Vijenac 485

Naslovnica, Razgovor

Marija Kohn, glumica

Gluma ima dušu

Razgovarao Andrija Tunjić

Živjeti tuđe živote nije lako / Treba uvijek čeprkati po svojoj duši, po svojim mislima i pronalaziti nešto dobro / Kada sam prvi put čula bum došel, mislila sam ovdje će nešto puknuti / Ne družim se s ljudima a da uvijek ne pronađem nešto zanimljivo što mogu ukrasti / Kad čovjek umre ja mislim da njegov duh ostaje s onima koji su ga voljeli, on je njihov anđeo čuvar / Isus mi nikada nije bio upitan / Možda osjećaj za religioznost ima veze s mojim židovstvom / Na sceni se može biti sve što se ne može u životu / Iz riječi i od riječi nastao je teatar / Danas je moda biti glumac / Teatar je bio sastavni dio života, a ne trgovina iz koje sam uzimala samo ono što je udovoljavalo mojem egoizmu / Danas ne znamo gdje je granica između umjetnosti i egzibicionizma / Glumcima kritičari mogu jako pomoći ako znaju što je teatar, što je glumac i ako pišu razumno


Velikanka hrvatskoga glumišta Marija Kohn, iako u 78. godini, još itekako radi i ne pristaje na mnogošto u što je skrenulo i čime se bavi suvremeno glumište. O sebi i svojem glumačkom životu te o suvremenom glumištu, glumi, židovstvu i zagrobnom životu govori u ovom razgovoru.

Gospođo Kohn, talijanski nobelovac Luigi Pirandello, čijim ste komadom Tako je (ako vam se čini) 1995. obilježili četrdeset godina umjetničkog djelovanja, u svojem dramskom opusu često postavlja pitanja je li čovjek osoba kakvom misli da jest, kakvom se predstavlja ili kakvom je vide drugi? Postavljate li vi sebi takva pitanja?

Mislim da je malo osoba sebi u životu postavilo pitanje koje ste vi meni postavili. Ali vrlo se često čovjek u životu nađe, barem koliko ja poznajem život, u situaciji kada bi se trebao zapitati: Čekaj, jesam li dobar, je li u redu to što radim? Sreća je da postoje ljudi, nema ih puno, koji se na takav način obraćaju sebi jer to znači da te osobe nisu prestale razmišljati o svojim postupcima koje eventualno mogu ispraviti i da mogu naučiti nešto novo, a ne zanemariti sebe kakve bi trebale biti.

Pa kakav bi čovjek trebao biti?

To ovisi o trenucima i situacijama u kojima se nalazio i nalazi. Jer ako čovjek može doći do toga da ubije drugog čovjeka ili da na mater digne ruku, onda može napraviti svašta. Može biti i dobar. Samo da bi čovjek bio dobar ne smije dopustiti da mu zlo zaposjedne tijelo i dušu.

Vjerojatno tako mislite i kao umjetnica koja je takve osobe glumila?

I kao ona koja se preispituje i kao osoba koja vrlo često živi životima drugih. Živjeti druge, tuđe živote, nije lako. To je čudan proces, neki put tako dobro legne u moju dušu i moje tijelo, a neki put imam otpor čak i pri izlasku na scenu, pa i kada odigram taj lik.

Zašto otpor?

Zato što imam osjećaj da se lik nije prilijepio uz mene, nego da sam ga napravila zato što neke stvari moram znati napraviti.


Snimio Andrija Tunjić


Morali ste glumiti i kada vam se nije htjelo?

Vrlo, vrlo često. To je ono kao kad majka ima petero, šestero djece pa neko od njih više voli. To je nepravedno i takvu sam nepravdu izbjegavala činiti.

Uloge smatrate svojom djecom?

One su sastavni dio moga života.

Dakle, neke uloge ipak ste voljeli više, a neke manje?

Ne manje. Ja prisiljavam sebe da ih volim jednako. Bilo bi vrlo nepravedno zanemariti neku ulogu jer mi ne odgovara. Ne. To postaje izazov. Treba uvijek čeprkati po svojoj duši, po svojim mislima i pronalaziti nešto dobro. Pod dobrim podrazumijevam nešto što mi može pomoći da prihvatim ulogu koja mi je u početku na neki način bila odbojna.

Tražite prostore koji toj ulozi najviše odgovaraju?

Da, počinjem razmišljati kao ta osoba. Bez toga ne bih ih mogla razumjeti, ne bih mogla ulaziti dublje u detalje, u nešto u čemu bi svaki čovjek, pogotovo mi glumci, cijeli život trebao otkrivati i sebe i drugoga. Glumac mora razmišljati kao osoba koju glumi. I svi postupci ne nadolaze slučajno, nego su rezultat procesa u kojem sebe dovedem da razmišljam i radim kao osoba koju glumim.

Niste pristalica brehtijanskog otklona od uloge, distanciranja od uloge?

Otklonim se kada dođem doma poslije odigrane uloge. Ne, ne, nema distance. Nikada se izvana ništa ne može napraviti, nego samo iznutra.

Ipak ima uloga koje glumcu jednostavno sjednu, kao što su vama Roža, Antigona, Erminija, Eva u Krležinu Vučjaku…

To su uloge koje sam dostu teško napravila, pogotovo Rožu. Kad sam radila Rožu imala sam niz problem; prvo s jezikom, a onda sa šepanjem. Trebalo je govoriti kajkavski, koji ja kao Dubrovkinja s Lopuda nisam razumjela. Došavši u Zagreb došla sam u potpuno nov svijet koji nisam poznavala, a nisam dokraja razumjela ni što govore. Kada sam prvi put čula bum došel, mislila sam, ovdje će nešto puknuti, nešto će eksplodirati. Hahaha… Kad mi je doktor Gavella rekao da ću glumiti šepavu Rožu, rekla sam; Doktore nemojte, ja to ne mogu, ja ne razumijem što govore. Ne razmeš pa ne razmeš, jednog dana buš razmela.

I onda?

Svi su se jako trudili da mi pomognu, a bio je živ i Slavko Kolar, koji nas je vodio po mjestima o kojima je pisao i po kojima je pisao. Ja sam sve to slušala, ali kajkavski koji sam trebala govorit nisam govorila. Jednako su mi tako mogli dati da glumim na kineskom.

Pa ipak ste progovorili kajkavski?

Zahvaljujući najviše doktoru Bratoljubu Klaiću. On mi je rekao: Marija, ti imaš jako dobar sluh za akcente, ja ću ti akcentuirati i ti govori kako je akcentuirano. Tako sam govorila i ništa nisam falila. Tada je rekao: Eto, vidiš da govoriš. Čujem kako govorim, ali ne znam što govorim, odgovorila sam mu. Neizmjerno su mi pomagali i Kombol i Gavella i Kolar…

Vjerovali su u vas?

Očito sam bila rođena kao Roža, imala sam 42,5 kile.

Samo niste šepali.

Šepavost je bila veliki problem i tu mi je pomogla moja none, koja je vidjela da se mučim i pitala što mi je. None, ja ne mogu šantati (šepati), ne znam to. Rekla je: Na koju ćeš stranu šantati? Kako znam, ni na koju. Dobro, ajde stani na jednu nogu, a drugu podigni u kuku. To sam napravila i ta podignuta postala je kraća, a ona kaže: E sad podignutu nemoj vraćati natrag, ostavi je tako kratku i hodaj. I tako sam prošepala. Automatski su ruke počele lamatati, a cijelo tijelo postalo je drukčije.

A kako ste riješili Erminijin hod?

To su riješile cipele. Veće cipele. Te smo cipele u predstavama u ITD-u nosili Ivica Vidović i ja, mi smo bili vlasnici tih bakandži. Njemu su bome bile dobre, a meni dva broja veće, pa sam ih punila papirom i vezivala špagom.

Što vam je pomoglo u kreiranju Erminijina mucanja?

Na Lopudu, gdje sam rođena, gdje sam kao dijete najdulji dio života provela i bila najsretnija, rođena je i Erminija u liku moje tete Jele. Mucavost i jezik koji je sebi prilagodila imala je i tete Jele.

Ali je imala i britak um. Na jednom mjestu Erminija kaže: „Oni gore kradu pljačku“, misleći na vlast.

Njezin je jezik životan. Nama glumcima pomaže život ako ga dobro vidimo, ako uočavamo bitno. Ja ne prolazim pokraj ljudi i ne družim se s ljudima, a da uvijek ne pronađem nešto zanimljivo što mogu ukrasti, što mogu prisvojiti od njihova ponašanja, od njihovih karaktera. To pospremim u svoj magacin dok mi ne zatreba.

Iz tog magacina opremili ste Erminiju?

Kad sam radila Erminiju, sjetila sam se tete Jele, njezine punđe, mi smo to zvali pipak na glavi, i njezina mucanja. Voljela je sjediti na klupi i gledati more, a čim bi sjela, muški bezobraznici počeli bi proizvoditi vjetrove koje bi ispuštali u njen pipak, što bi je razljutilo i ona bi govorila: Ajte u gggg…u prkno. Sve ovo što pričam govorim kako bih ilustrirala da u životu nisam išla zatvorenih očiju. Ako gleda, glumac može svaki detalj zapaziti, zapamtiti i iskoristiti. Tako sam ja teta Jelino ggggg…zapamtila i iskoristila kada sam igrala Erminiju.

Jeste li ikada poželjeli glumiti Desdemonu, Lady Macbeth...

Lady Macbeth bi mi i kao eksperiment bila dobra. Hahaha… Nisam ja taj tip, nemam taj stav, psihički naprosto, iako to ne mora biti presudno. Ali takve uloge nisam poželjela.

Ofeliju ste glumili.

Jesam, s Borisom Buzančićem, koji je bio Hamlet. Kad smo probali Hamleta, u kazalištu zovu preko razglasa: Molimo da Marija Kohn dođe u radionicu da joj uzmemo mjeru za mrtvački sanduk. Hahahaha…

Volite se smijati?

Nonu i mene to je držalo u životu. Jednom mi je rekla: Marija, ti sve na ludost okreneš. Ti ćeš se smijati i kada ja umrem. Ma none, kako mi moreš tako što rijet, rekla sam joj. Ali bila je u pravu.

Pogodila je?

Kad je umrla, bila sam na nekom festivalu negdje u Srbiji, odakle sam došla umorna; dočekala me moja švelja ili kako se to hrvatski lijepo kaže šnajderica, obukla u crninu i tako obučena stigla sam na Lopud. I danas mislim da je none umrla kada sam došla u sobu gdje je ležala na odru. Zamolila sam sve da se maknu, primila je za prekrižene ruke i plačući rekla: None, zašto si mi to učinila? Tog trenutka iz nje je izašao dah, kao da se tog trenutka odvojila od života.

Kad smo došli na groblje, pop je počeo nešto govoriti, brat i ja smo to slušali, a šešir, valjda se topilo ono čime je bio impregniran, počeo mi padati preko očiju. Nisam dobro vidjela pa sam ga otpuhivala, a moj pokojni brat to je gledao i počeo se smijati. Tada sam se i ja počela smijati, a onda i ostali. Tako se obistinilo njezino predviđanje.

Pravi felinijevski sprovod.

Da, da. Svi su se počeli smijati, a da nisu znali zašto.

Vi ste baš nekako u to vrijeme od Fellinija bili dobili ulogu.

Da, dobila sam ulogu ali sam je odbila jer nisam mogla ostaviti bolesnu nonu. Trebala sam poć u Italiju, a nije to bilo kao danas, sjedneš u avion i za dva sata si tamo.

Vjerujete li u zagrobni život?

U neku vrstu zagrobnoga života vjerujem jer bi bilo nepravedno da u vječnosti postoji život kakav smo živjeli na Zemlji. Za nešto moramo biti i nagrađeni. Pa i kažnjeni. Razni ljudi različito razmišljaju o zagrobnom životu, ali ja mislim da su misao i duša aura oko našega tijela, pa kad čovjek umre nestaje materijalno, a nematerijalno, tj. duhovno, odlazi tamo gdje je zaslužilo, što neki zovu pakao ili raj.

Kad se sjetim svojeg odnosa s nonom, tek sada postajem svjesna mnogih nepravednosti prema njoj koje nisam trebala učiniti, a učinila sam zato što tada nisam mislila da se čovjek potvrđuje mišlju, riječima i djelom. A to netko iznad nas, ma kako mi to zvali, vidi i nagradi ili kazni. Mi učimo našu djecu lijepom ponašanju, ali ona ne čuju što im govorimo, to počnu shvaćati tek kad isto dožive od svoje djece. Sve to netko vidi i nagradi ili kazni.

E sad, kad umrem, hoću li biti nagrađena ili kažnjena, ne znam, kao što ne znam ni kako bih se ponašala da znam. Možete li zamisliti kako bi svijet izgledao da smo svi dobri? Kad bi to ljudi znali, svi bi odjednom postali dobri. Ali onaj gore zna sve naše misli, od kojih mnoge nisu sluga djelima. Kad čovjek umre ja mislim da njegov duh ne umire, ostaje s onima koji su ga voljeli, on je njihov anđeo čuvar. Uvijek mislim da su sa mnom duh moje pokojne majke i nonin duh. S njima razgovaram kad god mi je teško.

Razgovarate?

Da. Kod kuće imam prekrasan portret none Marije, none koja me odgojila, slikarice Anke Krizmanić. Namjestila sam ga ispred kreveta i ujutro kada se probudim prvo vidim nonu, na njezinu licu vidim je li ili nije zadovoljna onim što sam jučer radila. Mogu s njom razgovarati. Za ovo što vam govorim netko će reći: Marija je pošla na kvasinu. Ali nisam! Postoje neki fluidi negdje iznad nas. Nekomu je to Bog, nekomu misao, nekomu duša... Meni je najpošteniji Isus, njemu se dogodilo sve što se čovjeku može dogoditi; i ljubav, na trenutke možda i mržnja, i patnja, i žrtva vlastita života za spas čovjeka. Uvijek se pitam zašto je to radio, što je htio pokazati?

Valjda da ne živimo ako nemamo ljubavi, ako se ne žrtvujemo?

Isus je jedina osoba koja kod mene nikada nije prešla prag ljudskoga i nikada mi nije bio nešto nejasno. Postoje neke stvari u religiji za koje se pitaš zašto su takve i takve, ali Isus mi nikada nije bio upitan. S njim čovjek može razgovarati uvijek kad ga sretne.

I srećete li ga?

Srećem.

Nije li to povezano s vašim židovskim podrijetlom?

Možda taj osjećaj za religioznost ima veze s mojim židovstvom. Kohnovi su, ja sam istražila to prezime, svećenici; Kohnovi, Coenovi, Kohenovi… To su prvi svećenici, prvi rabini, svi su bili, što bi se reklo, duhovno vudreni. Ne mogu vjerovati da čovjek, pa tako i ja, negdje u nekom kutku svojega tijela i svojih misli ne nosi dio svoje daleke prošlosti i svojih predaka, koji su kažnjeni ili nagrađen za učinjena djela.

Prema nama, iako su znali da smo Židovi, ljudi se nikada, pa ni u Drugom svjetskom ratu, nisu odnosili loše. Moj je djed bio profesor matematike u dubrovačkoj gimnaziji i uvijek je za vrijeme NDH-a znao kako sačuvati glavu, to je saznavao od učenika koji su bili ustaše. Oni su spašavali nona. Malotko je u Dubrovniku s prezirom govorio o nama. Znali bi mi tu i tamo reći Čifutka, ali to nikada nije bilo zlo.

Krleži ste jednom na probi odbrusili kako njegove rečenice nisu svete da ih ne smijete mijenjati. Zašto ste mu to rekli?

Svi misle da je to bio neki veći konflikt, a nije bio. To je bilo kada sam probala Adama i Evu, što je režirao Ladislav Vindakijević. U procesu rada glumac uvijek kaže mnogo toga što nije napisano u tekstu koji radi jer dobro ne zna tekst, jer mu usfali neka riječ, ali to ne znači da ne poštuje napisani tekst. Tako umjesto da sam rekla: Ja sam bila dobra, rekla sam: Bila sam dobra. To je Krležu povrijedilo, digao se iz gledališta i rekao: Ne kaže se tako i ispravio me. Gospodine Krleža, ispravit ću to, pokušala sam mu objasniti kao glumica. A onda on: Ma tko ste vi, Marija Kohn, da mijenjate redoslijed riječi u mojoj rečenici? Na to sam uzvratila: A tko ste vi, gospodine Krleža, da ja, Marija Kohn, ne bih mogla promijeniti redoslijed riječi u vašoj rečenici?

Pokupio se s probe, nekoliko dana nije dolazio, a onda je opet počeo dolaziti. Naravno, ja sam naučila tekst kako je on napisao jer nikada bez dopuštenja autora tekst ne bih mijenjala. Tako smo ostali na daljinu sve do premijere Vučjaka u Dramskom kazalištu Gavella, kada se htio sa mnom i fotografirati, što sam odbila.

Nije tražio da ne igrate u Vučjaku?

Ne. Ali se jako naljutio kad je čuo da igram Evu, koju je u prvoj podjeli bila dobila pokojna Semka Sokolović Bertok, a ja sam bila dobila Margetićku.

Pa zašto ste onda igrali Evu?

Semka me pitala: Marija, bi li ti bilo krivo da zamijenimo uloge? Meni je svejedno, ja tog Krležu ionako ne razumijem, rekla sam. Redatelj je na to pristao, ali kad je to čuo, Krleža je poludio. Rekao je što će meni Evu igrati Kohnica, nemaš je što vidjeti na sceni. Imao je pravo, bila sam mršava, a Semka je bila komad žene. Na pretpremijeru je poslao svoju gospođu Belu, tante Belu, da to pogleda. Ona je predstavu odgledala i rekla mu da sam napravila dobru ulogu. I poslije premijere na scenu donose nekakav cvijet koji je bio viši od mene. Krleža je u Italiji naručio taj cvijet za mene. Uz cvijet sam dobila i pisamce u kojem je pisalo: »Evi, Marije Kohn, koja je stigla ravno iz japanske lupanare.« Valjda iz bordela. Za tu Evu dobila sam sve nagrade koje su se tada mogle dobiti.

U životu ste najviše naučili od none Marije, a od koga ste najviše naučili u kazalištu?

Od doktora Gavelle i starijih kolega, koji su prošli rat.

Gavella se jako brinuo o glumcima?

Jest. On je jako vodio računa da mu glumci ne pate. Meni je gotovo svaki dan donosio frtalj kile kruha, što mi je jako puno značilo. Rekao bi, pojedi ili odnesi doma. Bio je vrlo diskretan, mnogo je pomogao, a ipak mi se s njim dogodio nesporazum za koji nitko nije bio kriv.

Što je bilo?

Bila je zima, a ja sam posebno bila zimogrozna, mršava, neishranjena. I tako jedan dan grijem se ja na kalijevoj peći, prilijepila se uz peć, a Gavella kaže: Kaj si se nakeljila, makni se. Profesore, ja imam samo jedne gaće, danas sam ih oprala i meni je zima. Kaaaj? Ti meni to buš govorila! Sram te bilo, guska jedna. Kad mi je to rekao, zgrabila sam žarač i potrčala za njim derući se: Ja ću vas ubiti! Ne možete vi meni tako govoriti! On je bježao i vikao: Miškec – Kombola je zvao Miškec – dođi, Marija me bude vubila! Došao Kombol i viče: Stanite, što se dogodilo? Pa zamisli, molim te, ona meni kaže da ima samo jedne gaće. I, pa što? Kak, kak more reči da ima jedne gaće, sram je bilo? Tada je Kombol reko: Miškec – oba su jedan drugoga zvali Miškec – znaš li ti kak se u Dubrovniku kaže hlače? Pa hlače, kak bi se reklo neg hlače. E ne, kaže se gaće, gaće se kaže. To je turcizam, to znaš, a u Zagrebu znaš da se kažu hlače. Valjda, Miškec, znaš. Onda se sve sredilo.

Što je gluma?

Gluma je, ha..., vrlo često bijeg od sebe sama. Nekada netko u glumi nalazi ono što u životu nije imao. To je zadovoljstvo da bude netko drugi. Razni ljudi imaju razne potrebe, razne frustracije; neki bi nekoga pretukli, razbili, ubili, ali to u životu ne mogu napraviti. Na sceni se može biti sve što se ne može u životu. Čudno je živjeti život nekoga drugoga, to nosi oznaku pomaknutosti.

Može li se gluma naučiti?

Može se svladati tehnika, ali to nije gluma. Gluma ima dušu, što tehnika nema. Jer glumac, što god da igra, koliko god mu to odgovaralo ili ne odgovaralo, ipak u to što glumi unosi svoju dušu. Gotovo u svaku ulogu.

Veliki ruski redatelj Lev Dodin rekao mi je da je gluma proces uzimanja od života.

Svakako da jest proces. Čak i ako gledajući nekoga ukradete dio njega ne možete to doslovno preslikati. Jer gluma nisu samo njegove rečenice ili njegove grimase, geste, pogled..., gluma je cijeli prostor oko tih rečenica, tih gesta i grimasa, tih pauza u govoru, tog iščekivanja u pogledu... To što je ukrao glumac prilagođuje sebi i ulozi koju igra, a onda i u odnosu na partnere i u odnosu na pisca, na sve što mu je bio poticaj da piščev lik učini životno uvjerljivim.

Važno je ipak što je pisac napisao, važna je riječ?

Riječ je u teatru na prvom mjestu, a tek onda dolazi nadogradnja. Ima publike koja ide u kazalište da bi vidjela i ples, pokret, ali većina publike u teatar ide zbog riječi. Iz riječi i od riječi nastao je teatar; prvo se sluša riječ, a zatim ono što ona proizvodi, što mnogi teatarski egzibicionisti uglavnom zaboravljaju. Jedino je riječ vječna.

Za riječi se u ulozi najčešće hvatate, a onda na nju slažete, dograđujete?

Nikada svoje replike ne čitam odvojeno od drugih, uvijek pokušavam čuti sve likove, sve partnere. Naročito se trudim čuti redatelja, kojega, bez obzira zna li sigurno što hoće ili misli da zna, glumac mora poštivati.

S kojima ste redateljima dobro i rado surađivali?

Dobro sam radila s Gavellom, Kostom Spaićem, Violićem, Škiljanom...

A s Juvančićem?

I Jozo dobro radi, samo dok izreče ono što misli dođe premijera.

Zato glumci dobro dešifriraju njegove pauze.

Da. Tu se stvaraju čudni fluidi. Nekad neki redatelj pogleda glumca i on shvati što treba napraviti ili popraviti, a neki govore i govore, a to glumcu malošto kaže. I to poštujem. Ali mi je draže kada me pogleda Joško i onda mislim što sam sad napravila što nisam trebala?

Jesu li današnji glumci nadareniji od nekadašnjih?

Nisu. Samo je sada moda biti glumac. To je životno dostignuće, a kada sam ja počinjala, pa i poslije, to je bio krvav posao.

Je li razlika između vas i mladih glumaca u ambiciji, ponašanju, poštovanju teatra?

Već je velika razlika u tome što oni imaju veći izbor mogućnosti. Sada postoji ne jedna nego više televizija, postoji film, kazalište, postoji mogućnost formiranja svoje grupe, postoji mogućnost monodramskog teatra, a prije smo bili ovisni o angažmanu u kazalištu.

Ne misle li mladi glumci samo na uspjeh, koji je često kratka daha?

Mislim da je sada sve vrlo kratka daha, sve se uskomešalo, čas je važno ovo, čas ono. U ono doba mi nismo mogli razmišljati kao sadašnje generacije, koje kažu: Ja neću raditi u teatru, imam televiziju gdje će me se vidjeti. I stvarno televizija donosi slavu, popularnost.

Ima li popularnost podlogu u kvaliteti?

Ima li ili nema ne znam, ali ima uspjeha kod publike, a prije nije bilo tako. Ja sam dobila sve moguće nagrade koje su se mogle dobiti, a malo me tko znao, većina ljudi nije znala da te nagrade i postoje. Sada nemam nagrade od serija u kojima glumim, ali imam popularnost. Vidite koliko se sve okrenulo na glavu.

Jednom sam slušao uglednu, iako ne i osobitu glumicu, koja je, kada se razgovaralo o kazališnom trenutku, rekla da je ne zanima kazalište ako u njemu ne vidi svoj uspjeh! Kamo će stići s takvom vrstom egoizma i samoljublja?

Nikamo. Ta će glumica završiti pred ogledalom, pa nek se gleda. Naše je vrijeme bilo okrutno zbog siromaštva u kojem smo živjeli, ali mi smo bili teatarski bogataši. Mislim na ono što smo davali teatru, o filmu neću govoriti jer sam rijetko snimala. Teatar je bio sastavni dio života, a ne trgovina iz koje smo uzimali samo ono što je udovoljavalo našem egoizmu. Teatar nam nije bio ogledalo kao toj glumici, nego duša koja se u ogledalu ne vidi. Što je ona rekla, kako je ono rekla?

Ako u kazalištu ne vidi svoj uspjeh, za takvo se kazalište neće zauzimati.

Vidi ti nju! S obzirom na egoizam, vjerojatno će dočekati dan kada će biti presretna da je vide bez obzira što igra. Presretni su glumci koji sada mogu igrati u teatru. Sada je hiperprodukcija i glumaca i glume koju proizvode. To što netko napravi na televiziji, u nekoj seriji, ne znam koliko bi bilo prihvaćeno u naše doba. Mislim na glumu u serijama. Mladi ljudi tomu olako prilaze, oni pristaju na sve što će im olakšati život. A što se ta gospodična ili gospođa vidi na glumačkom tronu ili u ogledalu, nek joj tako bude. Bilo je uvijek onih koji su umrli gledajući se u ogledalo.

Suvremeni i nesuvremeni teatar dobro napisanih komada, eksperiment ili provjereni komadi, moda ili tradicija… što preferirate?

Većina glumaca i redatelja vole komade koji su napisani davno, u antici ili kasnije. Prvo zato što su svevremeni, a drugo, neće mi nitko reći da sadašnje generacije ne žude za tim da odigraju klasičnu stvar bez obzira o kojem je piscu riječ. To su mudrosti, na svim tim problemima počiva teatar. Ljudima koji to čuju uvijek to zvuči suvremeno, to su rečenice i misli koje se ljudi tiču. To je temelj teatra.

Mnogi suvremeni teatrolozi ili teoretičari konceptualnoga u teatru zagovaraju incidentnost i društveni aktualitet. Što mislite o tome?

Prije nego što se išta kaže o tim ljudima, treba malo zaći u njihove živote i pročeprkati ih. Mnogi od njih distanciraju se od svog privatnog života, nikako ne žele prijeći, neću reći u višu sferu, ali svakako u područje koje ne boli. Neke od tih osoba toga se ne mogu osloboditi pa nam to nameću kao naš problem. A najgori su oni koji to rade svjesno. Koji smišljeno teatraliziraju svoj privatni život.

Zašto mnogima u suvremenom teatru nisu jednako važni pisac, glumac, redatelj, scenograf, kostimograf?

To je zato što danas ne znamo, ili vrlo malo znamo, gdje je granica između umjetnosti i egzibicionizma. Ali to nije duga vijeka niti će teatar unaprijediti jer to oduvijek postoji.

Što je glumac u teatru?

Glumac je sve, on može sam napraviti sve. Redatelj mu može reći: dubi na glavi, i on će malo trenirati pa će dubiti na glavi. Naravno, ako to ima smisla i ako zna zašto. Ali ako mu redatelj kaže: kopaj nos, onda se glumac mora zapitati zašto. Nikada nisam razumjela zašto redatelji iz nekoga dobrog teksta koji može biti sjajna predstava izvlače najmanje zanimljivo, ono što publiku najmanje zanima. Čemu to? To nije kreacija, to je nemoć, a najčešće egzibicionizam.

Je li kazalištu važan kritičar?

Nekada su bili jako važni. Pođimo od Šenoe, koji je istu predstavu gledao više puta i znao reći da je glumac neku repliku bolje i točnije izgovorio na premijeri nego tog i tog dana. Glumcima kritičari mogu jako pomoći ako znaju što je teatar, što je glumac i ako pišu razumno. Ali ako pišu zato kako bi prijatelju ili prijateljici napisali da su bili fantastični, a od te fantastičnosti nitko na sceni nije vidio ništa i ako hoće pokazati koliko su pametniji od pisca, redatelja i glumaca, onda je to, da oprostite, prđenje u rog.

Ove godine, zajedno s Oliverom Frljićem i Dašom Drndić, bili ste u žiriju za Nagradu Marin Držić, koju dodjeljuje Ministarstvo kulture, a koja ove godine nikomu nije dodijeljena, zbog čega su žiri mnogi prozvali. Niste je dodijelili zato što je dosad dodijeljeno previše prvih nagrada ili je bio neki drugi razlog?

Razlog je bio matematički, bilo je dva naprema jedan.

Vi ste htjeli da se dodijeli?

Ja sam imala svoje favorite, ali bila sam u manjini.

Što su vam u glumačkom životu značile Dubrovačke ljetne igre?

Igre – pogotovo oni počeci, one klasične stvari kada se hodočastilo na predstave – meni su značile biti sastavni dio dubrovačkoga kamena. Teško je o tome govoriti, a pogotovo je teško govoriti o repertoaru jer taj ambijent zahtijeva posebni repertoar.

Nisu li Dubrovčani opterećeni tradicijom, nekim predstavama iz prošlosti, pa teško prihvaćaju nove?

Pa nije ni čudo ako jesu. Kako i ne bi bili kada su s repertoara skidane odlične predstave da bi se igrale nove, koje su bile loše. Nekima je smetala dugovječnost tih predstava. Nije ih briga što Pero Kvrgić i Lela Margetić blizu pedeset godina igraju Stilske vježbe zato što ta predstava još ima publiku. Treba sačuvati ono što je dobro. Na Igrama je bilo sjajnih predstava koje su imale publiku, ali su se uvijek našli ambiciozni pojedinci koji su mislili da svake godine treba počinjati od njih. Koji misle da je tradicija za posrati i da sada treba napraviti nešto moderno.

I onda dobiju Dantonovu smrt u režiji Olivera Frljića, u kojoj je publika u jarmu, što je već viđena i stara ideja...

Ne mogu se staviti u situaciju da to kritiziram ili kritikujem, jer se uvijek nađe netko tko će poći na takvu predstavu. Ako ni za što, onda da ga/ju vide da je došao/la na predstavu. To je vrijeđanje publike.

Jednom je Vladimir Gerić rekao da je naše kazalište tromo. Da se bavi površinom, a ne dubinom. Slažete li s njim?

Mislim da se manje-više u našoj državi sve događa na površini i da ne znamo što je ispod. Zapravo znamo, ali o tome šutimo. I teatar nam je takav. Evo, neka sada, ovog trenutka, netko napiše zašto su Hrvati politički inferiorni. Zašto se ponašaju sluganski? Hajde, neka to netko napiše.

Šutnja je zlato, barem u Hrvata?!

Onda smo bogati. Govori se da smo siromašni, a bogati smo. I prebogati!

Šutnjom?

Šutnjom!

Vijenac 485

485 - 4. listopada 2012. | Arhiva

Klikni za povratak