Vijenac 485

Naslovnica, Tema

U povodu prvoga izdanja na engleskom jeziku Dubrovačkog statuta iz 1272: The Statute of Dubrovnik of 1272

Dubrovački statut, dionik europske pravne baštine i knjiga svih zakona

Nella Lonza

U vremenu kada se pitamo kakva će biti pozicija Hrvatske u novom okviru Europske Unije, treba se prisjetiti da je Dubrovački statut spomen na vrijeme kada je zaista postojalo zajedničko europsko pravo u kojemu smo bili ravnopravni dionici. Nama je to povratak u prirodne okvire i nastavak vrlo duge tradicije, ali tradicije koja računa sa složenim identitetima, kao što je bio i dubrovački pravni poredak


Kada Dubrovački statut iz 1272. u svome uvodu kaže da on služi pravdi, a ona „učvršćuje zemlje, povećava i umnaža gradove, rađa slogu, njeguje mir, upravlja ljudima i narodima da žive miroljubivo i mirno“, to nije samo lijepa, svevremena misao o ulozi prava u društvu. U nju su upleteni biblijski motivi i opća mjesta srednjovjekovne političke retorike, ali iz nje struji i povjerenje u snagu prava, tipično za europski Duecento. Bilo je to vrijeme kada su se i u drugim sredinama sastavljali pravni zbornici i kada su se u zajednicama komunalnoga tipa statuti uglavljivali kao os pravnoga poretka. Nakon gradova Italije i zapadnog Sredozemlja val pisanoga definiranja prava ubrzo je zapljusnuo i hrvatsku obalu. Neke su najstarije verzije statuta dalmatinskih gradova, nažalost, propale (npr. zadarskog i trogirskog), a najstariji je sačuvani naš statut onaj korčulanski iz 1265. Dubrovački je statut od njega mlađi nepuno desetljeće, a iz europskog očišta slijedi iza ne tako duga niza starijih sačuvanih gradskih statuta (iza Volterre, Trevisa, Padove, Verone i Venecije).


Ulomak iz Statuta


Dubrovačko je pravo 1272. dobilo fiksni oblik, ali zapravo kao kristalizacija starije pravne materije. I prije Statuta donesen je niz zakona, koji su zapisivani u obliku isprave, na komadu pergamene, a najstariji sačuvani zakon gotovo je cijelo stoljeće stariji od Statuta (1190) i odnosi se na blagdan gradskoga parca, Sv. Vlaha. Većinom su ti rani propisi vrlo kratki i jezgroviti, uz iznimku onoga iz 1235, kojim se pokušalo ograničenjem miraza, svadbene opreme i pira suspregnuti natjecanje u raskoši i rasipanje novca. Oko 1270. taj „kup listina“ bio je već posve nepregledan, u sve većem raskoraku sa zahtjevima gospodarstva u usponu i složenijega pravnog života, pa je bilo nužno pristupiti njihovoj sistematizaciji i objedinjavanju u statutarnu zbirku. Iza praktičnoga povoda nazire se i nešto ne manje važno, a to je težnja već zrele dubrovačke komune za jasnijom artikulacijom svoga pravnog sustava, pa i legitimacijom pred drugima, jer nije svaka gradska zajednica imala pravo donošenja statuta (ius statuendi).

Strani sastavljač


Elementi od kojih je 1272. sazdan tekst Statuta potječu iz raznih pravnih tradicija. Među njima ima onih tipičnih za lokalne prilike, koji su se možda taložili već tijekom duljega razdoblja, na primjer običaj da prvi brod koji na Uskrs ili Božić uplovi u dubrovačku luku dobije od kneza dar u novcu. Naći će se i pravna rješenja izgrađena u kontaktu s obližnjim hrvatskim prostorima i slavenskim zemljama zaleđa, kao što je stanak, neka vrsta međunarodne arbitraže. U pojedinim institutima i terminima prepoznat će se bizantski utjecaj, stigao neposredno iz Istočnoga Rimskog Carstva, ili posredno preko južne Italije (npr. kad je riječ o oporučnim izvršiteljima – epitropima u nasljednom pravu, ili o ugovorima entega u pomorskom pravu). Nazire se uža srodnost grupe južnojadranskih statuta (od Dubrovnika do Skadra), o kojoj još ne znamo ni izdaleka onoliko koliko bismo voljeli. Sigurno je da se mnogim jakim karikama Dubrovački statut vezuje uz mletački državno-politički kontekst u kojemu je poniknuo, primjerice u početnim poglavljima kaznenoga prava, a posebice u odredbama o ustroju vlasti. Ali Statut se ponajprije mnogim svojim plohama dodiruje i stapa s europskim općim pravom (ius commune), koje je u srednjem vijeku izniknulo na podlozi rimskog i kanonskog prava i stoljećima prožimalo pravne poretke lokalnih zajednica. Na primjer, na baštinu rimskog prava, kojoj je u srednjovjekovnoj Europi udahnut novi život, referira se nedvosmisleno već izreka iz uvoda Statuta „Pravda je stalna i trajna volja dati svakomu njegovo pravo“, koja potječe od rimskoga klasičnog pravnika Ulpijana, a isto tako odredbe o razbaštinjenju neharnog nasljednika i o dokaznom sustavu.


S latinskoga prev. Vesna Rimac, Državni arhiv u Dubrovniku, 2012.


Te se raznorodne pravne sastavnice u Statutu sretno prožimaju, onako kako se i u dubrovačkom graditeljstvu stapaju raznoliki stilovi i utjecaji, pružajući ipak doživljaj sklada. U zgradu Dubrovačkog statuta uglavljeni su kameni tesani u domaćoj radionici onako kako je tada bilo moderno u razvijenim mediteranskim gradovima, ali i spoliji preuzeti iz antičke baštine rimskoga prava. Njegovi su temelji na dubrovačkoj hridi, ali vezivo mu daje pravna vještina sastavljača koji vjerojatno nije bio domaći čovjek. Svi su ti raznoliki elementi pravnom poretku srednjovjekovne komune, pa tako i dubrovačke, davali stabilnost i osiguravali dugovječnost. To nije bilo vrijeme kada su se zakoni naprečac donosili, a onda križali već nekim sljedećim potezom pera, nego doba kada se pravni poredak gradio postupno stoljećima, ne rušeći gotovo ništa nego nadograđujući na onome što je već stajalo.

Nakon odlaska Mletaka


Pa i sam se Statut još cijelo stoljeće nakon 1272. pomalo gradio, razgrađivao i preslagivao. Pretapanje njegova teksta ne možemo pratiti u svakoj potankosti, jer su nam od tog procesa ostale tek zaustavljene, zamrznute slike u rukopisima koji su sačuvani: npr. najstariji prijepis (redakcija B) prikazuje statutarni tekst kako je izgledao približno 1349, a raskošni rukopis C pokazuje kakav mu je bio lik 1432. Miran život Statuta, izložen tek blagim izmjenama i prilagodbama, prekinut je 1358, s prijelomnom godinom prestanka mletačke vrhovne vlasti nad Dubrovnikom, s kojom počinje – računamo – i samostalna dubrovačka državnost. Zbivanja na političkom i državnom planu odrazila su se tada i na Statut, jer je stariji statutarni tekst 1358. očišćen (doduše prilično nemarno) od spomena mletačke vrhovne vlasti. U pola stoljeća nakon toga Statut se opet tek tu i tamo neznatno mijenjao, a negdje 1409–1410. utvrđen je u svom konačnom obliku u koji se više nikada nije zadiralo. Naravno, tijekom stoljeća koja su uslijedila donošeni su brojni propisi (skupljeni u tri nove zbirke: Knjigu svih zakona, Zelenu i Žutu knjigu), a i sudska se praksa razvijala u novim smjerovima. Izmijenjene društvene okolnosti i nova politička shvaćanja nerijetko su erodirali sadržaj drevnih propisa ili mu dali novu patinu, upravo onako kako su se i kamene ploče Place izlizale pod nogama dubrovačkih naraštaja. No ponavljajući antičku maksimu da je država „zaštićena ne samo zidinama nego i zakonima“, a ponajprije duboko shvaćajući da politička legitimacija počiva i na pravnoj tradiciji, Dubrovčani su radije trpjeli izričaj koji više nije sasvim odgovarao stvarnosti, nego da odbace stari tekst izvanrednoga simboličnog naboja. Primjerice, unatoč tome što su glavne institucije vlasti nakon 1358. dobile posve drukčiji ustroj, njihovi su članovi vjerno, iz godine u godinu, polagali prisegu na zastarjele i potpuno neprikladne odredbe, jer je njihova drevnost bila važnija od točnosti njihova sadržaja. Zahvaljujući tom simboličnom značenju Statut je formalno ostao na snazi pet stoljeća, sve dok nije propala i sama država kojoj je pripadao.

Prilagodljivost zakona


U pristupu Statutu kao pravnopovijesnom vrelu treba pripaziti da se ne bi prošlim realitetima pridavala suvremena značenja, natezale paralele i tražile poruke i vrijednosti kojih u nekom srednjovjekovnom tekstu ne može biti. Premda će se i u dubrovačkim izvorima veličati propisi i ponavljati maksime poput one da „onaj tko stvara pravo mora pravo i poštivati“, dubrovačku sredinu ne treba zamišljati kao prostor premoćne vladavine prava. Pravni poredak bio je otvoren prema slobodnoj prosudbi, oportunitetu, političkoj volji; zapisana norma obvezivala je, ali ne na strog način, i mogla se prilagoditi konkretnom slučaju. Primjerice, nije bilo zapreke izricanju drukčije ili teže kazne od one propisane statutom. Treba razumjeti da s gledišta dubrovačkoga prava, kao ni pravnoga poretka bilo koje druge razvijene europske države u to vrijeme, to nije bila zlouporaba ili prekoračenje sudske ovlasti, već prirodan postupak na liniji svrsishodne penalne politike. Dubrovački suci nisu bili zarobljenici prava, već slobodni oblikovatelji pravne zbilje kojoj je Statut možda bio tek osnovni kalup. Uvjerenje da zakoni trebaju propisivati detalje pravnog života i da je država i sama njima podređena znatno je mlađe od Statuta, u europskoj i američkoj političkoj praksi prisutno tek od 19. stoljeća naovamo.

Pa ipak, ponor između dubrovačkoga srednjovjekovnog i današnjega pravnog sudstva mjestimice je posve lako premostiv. Pokazujući kako su se tadašnji ljudi nosili s izazovima uređenoga života u zajednici, Statut drži i ispred naših lica zrcalo u kojemu se vrijedi ogledati. Primjerice, u vremenu kada bujanje zakonodavstva u mnogim zemljama govori o krajnjem samozavaravanju politike o ulozi i dometu prava može nas potaknuti na razmišljanje nekadašnja suzdržanost pravne regulative, povezana s već spomenutim povjerenjem u sudbenu vlast. U statutarne propise unosila su se obično tek sporna pitanja oko kojih se u praksi javljaju krupnije nedoumice. Zato su neki pravni instituti obrađeni detaljnije, neki samo letimice, a preskočeno je ono što je općepoznato i samorazumljivo, omogućujući da pravo u praksi bolje odoli vremenu i zadrži potrebnu podatnost. Nadzor nad onim gdje su češće zlouporabe (npr. pri prodaji nekretnina ili zaštita miraza), a potpuna sloboda uređenja pravnih odnosa u mnogim sferama (osobito u ugovornim odnosima) u dubrovačkom su pravnom poretku u sretnom balansu, koji se i danas isplati osluhnuti.

Vlastite interese podrediti općima


Upivši ideale dobrog vladanja, odnosno odgovorne uprave, koji su formulirani u europskoj političkoj misli 13. stoljeća, Statut dodiruje i neke osobito važne teme vezane uz državnu vlast: državni se dužnosnici biraju i vlast im se povjerava na određeni, ne predugi rok; od njih se očekuje da vlastite interese podrede općima i jednako se odnose prema društveno moćnijima i slabijima; suci se privatno ne smiju miješati sa strankama; svi kojima je povjerena javna vlast – od najvišeg do najnižeg – dužni su položiti račun za svaki i najsitniji izdatak, a jedni pritom nadzirati druge. Republikanska srž vlasti bila je u Dubrovniku već definirana, iskušana i usvojena kada je počeo labaviti mletački okvir, a zatim Dubrovnik krenuo putem državne samostalnosti.

Već spominjana receptivnost prema mudrim pravnim rješenjima poniknulima u drugoj sredini ili u drugom vremenu odlika je svih stabilnih pravnih poredaka. Znameniti pravni povjesničar Alan Watson s pravom je istaknuo da su posuđenice uvijek u prošlosti bili prirodan način izgradnje i razvoja pravnih sustava: „Borrowing is the name of the legal game.“ U Statutu postoji dragocjena jezgra koja pripada univerzalnoj pravnoj i političkoj baštini na kojoj je izgrađena europska civilizacija. Kada bi se zanemarili tipično lokalni detalji, pokazalo bi se da su mnoge odredbe Dubrovačkog statuta mogle biti na snazi bilo gdje u urbanoj Europi – u Europi koja je imala iste pravne temelje od Roskildea na sjeverozapadu do Kotora, Bara i Skadra na jugoistoku. U vremenu kada se pitamo kakva će biti pozicija Hrvatske u novom okviru Europske Unije, kao pravni povjesničar voljela bih da se prisjetimo da je Dubrovački statut spomen na vrijeme kada je zaista postojalo zajedničko europsko pravo u kojemu smo bili ravnopravni dionici. Nama je to povratak u prirodne okvire i nastavak vrlo duge tradicije, ali tradicije koja računa sa složenim identitetima, kao što je bio i dubrovački pravni poredak. Vjerujem da se vrijedi zamisliti nad prividnim paradoksom da je Statut poniknuo na vrlo raznorodnoj pravnoj baštini i upio mnoge strane elemente, a da se u Dubrovniku ne samo održao na snazi više od pola tisućljeća, nego da je postao snažnim simbolom dubrovačke samosvojnosti i samosvijesti.


Uređena država


Čak je i u onim društvenim slojevima staroga Dubrovnika kojima je tekst Statuta bio nepristupačan zbog svoje pisane forme, latinskoga jezika i teško proničnoga pravnog nazivlja tinjala svijest da žive u državi uređenoj pravom i da ih upravo to odvaja od njihove okoline. Ponos zbog toga prokuljao je u riječima onoga pelješkog mornara koji je u bijesu svom kapetanu dobacio: „[...] jes ovdi Pravda... erbo nijesmo u Vrgorcu da činimo junačtvo“. Naravno, Statut je bio ponajprije ugrađen u identitet onih na vlasti – vlasteoskog staleža. Mnoge su patricijske obitelji imale vlastite statutarne primjerke, koji su se prenosili s koljena na koljeno, ne samo kao knjiga koja će mlađima dobro doći na javnim dužnostima koje su ih čekale, već i kao iskaz obiteljske tradicije i pripadnosti plemićkom sloju. Statut je s vremenom postao i jedan od najsnažnijih simbola dubrovačke države. Plemići su svake godine u prosincu u Velikom vijeću prisezali polaganjem ruke na Statut, a isto tako knez i drugi dužnosnici prilikom preuzimanja službe – na to nas i danas podsjećaju izlizana mjesta na pergamentskim stranicama najstarijih rukopisa. Dodirivanje knjige Statuta uz lagani naklon sliči liturgijskim obredima, pa nije pretjerano reći da je Statut u domeni svjetovnog i političkog imao značenje poput Svetoga pisma u sferi duhovnog i vjerskog. Nije slučaj da je na početku prelijepoga službenog rukopisa iz 15. stoljeća oslikan gradski parac – Sv. Vlaho – koji bdije nad pravnim poretkom, kao što nadzire prilaze gradu i čuva sve ključne javne prostore.


Inicijal s likom Svetoga Vlaha


Statut je zaista pratio sudbinu Dubrovnika u mnogim prijelomnim i traumatičnim trenucima. U njegov su tekst uvrštene odredbe o izgradnji grada nakon što ga je 1296. poharao požar, a i poslije su se u rukopisima Statuta, na koricama ili nekom drugom praznom mjestu, bilježili potresi i naleti kuge. Statut je tako bio i knjiga u koju se pohranjivalo kolektivno pamćenje dubrovačke zajednice. Zabilješke kancelara o nekom bitnom događaju, jednostavni sitni crteži perom (ljudska glava, ptica) uneseni u nekom trenutku dokolice, a osobito često ručice s kažiprstom uperenim prema nekom važnom i često potrebnom statutarnom poglavlju ganutljivi su tragovi onih koji su se Statutom stoljećima koristili.

Živi svjedoci vremena


Nekoć pravni izvor i simbol državnog identiteta, Statut je danas također nezamjenjivo povijesno vrelo o životu Dubrovčana potkraj 13. stoljeća. U njemu su upisane toliko žive, ljudske i svakodnevne muke oko nekoga poljskog puta i susjedskih zanovijetanja oko zajedničkog zida, čitaju se zločin, kazna i pomilovanje, doživljava se smrtna ura u kojoj se razmišlja o putu na drugi svijet, a na ovome svijetu raspodjeljuje imovina. U njemu vrvi šaroliko mnoštvo muškaraca i žena, očeva obitelji i djece, slobodnih i zavisnih, starosjedilaca, doseljenika i stranaca, plemenitih i onih prostoga roda, meštara i seljaka, redovnika i psovača. Posebno je snažno prisutan svijet pomoraca i njihovih brodova – Statut spominje čak osam vrsta – natovarenih najraznovrsnijom robom, među kojom su i tkanine iz Firence i Verone, Arrasa i Ypresa, iz Stamforda, skupocjeni bizantski tekstil i domaće grubo platno. U tom krajoliku rastu voćke i bujaju vinogradi, dok tišinu možda ne razdere povik upomoć onoga koga su napali razbojnici. Tim krajolikom putuju konjanici odaslani u zaleđe, do Bosne i Kosova, dok drugi poslanici plove u službi komune po cijelom istočnom Mediteranu. U riječima Statuta prati se tijek godišnjega ciklusa kojemu ritam određuje okopavanje loze i trganje, plovidbena sezona i zimski mjeseci kada brodovi ostaju na vezu ili izvučeni na suho, a isto tako slijed blagdana koji utaljuju onu svevremenu ljudsku glad za posebnim, svečanim i transcendentnim. U njemu odzvanja klecanje zvona koja sazivaju vijeća i čuje se žamor s tržnice i iz luke. Statut nam priča kako je bilo nekoć, kada je većina kuća u Dubrovniku bila drvena, kada su mladenke nosile oglavlje u obliku rogova i kada se za krađu mogla izgubiti glava.

Smisao prevođenja srednjovjekovnih statuta na moderne jezike počiva na uvjerenju da oni nisu šutljivi svjedoci nekoga davnog prošlog vremena, s kojima mogu komunicirati samo stručnjaci upućeni u kôd pravne povijesti, nego da svakom zainteresiranom uhu prenose poticajne misli o pravu i društvenim vrijednostima, da govore o identitetu i tradiciji te pričaju o davno prošlom vremenu. Nakon savršenog izdanja latinskog originala, koje su pred stotinjak godina priredili Konstantin Jireček i Baldo Bogišić, širem krugu domaćih hrvatskih čitatelja tu su bogatu baštinu približila dva prijevoda Statuta na hrvatski jezik, Josipa Kolanovića i Mate Križmana iz 1990. te Ante Šoljića, Zdravka Šundrice i Iva Veselića iz 2002. Ne sasvim slučajno, u trenutku kada Hrvatska prilazi novim oblicima međunarodnoga povezivanja, sazrelo je vrijeme da se tekst ponudi i stranom čitatelju. Engleski je jezik danas ono što je latinski bio nekoć – univerzalni jezik koji mogu čitati svi naobraženi ljudi; a svrha je ovoga prijevodnog izdanja uklanjanje neprirodne barijere koju je moderno vrijeme podignulo između naše i europske pravne baštine.


* * *

Iz Dubrovačkog statuta

Prisega odvjetnika koji su postavljeni da utjeruju i pokreću parnice o svim općinskim prihodima

Prisežem na sveta Božja evanđelja da ću se u dobroj vjeri i bez obmane truditi utjerati sve općinske prihode od jednoga groša naviše od svih u kojih doznam da se nalaze. Primim li od općinskoga više od groša, odmah ću predati gospodinu knezu ili Općini, a one koji prime a ne htjednu odmah predati Općini prijavit ću našem gospodinu knezu čim uzmognem. Bit ću također dužan obznaniti Općini doznam li da muškarac ili žena drži neki općinski posjed u gradu ili izvan njega u bližoj ili daljoj okolici, odskora ili odavna (...). (II, 7)

Nakon smrti prve žene muž ne može uzeti drugu dok ne vrati miraz prve

Poželi li netko nakon ženine smrti uzeti drugu ženu, neka je uzme tek nakon što baštiniku, baštinicima, ili onima koji zastupaju baštinike prve žene vrati miraz koji je od nje primio. Dok ne vrati miraz prve žene, nipošto ne smije dovesti drugu ženu. (IV, 24)

O onima koji dovedu lažne svjedoke

Budući da parničari običavaju dokazivati svoje tvrdnje ne samo ispravama nego i svjedocima, određujemo da, dovede li tko u nekoj parnici lažne svjedoke pa se uzmogne dokazati da ih je potkupio, neka bude kažnjen onoliko koliko vrijedi ono zbog čega ih je doveo. Isto toliko neka bude kažnjen lažni svjedok, a ne bude li mogao platiti, neka ga se išiba i obilježi užarenim pečatom. (III, 28)

* * *

Vijenac 485

485 - 4. listopada 2012. | Arhiva

Klikni za povratak