „dinarsko“ nasljeđe (kao u ustaša i četnika)? Zatim: je li Hrvatska uopće oslobođena 1945. ako je došla pod vlast komunista? I još: je li komunizam razorno djelovao na hrvatski narod likvidiranjem hrvatske inteligencije (prema Ch. Dolbeauu aristocid u Hrvatskoj)? Zatim: je li komunizam udaljio Hrvatsku od Zapada (što je započelo 1918) uništavajući joj demokratsku tradiciju te se ona upravo radi toga danas s velikim poteškoćama uključuje u europske integracije? Još: prevladavaju li komunistički kadrovi formirani u Jugoslaviji (udbaši, partijski sekretari, ideolozi, menadžeri i dr.) i njihovi nasljednici danas na mnogim područjima hrvatskoga društva?

Komunistički demiurzi

u novoj Hrvatskoj


U Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, industrija, medicina i umjetnost dosegnule su svjetsku razinu, ali su režimski humanistički i društveni vrhovi „poštene inteligencije“ bili u potpunosti korumpirani u korist marksističke ideologije. Sjetimo se samo knjiga iz bogatih marksističkih centara. Kakav je to bio ideološki, ali i financijski promašaj! Ne smije se zaboraviti da su se mnogi autori tih danas bezvrijednih knjiga 1971. našli na „pravoj“ strani prokazujući svoje kolege s „krive“ strane u Hrvatskome proljeću. Oni s „krive“ strane završavali su u zatvoru, a karijera im je nasilno prekidana. To je bio novi aristocid (sada ipak bez ubijanja) u Hrvatskoj. Kadrovi koji su bili na „pravoj“ strani prešli su bez ogrebotina u postkomunizam, u kojem prema Marku Mazoweru nije pobijedila demokracija nego kapitalizam. Oni su i danas održali svoj društveni položaj kao sveučilišni profesori, političari, diplomati, analitičari itd. Vrhove „poštene inteligencije“ i druge kompromitirane komunističke kadrove u Hrvatskoj nije pohodila lustracija kao u Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i Bugarskoj. Ta je inteligencija neuspješno kovala bolju budućnost, a za neuspjeh nije odgovarala. Ti kadrovi i njihovi učenici danas u Hrvatskoj postaju demiurzi – graditelji novog svijeta. Oni i dalje, maskirani liberalizmom, nastoje kreirati hrvatsko društvo na temelju znanja i modela koje su razradili u komunizmu. Ipak, oni su neobrazovani za nove društvene pothvate, a uvezeni liberalni projekt koji su prihvatili ne jamči bolju budućnost jer se ni u svijetu taj projekt, u duhu postmodernističkih teorija, ne temelji na valjanim argumentima. Uostalom, taj projekt u Hrvatskoj nema znatnije tradicije.


Stjepan Tomislav Poglajen


Sljednicima komunizma danas ne pada na pamet da se upitaju, iako su ateisti i agnostici, zašto se kao nasljednici europske tradicije moramo zvati kršćanima (talijanski liberal Marcello Pera). A narod kojim vladaju u većini je kršćanski. Logično je da „demiurzi“ proistekli iz komunizma žestoko brane komunistički antifašizam i njegov simbol, crvenu zvijezdu petokraku, koja je zabranjena u Poljskoj, Mađarskoj, Latviji i Litvi, a zabrana se priprema i u Sloveniji. „Demiurzi“ zapravo brane propali komunistički totalitarizam. To im je kao uspomena na „dobra“ komunistička vremena, snažna potpora u varanju naroda i u održavanju vlasti u vrijeme kada je zbog opće društvene krize poremećeno mentalno zdravlje nacije. Oni radi svoje obrane oživljavaju bauk ustaštva iako u Hrvatskoj nema ustaške stranke, ali postoji sljednica komunističke. Na temelju povijesnih laži osvaja se vlast u Hrvatskoj te se postavlja pitanje legitimnosti takve vlasti, kojoj su građani danas zaista dali povjerenje. Dva aristocida u komunističkoj Hrvatskoj 1945. i 1971. bila su katastrofalna jer su onemogućila da se oblikuje snažna nacionalna inteligencija koja bi mogla nakon pada komunizma jasno definirati nacionalne ciljeve. Aristocidi su onemogućili da se u hrvatskome postkomunizmu afirmira neokonzervativizam kao mogući branitelj modernosti (Irving Kristol) koji bi se mogao temeljiti na Radićevu demokratskom patriotizmu ili nacionalizmu koji odbacuje nasilje i šovinizam (D. Matić).

Nije upitan cilj, već metoda

Hrvati su prošli i kroz drugi totalitarizam, ustaški, koji su ocijenili pobjednici davši mu samorazumljivi biljeg „Endehazije“, pod kojim su se podrazumijevali (i još se podrazumijevaju) genocidnost, kvislinštvo, nacifašizam i klerofašizam. Ustaše su, prema ocjeni pobjednika, stvorili „Endehaziju“ ni od koga izazvani, pri čemu se zanemaruje progon Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, velikosrpski genocidni planovi, organiziranje četnika prije Drugoga svjetskog rata i primarnost četničkih zločina (Zdravko Dizdar). Komunistička historiografija ne povezuje zbivanja prije 1941. sa zbivanjima u ratu jer bi se srušila mnoga tumačenja pobjednika. Danas u Hrvatskoj ima povjesničara koji, uz rizik da budu proglašeni revizionistima i filofašistima, odlučno istupaju protiv interpretacije jugoslavenske komunističke historiografije o NDH (ali i o drugoj tematici). Oni pritom ne prešućuju ustaške zločine. Trpimir Macan u svom razmišljanju o NDH iznosi ovakvu ocjenu:

„Stoga ono o čemu valja raspravljati nije upitnost ustaškoga državotvornog programa i politika, nije sam cilj: nezavisnost hrvatske države, nego su to metode ustaške borbe, sustav ideologije, njezina manjkavost i prilagođavanje neprihvatljivim suvremenim europskim ideologijama, izbor saveznika, način dolaska na vlast, organizacija vlasti, unutrašnja i vanjska politika, što je najposlije ustaše odvelo u poraz, kompromitiralo njihovu NDH s katastrofalnom posljedicama za sam narod i iste prvotne političke ideale i ciljeve.“

Problemi nastave povijesti

Kako se spomenuta izjava predsjednika Republike Hrvatske odnosi i na obrazovno područje, valja reći nekoliko riječi o nastavi povijesti. Predsjednik države zamjera da u udžbenicima nije rečena puna istina o Drugom svjetskom ratu. Njegova je tvrdnja samo polovično istinita jer se odnosi na povijest NDH, ali se pritom preskače pitanje je li u udžbenicima rečena puna istina o komunističkom antifašizmu. No i kada bi se zadovoljila oba kriterija, teško je vjerovati da bi se poboljšalo povijesno znanje mladih jer loše reformirana nastava povijesti u Hrvatskoj nije jamstvo za to. Reformatori su razradili svrhu i ciljeve nastave povijesti, ali svojim verbalizmom i frazeologijom sasvim su zamaglili osnovnu problematiku i tako nisu uspjeli postaviti suvisli cilj (Katalog znanja, vještina i sposobnosti po razredima osnovne škole, 2004). Cilj nastave povijesti trebala bi biti samospoznaja utemeljena na potrazi za povijesnom istinom. Taj bi cilj zahtijevao proučavanje ljudskoga ponašanja i shvaćanje potrebe odgovornosti. Nastava koju je definiralo Ministarstvo uz pomoć skupine povjesničara isključiv je projekt koji ne dopušta alternativna mišljenja ni rješenja.

Gubljenje politike

nacionalnog sjećanja

Učeći povijest šest do osam godina učenici zaboravljaju gradivo opterećeni mnogim predmetima u uvjetima u kojima nije riješen važan psihološki problem nastave povijesti, dok se gradivo i dalje većinom temelji na političkoj povijesti. S druge strane nude im se stare sheme iz doba komunizma bez bitne revizije i povijesno-antropoloških objašnjenja. Usto, nastava povijesti u Hrvatskoj kreira se po diktatu „velikih“ uz obilnu pomoć nekih hrvatskih povjesničara. Na našu nastavu povijesti snažno utječu „paketi“ Vijeća Europe i raznih udruga koje same određuju pravila svog djelovanja i „naređuju“ državi što treba raditi. U nastavi povijesti jak je izravni utjecaj projekata nekih europskih država, što se može okarakterizirati kao miješanje u unutrašnju djelatnost nezavisne države, kojoj se poništava prosvjetni suverenitet. Naši povjesničari „reformatori“ dobivaju velike pohvale iz Europe jer oni u svojim udžbenicima „treće generacije“ napuštaju nacionalni pojmovnik, a usmjeravaju se prema neutralnom „uravnoteženom“ pojmovniku, što se očituje u napuštanju izričitih antijugoslavenskih poruka, a umjesto „velikosrpske hegemonije“ uvode se izrazi „centralistička“, „unitaristička“ politika ili „prevlast srpskih političkih i vojnih krugova“. Upravo taj neutralni „uravnoteženi“ pojmovnik konačno smjera poništavanju istine i brisanju nacionalne memorije. Hrvatski pisci udžbenika i znanstvenici lijeve orijentacije želeći se prikazati Europljanima pokoravaju se diktatu Europe, a napuštanjem nacionalnoga diskursa (koji dakako valja preispitivati) prikrivaju istinu te izjednačuju žrtvu i agresora u Domovinskom ratu i, konačno, stvaraju temelje za optuživanje same žrtve kao krivca za rat. Uostalom u povijesnoj didaktičkoj literaturi zapaža se tendencija prešućivanja istine o Domovinskom ratu. Izbjegava se i sam pojam Domovinski rat, a ne spominju se vrlo važne činjenice (npr. prešućivanje krivice JNA u izazivanju rata, nespominjanje velikosrpskoga projekta te pojmova agresija i okupacija, nespominjanje Ovčare itd.). Današnji antirevizionizam odnosi se na „zacementirane“ povijesti NDH i komunizma, a revizionizam postaje temelj „objašnjavanja“ Domovinskoga rata.

Nastava povijesti u Hrvatskoj realizira se tijekom šest do osam godina (!), a u tom najmasovnijem transferu povijesnoga znanja pojavljuju se mnogi filozofski i psihološki problemi koje reformatori nastave povijesti ne poznaju i ne uzimaju ih u obzir. Danas se nastavno gradivo, u ime tobožnjega rasterećivanja učenika, svodi na nerazumljivu skicu bez dobre naracije, a posljedica je blokada apstraktnog mišljenja učenika i brzi zaborav naučenoga. Stoga je uspješan transfer tijekom šest do osam godina (420–560 sati!) upitan. O filozofskom svjetonazoru ovisi izbor nastavnih sadržaja i načela prema kojima se taj sadržaj izlaže. Nažalost filozofiju u ovoj složenoj problematici često potiskuje politika nanoseći tako veliku štetu odgojno-obrazovnom sustavu, a posebno nastavi povijesti. Reformatori dosad nisu postavili pitanje redoslijeda programiranja nastave povijesti. Program se razvija u dvama ciklusima. Prvi se ostvaruje u osnovnoj, a drugi u srednjoj školi. U obama se ciklusima gradivo uči od prapovijesti do novoga doba. Ne pomišlja se na linearni raspored u kojem se gradivo ne bi ponavljalo. Starija razdoblja, uz prilagođenost uzrastu, mogla bi se učiti u osnovnoj školi, a složena povijest novijega doba u srednjoj školi, kada su učenici sposobniji za razumijevanje povijesti. Tako bi se dobilo mnogo vremena za detaljnije proučavanje svih epoha te za objašnjenje složene problematike hrvatske povijesti 20. stoljeća. Danas nema nikakvih znanstvenih istraživanja na području nastave povijesti koja bi to područje usmjerila prema kvalitetnoj reformi. Možemo zaključiti da učenje povijesti koje se danas nameće hrvatskom obrazovnom sustavu očigledno učenike osuđuje na zaborav, a nacionalnu memoriju poništava.

Programsko odricanje od istine

Pred povjesničare postavlja se problem restrukturiranja povijesnoga gradiva za nastavu povijesti. Taj složeni posao valja ostvariti interdisciplinarno. Suvremena povijesna znanost danas se usmjerava prema povijesnoj antropologiji, koja se bavi svim područjima ljudskoga života i stvaralaštva povezujući se pritom s mnogim znanostima (sociobiologija, genetika, biološka psihologija, etnopsihologija, socijalna psihologija, psihijatrija i dr.). U ovoj raspravi valja uzeti u obzir Liessmannovu tvrdnju da znanje u „društvu znanja“, kojim se toliko hvale naše prosvjetne vlasti, ne znači nikakvu vrijednost jer se definira kao produkt proizveden prema ekstremnim kriterijima (očekivanja, primjene, mogućnost uporabe), a uklanja se znanje, kao tobože zastarjelo, koje ne odgovara tim kriterijima. Dakako, u nas se održava staro „korisno“ znanje, poput komunističkoga tumačenja NDH i komunističkoga antifašizma, da bi se ostvarili određeni politički ciljevi. Odricanje od istine poprima programski karakter i time nastaje „neobrazovanost“. Ona je prema K. P. Liessmannu tipičan oblik društva znanja, koja se u međuvremenu gnijezdi u njegovim središtima i općenito proždire duh.

Što reći na kraju ove rasprave? Antirevizionistima hrvatske povijesti 20. stoljeća i revizionistima povijesti Domovinskoga rata valja preporučiti da ispitaju svoju Savjest. Na vlastitu korist i na korist svoga naroda! Treba rastjerati maglu s hrvatske povijesne vizije! Ovdje se valja podsjetiti danas aktualnih razmišljanja zastupnika kršćanskoga personalizma i protivnika nacizma, fašizma i komunizma prije spomenutog isusovca Stjepana Tomislava Poglajena. On 1938. ovako proročanski razmišlja: „Naš dobri svijet, u dubini još duše – većinom bar – kršćanski, hrvatski. Još, ali dokle? Dok ne pukne i ona zadnja možda još samo podsvjesna povezanost s prošlošću, s baštinjenom duhovnošću. Dok gradska amoralnost i crvena destruktivnost sasvim ne sapnu duše, oko kojih se već tako snažno stežu. Dokle? Možda do slijedeće generacije. A onda? Onda apostazije (otpadništva od Crkve – nap. I. R. M.) u masama, poganski pojas oko zagrebačke katedrale, crveni obruč oko hrvatske metropole.”

Vijenac 487

487 - 1. studenoga 2012. | Arhiva

Klikni za povratak