Vijenac 484

Književnost, Naslovnica

Uz 200. rođendan Dragojle Jarnević (1812–1875)

Tajni život prve dame ilirizma

Lidija Dujić

Odlukom da jezikom presloži stvarnost, da fragilnu zgradu tijela premjesti u tekst i učvrsti je komadima života drugih, Dragojla Jarnević Dnevnikom nije samo detektirala fizionomiju žanra nego je proizvela djelo kakvo će Monique Wittig nazvati „savršenim ratnim strojem“

„Ja sam vrlo jeftina spisateljica“

Kada već u predgovoru svome Dnevniku za geslo istakne sintagmu „neokrinkane istine“, Dragojla Jarnević nedvojbeno pokazuje da svjesno i namjerno proizvodi tekst koji nije namijenjen ladici za vezivo. Ona izrijekom računa na one koji će nakon njezine smrti „htjeti moj život pretresivati“ ne zato što bi je možda držali važnom osobom nego zato što dovoljno dobro poznaje čitateljsku glad za takvom vrstom štiva – što će ga sama usporediti sa životopisima „zlotvorah i ubojicah“. Dodatni osigurač za buduće čitatelje nalazi se još u oporuci sastavljenoj u ožujku 1873, kada u četvrtoj točki navodi da ostavlja zapečaćen Dnevnik Učiteljskoj zadruzi „ako si bude hotjela korist iz njega crpsti i ovu upotrebiti na podporu udovah i sirotah učiteljskih“, ali pod uvjetom da se Dnevnik otvori tek deset godina nakon njezine smrti. I kada u dnevničkoj bilješci u povodu 59. rođendana navodi da je odlučila prevesti one dijelove Dnevnika koje je bila pisala njemačkim jezikom – zbog čega će događaji „sliediti prikratjeni, ali istinski; moje mane, moji griesi neka ostanu“ – ona izabire za čitatelje taj „doista smiešan jezik“ koji ju je često „izdao“, ali ipak želi više da njezin Dnevnik čitaju na hrvatskom „nego da niemački u ruke Hrvatah dodje“. Dragojla Jarnević točno je pretpostavila da će interes za njezin život nadživjeti njezinu literaturu; s jedne strane zato što „naši Hrvati hrokću – na žensko pero“, a s druge strane zato što čak ni učiteljstvo ne čita ništa, „ako si i nabavlja knjige“. Trebalo je dakle čekati – ne deset nego 125 godina nakon njezine smrti.


Dragojla Jarnević: iskrena, kritična i politički nekorektna (crtež Stjepana Kovačevića)


Brutalno iskrena, nerijetko nekritično kritična pa i politički nekorektna, Dragojla Jarnević gradi svoj Dnevnik gotovo kriptografski – izrazito visokim stupnjem verbalizacije intimnog oblikuje poželjan trgovački predmet za kojim uvijek postoji potražnja, a cijenu mu diže i smrt autorice, koja dodatno odgađa onaj bartovski užitak u tekstu jer „irealizira autorov potpis i djelo pretvara u mit“ (Roland Barthes, Kritika i istina). I Barthesova teza o tome da „zid doziva pismo“ doslovno je primjenjiva na ulazak Dragojle Jarnević u književni svijet. Nekoliko stihova što ih je napisala kao odgovor na stihove Ivana Trnskog – zapravo grafit – na zidinama Schlossberga u Grazu postali su temelj jednoj bolnoj domoljubno-ljubavnoj fabuli, koja je sama dovoljno narativno potentna da bi je vrijedilo izvesti kao zasebnu liniju iz Dnevnika. Možda tipična romantičarska ljubav – ili romantična ljubav tipično nerealizirana brakom – ganutljiva je u svojoj dosljednosti. I onda kada u zrelim godinama zapaža da mu izgled nije „ni poetičan ni estetičan jer se strašno razkvasio“, ona će samu sebe podsjetiti da je „srce ostalo u njega dobro“ i za sve okriviti udes, odnosno – njegovu suprugu ne-Hrvaticu i svoju nesklonost spletkarenju. Nije li to životno štivo opasno konkurentno onom novelističkom što ga je s lakoćom pisala, a teško plasirala i još teže naplaćivala?

Je li Dragojla Jarnević mogla znati da je njezin Dnevnik književno jači od onoga što je objavljivala? Zašto ta „književna krčevina“ (Divna Zečević) sadrži neproporcionalno malo podataka o vlastitom književnom radu – tek nešto naslova, s mnogo više pojedinosti o cijeni pribora za pisanje ili prijepisa, urednicima i nakladnicima koji nastoje izbjeći svaki razgovor o honorarima. Ona koja u Dnevnik zapisuje da je ludost „hotjeti biti spisateljicom“ istodobno komunicira s čitateljima za koje zna da mogu biti samo – naknadni. Može li upravo to izvjesno, ali odgođeno čitanje biti razlogom potpunoj propusnosti i prelijevanju biografije u žanrovski posve neuredan tekst, koji po mišljenju autorice zahvaća ponekad i pogrešnu građu. „Evo ja tudje životopise u moj dnevnik pišem!“ – komentira ista ona koja tvrdi da ne zna napisati vlastiti životopis kad ga naručuju urednici časopisa, jer se ne zna „hvastati“, a njezina „bugarenja nije treba nikomu znati dok sam živa, a kada me jednom nestane, tada se neka nasladjuju s mojim dnevnikom“. Odlukom da upravo jezikom presloži stvarnost, da fragilnu zgradu tijela premjesti u tekst i učvrsti je komadima života drugih, Dragojla Jarnević nije samo detektirala fizionomiju žanra nego je proizvela takvo književno djelo kakvo će primjerice Monique Wittig nazvati „savršenim ratnim strojem“. Fraze o prvoj dami ilirizma ili jedno od ukupno dva ženska mjesta koje joj je pripalo na litografiji Muževi ilirske dobe nisu je učinile ni relevantnom niti vidljivom književnom osobom. Bez integralno objavljena Dnevnika njezin je opus sve do 2000. bio obezglavljen.


Izd. OMH u Karlovcu, prir. Irena Lukšić


Romaneskni iskorak

O stihovima kojima je stupila u kolo hrvatskih preporoditelja pisalo se najmanje. Divna Zečević smatrala je da oni mogu biti zanimljivi tek povjesničarima književnosti, dok je Mirko Tomasović upozorio na to da je Dragojla Jarnević jedna od „najdarovitijih hrvatskih pisateljica“ te da je „bila i pjesnikinja, što se redovito zanemaruje, ili čak ignorira“. U analizi desetak njezinih pjesničkih sastavka objavljenih u periodici Tomasović posebno izdvaja dvije ljubavne pjesme – Udaljenom prijatelju i Moj ljubovnik – koje, mogli bismo reći, variraju poznate dnevničke motive rastanka s Franjom Redingerom te idealiziranje Ivana Trnskog; no najzanimljivijom pjesmom drži baladičnu Vješticu (1842), kao primjer pjesničke vrste koju će znatno kasnije usavršiti August Šenoa svojim povjesticama. Šenoa će se kao mjera neizostavno pojaviti i u slučaju romana Dva pira koji je izlazio u nastavcima u Domobranu (1864), i uz Požeškog đaka Miroslava Kraljevića (1863) prethodio Šenoinu Zlatarovu zlatu (1871). Manje je važno pritom je li jedan od prvih romana u novijoj hrvatskoj književnosti napisala žena od pitanja – kako je uopće došlo do toga da žena piše roman, i onda kada je već uspjela zamijeniti namijenjenu joj ulogu čitateljice ulogom spisateljice. Čini se da još uvijek nema boljeg odgovora od onoga što ga je dala Virginia Woof – prvo, roman „izgleda kao tvorevina što poput zrcala nalikuje svijetu, premda, naravno, pojednostavljeno i iskrivljeno“; drugo, „sve su starije književne forme bile već zadane i očvrsnule do trenutka kad je ona postala piscem. Samo je roman bio dovoljno mlad da se pokori njezinim rukama.“ Takav narativni konopac kojim Dragojla Jarnević održava i vezu i ravnotežu s prezentom tješnje primiče njezin Dnevnik upravo njezinoj novelistici pa i spomenutom romanesknom iskoraku. Još je Antun Barac utvrdio da je postala najplodnijom pripovjedačicom svoga vremena, Dunja Detoni Dujmić odredila je njezin izbor tema iz svakodnevnoga života – ojačan trivijalnim rekvizitarijem – ključnim mjestom razlike u odnosu na suvremenike zaokupljene hajdučko-turskom novelistikom, a Divna Zečević ilustrirala je njezinu poslovnu spretnost baš na primjeru knjige pripovijedaka Domorodne poviesti (1843) koju je tiskala u vlastitom izdanju, sama skupljala pretplatnike i vrlo brzo rasprodala cijelu nakladu – usporedivu i s današnjim hrvatskim tržištem knjiga po broju objavljenih primjeraka, dok bi po brzini prodaje to i danas bio bestseller među domaćim autorima što ih je, zbog stalnih materijalnih neprilika, Dragojla Jarnević nazivala „književnim prosjacima slavjanskim“.

Femme fatale hrvatske književnosti

Česte su pretpostavke o tome da je Karolina – pohrvaćena Dragojla – u mladosti bila „lijepa i pristala žena“. Njima se očito i dalje izražava čuđenje njezinoj odluci da dobrovoljno i doživotno ostane usidjelicom. Zanimljivo je pritom da povijesna konfiguracija „ženske nevolje“ kod Dragojle Jarnević nije ostala bezimena, ona će u predgovoru Dnevniku odmah osloboditi čitatelje svih nedoumica. Od osamnaeste pa sve do četrdesete godine patila je od inkontinencije – to je zapravo bio glavni razlog da umjesto u potragu za mužem krene u potragu za plaćenim poslom. Činjenica da je Ivan Filipović, nakon prvoga čitanja, proglasio Dnevnik pornografskim štivom upozorava na posebnu dimenziju toga teksta – ljubavnu semantiku. Sasvim na tragu Luhmannove teze o tome da tek romantizam i 19. stoljeće dovršavaju zamisao „da ljubav nije ništa drugo doli idealno vođenje i sistematizacija spolnoga nagona“, Dragojla Jarnević otvara svoje ljubavno knjigovodstvo. Uz već spomenuto pobratima Ivana Trnskog s kojim doživljava pravu sapunicu zbog njegove žene „tupače Niemkinje“, preko „lieutmana“ Toše Milića s kojim je u Topuskom imala prvo i prilično razočaravajuće seksualno iskustvo u četrdesetoj godini, ili još radikalnije epizode plaćanja ljubavi seoskim momcima, najmarkantnija je posve romantična figura fatalnog i neprežaljenog Franje Redingera. Teško je ne zapaziti kako u tim životnim novelama izostaju one papirnate katarze kojima njezini likovi iskupljuju svoja moralna posrnuća i time uravnotežuju stvarnost – za razliku od njezine vlastite stvarnosti koju obilježava stanje trajne neravnoteže. Od svih neugodnosti koje je doživljavala u krugu obitelji posebno je bila pogođena time što ju je nećak nazvao „kurvom“, a sestra „kapitalisticom“. Izvan industrije braka, ona je naime pokušala organizirati svoj život kao gospodarstvo u kojem se nije oslanjala samo na jedan izvor prihoda nego čak na tri – „nešto kamati nešto igla nešto pero“ – od kojih je pisanje bilo svakako najmanje isplativo. Izučena švelja i kitničarka, s radnim iskustvom sobarice i guvernante u plemićkim obiteljima u Trstu i Veneciji te učiteljice u Pribiću, zbog svoje je stalne skrbi za materijalnu neovisnost bila meta rodbine, koja ju je zato smatrala bogatom i škrtom. A ona je upravo na svom pisanju stalno ponavljala lekciju o tome da novac daje dostojanstvo radu koji se čini neozbiljnim onda kada je neplaćen.

Prva naša profesionalna književnica nije se lako nosila sa svojim izborom – uz nevolje, dijeli s čitateljima svoje strahove od bolesti, osobito oslabjela sluha i vida, ali i suze. Iako se različito potpisivala – „Dragoila J... ...ćeva, Ilirkinja iz Karlovca, Drag. Jarnj.“ i sl. – nije se sklanjala iza pseudonima, odnosno pseudoandronima, što je bio čest slučaj kod književnica općenito. No radikalnost njezinih izbora nije ju nimalo smekšala kad je u pitanju bio ženski spol. Štoviše, nastupala je tada možda najviše kao predstavnica konzervativnih učiteljskih krugova. Osobito je oštra prema onom što se naziva ženskom modom: „ženske poovjese po sebi kojekakove šarene krpe smiešna lika i oblika, pa vuku i povlače repove njihove po blatu i prahu; na koštreće glave odurnimi koječijimi dlakami, a na njih postave nešto kao poklopac od lonca sa vezankami i perjem, naliče si obraze, pa se tako koće, vrću i prevrću, hihikaju ili prezirno oko sebe gledje...“ Usporedimo li taj opis s portretom Jakova Šešela iz 1860. na kojem je Dragojla Jarnević prikazana kao prava učiteljica, uredno počešljana i zakopčana do grla, jasnije nam je njezino protivljenje emancipaciji koja podrazumijeva napredak u pomodnosti, a bez naobraženosti. Ne oklijeva tako emancipiranu ženu nazvati sablašću, i još smješnijom proglasiti ideju „da se je ženam uzhtjelo sjediti u sabornicah i glasovati s muškarci“. Virginia Woolf ponovno je u pravu kada piše: „Žene su stroge prema ženama. Žene ne vole žene.“

Bilješka o Vijencu

Na kraju, neka 200. rođendan Dragojle Jarnević bude povod i kratkom osvrtu na povijest Vijenca. U dnevničkoj bilješci od 18. siječnja 1869. ona piše o tome kako su se naši književnici u Zagrebu sjedinili i počeli izdavati „jedan beletristički list imenom ‘Vienac’“. Kako joj se godišnja pretplata od 7 ft činila previsokom, nagovorila je „Kovačićku“ i „ona se predbrojila“ pa „imam sada dosta čitati, a sve bez vlastitih troškova“, zaključuje Dragojla Jarnević svoj prvi zapis o novom književnom časopisu. U lipnju iste godine u Vijenac šalje novelu Tamburaš iako sumnja da će biti objavljena – „jer je zbilja moj slog i način pisanja različit od ovoga novoskovanoga“. Riječ je, kako navodi, o jeziku koji obeshrabruje čitatelje jer ga ne razumiju, a u tim novim jezičnim rješenjima prednjači Trnski, „veliki domišljan u hrvatskom slogu“. Na jezik Vijenca osvrće se i sljedeće godine naglašavajući da ona tako nikada ne bi željela pisati, da bi ponovno u lipnju 1871. poslala „Vienčarom“, kako ih naziva, novelu Sestrina osveta, a potom se kao čitateljica osvrnula na najbolje pjesničke priloge u časopisu, konkretno – Preradovića, za razliku od Trnskoga, kome uz jezik ovaj put zamjera i potpunu prizemnost. U prosincu te godine još će se više obrušiti na Trnskoga, koga smatra glavnim krivcem za to što njezine novele nisu objavljene u Vijencu niti su joj vraćeni rukopisi, a neće poštedjeti ni ostale: „Kako čujem, da Matica dobro plaća rukopise za ‘Vienac’, jer izlazi na njezine troškove, pak si dakle ta gospoda, kao Dežman, Šenoa, Trnski i ostali, koji najviše svoje proizvode u Vienac rivaju mastnu plaću za nje porazdiele, a da čije druge uvrstjuju u taj list, uzmanjkalo bi njima dohodakah.“ Za života dakle nije uspjela ući u Vijenac – uspjela je još pročitati u lipnju 1874. pripovijetku Prieki liek u kojoj je prepoznala sebe u liku hrvatske pjesnikinje pa je zaključila da je Trnski iskoristio neku zgodu iz njezina života koja je zapravo „gola laž“. Njezino se ime u Vijencu konačno pojavilo 3. travnja 1875. godine u nekrologu što ga je pod znakovitim naslovom Pouka. Vjekopis Dragoile Jarnevićeve objavio naravno – Ivan Trnski.

Vijenac 484

484 - 20. rujna 2012. | Arhiva

Klikni za povratak