Vijenac 485

Društvo

GUBITAK SRIJEMA I KOMUNISTIČKA PARTIJA HRVATSKE

Olako prepuštanje hrvatskih teritorija

Zorislav Lukić

Dodajući gubitku istočnog Srijema i sjeverozapadne Bačke još i gubitak Bajskog trokuta u kojem su Hrvati bili većinsko stanovništvo, može se zaključiti da je hrvatsko komunističko vodstvo po završetku Drugoga svjetskog rata u rješavanju istočnih hrvatskih granica vodilo politiku potpuno suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima


Srijem je još od srednjeg vijeka bio teritorijalno-politička cjelina koja je pripadala Hrvatskoj. Usprkos tomu, u prvoj Jugoslaviji započeo je, a u drugoj završio, proces u kojem je u Srijemu Hrvatska zadržala samo četvrtinu teritorija i stanovništva. Veći dio pripao je u Vojvodini, autonomnoj pokrajini Srbije. Povijesni izvori koji o tome procesu govore nedvojbeno potvrđuju da isključivu odgovornost za takav nepovoljan ishod snosi tadašnje hrvatsko komunističko vodstvo. Pojedinačni pokušaji otpora velikosrpskoj osvajačkoj politici koje su poduzeli Pavle Gregorić i Andrija Hebrang bili su hrabri, ali vodstvo Komunističke partije Hrvatske nije poduzelo ništa kako bi ih poduprlo u zahtjevima da Srijem ostane u Hrvatskoj. Nije ih ni zaštitilo pa je Gregorić marginaliziran, a Hebrang na kraju i likvidiran. Više je nego zanimljivo da su i Gregorić i Hebrang tada, 1945, bili na službi u jugoslavenskoj vladi. Hrvatsko tadašnje političko vodstvo na čelu s Vladimirom Bakarićem o pitanju Srijema nije imalo što reći, a Vicko Krstulović kao hrvatski predstavnik u komisiji koja je rješavala razgraničenje Hrvatske i Vojvodine predaju većeg dijela Srijema Srbiji potpisao je bez otpora.


Kazališna zgrada u Subotici do 1951. nosila je ime Hrvatsko narodno kazalište. Tada su odlukom vlasti uklonjeni hrvatski jezik i hrvatsko ime iz službenog naziva ove kulturne institucije konstitutivnog hrvatskog naroda u Vojvodini


Što se Srijema tiče, velikosrpski osvajački plan započeo se ostvarivati 1929, kada je novom državnom podjelom dodijeljen Drinskoj i Dunavskoj banovini pod srpskom upravom. Već 1931. zapadni dio Srijema vraćen je u Savsku banovinu, a istočni je ostao u Dunavskoj. Banovini Hrvatskoj stvorenoj 1939. uz kotar Ilok pripao je i kotar Šid, a u vrijeme Drugoga svjetskog rata područje NDH proširilo se i na kotareve Zemun i Stara Pazova, dok su Baranju i Bačku zaposjeli Mađari.

Srbija do Osijeka


Dobar dio rata i partizani su Srijem tretirali hrvatskim. Tako je već 1942. njihov Vrhovni štab osnovao Treću hrvatsku operativnu zonu koja je obuhvaćala Slavoniju uključujući i cijeli Srijem, sve do Beograda. Osim toga, dokumenti Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) Srijem navode kao sastavni dio Hrvatske. No kad je Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine 6. travnja 1945. donio odluku o pripajanju Vojvodine Srbiji, otvorilo se pitanje razgraničenja Hrvatske i Vojvodine. Na to je reagirao ministar u Ministarstvu za Hrvatsku Demokratske Federativne Jugoslavije Pavle Gregorić 28. travnja 1945. zahtijevajući od Predsjedništva Narodne vlade Hrvatske da se uključi u rješavanje tog problema. Ujedno im je dostavio elaborat nepoznatog autora i naglasio: „U tom elaboratu ima izvjesnih mišljenja odnosno (naravno neslužbenih) prijedloga o razgraničenju koji po našem mišljenju nisu pravilno postavljeni.“ A što je u elaboratu Gregoriću smetalo? Prije svega, pisanje o Vojvodini kao području koje čine Srijem, Banat, Bačka i Baranja. Autor(i) elaborata odmah su pokazali da bi Srbima trebali pripasti Baranja, cijeli Srijem i Bačka, na koje je Hrvatska imala puno pravo. Zapadnu granicu Srijema protegnuli su sve do linije Vukovar–Županja, zbog tobožnjega vojvođanskog partizanskog djelovanje na tome području. Kažu: „Ova geografska granica Srema bi bila najpravednija granica Vojvodine prema Hrvatskoj… Preko pruge Vukovar–Vinkovci nije se išlo na zapad, jer ta pruga, dobro čuvana od fašista, činila je prepreku potrebnom partizanskom kretanju mada je stanovništvo zapadno od te linije, a to je u zapadnom delu vukovarskog i u istočnom delu osječkog sreza, neodoljivo težilo da se bori i organizuje u sastavu Vojvodine. Ovo pitanje ostalo je da se reši posle konačnog oslobođenja… Srem je uzeo učešća u Narodno-oslobodilačkoj borbi u vojvođanskim brigadama, pa prema tome izvojevao svoju slobodu i pravo da pripada autonomnoj Vojvodini. Ova borba obuhvatila je zapadni Srem do uključivo Vukovara i Mirkovaca (pred Vinkovcima), dakle do zapadne granice Srema.“ Hrvatska je po tim planovima trebala proći i gore, planirali su Srbi zauzeti prostor čak do Osijeka.

Pavle Gregorić je nadalje 14. lipnja 1945. obavijestio Predsjedništvo Vlade Hrvatske o dopisu koji je isti dan poslao Predsjedništvu Ministarskog savjeta DFJ. Zatražio je da se odgode izbori u Vojvodini „jer njene granice još nisu bile utvrđene“ i zbog toga „što se u Vojvodini danas nalaze pojedini dijelovi Hrvatske koji nisu nikada pripadali Vojvodini“. Osim toga u dopisu piše: „Postoji dosta veliki broj sela u sjeverozapadnoj Bačkoj pa i sam grad Subotica u kojima živi pretežni broj Hrvata, te je pitanje hoće li se oni opredijeliti za pripajanje federalnoj Srbiji ili federalnoj Hrvatskoj. Polovica vinkovačkog kotara, koji se nalazi sada u Vojvodini, naseljen je ogromnom većinom Hrvata, koji žele da ostanu u sklopu federalne jedinice Hrvatske. Objašnjenje da je polovica vinkovačkog kotara i dio vukovarskog kotara potpao pod Vojvodinu zato, što su ti krajevi bili oslobođeni od strane NOV koja je organizirana u Srijemu i Vojvodini i što je odatle organizirana narodna vlast u tim krajevima i Vojvodini, posve je proizvoljno, budući da pojedini krajevi u Jugoslaviji nisu potpadali onim federalnim jedinicama koje su organizirale u tim krajevima narodnooslobodilački pokret i NOV, već su ostali u sklopu one jedinice, kojoj su pripadale prije invazije neprijatelja u Jugoslaviju… Obadva kotara Ilok i Šid koji se sada nalaze u sklopu Vojvodine, pripadali su uvijek Hrvatskoj, a nikada Vojvodini. Oni su prvi puta bili odcijepljeni od Hrvatske za vrijeme režima Pere Živkovića kada su potpali zajedno sa kotarom Vukovar i Vinkovci u Drinsku banovinu.“ Gregorić je očigledno i dalje djelovao bez potpore CK SKH.

Osim o Srijemu, zahvaljujući elaboratu koji im je priredio Juraj Andrassy, tadašnja hrvatska vlada bila je dobro upoznata i s pitanjem Bačke i Baranje: „Iz ovih statističkih rezultata, koji se osnivaju na službenim podacima bilo mađarskim (za vrijeme prije Jugoslavije) bilo srpskim (a sigurno je da ni jedni ni drugi nisu sastavljani u prilog Hrvata, već obratno!) jasno se može razabrati, da srednja, pa sjeverozapadna Bačka sa Bajskim trokutom, te Baranja sa svoja dva kotara Batina i Darda te područjem mađarske Baranje između Pečuha, Mohača i Drave sačinjavaju po pretežnom broju Hrvata prema Srbima – hrvatsko etničko područje, te da ovi krajevi sa etničkog, geopolitičkog i privrednog razloga treba da dođu u sklop Hrvatske!“

Uloga Vicka Krstulovića


Devetnaestoga lipnja AVNOJ je oformio „Komisiju za izradu predloga za utvrđivanje granice između Vojvodine i Hrvatske“ u sastavu Milovan Đilas (Crna Gora), predsjednik, Vicko Krstulović (Hrvatska), Milentije Popović (Srbija), Jovan Veselinov (Vojvodina) i Jerko Zlatarić (Sombor). Evo kako Vicko Krstulović, član komisije za razgraničenje, ostalim članovima Politbiroa CK SKH na sjednici 26. lipnja 1945. opisuje pitanje razgraničenja Hrvatske i Srbije: „Prilikom rada u komisiji za razgraničenje federalne Srbije i Hrvatske zapaža se u Sremu veći šovinizam. Vojvođani su raspisali izbore za NOO-e sa parolom za veliku Vojvodinu. Ukoliko ima nekih spornih pitanja između Vojvodine i Hrvatske oni neće da se dogovaraju i sporazumeju sa našim drugovima iz Slavonije, nego kažu da oni imaju svoju jedinu i centralnu vlast u Beogradu… U toku ove borbe nije bilo tamo politike bratstva i jedinstva u partijskoj organizaciji u vojsci ni na terenu. Čuo sam od jednog sekretara Kotarskog Komiteta, koji kaže: Mi Srbi i Mađari činimo većinu. Oni dodaju da su se Srbi borili i da oni imaju pravo da vladaju.“ Gotovo nevjerojatno zvuči da je poslije svih tih saznanja Krstulović predložio, a Politbiro prihvatio, razgraničenje kojim je Hrvatska ipak ostala i bez istočnog Srijema i bez sjeverozapadne Bačke. Svjedočenje Jerka Zlatarića o radu u komisiji Krstulovićevu odgovornost posebno naglašava: „Vicko Krstulović kaže: Ja mislim da s obzirom da Baranja ekonomski gravitira Osijeku i Hrvatskoj, da bi ona mogla pripasti Hrvatskoj, dok onaj koji hoće dijeliti Bačku, čini to iz šovinističkih pobuda.“ Bio je to napad na Zlatarića, koji se zauzimao da Subotica sa zapadnom Bačkom bude u Hrvatskoj.

Savezne jugoslavenske vlasti prihvatile su prijedlog komisije dajući joj, doduše, privremenu valjanost. Obrazloženja o spornim područjima u potpunosti su naklonjena srpskoj strani: „Iako je srez Subotica u apsolutnoj većini naseljen kompaktnim hrvatskim stanovništvom, komisija nije mogla doći do zaključka da bi sjeverno od grada Sombora mogao da se uspostavi jedan pojas koji bi zajedno sa gradom Suboticom pripadao Hrvatskoj. Taj pojas bio bi jedna neprirodna tvorevina, koja, iako bi imala ogromnu većinu Hrvata, ne bi bila celovito povezana, a Suboticu, kao krupni privredni i kulturni centar pretvorila bi u periferiski grad… Što se tiče iločkog sreza, iako zapadna sela Šarengrad i Ljuba, kao i grad Ilok, imaju ogromnu većinu Hrvata, a istočna sela Neštin, Susek, Banoštor i druga ogromnu srpsku većinu, komisija je smatrala da zasada ne bi ovaj srez trebalo cijepati na dva dijela, nego ga ostaviti u sadašnjem sastavu, s tim što bi pripao Vojvodini.“ (Ilok je naknadno ipak pripao Hrvatskoj nakon referenduma održana 1946.)

Većina autora prihvaća tezu da je Andrija Hebrang pokušavao zaustaviti gubitak hrvatskih teritorija, no neupitni izvori o tome zasad nisu dostupni. Također, nema ni pouzdanih dokaza da je to pitanje presudio Tito, no iz svega što znamo o tom vremenu jasno je da je on morao imati posljednju riječ.

Podvijanje repa


Dodajući gubitku istočnog Srijema i sjeverozapadne Bačke još i gubitak Bajskog trokuta u kojem su Hrvati bili većinsko stanovništvo, može se zaključiti da je hrvatsko komunističko vodstvo po završetku Drugoga svjetskog rata u rješavanju istočnih hrvatskih granica vodilo politiku potpuno suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima. Bilo bi vrijeme da netko tu politiku pokuša obrazložiti ili objasniti. Priče pak o najvećim zaslugama hrvatskih komunista za očuvanje teritorijalnog integriteta Hrvatske trebaju biti dovedene u sklad s povijesnom istinom, jer na velikosrpsku politiku hrvatski su komunistički političari tada reagirali podvijanjem repa i prepuštanjem svega što je velikosrpstvo poželjelo.

Dakle, što se drugo može zaključiti nego to da je KPH nedvojbeno hrvatski istočni teritorij Srbiji prepustila svjesno, bez ikakve javne rasprave i bilo kakva političkog otpora.

Prema tome, za takav ishod snosi i punu povijesnu odgovornost. Bi li članovi CK SHK bili ubijeni kao i Hebrang da su pokušali zaštititi hrvatske interese, ne možemo znati, ali znamo da su tu opasnost kukavički izbjegli.

Vijenac 485

485 - 4. listopada 2012. | Arhiva

Klikni za povratak